February 2019

Almir Čehajić Batko: Niko ne treba umrijeti zato što nema novca

Nevladina organizaciju Otvorena mreža tokom februara vodi akckiju skupljanja novca za četvoro djece između 4 i 12 godina kojima je neophodno liječenje van BiH. U ovu organizaciju gotovo svakodnevno dođe neko ko traži pomoć, uglavnom vezano za zdravlje i neku ljekarsku uslugu. S godinama je ta NGO postala posljednje utočište za sve bolesne kojima zdravstveni sistemi u BiH ne mogu pomoći iako godišnje, kroz budžete i vanbudžetske fondove, potroše više od milijardu KM.

POMOĆ UVIJEK TREBA! “Potrebne su stalne akcije, veća spremnost ljudi da svojim bolesnim prijateljima i rođacima pomognu donirajući organ, ali je prije svega i odlučnost ljekara da rade svoj posao jer samo oni znaju tanje pacijenata i njihove potrebe i samo oni mogu izvršiti pritisak na institucije i tražiti da ih podrže i da ih prate”.

INTERVIEW.BA: Kako  protiče februarska akcija skupljanja novca za četvoro djece koja trebaju liječenje van BiH?

BATKO: Do pred kraj februara imali smo više od 5.000 telefonskih poziva na humanitarne brojeve telefona 17030 i 17050 koji su jedinstveni za cijelu BiH i putem kojih je moguće donirati 2 KM, organizovali smo humanitarnu trku na Jahorini, sponzori su dali svoj prilog…Nalazimo se  na početku puta skupljanja potrebnog novca, a  treba nam oko 180.000 KM za to četvoro djece čije porodice su nam se obratile za pomoć. Da pojasnim:  Merjem Bašić  ima 9 godina i ima izuzetno rijetku dijagnozu – cistu u žučnim kanalaima – koja zahtjeva hitnu operaciju. Naime, Merjem ima teške bolove šta god da pojede osim riže i kuhanog povrća, često mora biti u bolnici zbog tih bolova i onda često ne ide u školu, ali je beskrajno hrabra: kaže da više ni mami ne govori kad je boli, jer mama ne može podnijeti njene bolove i sama traži da da ide u bolnicu kada više ne može podnijeti bol. Bez uklanjanja te ciste lako bi se moglo desiti da dođe do trovanja jetre i onda ćemo imati mnogo veći problem jer će joj u tom slučaju život biti sasvim ugrožen. Za nju treba oko 40.000 eura i dobili smo predračune iz klinika u Turskoj i Njemačkoj s tim da mi tipujemo na Njemačku jer su oni u cijenu uključili i moguće nepredviđene komplikacije dok turska klinika to nije uradila.  Amel Fatić ima  12 godina i rođen  je sa genetskim oboljenjem zglobova koljena  zbog čega otežano hoda. Sada ima šipke u nogama i često zbog bolova ne ide u školu, a sve što želi jeste da potrči i zaigra fudbal. Njegovi roditelji već nekoliko godina obilaze bolnice po BiH, ali niko nije želio preuzeti odgovornost i uraditi operativni zahvat.  Brat i sestra  Imran  i Iman Bašić imaju 5 i 4 godine. Imran ima mononukleozu koja je izazvala niz zdravstvenih problema, a posljednje “mišljenje” ljekara  u BiH je da je moguće da se radi i o mišićnoj distrofiji. Njegova sestra Iman nakon MMR vakcine ima oslabljenu sposobnost govora i niz drugih komplikacija. Oboje trebaju temeljnu dijagnostiku na osnovu koje treba odrediti odgovarajući tretmani.

INTERVIEW.BA: Zašto oni moraju ići van BiH i zašto moraju skupljati novac – imaju li ta djeca zdravstveno osiguranje u BiH?

BATKO: Djeca imaju zdravstveno osiguranje u BiH, ali ljekari u našim bolnicama su za ovo četvoro djece rekli ili da ne mogu pomoći ili da ne mogu preuzeti odgovornost.  Za mene je takav stav ljekara teško prihvatljiv, ali je tako.  A roditelji moraju skupljati novac, jer dijagnoze njihove djece nisu na listama za koje fondovi odobravaju novac.  Dakle, ova djeca su još jedan dokaz da naše institucije ne prate život i potrebe onih koji svojim novcem pune između ostalog i te fondove. I nisu ova djeca jedini problem – u Otvorenu mrežu se gotovo svakodnevno javljaju odrasli ljudi koje su ljekari takoreći pustili niz vodu jer ne mogu, ne znaju, nemaju opremu… ili nisu ni predložili drugačiji vid liječenja.

INTERVIEW.BA: Kako i s kojim pričama se ljudi obraćaju Otvorenoj mreži?

BATKO: Najrazličitije moguće priče. Od toga da su im ljekari rekli da ih ne mogu ili ne znaju dalje liječiti ili, kao što sam već rekao, da ne mogu da preuzmu odgovornost,  preko krajnje nezainteresovanosti poput slučaja kada pacijentu nisu dali nalaze do ignorisanja. Imamo u našem programu Suadu Kikanović  Huseinović koja je 20 godina na dijalizi i kojoj nikada niko od ljekara nije rekao da može dobiti transplantaciju ukoliko nađe donora. Imamo slučajeve pogrešnog liječenje, komplikacije nakon operacija, dolaze ljudi kojima je tražen novac za intervenciju, ljudi koji su transplantirani poput kolege Mime Šahinšapašića koji mora redovno uzimati lijekove kojih u BiH uopšte nema i onda mreža lijek nabavlja u Sloveniji… Ali dolaze i da traže novaca za drva, struju, hranu, lijekove i slično.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o čemu se radi u tim slučajevima: neznanju, nezainteresovanosti ili nedostatku novca?

BATKO: Ima svega pomalo, ali najprije je to neodgovornost koju je proizveo budžetski konformizam. Znate, i u evropskim zemljama ne rade neke medicinske intervencije poput recimo desenzibilizaciju koja je neophodna pred transplantaciju bubrega sa davateljima različite krvne grupe – to rade samo tri evropska centra, ali su bolnice povezane, razmjenjuju znanja i protokole, a novac prati pacijenta. Kod nas novca sigurno ima, uostalom pogledajte automobile koje političari voze,  iznose za reprezentaciju i slično, a procedure su napravljene tako da ne prate potrebe građana.  Mi recimo najčešće komuniciramo sa Fondom zdravstvenog osigruanja u FBiH koji bi trebao pokrivati liječenje van BiH za pacijente sa područja FBiH, ali oni mogu pokriti samo troškove za liječenje bolesti koje se nalaze na određenoj listi bolesti koje su prepoznate kao bolesti koje je nemoguće liječiti u FBiH i koja ni slučajno nije potpuna i  ne prati „stanje na terenu“, ali  i ta bolesti  mogu pokriti samo troškove koji nastanu nakon datuma donošenja rješenja, a ako neko od pacijenata dobije recimo hitan poziv da ide na transplantaciju u, naprimjer,  Francusku – taj pacijent ne može čekati rješenje. S druge strane – transplantirana osoba mora ostati najmanje 15 dana blizu bolnice zbog svakodnevnih kontrola, a Fond odobrava tri dnevnice po 75 KM. Šta mislite šta za taj novac možete u Francuskoj?  I nakon transplantacije ostaju lijekovi kojih nema u BiH i koji koštaju kako kad, ali i više do 1.500 KM mjesečno.

INTERVIEW.BA: Šta OM može uraditi za te ljude, ali i šta je uradila do sada?

BATKO: Najveća vrijednost Otvorene mreže je ta da ljudi kad se vrate s liječenja nisu dužni nikome, ni bankama, ni prijateljima, a to je bila moja misija od početka –  da ne budu sami u ovakvim životnim situacijama kao što sam to bio ja prije 20 godina. Upravo u tom smislu najveća vrijednost koju sam stvorio sa svojim timom su programi liječenja u inostranstvu koji se temelje na ugovorima sa najboljim evropskim bolnicama. Tim ugovorima je omogućeni ulazak pacijenata iz BiH u transplantacijske programe tih država po cijenama i po pravilima koja vrijede i za građane tih država. Mi sada  jednim pozivom prema tim centrima možemo brzo završiti sve i dobiti termin za dijagnostiku i preglede, pa i transplantacije kada imamo donore. Druga važna stvar je da mi imao koordinatore koji su u tim centrima stalno uz pacijente i stvorili smo čitav jedan mali sistem koji funkcionira i kojeg poštuju i timovi u tim bolnicama. Tako evo već 10 godina Otvorena mreža kao svoj rezultat bilježi spašene živote i vraćenu sreću porodicama, a znamo šta znači porodica.  Mi smo do sada transplantirali 68 ljudi u Francuskoj, 33 sa živih i 35 sa umrlih donora, podizali smo kredite da bismo neke ljude poslati na transplantaciju, svakodnevno zovemo ljude da pozivom na humanitarne brojeve doniraju po 2 KM, ali to nije ni blizu dovoljno, pogotovo ako znate da je svaki dijabetičar potencijalno dijalizni pacijent, odnosno primatelj bubrega. S druge strane – ne znamo koliko dugo ćemo moći ovako: mi  dobijemo organ u Francuskoj, pošaljemo osobu na transplantaciju i onda dugujemo i onda nam  kažu da više nećemo moći imati povlaštenu cijenu. Mi smo imali ideju da pravimo takozvani uzajamni fond: mi skupimo određena sredstva koja pacijent može povući onog trena kada ga pozovu na transplantaciju, a da ta osoba, kada dobije refundaciju od Fonda,  taj novac prebaci u našu „uzajamnu kasu“  kako bismo mogli hitno djelovati za novog pacijenta koji onda opet vrati novac i tako ukrug. Tako možemo da pomognemo i pacijentima i institucijama, ali Fond to ne prihvata.  Oni sada čak, kada im se obrati pacijent koji traži pokrivanje troškova za operaciju, pitaju koliko novca je skupljeno u humanitarnoj akciji i za taj iznos umanje refundaciju, ali taj iznos koji oni odobre  nije ni blizu potrebnog.  

