Iako je međuvršnjačko nasilje sve prisutnije u Bosni i Hercegovini, sankcije za ovakva djela često izostaju, jer se smatraju “dječijom igrom”. Fizičko, psihičko, ali i elektornsko uznemiravanje način su da nasilnici iskažu svoju ljutnju i nezadovoljstvo, te da stvore okruženje straha pogodno za kreiranje slike moćnog i popularnog člana među vršnjacima. Naš portal već ranije je izvještavao o slučaju Fate Alić koja se godinama sporila s roditeljima i školom u kojoj je njn sin trpio nasilje. Niko je nije shvatao ozbiljno, dok se psihološko stanje njenog sina pogoršavalo. Na kraju je u svrhu zdravlja svog djetata ispisala sina iz škole i upisala ga u drugu školu, a počinitelji nasilja, kao i njihovi roditelji nisu adekvatno sankcionisani za ovaj prekršaj. I nije ovo jedini primjer, sjetit ćete se i Denisa Mrnjavca, tinejdžera koji je ubijen zbog samo jednog upućenog pogleda, koji se smatrao nepoželjnim. U ovakvim okolnostima, više nego ikada je bitno govoriti o ovom vidu nasilja, a u tome nam najbolje doprinose stručnjaci poput magistrice socijalne pedagogije Mirele Šuman, koja je objavila knjigu upravo o ovoj tematici “Agresivnost i vršnjačko nasilje kod učenika u osnovnim školama”. Za Interview.ba govorila je o važnosti prevencije i prepoznavanju ovog oblika nasilja, odgovornostima roditelja, obrazovnih institucija, ali i države.
ŠTA AKO MOJE DIJETE TRPI NASILJE: “Roditelji se trebaju potruditi da saslušaju dijete i ne prekidaju ga, uvjere dijete da ono nije krivo i da je učinilo pravu stvar rekavši im, potraže pomoć nastavnika i školskog saradnika, budu svjesni znakova i simptoma zastrašivanja, te da ih ne zanemaruju već kontaktiraju školu”.
INTERVIEW.BA: U predgovoru knjige dr. sc. Elmedin Muratbegović, vanredni profesor, kaže da vi svojim djelom želite učiniti razumljivijim oblast prevencije međuvršnjačkog nasilja. Zašto je prevencija međuvršnjačkog nasilja tako neshvaćena u našem društvu? Samo se sjetimo tragičnih slučajeva Denisa i Mahira koji nažalost nisu pridonijeli buđenju javnosti…
ŠUMAN: Nasilje čine oni oblici ponašanja koji imaju za cilj kontrolu drugih osoba upotrebom sile i moći. Nasilje je neprihvatljivo ponašanje, jer razara ličnost pojedinca, remeti međuljudske odnose, razvija strah, nanosi bol, stvara nezadovoljstvo, uznemirava, unesrećuje! Prevencija nasilja stvara siguran ambijent u školi u kojem će se poštovati norme i uvažavati svi. Djeca nasilnog ponašanja misle da su snažna, moćna, te da ih drugi poštuju. Vjeruju da su popularna, ali ustvari, njih se samo plaše. Osobe koje nastupaju na ovaj način, ponižavanjem i omalovažavanjem drugoga, postižu izazivanje straha kod drugih, ali ne i njihovo poštovanje. Djeca izložena nasilju, fizičkom, psihičkom, socijalnom, verbalnom, često se povlače u sebe i nikome ne govore šta im se dešava. BiH nema adekvatan odgovor za uspješno sankcioniranje prijestupništva i nasilja mladih, a dodatne probleme predstavljaju iskrivljena percepcija društvenih vrijednosti i nedovoljna komunikacija odraslih s djecom. Čak i oni koji na prvi pogled djeluju kao “dobra djeca” zbog dobrog vladanja i ocjena u školi često znaju biti oni koji vrše nasilje nad vršnjacima.
INTERVIEW.BA: Koji su to mehanizmi da se međuvršnjačko nasilje zaustavi?