INTERVIEW.BA: U BiH postoje dosta dobri zakoni u oblasti transplantacija, posebno u FBiH ,ali se ne primjenjuju. Porodice se teško odlučuju da doniraju organe svojih moždano umrlih srodnika, ljekari ne rade dovoljno na motiviranju porodica…. l onda kako promijeniti svijest ljudi? Vi za te stvari koristite Radio Otvorenu mreža.

BATKO: Taj medijski prostor kojeg imam dajem ili budem glas onih kojima je potrebno ono što je bilo potrebno mojoj kćerki koja više nije s nama, to je moje nasljeđe ovom svijetu. Radimo najbolje što znamo, ali mora se uključiti država. Čak ni u Hrvatskoj koja je nama tako blizu i koja je jedan od najuspješnijih evrpskih zemalja kada su u pitanju transplantacije, ništa se nije pomaklo sa mrtve tačke dok se država nije uključila. Potrebne su stalne akcije, veća spremnost ljudi da svojim bolesnim prijateljima i rođacima pomognu donirajući organ, ali je prije svega i odlučnost ljekara da rade svoj posao jer samo oni znaju tanje pacijenata i njihove potrebe i samo oni mogu izvršiti pritisak na institucije i tražiti da ih podrže i da ih prate.

INTERVIEW.BA: Posjetili ste mnoge klinike u Francuskoj, Njemačkoj, Turskoj… Rekli ste da ni tamo ne rade sve moguće intervencije, ali sarađuju, razmjenjuju protokole…  Zašto se naše bolnice ne uključe u te mreže?

BATKO: Ne znam odgovor na to pitanje. Ako bih htio biti maliciozan rekao bih da se boje pokazati koliko ne znaju ili se srame uslova u kojima rade. Nedavno je jedna  pacijentkinja objavila  na društvenim mrežama da u dijaliznom centru u koji ona odlazi nemaju rukavica, sterilne gaze, flastera…To je nedopustivo u 21 vijeku.

INTERVIEW.BA: Vi se najčešće susrećete sa zahtjevima za pomoć pri transplantacijama. Znate li da je BH Telekom prije nekoliko godina, valjda 2013-te, kupio softverski program za  bolju komunikaciju  među klinikama i bolje ažuriranje listi čekanja, ali se to ne koristi?

Ne znam dovoljno o tome, ali ako govorimo o novcu datom za nešto što se ne koristi – to je pljačka.

INTERVIEW.BA: Još nešto:  prolazite kroz različite situacije s pacijentima koji su programu OM, koji su operisani ili čekaju ili traže pomoć ili su na listama u Francuskoj i čekaju… Kakve situacije se događaju, javlja li se nepovjerenje, propitivanje… ?

BATKO: Ima raznih situacija i sve ih razumijem. Razumijem kada ljudi sumnjaju u nas. Onima koji čekaju na francuskoj nacionalnoj listi  pokušavamo pažljivo objasniti da moraju čekati da u Francuskoj umre neko čija tkiva se poklapaju sa njihovim i da pri tom među Francuzima nema neko ko je prioritet kod dobivanja organa, a  to su prvenstveno djeca. Dakle znamo da nije lako, predlažem im da traže donora među živim srodnicima i prijateljima. Imamo emisiju na radiju u kojoj govorimo o tome pokušavajući objasniti ljudima da se ništa neće desiti  ako nekom daju bubreg.  U našem programu imamo 12 žena koje su svojim muževima donirale bubreg. Što se tiče povjerenja- uglavnom nemamo problema. Imali smo jedan slučaj kada je djevojka, budeći se iz  narkoze u Francuskoj, odmah pitala gdje je njen struic da vidi da je ona transplantirana jer joj je govorio da ne treba da vjeruje Mreži. Razumijem sve jer radimo sa ljudima koji su bolesni i nije im lako, godinama se nose sa bolešću i ništa nije pod njihovom kontrolom. Ali Mreža postoji da im pomogne onoliko koliko može,  da ne dozvolimo da neko umre samo zato što nema novaca, ali ni mi nismo svemogući i nije uvijek problem novac.

Ibrahim Prohić: Koalicija sa SDA značila bi kraj za Komšića i DF

Posljednje izjave političara Stranke demokratske akcije i Demokratske fronte ukazuju na to da bi se uskoro mogla ponoviti koalicija iz 2014. godine. Naime, nedavno je lider DF-a Željko Komšić rekao kako postoje isuviše različite ideje unutar Bh. bloka, te čini se poručio kako nije optimista kada je u pitanju opstanak ovog bloka. S druge strane, predsjedavajući Vijeća ministara BiH u tehničkom mandatu Denis Zvizdić istakao je kako Komšić ima principijelan i korektan stav, dok je predsjednik SDA Bakir Izetbegović kazao kako još uvijek čeka konkretan odgovor DF-a kada je u pitanju koaliranje. Politički analitičar Ibrahim Prohić za Interview.ba govori o mogućem raspadu Bh. bloka, koaliciji SDA-DF, sličnostima i različitostima stranaka unutar Bh. bloka, kao i promjenama koje bi mogle nastati u Kantonu Sarajevo ako bi došlo do koalicije DF-SDA.

KOALICIJA DF- SDA – POLITIČKO SAMOUBISTVO:  „Ja ću biti i radikalniji u ocjeni, mislim da bi to bio definitivni kraj DF-a i Željka Komšića. On bi poslije toga mogao samo da tabori, više ne bi bio važan politički faktor. To bi  bilo svojevrsno političko samoubistvo“.

INTERVIEW.BA: Predsjednik DF-a Željko Komšić je u nedavnom intervjuu rekao kako bi „logika vječne opozicije mogla doći glave i ljevici i političkim strukturama koje se zalažu za multietničku BiH“. Da li se možda nazire kraj Bh. bloka?

PROHIĆ: U Bh. bloku imamo jednu jako zdravu, poželjnu i hipotetički, uspješnu koaliciju, odnosno projekt. Problemi ovog bloka su jer, tzv. građanska opcija ili ljevica, nisu uspjele prevladati vlastite slabosti. Nije problem samo kod Željka Komšića, imate problem i u SDP-u. Njihova velika dilema jedva je razriješena na Glavnom odboru SDP BiH i još uvijek je pitanje je li to definitivna odluka. To je tako zbog toga što  SDP i DF nisu demokratski profilirane i zato što tamo još uvijek partikularni i lični interesi imaju prednost nad tzv. opštim ili javnim interesima. Oni još uvijek nisu razriješili temeljnu političku dilemu, a ona glasi reforma ili mandat. Vlast sa sobom nosi puno benefita, zato se dešavaju ove stvari. U čitavoj priči, dosljedno se ponaša jedino Naša stranka. Komšić je dao čitav niz izjava, ne samo ove spomenute, koje izazivaju sumnju u njegove konačne namjere. Postoje, istina, neprovjerene sumnje da se radi o nekoj vrsti dogovora između SDA i DF-a, odnosno, Izetbegovića i Komšića. Ne znam da li je to tačno, ali s obzirom na ove njegove izjave, moglo bi se reći da tu ima nešto. Ulaziti unaprijed u izgubljenu bitku nije dobro. A ako ulazite u vlast sa slabim kapacitetom, što bi se desilo Bh. bloku u odnosu na SDA te neproglašen i uvijek prisutan politički savez SDA – HDZ BiH – SNSD, to nije dobro. Zreli ljudi na individualnom planu ne vode unaprijed izgubljene bitke. Ozbiljni politički akteri ne ulaze u vlast u kojoj nemaju šanse. Ne postoji ni teoretska mogućnost da se stranke SDA, HDZ i SNSD promijene, pa ni milimetar, jer su oni to što jesu i ne mogu se mijenjati. Bh. blok može ući u vlast ili ne, ali na SDA, HDZ i SNSD se neće moći utjecati, oni su jači i njihovi interesi su povezani i ne mogu biti drugačiji, sve i da hoće. DF je imao koaliciju i u prošlom mandatu sa SDA, nakon izbora 2014. godine. Komšić kao da računa da su naši građani toliko lošeg pamćenja da prodaju političku maglu, te da bi neulazak u vlast mogao značiti kraj ili kataklizmu ljevice? Ja mislim suprotno. Ulazak građanskog bloka u vlast bi značio njegovu tešku kompromitaciju. Također mislim da se SDP s ovim kalkuliranjem i odlaganjem konačne odluke dodatno kompromitirao, a ulaskom u vlast smatram da bi ta kompromitacija bili apsolutna. Onda bi imali kao autentičnu opoziciju jedino Našu stranku te pomenuti hipotetički blok Šepića, Konakovića i Hadžikadića.

„Problem je to što Bh. blok nije politički profilisan: suviše je među nama razlilčitih ideja. Da li će Bh. blok imati snage i volje da artikulira neku novu ideju, ne mogu reći lijevu, budući da Naša stranka tvrdi da je socijalno-liberalne orijentacije – ne znam. Možda vrijedi probati. Međutim znajući kako to ide u BiH moram reći da nisam optimista“, rekao je Komšić za Politiku.

INTERVIEW.BA: Da li bi DF mogao opravdati svoju odluku o mogućoj koaliciji sa SDA svojim glasačima?

PROHIĆ: U tom slučaju, mislim da bi postojala samo teoretska mogućnost da se opravdaju pred svojim biračima. Ja ću biti i radikalniji u ocjeni, mislim da bi to bio definitivni kraj DF-a i Željka Komšića. On bi poslije toga mogao samo da tabori, više ne bi bio važan politički faktor. To bi  bilo svojevrsno političko samoubistvo.