ŠUMAN: Poznato je da je jedini način zaustavljanja nasilja među vršnjacima – prepoznavanje postupaka i osjećanja, te zajednički i otvoreni razgovor o onome šta se dešava. Važno je tražiti uzroke koji su doveli do takvog ponašanja, jer baveći se samo njegovim posljedicama, ne rješavamo problem nasilnog ponašanja. Ako govorimo o uzrocima, otvaramo mogućnost da nam se pomogne u razmišljanjima o načinima sprečavanja nasilja. Otvorena komunikacija o vršnjačkom nasilju u školi daje mogućnost nasilniku i žrtvi da prepoznaju svoje ponašanje i u skladu s tim da ga mijenjaju. Prepoznavanje vlastitih emocija i njihovo kontrolisanje stvara prostor za prilagođavanje, a stvaranjem tog prostora, uviđamo da postoje načini prevazilaženja situacije, ma koliko ona bila teška i činila se bezizlaznom. Udariti, okriviti, povrijediti druge, bilo fizički ili mentalno – sve su površni pokazatelji onoga što se u nama događa kada smo ljuti. Kontinuirani rad s učenicima u razvijanju životnih vještina, empatije, kritičkog mišljenja, nenasilne komunikacije, aktivnog slušanja, omogućava prepoznavanje uzroka i posljedica koje nastaju ugrožavanjem drugoga.
INTERVIEW.BA: Pišete u knjizi da se ne pridaje važnost kada se daju nadimci, zadaju udarci, govore pogrdne riječi, a u mnogim slučajevima, nasilje uključuje različite situacije poput ismijavanje načina govora, boje kože, fizičkih nedostataka…Kako vi kvalifikujete vršnjačko nasilje?
ŠUMAN: Kada govorimo o kvalifikacijama vršnjačkog nasilja, uvijek ga kvalificiramo kao fizičko nasilje jer je vidljivo. Zanemarujemo socijalno, psihičko, emocionalno i ono najvažnije internet nasilje koje može biti kontinuirano i trajati duži period i da se na kraju manifestuje fizičkim nasiljem. Ono što bih naglasila jeste da se vršnjačko nasilje putem digitalnih tehnologija i društvenih mreža ne može porediti s dosadašnjom pojavom fizičkog i psihičkog nasilja, baš zbog toga što ne možemo vidjeti razmjere i masovnost osoba uključenih u digitalno nasilje. Zato je potrebno kontinuirano raditi edukacije roditelja, nastavnika i svih odraslih osoba o važnosti, koristi i rizicima digitalnih medija, naročito o pojmu i načinu prevencije i suočavanja s vršnjačkim nasiljem u digitalnom okruženju. Kakva je i kolika uloga elektronskog nasilja u uslovima savremenog života djece, govori mišljenje mnogih teoretičara u opisu elektronskog nasilja. Javlja se sve više vrsta ovog tipa nasilja: elektronske poruke koje sadrže vulgarnosti i uvrede, slanje prijetećih poruka, ocrnjivanje i optuživanje drugog, slanjem glasina i laži, da bi se nekome uništila reputacija ili pokvarili odnosi s drugima, lažno predstavljanje: nasilnici se predstavljaju kao druga osoba (koristeći njen nadimak, šifru i slično), čineći stvari koje toj osobi uništavaju ugled i dovode je u sukob s drugima, namjerno izbacivanje nekoga iz online grupe (foruma, diskusionih lista i slično) koje je sve zastupljenije, indiskrecija – otkrivanje nečijih tajni, podataka i slika koji nisu namijenjeni javnosti.