INTERVIEW.BA: Među liderima Bh. bloka čini se da postoje različite ideja šta je taj bh. blok i kuda treba ići . Kakve to različite ideje imaju DF, Naša stranka i SDP BiH? S obzirom na njihove različitosti, šta ih je onda spojilo

PROHIĆ: Naravno da postoje razlike između DF-a, SDP-a i Naše stranke. Također je činjenica da taj blok do kraja nije profiliran. Mislim da je temeljni problem jer ove tri stranke nisu prošle nužan proces demokratskog profiliranja, što se odnosi na SDP i DF. Naša stranka ne ide u tu priču, oni imaju dugi ‘background’, oni su u svojih 10, 11 godina prolazili taj demokratski proces i imaju taj demokratski potencijal, u odnosu na ove dvije stranke. Ja sam vrlo oprezan, ne kažem da su do kraja prošli taj proces. Kako je nastao DF i zašto? Jer SDP nije bio demokratski profiliran i tu treba dodati i određene lične interese lidera DF-a. Nije to samo konceptualno, ideološki jer je tu bilo i ličnih motiva. Jedino imate Našu stranku koja ima demokratski kapacitet, DF i SDP to još uvijek nemaju, a SBB je počeo taj proces, ali nisu ga dovršili. DF i nije stranka, to je više pokret koji je u mandatu 2010., 2014. i 2018. izgubio veliki broj svojih članova i mislim da su na izborima prošli dobro samo zato što je Komšić bio kandidat za člana Predsjedništva BiH, što je povuklo rezultat stranke. Oni kao stranka ‘de facto’ i ne postoje u onom klasičnom smislu. Počivaju isključivo na kapacitetu i rejtingu koji ima Željko Komšić. Ako koaliranjem sa SDA lider DF-a izgubi taj kredibilitet koji je do sada imao, značit će i urušavanje kompletne stranke.

INTERVIEW.BA: Stavovi šestorke koja čini vlast u Kantonu Sarajevo se ne razilaze, ali da li bi moguća koalicija SDA – DF mogla poremetiti vlast i već podijeljene funkcije u ovom kantonu?

PROHIĆ: Izlaskom DF-a iz koalicije u KS-u i pretpostavimo SBB-a, vlast bi došla u pitanje i vjerovatno bi bila srušena. Ukoliko se to desi, onda će oni koji sruše vladu koja pokazuje kapacitet da formira i analizira potpuno novi model vlasti, biti označeni kao najveće političke štetočine u posljednjih 20 godina. Važno je da javnost zna da vlada na bilo kojem nivou, pa makar i kantonalnom koja je uspostavljena na programu, a ne na interesu, je vlada koja je važna za sudbinu Bosne i Hercegovine. Ukoliko oni uspiju da se održe i ukoliko se do kraja mandata budu ponašali ovako kako su startovali, onda će to biti poruka cjelokupnoj javnosti u BiH da je moguća drugačija vlast, odnosno vlast koja ide za vlastitim interesima, a ne koja ide samo za partikularnim i vlastitim interesima. Mi smo imali dosadašnje vlade i strukture vlasti koje su svele politiku u puki klijentizam. Mi prvi put imamo vlast koja to nije, koja je kontra takvom pristupu i ako se sruši takva vlast, onda će oni koji to urade biti štetočine, i baš zato je važna kantonalna vlada u Sarajevu kao mogući drugačiji model vlasti.

INTERVIEW.BA: Na početku razgovora spomenuli glavnu dilemu političke strategije u BiH: mandati ili reforme. Da li će bh blok izabrat vlast ili opoziciju?  

PROHIĆ: Mislim da nije grubo reći da se bh. političari jako malo razumiju u politiku i u strateške stvari, a jako loše vode državu. To je razlog jer je Bosna i Hercegovina po svim relevantnim parametrima i kriterijima, zadnja zemlja u Evropi. Da na tim listama nije Kosovo, bili bismo apsolutno zadnji. Bh. političari pokazuju strahovito veliki dilatenizam i održavaju se mučnom manipulacijom nad građanima, koristeći poluge vlasti i finansijska sredstva koja se raspiraju i nenamjenski troše. Održavaju se konstantnom proizvodnjom straha kod građana i kada dođu izbori, ljudi ne glasaju racionalno već iracionalno, uzrokovano tim motivima straha. 

Oliver Mićić Bućić: Ako ostavimo prošlost nedovršenu, naša budućnost ne može biti sigurna i prosperitetna

Profesora istorije u Ekonomskoj školi Užice Olivera Mićića Bućića upoznali smo na edukativnoj sesiji Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC Web-a), na kojoj su sudjelovali profesori i učenici šest škola iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Ova aktivnost dio je šireg projekta “Budi inspiracija” kojeg uz podršku USAID BiH implementira NDI BiH s partnerima Fondacijom INFOHOUSE i YIHR BiH. Profesor Mićić Bućić je za Interview.ba govorio o važnosti suočavanja mladih s prošlošću, pomirenju u kontekstu Srbije, ali i o tome kako mladi mogu biti inspiracija.

MLADI MOGU BITI INSPIRACIJA: “Oni imaju entuzijazam, volju, žele da nauče nešto, i vide da postoji nešto drugačije od onoga što oni proživljavaju. Na osnovu znanja koja steknu mogu vršiti komparaciju školskog gradiva i onog što ih interesuje. Mnogo faktora postoji koji  indirektno Ili direktno mladima daju osnovu za budućnost i šire znanje o događajima iz bliske prošlosti. 

INTERVIEW.BA: Koliko je važno da se mladi suočavaju s prošlošću?

MIĆIĆ BUĆIĆ: Smatram da je to neophodno za moderno učenje i za njihovo uključivanje u život i društvo, koje ima svoj potpuno novi tempo i dimenziju, zato što ako ostavimo prošlost nejasno iskazanu ili nedovršenu, naša budućnost ne može biti sigurna i prosperitetna. Bitno je da mladi  to znaju i da se kroz učenje suoče sa teškim temama ma kako bile bolne, jer mi prošlost često procenjujemo kao dobru ili lošu, izražavajući naš vrednosni odnos prema onome što se desilo. Posebno je dobar model suđenje vezano za Nirnberški proces,  jer sada imamo jednu vremensku distancu i vrlo često se to gleda sa jedne nove tačke. Ovim putem se grade veze između još živih elemenata prošlosti – onoga što zovemo nasleđem – i naših proklamovanih ciljeva i formiranje stavova vezanih za međunarodno pravo.

INTERVIEW.BA: Da li se zaista mladi ljudi, koji ni na koji način nisu doživjeli rat, mogu suočiti s prošlošću?

MIĆIĆ BUĆIĆ: Vrlo je bitno da se suoče sa prošlošću na način koji je potkrepljen činjenicama, argumentima, a ne model koji bi im bio prezentovan posrednim putem, što otvara prostor za manipulacije i predrasude. Današnji mladi su rođeni posle ratnih sukoba, posle svih ovih turbulentnih vremena. Oni imaju svoj život, ne treba ih opterećivati prošlosti, svoju budućnost i trebaju da je grade našim pozitivnim iskustvima, autentičnoj tradiciji i postignućima iz kojih izvlače pouke.  Smatram da se neophodno u suočavanju sa prošlošću izbegnuti i preduprediti revizionizam i falsifikovane tradicije, jer su mnogi procesi i događaji još uvek sveži i aktuelni, i mnoge ličnosti su još uvek žive. Sumnjam da će danas moći da se izvede suočavanje na onaj pravi način na koji mi to želimo da postignemo, ali  ovakvim seminarima se otvara put za takvo nešto.

INTERVIEW.BA: Šta znači pomirenje u kontekstu Srbije?

MIĆIĆ BUĆIĆ: Posebno veliki teret rata na prostoru BiH, u kome nije učestvovala, posredno je osetila Srbija. Političke okolnosti, međunarodni poredak i istorijski trenutak odredili su njenu ulogu. Mislim da je mladima u Srbiji potrebno da se u raznim vidovima informišu sa svim onim što je u nedavnoj prošlosti učinjeno u ime pojedinca,  grupe i zajednice. Da identifikujemo i osudimo sva zla dela koja su juče počinjena i da mladi steknu osnovna znanja kako međunarodni pravni mehanizam funkcioniše.

INTERVIEW.BA: Kako mladi mogu biti inspiracija?

MIĆIĆ BUĆIĆ: Mladi mogu biti inspiracija samim time što imaju entuzijazam, volju, žele da nauče nešto,  što vide da postoji nešto drugačije od onoga što oni proživljavaju. Na osnovu znanja koja steknu mogu vršiti komparaciju školskog gradiva i onog što ih interesuje. Mnogo faktora postoji koji  indirektno Ili direktno mladima daju osnovu za budućnost i šire znanje o događajima iz bliske prošlosti.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Kad si Esad u Štrpcima

I ti si u petom redu Esad. Na sredini. Do tebe je čovjek što se trese. Ti ga držiš, jer lakše ti je da ga nosiš do pola na sebi, nego da ti onu žicu u kosti dublje urezuje svojim tijelom. To je tvoja nova vozna karta.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Šta sve možeš kad si mlad, kad je svijet tvoj, lagan kao i korak ti. Tu pod nogama. Šta sve možeš dok stišćeš voznu kartu na kojoj piše Beograd-Bar, voz broj 671? Putovanja, ehej! Šta sve možeš, dok ti je u džepu čekovna knjižica, a na banci plata koju tako ponosan, lijep i dotjeran nosiš roditeljima? Šta sve možeš dok iz prijestonice, velikog Beograda ideš u svoj svijet, među svoje ljude kao pobjednik jednog života koji je u punoj snazi?

 

15:48 i ime na karti

 

I šta bi sve još mogao, da sat nije otkucao 15:48, na stanici u Štrpcima, malom selu, zaseoku, negdje dole prema Rudom? Šta bi sve mogao da si neko drugi, a ne Esad Kapetanović? Zapravo, mogao bi sve i svašta i da si Esad, samo da četnici nisu doznali kako ti je ime i prezime drugačije i drugo od njihove mjere ispravnosti.

A ovako? Ovako hodaš u koloni svezan kao pseto sa dvadeset drugih muškaraca. Namjesto Prijepolja i roditeljske kuće, namjesto ponosnog radnika farnrike «Rad» iz Beograda, tek gledaš ove maskirne uniforme kao ubogi zarobljenik. A mogao si, samo da si htio napisati neko drugo ime na voznoj karti Esade, zar ne, pitaš se i nervozno klimaš glavom. Na kraju krajeva, govoriš ekavski, a i beogradski sleng ti nije stran. Da si htio, mogao si sada biti u vozu, a ne ovdje, ovdje, ni sam ne znaš gdje, povezan žicom kao ker sa dvadeset drugih nevoljnika. Ti hodaš Esade, a pored tebe kompanjon smrti u maskirnoj uniformi. Po jedan na svakog u žici.

«Osvetnici», Milana Lukića. I pitao bi se zašto se zvijeri svete, zar se nisu osvetile dovoljno, ali razmišljaš o porodici. Jerk, kad si mlad i lijep i kad ti je svijet pod nogama, nemaš vremena ulaziti u tuđe stvari.

 

Vojni kamion i žica u kostima

 

A trebao bi Esade porazmisliti. Jer da razmišljaš možda bi se i dosjetio šta će ovaj vojni kamion i čemu služi. Ta, već se pola sata voziš u njemu Esade, žica ti se u meso do kostiju utopila, a ti samo o porodici misliš.

Tako je, čovječe, ovo su te mobilisali, vode te na neku vojnu vježbu. Pa kako oni sve znaju i da si dobio poziv za vojsku i da se trebaš javiti u vojni odsjek. Ma da, sve si pobrkao, Esade. Mislio si da su te zarobili u tvojoj zemlji. Ko bi to? Pa nisu toliko ludi! Malo te bole ruke u žici, ali to je dio rezervne obuke, misliš. Sigurno je tako.

I onda čuješ kako se neki oficir dere na tebe i dvadeset drugih u kamionu. Kaže, izlazite balije, izlazite Turci, evo nas u Višegradu. Onda misliš, sigurno misliš Esade, kako ti nije mjesto u Višegradu, nego u Prijepolju. Jer, kad je svijet tvoj, kad ideš kući, ne toleriše ti um takav promašaj. Šta ću ja u Bosni, kad sam državljanin Jugoslavije??? Savezne Republike, tako se tad zvala. Šta ću ja u nekakvoj školskoj sali? Na kraju krajeva, ako ću služiti vojsku, trebao bi biti u kasarni, misliš Esade.

 

O očinstvu…

 

A opet, čini ti se da oko tebe ovi drugi ništa ne misle. Nekako su sivi, pognuti, zgureni, sve im glave među ramena ušle. Šute i uzdišu. A tebe nervira kad neko, a može ti babo biti nema odgovora na ovu upitanost. Nema ni komentara. Umjesto da te očinski posavjetuju, gdje, šta i kako, ma kako reći ovim u uniformama da je ovo neka greška, oni samo ćute. Pa ti se čini Esade,  da im ti možeš otac biti, a ne oni tebi.

I tek onda, tek onda u toj školskoj sali, prvi put si se uplašio Esade. Tek kada te je kundak četnički poljubio. A opet, nisi se mogao dugo plašiti jer si pao u nesvjest. I kad si došao sebi, gdje si bio? U istom onom kamionu sa istim onim nevoljncima, što su «pogrešna» imena na kartama ispisivali. Samo ovaj put, neki su ječali, neki su u krvi bili ukupani. E tad si se bojao, Esade. Tad te je strah uhvatio. Tad si počeo zazivati u sebi i oca i majku. Tada si se prisjetio nekih drugara u Beogradu, kolega sa posla, na koje ćeš se pozvati. Na koncu, ti znaš ljude, možda znaš nekoga u maskirnoj uniformi. Sigurno je neko od njih tvoj kolega čak, morali ste se susretati u Beogradu.

 

Rafal, bušilica, zubar, majka, bajonet i nesvijest

 

A onda se sve ubrzalo, Esade! Nekakvo selo Mušići, pa nekakva spaljena kuća. Iskačete onako vezani žicom iz kamiona. Sve po dvojica. Pa u suteren spaljenice. I ti si u petom redu, na sredini. Do tebe je čovjek što se trese. Ti ga držiš, jer lakše ti je da ga nosiš do pola na sebi, nego da ti onu žicu u kosti dublje urezuje svojim tijelom. To je tvoja nova vozna karta. Neki ljudi plaču, neki su u polusvjesni. Iz kuće se čuju kratki rafali, jauk, pa opet rafali. I onda smrad baruta i onog čudnog kvarca, kao kad se zub popravlja dok se kamenac tare o bušilicu. I onda je Esade i tebi došlo da padneš u nesvijest kao ovaj do tebe, bilo bi lakše. Samo, kad si u naponu snage i kad ti je svijet pod nogama i kad…I kad u smrt ideš, organizam ne otkazuje.

Ne otkazuje organizam ni kada si sa još šestoricom uguran preko leševa u tu spaljenu bajticu. Ni kad je rafal Nebojše Ranisavljevića i Miće Jovičića rezao po tebi. I onda si otkinuo onu žicu. I onda si skočio, odgurnuo četnike, istrčao na svjetlost. Jer si jak!. Da si starac, sigurno bi zaboravio sve ovo. Ovako pamtiš do zadnje sekunde, i onu svjetlost, i onaj bijeg, skok preko svih njih, ali pamtiš i rafal koji ti je poput boksera izbio paru iz utrobe. Pamtiš, jer pamtiti možeš, kako je iz tebe izašlo jedno jako, muško, jao majko moja! Onda samo gledaš. Živ si Esade, samo kao da tijelo nije tvoje. I ove noge pod tobom, noge mladog čovjeka nisu tvoje. Jer, da su tvoje nosile bi te dalje od ovih zlotvora, a ne bi te izdale i sklupčale se pod tobom.

Samo oči, oči ti gledaju i vide Milana Lukića, kakos se dere na onu dvojicu četnika, što «aljkavo» obavljaju posao. I gledaju tvoje oči Esade tog Lukića, kako ti prilazi sa bajonetom, bajonet ti pod vrat podnosi i govori, tako se to radi.

 

Onda mrak

 

Mrak koji ne možeš objasniti mladom i lijepom čovjeku koji ima kartu, plan i platu, koji ide kući da posjeti roditelje.

Nikad više Esada Kapetanovića! Za tijelo mu se na zna! U smrt sa Esadom su pošli: Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifet Husović (26), Senad Đečević (16), Ismet Babačić (30), Halil Zubčević (49), Adem Alomerović (59), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (40), Favzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (23), Jusuf Rastoder (45) i Tomo Buzov (53).

Za ovaj isplanirani i organizovani zločin, ovo mučko ubistvo nevinih ljudi koji su se drugačije zvali, za ovo ZLO odgovarala su samo dva čovjeka. Država Srbija do dan danas se pravi umobolna. Kosti većine nikada nisu pronađene. Pretpostavlja se da ih krije rijeka Drina. Samo ostaci četiri čovjeka su prnađeni.

 

Apedix o somunima i čekovima

 

A ti Esade da si živ, znao bi da su te tvoji najmiliji tražili. Znao bi da su se okupili u Prijepolju i da su specijalcima davali somune, samo da kažu gdje su im djeca, očevi, stričevi…Znao bi isto tako da su im specijalci govorili, mi došli da vas pobijemo, a vi nas hranite somunima. I možda bi tad shvatio razmjere zločinačkih planova. Ali, već si bio mrtav. Ubijen.

Samo, čudna je stvar to sa papirima i tvojim džepovima, Esade. Jer, par mjeseci poslije, osvanuo je Esad Kapetanović, ne živi, nego onaj u čekovnoj knjižici, osvanuo je taj Esad po prodavnicama diljem regije. Ne, nije bilo dosta četnicima, što su te ubili, nego su ti i platu potrošili. A dugovanja je država Jugoslavija od tvojih najmilijih namirivala. Nije im dosta što su ubili nečije dijete, nego su se bahatili platom sinovljevom i mukom roditeljskom.

Od svega, od sramote, od užasa, od zločina, od pomena na nedužno ubijene Bošnjake, ostalo je samo spomen-obilježje u Prijepolju na kojem stoji «Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993, odustao je od budućnosti.»

Na današnji dan, baš u ovaj sat, prije 26 godina, jedan mladi čovjek u Beogradu, stiskao je voznu kartu na liniji Beograd-Bar. A šta nam je sve mogao dati, lijep sa svijetom ispod sebe nikada nećemo saznati.

Stidimo li se?

Zoran Pintarić: Projekt “Budi inspiracija” širi vidike mladih

Profesora zemljopisa i povijesti Gimnazije „Fran Galović“ iz Koprivnica u Hrvatskoj Zorana Pintarića upoznali smo na edukativnoj sesiji Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC Web-a), na kojoj su sudjelovali profesori i učenici šest škola iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Ova aktivnost dio je šireg projekta “Budi inspiracija” kojeg uz podršku USAID BiH implementira NDI BiH s partnerima Fondacijom INFOHOUSE i YIHR BiH. Profesor Pintarić govorio je za interview.ba o pomirenju, suočavanja mladih s prošlošću, o utiscima njegovih učenika nakon posjete BiH te kako svi mi možemo jedni drugima biti inspiracija.

DOBRE VIBRACIJE! “Priča o pomirenju meni govori o širenju dobrih vibracija. Ovi mladi ljudi sigurno mogu biti epicentar širenja takvih vibracija u svom društvu”.

INTERVIEW.BA: Koliko je važno da se mladima danas govori o pomirenju?

PINTARIĆ: Važno je ako želimo surađivati, da li na ekonomskom planu ili nekom drugom, a “osuđeni“ smo na to da moramo surađivati. Dapače, mladi i žele surađivati s različitima, sličnima, jednostavno globalizacija svoje čini. Pitanje je samo hoćemo li ih usmjeriti u jednom ili drugom smjeru.