ISTRAŽIVANJE ŠUMAN NA UZORKU OD 700 UČENIKA (OD 6 DO 9 RAZREDA) POKAZUJE:
Najizraženiji oblik agresivnog ponašanja kod učenika je verbalna agresivnost. Fizička agresivnost je znatno izraženija kod dječaka, dok je hostilnost i verbalna agresivnost značajno izraženija kod djevojčica. Rezultati istraživanja su pokazali da je najčešće prepoznati oblik vršnjačkog nasilja fizičko nasilje, čak 89,2 posto učenika prepoznaje te oblike nasilja kao vršnjačko nasilje. Tek nešto niži postotak, 81,3 posto učenika percipira seksualno nasilje kao vršnjačko. Treći najčešće prepoznati oblik vršnjačkog nasilja, koji su prepoznali učenici, jeste psihološko nasilje koje prepoznaje 74,6 posto učenika kao vid vršnjačkog nasilja. Nešto više od polovice ispitanih prepoznaje socijalno i elektronsko nasilje kao vršnjačko, koji su i najzastupljeniji u školama. Ono što je karakteristično jeste da djevojčice u većoj mjeri prepoznaju sve vrste nasilja. Čak 92,8 posto djevojčica prepoznaje fizičko nasilje kao vršnjačko naspram 86 posto dječaka. Psihološko nasilje, također, češće prepoznaju djevojčice (79,6 posto) naspram dječaka (70,1 posto). Zanimljivo je da veći postotak dječaka (12,2 posto) situacije koje ne predstavljaju nasilno ponašanje percipiraju kao takve, za razliku od djevojčica (devet posto). Najveća razlika prevladava u percepciji seksualnog nasilja. Čak 92 posto djevojčica prepoznaje seksualno nasilje, naspram 71,1 posto dječaka koji to ne čine.
INTERVIEW.BA: Da li imate neke savjete šta roditelji da traže u ponašanju svoje djece da prepoznaju da li su žrtva vršnjačkog nasilja?
ŠUMAN: Teško je roditeljima reći šta da traže u ponašanju svoje djece. Prije bih rekla da sve neoubičajene promjene koje se dešavaju kod djece (da li je to popuštanje u škola, povlačenje, odsustvo zainteresiranosti za porodicu, prijatelje, ako dijete se uspaniči kada dobije poruku, ako krije mobitel i ekran od roditelja) mogu biti alarm da se kod djeteta dešavaju neke promjene i može biti signal da roditelj obrate pažnju i posvete vrijeme svom djetetu. Velika zabluda nas roditelja jeste misao “to se nama ne može desiti, ja imam povjerenje u svoje dijete”. Nažalost nasilje se dešava svakome i svi smo izloženi tome. Roditelji moraju posvetiti više pažnje koliko djeca vremena provode na internet i u korištenju digitalnih tehnologija. Trebali bi kontrolisati sadržaj koji njihova djeca gledaju, biti informisani s kome se njihova djeca dopisuju. Istraživanja su pokazala da svako četvrto dijete odgovara na poruke nepoznatim osobama, a da je svako deseto dijete bilo bi spremno otići i upoznati se s osobom s interneta. Ovo je zabrinjavajući podatak i alarm svima nama koliko su djeca izložena svim oblicima nasilja.
INTERVIEW.BA: Da li je moguće da roditelj prepozna da njegovo dijete vrši nasilje?
ŠUMAN: Mislim da svaki roditelj ne želi prihvatiti činjenicu da je njegovo dijete nasilnik. I tu nailazimo na problem. Dijete koje je nasilnik to radi iz svojih nezadovoljenih potreba i potreba da bude moćan i važan. Ono ste je bitno posmatrati i znati jeste da je i tom djetetu kao i djetetu koje je žrtva nasilja potrebno pružiti pomoć i podršku. Polazeći od pretpostavke da je fizičko nasilje najprisutnije kod djece kao oblik vršnjačkog nasilja, te dokazivanje suprotnog, da fizičko nasilje nije najprisutnije kod djece osnovnoškolske dobi, ustvari nam samo dokazuje prisustvo stereotipa da je vršnjačko nasilje isključivo fizičko, dok nam drugi vidovi nasilja za koje ne iskazujemo interes dominiraju i sve su prisutniji među školskom djecom (socijalno i elektronsko nasilje). Roditelji, pa i školsko osoblje veću pažnju pridaju manifestnim oblicima ponašanja, onim oblicima koji su vidljivi, dok na nasilja koja se ne “vide” odmah, ne reaguje se blagovremeno.