INTERVIEW.BA: Kako model Međunarodnog krivičnog suda uopće može pomoći da se mladi suoče s prošlošću? Šta znači pomirenje u kontekstu ovog projekta? 

PINTARIĆ: Može pomoći na način da se stvara multiperspektivnost, koja je zasigurno potrebna ako želimo objektivno sagledavati neke teme. Ako želimo samo iz jednog kuta, onda ovakve stvari sigurno ne prihvaćamo. Pomirenje može doći prvo ako postoji neka svađa. Među ovim mladim ljudima u biti nema svađe. Da li mladi ljudi uopće trebaju miriti starije? Mislim da ne. Trenutno pomirenje nije kod ovih mladih ljudi, više je to zbližavanje, upoznavanje, micanje stereotipa, odnosno obožavanje stereotipa, koji sigurno postoje. Pomirenje je možda tema za neke starije generacije koji će to prihvatili ili ne. Iskreno mislim da mladi neće puno razmišljati još dugo o starijim generacijama i da će krenuti svojim putem i zato je ovo dobra stvar da što prije krenu u te vode.

INTERVIEW.BA: Kada govorimo o projektu Budi inspiracija, govorimo o inspirativnim pričama, jer svako od nas ima neku svoju priču. Koja je vaša priča o pomirenju?

PINTARIĆ: Iskreno nemam priču o pomirenju, jer po meni mora prvo postojati svađa. Mi smo iz jednog dijela Hrvatske koji nije bio u ratnom području, ali naravno da je rat dotaknuo i naše područje. Priča o pomirenju meni govori o širenju dobrih vibracija. Ovi mladi ljudi sigurno mogu biti epicentar širenja takvih vibracija u svom društvu.

INTERVIEW.BA: Koliko znači druženje mladih ljudi iz različitih krajeva? Šta se desi kada se mladi s jednih ovakvih druženje vrate u Hrvatsku?

PINTARIĆ: To znači da nestaje strah. Svi oni ipak dolaze s jednom dozom straha, opreza. A na odlasku je totalno drugačija i priča i slika. Oni nisu slučajno tu, oni su na neki način odabrani da budu ti koji mogu prenijeti te pozitivne priče, vibracije.
Najbolju sliku nam daje informacija da oni kada prenesu svoje doživljaje njihove kolege žele biti dio projekta. To je zaista dobra stvar da mladi ljudi prepoznaju da je to super stvar i žele nastaviti tim putem. Naravno da neće uvijek biti idealna situacija, ali bitno je što više mladih uključiti u ovu priču. Oni čak i neke stereotipe svojih roditelja mijenjaju i to je najbolji feedback kada se mladi ljudi jave i kažu mi bi isto htjeli.

INTERVIEW.BA: Kako svi mi možemo biti inspiracija? 

PINTARIĆ: Možemo na način da budemo jednostavno normalni. Pokušati stvoriti uvjete da mladi sami sagledaju situaciju kakva god ona bila, da li ona bila teška tema ili jednostavna, da sami pokušaju, a ne da im namećemo jedan način razmišljanja, jednu perspektivu. Ovaj projekt upravo čini to, širi im vidike.

 

Mladi poručuju: Želimo i moramo da učimo, stvaramo i radimo zajedno kao prijatelji, u korist svih i za bolje sutra

Srednjoškolci i studenti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije učestvovali su početkom februara na sesijama Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC WeB) koji okuplja učenike različitih srednjih škola. Ove sesije, održane u sklopu projekta „Budi inspiracija“, su bila sjajna prilika da mladi simuliraju sudske procese i saznaju o procesima za ratne zločine koji su vođeni za područje bivše Jugoslavije. Mladi su također razgovarali sa veteranima prošlog rata čija su svjedočanstva pozorno slušali. Za mnoge je ovo bila jedinstvena prilika da iz prve ruke čuju o stradanjima „onih drugih“ a sve sa ciljem podizanja nivoa razumijevanja među mladima u BiH i regionu te izgradnja saradnje. Tim povodom smo razgovarali sa troje mladih učesnika projekta iz BiH, Srbije i Hrvatske koji su za naš portal ispričali koji su to problemi sa kojima se susreću i kako mladi ljudi mogu biti nosioci promjena. Sara, Mirza i Lana su mladi koji zaista bude inspiraciju i nadu.

Mirza Bradarić je iz Maglaja, ima 18 godina i učenik je Gimnazije Edhem Mulabdić.

INTERVIEW.BA: Mirza odakle interesovanje za ovu vrstu edukacije?

MIRZA: Profesorica nam je ranije govorila o ovom projektu, o simulaciji Međunarodnog krivičnog suda, svidjela mi se ideja i odlučio sam se prijaviti.  Imali smo razne aktivnosti, predavanja na kojima smo govorili o međunarodnom pravu, o statutu Suda a veliki broj tematskih radionica bio je posvećen ratu. Nakon toga su krenule vježbe, oformili smo tim za simulaciju. Vježbali smo u timovima, učili smo kako raditi u grupi i timu. Komentarisali o nemilim dešavanjima u prošlom stoljeću, počevši od nacističke Njemačke, pa Runade i na kraju Jugoslavije. U Konjicu danas imamo simulaciju suđenja, i presudu. Razgovarali smo i sa veteranima prošlog rata, predstavnicima sve tri strane. Dobili smo perspektivu iz svih uglova.

INTERVIEW.BA: Kakve su bile reakcije kada su vam se obraćali veterani, osobe koji su prošle prve linije, ali i oni koji su bili zatočeni?

MIRZA: Većina nas, skoro 90 posto, nije imalo priliku da čuje priču sa druge strane. Zbog toga je ovo dragocjeno iskustvo. Po prvi put u životu čuti priču nekog iz HVO-a, nekog iz vojske RS kako govore o ratu. To su ljudi koji su danas drugovi, zajedno piju kafu, a prije dvadeset i nešto godina su se držali na nišanu. To nam je bilo zanimljivo, posebno jer se čini da danas više mrze oni koji su se rodili nakon rata nego neko ko je učestvovao u ratu.

INTERVIEW.BA: Kako ti to objašnjavaš?

MIRZA: Vjerujem da je sredina odgovorna. Nijedno dijete se nije rodilo kao nacionalista, kriv je ili kućni odgoj ili tv ili neka druga propaganda. Postoje neke stvari koje nas truju u smislu nacionalizma, rasizma…mislim da svaka mlada osoba mora sama sebi da iskroji da tako kažem individuu, postavi svoje ciljeve, kako, na koji način će sagledati i prihvatiti te događaje.

INTERVIEW.BA: Kao mladiću od 18-est godina jeli ti teško prihvatiti tu priču o pomirenju? S kim si zapravo posvađan?

MIRZA: Bilo je jako čudno vidjeti da je ovo kao simulacija za pomirenje pošto, mi koji smo sudjelovali, većina je rođena poslije rata, samim tim nismo mi sa nekim zavađeni pa da se moramo miriti. Ali puno smo govorili o tome da postoji taj stereotip da se mržnja prenosi, sa generacije na generaciju. Većini nama je jasno da se nema ko šta miriti, mi smo nova generacija u okruženju, trebamo raditi na suživotu… A opet puno je te mržnje među mladima.

INTERVIEW.BA: Suživot, zašto ne zajednički život?

MIRZA: Gradu iz kojeg dolazim je homogena sredina. I to smo naučlili kao pojam život. Čim zamislimo neki grad na primjer pola-pola nama to predstavlja suživot iako bi to trebala biti neka normalna stvar. Na primjer, u BiH ima jako puno gradova gdje je stanovništvo nacionalno i vjerski izmiješano, to je normalno svako ima ima svoje vjerske objekte i običaje, i opet se ne puca na ulicama. A ti gradovi se još liječe od rata. To je nama velika stvar jer je u nas grad homogen. I taj suživot je karakterističan pojam za društvo iz kojeg ja dolazim.

INTERVIEW.BA: Da li je potrebno govoriti o ratu, suočavati sa ratnom prošlošću, mlađe generacije?

MIRZA: Volim gledati na rat kao na neku vrstu rane i ta rana se ne treba nanovo otvarati, ili sipati sol, i treba je pustiti da zacijeli. A zacijeliti će na taj način da pustimo nove generacije da žive svoj život i da razvijaju sami sebe kao ličnosti i sve će biti u redu.

No ranu treba očistiti. Ovaj projekat doživljavam kao čišćenje rane. Ja sam slušao samo jednu priču, a ta priča je bila, ako mogu biti iskren, mi Bošnjaci smo napadnuti, bila je ovako i onako, i onda ja ovdje slušam priču pripadnika HVO-a koji kaže da su i na njegovu obitelj padale granate od ARBiH, ali kada to čovjek čuje iz prve ruke, od nekog ispred sebe, shvatiš da ni jedna vojska nije savršena i svaka radi greške. I da je totalno besmisleno govoriti mi smo ti koji su napadnuti, mi smo najhumanija vojska, na nama se stalno vršila agresija. U ratu nema pravila i mnoge se ružne stvari dešavaju. Citirati ću jednog vojnika HVO-a koji kaže “bolje 1000 dana pregovarati makar i sa crnim đavolom nego jedan dan ratovati.
 

INTERVIEW.BA: Možeš li ova iskustva podijeliti sa prijateljima? Da li će slušati?

MIRZA: Prije polaska svi su bili svjesni gdje idemo i s kim idemo. Nisu mi roditelji rekli pazi se, po mom mišljenju situacija ide na bolje, do nas je kojom brzinom će ići na bolje. Ja ću pokušati. To znam. Lijepo je doći ovdje u heterogenu sredinu. Mi smo svi djeca. Nije to kako predstavljaju na medijima da nekom piše na čelu da je Bošnjak, Srbin, Hrvat. Mi smo perspektivna djeca, mlade osobe u ovom društvu. Svi smo željni napretka i promjene na bolje, da budemo dio društva. Mislim da svaka ova generacija, koja prethodi našim, ipak nosi dobre promjene i nadam se ćemo zajedno skrojiti neku lijepu budućnost za ovu državu.

INTERVIEW.BA: Da li je tvoja budućnost u BiH?

MIRZA: Razgovarali smo i sa veteranima prošlog rata, predstavnicima sve tri strane. Dobili smo perspektivu iz svih uglova. Najveći problemi danas su socio-ekonomske prirode. Mislim da ove segregacije nisu problem ni nacionalizmi koji izumiru, neće niko iz BiH otići zbog političkog stanja, nego zbog ekonomske situacije. Da li vidim sebe u BiH za 10 godina, vidim defnitivno. Volio bi studirati međunarodno pravo. Maglaj je mala sredina i ne nudi mnogo mogućnosti, zato vidimo se u Sarajevu.

 

Lana Bermanec je mlada djevojka iz Hrvatske tačnije iz Koprivnice. Ima tek 17 godina i učenik je Gimnazije Fran Galović. 

INTERVIEW.BA: Odakle Lane u Konjicu, i u projektu budi inspiracija?

LANA: Profesor iz zemljopisa nas je odlučio prijaviti. Odabrao je mene i još dvoje učenika a izabrao nas je zato što volimo debate i pravo, kaže da smo društveni i elokventni. Vrlo rado smo pristali, jer se volimo upoznavati i družiti sa novim ljudima, pa nam je htio pružiti ovu priliku.

INTERVIEW.BA: Lana, Koprivnica je grad u kojem žive većinom Hrvati. Ti si se ovde upoznala sa osobama drugih nacionalnosti ali i vjere, po prvi put u životu, kako si nam kazala?

LANA: Stvarno je lijepo, ovde među mladim ljudima. Nema razlike u razmišljanju, volimo i smijemo se istim stvarima. Uopće se ne vidi razlika, osim možda naglaska. Svi se razumijemo i to je najvažnije. 

INTERVIEW.BA: Nije bilo lako slušati ratna svjedočenja. Mnogi su se po prvi put sreli sa pričom „s druge strane“?

LANA: Bilo je potresno da se to uopće desilo. Došli smo ovdje iz Hrvatske, Srbije, BiH.I družimo se bez problema, i onda se pitate, zašto se sve to trebalo desiti. Veterani su se našli u toj situaciji gdje nisu mogli ništa. Prenijeli su svoju poruku, da iako se to sve desilo, oni danas mogu biti prijatelji.  

INTERVIEW.BA: Čini se da mnogi mladi ljudi osjećaju mržnju jače, nego generecije koje su bii su ratu?

LANA: To mi je strašno, u Hrvatskoj ima toga ali nije toliko izraženo kao ovdje. Svi mi treba da znamo šta se dogodilo, ali da se to forsira, žalosno mi je da se neko mrzi samo zbog imena. 

Zato mislim da djecu trebao suočiti sa onim što se desilo, ali tek nakon što se upoznaju između sebe, da vide da mogu biti dobri jedni sa drugima. Mi u školi spominjemo rat tek u osmom razredu Osnovne škole. Kod nas nije izmiješano stanovništvo kao ovde, ali mislim da treba proći određeno vrijeme da se djeca druže, da ne znaju uopšte da se to desilo. Jer će u protivnom plašiti jedni drugih, a onda je teško sklapati prijateljstva i pokušati razumjeti drugu stranu priče. 

INTERVIEW.BA: Da li ostaješ u Hrvatskoj?

LANA: Moj plan je da studiram medicinu, iako bi nakon ovoga i pravo. Imali smo odlične radionice o ljudskim pravima koje su bile interaktivne. Približili su nam poštivanje ljudskih prava, da njihovo kršenje stvarno možemo prepoznati. Onda smo imali interkulturalnu večer koja je bila zanimljiva jer svaka škola je predstavila svoju školu, svoj grad, i svoju kulturu, pa smo još bolje povezali sve. Tu smo svi susjedi, i svi se izvrsno razmijemo iako smo zapravo u mnogim stvarima različiti, ali ne i baš previše i to je dobro. 

 

Sara Savić dolazi iz Srbije tačnije iz grada Užice. Ima 16 godina i učenik je drugog razreda Srednje ekonomske škole. 

INTERVIEW.BA: Sara, kako je došlo do saradnje na ovom projektu?

Lana: Moj profesor istorije rekao nam je kako ima odličnu ponudu, projekat u koji se svi mogu uključiti. Da mu trebaju osobe koje su komunikativne, koje vole pravo. Bilo mi je zanimljivo zato sam se prijavila. Projekat je podrazumevao simulaciju suđenja u kojem imamo i tužilaštvo, odbranu i sudstvo. I ranije sam imala iskustva sa sličnim radionicama, protiv nasilja i diskriminacije.  

INTERVIEW.BA: Dolaziš iz Užica, kako je danas biti u Konjicu?

Sara: Ovo je predivan osećaj. Prošle sam godine bila u Hrvatskoj, također na seminaru, jednostavno kada upoznajete nove ljude, nove poglede, nove religije…ja se stvarno osećam divno. Mnogo stvari saznamo, upoznajemo nove ljude, zbližavamo se. Ja sam i dalje u kontaktu s grupom iz prošle godine. 

            Nema tu šta, svi smo mi isti. Svi ljudi od krvi i mesa. 

INTERVIEW.BA: Potresna svjedočanstva veterana, kako si ih doživjela?

SARA: Jako potresno. Neki su imali izbor, nisu to morali da rade, ali drugi ne. Toliko toga su izgubili. Jedan od njih je izgubio deo tela, niko mu to ne može nadoknaditi kao ni priče koje je preživeo. Potresan dio istorije, nikada nisam bila za rat, jednostavno želim mir u svetu.

INTERVIEW.BA: Šta misliš koliko je važno suočiti mlade osobe sa ovakvim pričama?

SARA: To je najbitnije, jer dosta nam je nametnutih mišljenja, znam to jer dolazim iz Srbije. Iz sredine u kojoj ti ljudi kažu – nemoj se družiti s nekim jer je iz Hrvatske, nemoj se družiti sa njim jer je Musliman. Deci koja su mlada nameću se mišljenja i ona grade svoja mišljenja na tuđim pričama. I to je jako loše. I ostavlja posledice, sutra po mir i normalan život.

 

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Hajde dahći

Nedjelja jutro, 6 sati. Zvoni telefon. Dok pipam gdje je telefon brojim koliko djece imam, gdje sam ih ostavila…jedva progovaram “Molim”?

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba 

Glas s druge strane žice, mrtav ozbiljan, kaže:

 -Hajde dahći.

Ni dobrojutro,ni kako si, jesi se naspavala samo:

-Hajde dahći.

Prekidam vezu tiho i dostojanstveno i sjetim se besmrtnog Tunje dok padam u san te ga sama sebi citiram “ Dzenana još si aktuelna”

Ima sigurno 25-30 godina da me neko nije upitao nešto ovako ašarijasto. Nije to jedino što se ne dešava u mojim godinama. Mislim da sam bila u srednjoj školi kad me je posljednji put neko nazvao i puštao “I wanna know what love is // I want you to show meeee” a ja sretna uvrtala žicu od telefona (da žicu, da jesam, stara sam!) dok sam se prenemagala: “Halo ko je to? Kakav je ovo način, moram učiti…?”

Gdje su oni pozivi kad znaš da je on s druge strane a ne može da progovori? I tebi i njemu srce u grlu ko će prvi šta reći…Kad bi neko analizirao telefonsku korespodenciju između mene i ljubavi mog života pomislio bi da bi bio sevap da se ubijemo. Samo servisne informacije dragi moj samo servisne…

Od dahtanja ni pomena.

Ima sigurno 25-30 godina da smo se ljubili u parku ili na vratima haustora. I to mi ne nedostaje. Kakve sam sreće kroz taj park bi prošla njena učiteljica, moj učitelj joge, njegov direktor, moj tata od 86 godina sa drugom Farukom od isto 86 godina, moja najmlađa kolegica s posla koja mi i dalje govori Vi, teta Samira iz Merkatora…

Jeste li i vi primjetili da u Kantonu Sarajevo žive samo i isključivo mahaluše?

Ima nešto lijepo u činjenici da vrijeme prolazi, da nikad više nećeš biti ona mlada budala čije se dupe smrzavalo svaku noć na haustoru jer ti je žao da se rastanete, jutro je taaaako daleko, ogromnih 7 sati do narednog susreta jao jao… (hvala toj mladosti na hroničnoj upali mokraćnih kanala).

Ali ljudski je, zar ne, da ti ponekad, samo ponekad, bude žao što nisi više ona mlada budala?

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: E baš lijepo pomirenje

Hvala Bakiru i Fahri što smo opet rahat i nemamo više dilema. Ponovo se sjetim dobrog Affana i njegove legendarne – Zajedno smo skupa! U gluposti, idiotluku, svjesno prihvaćenoj laži jer nas oslobađa razmišljanja, savjesti, muke sa istinama, drčenju tamo gdje je sve jasno. I opet, malo nam kao i neprijatno, vazda ovako dobrima i merhametli kakvi smo, je li, još od naših Bogumila, što nam se lideri do juče onako, eto skoro pa utrkivaše u pljuvanju, vrijeđanju, ponižavanju, optuživanju, reklo bi se baš k’o da nisu naši…Jer svi znaju da nam to nije u krvi i naravi. E zato nam eto drago što se to sitno peckanje sada pospremilo pod perzijske ćilime kojima su im stanovi, hvala Bogu, zastrti.