SAVJET RODITELJIMA!
* Ako posumnjate da je dijete proganjano, direktno ga o tome pitajte. Ako je vaše pitanje indirektno i neodređeno, vjerovatno će i djetetov odgovor biti upravo takav, indirektan i neodređen.
* Budite pažljivi na znakove koju pobuđuju sumnju da je dijete žrtva nasilja.
* Ako saznate da su vršnjaci nasilni prema vašem djetetu, tim problemom se trebate baviti krajnje ozbiljno.
* Razgovarajte o tome sa svim relevantnim školskim kadrom (odgajateljima, psihologom, pedagogom, direktorom škole…).
* Razgovarajte s djetetom o njegovim specifičnim problemima.
* Nije sramota tražiti podršku kada imate problem i ne znati se nositi s njim. Veća je sramota ne reagovati i poslije imati problem koji se puno teže rješava.
* Roditelji mogu mnogo doprinijeti u poboljšanju djetetove slike o sebi, što povećava i njegovu otpornost i sposobnost odbrane, naročito ako je djetetovo samopouzdanje poljuljano.
INTERVIEW.BA: Čiji je problem vršnjačko nasilje? Roditelja? Škole? Vlasti? Ili…
ŠUMAN: Vršnjačko nasilje je multidisciplinarni problem i potrebno ga je rješavati koristeći multidisciplinaran i praktičan pristup. Vršnjačko nasilje je nešto što može da se dešava, a i u isto vrijeme da društvo tom nasilju daje opravdanje kao npr. sve je to dječija igra. Činjenica jeste da su se u BiH nakon rata desile ozbiljne promjene društva, a između ostalog i poremećaj vrijednosti u kojoj mjeri i na koji način, to ne znamo jer ne postoje istraživanja koja bi nam dala jasnu sliku. Laički svaki pojedinac može zaključiti da se društvo promijenilo i sigurno da se to odražava na najmlađe.
INTERVIEW.BA: Šta je vaša preporuka za roditelje i školu – kako da uspješno preveniraju vršnjačko nasilje? Koja je uloga nevladinih organizacija?
ŠUMAN: Roditelji se trebaju potruditi da saslušaju dijete i ne prekidaju ga, uvjere dijete da ono nije krivo i da je učinilo pravu stvar rekavši im, potraže pomoć nastavnika i školskog saradnika, budu svjesni znakova i simptoma zastrašivanja, te da ih ne zanemaruju već kontaktiraju školu. Uz to, trebali bi okupiti i druge roditelje te raspraviti o problemu nasilja i načinima njegovog suzbijanja, ako već ne postoji, potaknuti pitanje uvođenja programa za suzbijanje nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u školi, te predložiti školski pravilnik za rješavanje sukoba. Da bi roditelje privoljeli na saradnju, škola je dužna dati im konkretne primjere programa rada i pozvati ih da se uključe u preventivne oblike djelovanja. Roditelji moraju znati šta mogu očekivati od škole ako se desi da njihova djeca postanu glavni akteri nasilja. Kao što odgajatelji trebaju u razredu razgovarati s učenicima o nasilju i agresivnosti, roditelji bi tako trebali raditi i kod kuće. Tako i jedni i drugi bi upotpunjavali odgojnu komponentu vezanu uz smanjenje nasilja i agresivnosti maloljetnika. Nevladine organizacije rade veliki posao na polju prevencije vršnjačkog nasilja i svih drugih oblika nasilja kod djece. I to je dobro, međutim, da bi se radilo adekvatno s uključivanjem svih potrebnih resursa mišljenja sam da se prevencija međuvršnjačkog nasilja i svih oblika nasilja nad djecom mora rješavati sistemski uključujući i nevladine organizacije kao bitne aktere društvene zajednice. Država ne smije štedjeti na preventivnim mjerama, i mora iznaći sistemsko rješenje za nasilje.