 

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Elem, grandiozno  ujedinjenje “Bošnjaka”  sa liderima Bakirom i Fahrom  i njihova  patriotska dužnost odbrane od dva druga “bloka” što se spremaju u boj protiv nas,  izmamila  je osmijeh  olakšanja  svima  na već  potamnjelim licima od muke i panike – kako ćemo se odbraniti !  A rješenje  savršeno za sve:  Čak i za strance  koji eto dobijaju ovdje vlast baš kao nekad, pa su mirni da mirniji ne mogu biti. Ali  posebno za njih dvojicu  jer samo  podruku mogu  spašavati sebe i ostanak  u  životnoj igri.  Bakir  poraženog  Fahru  vratio u  vlast, a Fahro poraženom  Bakiru sačuvao vlast. Zajedno, odbranili  su  sa  kobajagi  dvojicom najmržih i najopasnijih protivnika, Dodikom i Čovićem,  staru  pobjedničku  prevaru  na kojoj  idemo dalje svi skupa na potpuno isti način kao i do sada: Dva protiv jedan javno   danas ovdje, jedan protiv dva sutra ondje i eto tri decenije  vlasti  temeljenoj  na uzgajanju mržnje protiv njih a “patriotizmu” u kući.  Onda se i mržnje, ljubavi, patriotizmi i strahovi pretaču  u džepove tvoraca svega toga.   

Kad u toj  matematici  zaribaju  unutarpatriotski  lični interesi, onda eto kao sasvim normalne komunikacije  i onih uzajamnih  komplimenata lidera o “idiotluku”, o “kretenizmu”, o “psihijatriji”, o “špijunaži i UDBI”  o “politici beščašća”  pa sve uz obećanja da “mu nikad neću halaliti”, da je “samnom završio”, da je “on politička prošlost”, da “može tražiti koga hoće drugog…” itd.itd.  I nakon svega toga hvata  za ruke da bi odbranili Bošnjake i Bosnu jer, hvala neprijatelju. E zato vrijedi potsjećanje  kobajagi  odbranjenima  na onu stara: Jednom  napravljena  glupost može biti i greška, a ponovljana istim povodom  idiotluk je.

Priča u kojoj  se do bezobrazluka cinična prevara čini mirno na  moralno skandalozan  način – ako je išta još  moralno i skandalozno u ovoj zemlji spram onih vrijednosti koje smo nekada smatrali  normalnim – leži na prevari koja zvoni do neba ali, većina prepoštenih  i mitski dobrih  Bošnjaka u svojoj ogromnoj ljubavi prema šutnji i savijanju kičme,  prave se da je ne vide. Ili je pameti  doista tako malo da  tu pomoći  više nema.  Pa  će  nezajažljive vlastodržačke  ambicija  nastaviti  da rastu kroz ovako otvorena vrata  samo da bi vlast opstala, a savijanje kičme podanika sve  će to pratiti ukalkulisano i kako se očekuje.Tužni  kraj je neminovan. Ovako ili onako.

A šta se tu ne vidi ? Pa u samom startu  sa raznih strana zabačena udica o podjeli i discipliniranju rasturenog društva, ovjerena ratom, progutana  je. Narod, naravno, nije  zaboravio  zaboravio.  Oni koji ga nisu osjetili  skrivani  po kabinetima, štabovima u centru grada ili u raznim  trezorima,  ušli su u igru  dva protiv jedan ili jedan protiv dva uporno, sistematski i zanatski proizvodeći  neophodan strah i animozitet koji će tu igru održavati i kapitalizirati. Istrajavajući u projektu  rastakanja, pranja  i  peglanja  nekada zdravog uma, sve do debiliziranja  pa prihvatanja  ovoga  čemu   svjedočimo  u  kobajagi  “pomirenju” ekskluzivnih takmaca za vlast, a u ime naroda i njegovog dobra.  Pošto, naravno, nismo svi savršeni, negdje ispotiha neki bezobraznik maliciozno će dodati  ovih dana onoj  mitskoj – zavadi pa vladaj – još jednu riječ:  “Zavadi pa vladaj i naplati”. Glavni uslov da bi se to moglo, već  imamo. Um  je već ispran, zajedno sa savijenom kičmom.

Za kraj, pošto je iz ćorsokaka,  sjetih se jedne privatne, iz porodičnog albuma. One  devedesete, koji mjesec gore ili dolje, stariji sin tada u šetvrtom osnovne, ovdje u Sarajevu, vratio se sa nastave  kući jednog dana sam ozaren: “Pobijedili smo na fiskulturi one ‘zagrade’…A  i ‘pluseve’ smo prije…”   Pitam ga, ko su mu to  zagrade  i plusevi, a ko su onda oni? Kaže, mi smo ‘nule’, tako nam je profesor fiskulture nacrtao  flomasterom na majicama… Da skratim,  plusevi su bili krstovi, zagrade polumjesec, a nule su bile  slovo “O” – ostali ! Pa se djeca igrala.

Tako je nekako počinjalo, onda, uoči  rata. Eto slučajno, u školi. Podloga bila tabula raza. Uglavnom. Ovdje su već pristizale  teže teme koje baš i nismo odmah  povezivali sa  onim “nestašlukom” u školi mog sina. Te nove priče iz goleme politike, bile   su podjednako  važne svima, samo  “profilirane” na različite načine. Tri dresa  plus pokoji  sa  onim “O” ubrzano su se navlačili. Ovako ili onako. Danas je saldo takav kakav je.  I kaže, važno je da se ujedinimo u naš blok, proitiv njihova dva bloka. Kao što su se “oni” ujedinili protiv  “nas” .  I  lideri od svih nas izabrani,  “zajedno su skupa” u toj igri  patriotizma. Mjesta u tome  za one što su drugačiji sve je manje. Nacija kao profit  zove li zove ! A tu su nam vođe najbolji drugari. Sve druge zakletve i optužbe ne važe.

A one utakmice po osnovnim školama, sa onakvim dresovima?  Njih više nema. One su odigrane  na početku onoliko koliko se od njih očekivalo. Svi sada nose iste dresove, na  sve tri strane. Jedino onih sa “O” nema, bar ne dovoljno za pobjednički tim. To se zove pomirenje  i zna se šta kome donosi.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Ratko, sanjaš li ubijenu djecu?

Ko će oprostiti, svijete dragi, ko će pogledati mirno u nebeske oči Nedžade iz Bratunca, bebe koja je pronađena mrtva u naručju svoje ubijene majke. U ručicama je stiskala flašicu.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Ratni zločinac Ratko Mladić hoće da posjeti grob kćerke Ane, koja se ubila. Traži to od suda zemaljskog. Suda haaškog. Možda bi i bilo civilizacijski pustiti ga da to učini jer ne mjeri se ljudskost odmazdom nad zlom. Možda bi to i bilo ljudski, jer čovjek je čovjek i čovjek ljudskim aršinima mjeri čak i zjenicu oka zločinačkog. Možda bi to i bilo ljudski, jer, vidite ne hoda se čovjeku među zvjerima. Ljepota naša ne mora biti oprost i zaborav, ljepota naša je uspravan hod među zvijezdama. Od one Lusi iz Istočne Afrike prije 3 miliona godina, do nekog naprednog djeteta iz Jokohame, mi prkosimo svijetu svojom ljepotom, dobrotom, etikom i umjetnošću. Prkosimo hladnom ništavilu, ali mu isporučujemo na tone, na milijarde tona zla.

I možda bi u tom ogledu bilo etički odista da Sud zločincu Mladiću dozvoli posjetu grobu njegove kćerke.

 

Otkucavanje pokvarenog sata bez halala

 

I ustao je jedan oronuli drhtavi starac u Ševeningenu prije neki dan, uperio mutan pogled ka sudiji Prisci Nyambe i tugaljivo rekao:

U mojim godinama i u mom zdravstenom stanju, mogućnost da im budem na pomenima ograničena je jer sat otkucava. Navršava se 25 godina od smrti moje kćerke Ane, koja je ubijena kad je imala 23 godine”. 

Starac je Ratko Mladić. prepoznali ste ga po tonu i glasu. Prepoznali ste ga po iskrivljivanju istine, čak i kada je kćerka u pitanju. Ana Mladić je naime, 1993. godine počinila samoubistvo u Beogradu.

Možda bi bilo humano, da ga Sud pusti…možda…?

Ali.

Ali vidite šta je bilo poslije samoubistva Mladićeve kćerke.

Od 11. do 19. jula 1995. Vojska Republike Srpske pod komandom istog tog Mladića u Srebrenici je ubila 1.042 djece. Očevi djece nikada nikome nisu uputili zahtjev da obiđu dječije grobove iz dva razloga. Ne zna se gdje su pojedine kosti dječije i drugo, VEĆINA TIH OČEVA JE UBIJENA U GENOCIDU. Pazite dobro, to je čitav jedan narodni porod. Preko hiljadu djece.

Nema tu izvinjenja, nema tu oprosta, nema tu milosti! Pa čak i kada bi neko rekao, halalim, a to se reći ne može, kome da halali? Čovjeku koji je djeci nudio slatkiše, e da bi pojedinu od njih sa roditeljima ubijao? Pa i da to halali, a halaliti se ne može, kome da oprosti, čovjeku koji ne osjeća ni trunku kajanja prema genocidu što ga je počinio???

  

Ima li pravde za ubijenu djecu?

 

Ili da odemo do ovoga Fikreta Bačića iz Zecova, tu kod Prijedora…

Fikret peti put čeka da ugleda kosti svojih 29 članova familije, od kojih je 15 djece. Ljudskost je nestala, komšije su nestale. Ljudi u nama su nestali. Samo Fikret stoji poviše bagera i traži svoje najmiije. I tako iz dana u dan. Neko kaže da su Fikretu nestala djeca. Čuj nestala. Pobijena su i razvučena od lešinara po jamama, da im se kosti ne mogu sastaviti. Od kojeg zemaljskog i Božijeg suda Fikret da traži dopust, pa da vidi grobove djece? Od kojeg zemaljskog ili Božijeg službenika Fikret može dobiti napismeno potvrdu o prahu, koji je stvoren od dječijih leševa, e da bi ga posjetio. I najstrašnije, kako Fikretu i roditeljima 102 ubijena prijedorska djeteta pokazati papir na kojem piše da Ratko Mladić ide u posjetu grobljima svojih najmilijih?

Nijedan zemaljski sud ne može odobriti sastanak ove djece sa roditeljima svojim. Nema tog sudije u Haagu, koji će reći, Fikrete, zbog dobrog vladanja u Prijedoru, moći ćeš da ukopaš i oplačeš kosti 25 članova porodice, među kojima je 15 djece. Nema!

Ali, idemo dalje, jer je put i trag zločinca dalek i dugačak. Ko će majka ožaliti ožaliti one ugljenisane kosti u Pionirskoj ulici u Višegradu, kosti spaljene djece, kad su izgorjele sa majkama svojim?

Ko će oprostiti, svijete dragi, ko će pogledati mirno u nebeske oči Nedžade iz Bratunca, bebe koja je pronađena mrtva u naručju svoje ubijene majke. U ručicama je stiskala flašicu.

Na koncu, stranče, prije nego se upustiš u moralnu dilemu, treba li Mladić posjetiti gobove najmilijih, otiđi na grob Fatime Muhić u Potočare. Ne znaš ko je Fatima. Fatima je dobila smrtovni list prije rodnog lista. Fatima je imala nekoliko dana, kada je umrla kao zarobljenik. Beba, zarobljenik. Fatima je čekala 13 godina da bude pokopana. Da, dobro si pročitao, stranče.

Fatima je našla smiraj pored oca Hajrudina, djeda i dvojice stričeva. Svi su ubijeni u genocidu. E to je djelo onog starca Mladića, koji iz udobnosti sudske sale kaže da mu sat otkucava.

I šta ćemo sa svakim gradom, selom, seocetom, zaseokom u kojem vonja krvnikov trag? Šta ćemo sa Sarajevom. Kako reče onomad glumica Vedrana Seksan:   

Na ovom mjestu ubijena je jedna škola, škola sa 1601 učenikom, jedna velika škola od 66 odjeljenja sa 12 klupa. Zastanimo i zamislimo to. Koje je to nepregledno more želja i žamor smijeha.”

Nikad tog žamora pruženog u budućnost. Nikad tog smijeha i smijeha djece koja bi bila njihova djeca. Autor pomora, Ratko Mladić i njegove «humanitarne granate».

Pa nije onda samo zločin pustiti zločinca da se sa slobode bavi oplakivanjem, zločin je dopuštati ljubiteljima zločinca da se sprdaju sa kostima ubijene djece. Možda i veći zločin od Mladićevog puštanja da vidi grobove najmilijih.

Naravno, malo je ovo slova i teksta za svu bol svijeta i sve rane koje bole svakog čovjeka u Bosni i Hercegovini. A opet previše, do neba je previše bola, e da bi neko stavio paraf dopust Ratka Mladića, kako bi posjetio svoje najmilije na oba svijeta.

Edin Višća: Nadam se plasmanu BiH na Euro

Fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine Edin Višća igra odličnu sezonu u vodećoj ekipi turskog prvenstva Istanbul Basaksehiru, koja je na pravom putu da osvoji prvu titulu prvaka u klupskoj istoriji. Višća je jedan od nosilaca igre Basaksehira. Ove sezone postigao je osam golova i upisao 11 asistencija, pruživši veliki doprinos prvoj poziciji istanbulskog tima. Koliko je cijenjen naš 28-godišnji krilni fudbaler, pokazuje i to da je među kandidatima za najboljeg fudbalera Turske u 2018. u izboru uglednog turskog lista Milliyet, koji tradicionalno organizuje izbor najboljih sportista ove države u nekoliko kategorija. Višća je u dresu bh. selekcije odigrao 42 utakmice i dao osam pogodaka. Briljirao je u trijumfu nad Južnom Korejom sa 3:1 na gostovanju u prijateljskom meču 1. juna prošle godine, postigavši svoj prvi hat-trick u dresu Zmajeva. Standarni bh. reprezentativac igra veoma uspješno već osmu godinu za Istanbul Basaksehir. Prethodno je nastupao za Željezničar, sa kojim je bio prvak BiH u sezoni 2009/10. i osvajač Kupa BiH sezonu kasnije, te za banovićku Budućnost. Za Interview.ba Višća je govorio o plasmanu BiH u A diviziju Lige nacija, šansama da naš tim izbori prvi put plasman na Evropsko prvenstvo 2020. godine, protivnicima u kvalifikacijama, prednosti Istanbul Basaksehira i mogućnosti da osvoji naslov prvaka Turske, te aktuelnom trenutku najtrofejnijeg bh. kluba Željezničara.

DOLAZAK PROSINEČKOG: „U takmičenju B divizije Lige nacija, prikazali smo disciplinovanu igru, što nam je omogućilo plasman među najbolje evropske reprezentacije. Dolaskom i izborom Roberta Prosinečkog za selektora, dobili smo novu energiju. Zajedništvo se najbolje vidi na terenu kroz iskazanu maksimalnu borbenost u svim utakmicama Lige nacija. Zato smo nagrađeni prvim mjestom u grupi i načinili smo pravu uvertiru uoči kvalifikacija za Euro, ujedno priredivši radost navijačima“.

INTERVIEW.BA: BiH je osigurala prvu poziciju sa 10 bodova u grupi 3 B divizije Lige nacija kolo prije kraja u konkurenciji Austrije sa sedam i Sjeverne Irske bez bodova. Šta je bilo presudno za uspjeh naše reprezentacije?

VIŠĆA: Od prve utakmice Lige nacija u gostima kod Sjeverne Irske do posljednjeg duela sa Austrijom u Beču, odigrali smo kao kolektiv jako dobro i organizovano. To je ono što donosi rezultat i bitno je da odgovoran odnos imamo u kvalifikacijama kako bismo ostvarili dobre rezultate. Podatak da smo od svih selekcija koje su se takmičile u prve dvije divizije Lige nacija, osvojili najviše bodova i uz Dansku, primili najmanje – samo jedan gol, pokazuje da smo zasluženo osvojili prvo mjesto i plasirali se u elitni rang novog takmičenja.   

INTERVIEW.BA: U narednoj sezoni Lige nacija BiH je izborila status člana A divizije, u kojoj će nastupiti 12 najboljih evropskih selekcija. Može li BiH, koja je obavila smjenu generacija, parirati najjačima?

VIŠĆA: Moramo još puno raditi kako bismo ravnopravno parirali najboljim reprezentacijama. Posjedujemo kvalitet, što je potrebno da bismo mogli igrati bolje protiv favorita i iznenaditi ih. Uz ovako veliko trčanje u svim utakmicama i odnos na terenu, mislim da ćemo biti bolji iz utakmice u utakmicu. Imamo prostora da napredujemo. Kombinacija iskustva i mladosti, zajedno sa homogenošću tima, može donijeti željene pobjede.    

INTERVIEW.BA: Naša selekcija nalazi se sa Italijom, Grčkom, Armenijom, Finskom i Lihtenštajnom u grupi J kvalifiakcija za EP. Može li se BiH plasirati direktno na Euro i da li je uz Italiju favorit za prve dvije pozicije?

VIŠĆA: Zadovoljan sam ishodom žrijeba. Smatram da je grupa dobra, ali je isto tako nezgodna. Protivnici su opasni, no mislim da je sve do nas. Moramo biti pravi i kontinuirano igrati dobro. Kvalitet imamo i možemo se nadati direktnom plasmanu na Euro. Favoriti smo na papiru i prema sadašnjem rejtingu reprezentacija. Međutim, moramo to potvrditi igrama na terenu jer niko se neće predati bez borbe.    

INTERVIEW.BA: Kakvo je vaše mišljenje o ostalim protivnicima u grupi?

VIŠĆA: Svi danas igraju fudbal i zbog toga moramo biti na visini zadatka od starta kvalifikacija. Idemo od utakmice do utakmice. U prva dva susreta dočekujemo Armeniju i Grčku. Bilo bi odlično da startujemo sa pobjedama u ovom ciklusu, čime bismo dodatno dobili na samopoudanju. Ponavljam, sve je do nas. Više volim da mi gledamo sebe i radimo na poboljšanju naše igre, nego da pričamo o drugim reprezentacijama.

INTERVIEW.BA: Istanbul Basaksehir igra izvanredno i vodeći je u Superligi Turske. Vjerujete li da ćete osvojiti naslov prvaka?

VIŠĆA: Imamo šest bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani Glatasaray, koji je i aktuelni prvak Turske. Još je 12 kola do kraja prvenstva i slijedi nam žestoka trka za titulu jer se stvari u fudbalu mijenjaju jako brzo. Za sada igramo najljepše i moramo nastaviti još bolje i u jačem tempu, ukoliko želimo titulu. Vjerujem da ćemo uspjeti i radovati se na kraju sezone.

INTERVIEW.BA: Jeste li zadovoljni svojim učinkom u dosadašnjem toku sezone?

VIŠĆA: Svojim učinkom sam zadovoljan, no moram se stalno dokazivati pošto su takvi zahtjevi fudbala. Konstantno radim da budem još bolji i unaprijedim igru. Želim titulu sa Basaksehirom i plasman na Evropsko prvenstvo sa našom reprezentacijom.

INTERVIEW.BA: Sa Željezničarom ste bili prvak i osvajač Kup BiH. Nakon povratka Amara Osima za trenera, kakve su mogućnosti tima sa Grbavice u nastavku Premijer lige BiH?

VIŠĆA: Mislim da su se desile pozitivne promjene u Želji. Amar Osim je mene doveo u Željezničar i tada kao 19-godišnjaka gurnuo u prvih 11 pored Mirsada Bešlije i Seada Bučana. Očekujem da će Amar napraviti dobar posao. Naravno, ova sezona će biti teška jer prvi dio je bio jako slab i zaostatak za vodećima je veliki. Vjerujem da će Željo izaći u Evropu. Igrači moraju znati kakav je klub Željezničar, a to će im najbolje objasniti Amar Osim.Vjerujem u novu klupsku strukturu i na duže staze da ćemo vidjeti jedan novi i bolji Željezničar.