Mladi poručuju: Želimo i moramo da učimo, stvaramo i radimo zajedno kao prijatelji, u korist svih i za bolje sutra

Srednjoškolci i studenti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije učestvovali su početkom februara na sesijama Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC WeB) koji okuplja učenike različitih srednjih škola. Ove sesije, održane u sklopu projekta „Budi inspiracija“, su bila sjajna prilika da mladi simuliraju sudske procese i saznaju o procesima za ratne zločine koji su vođeni za područje bivše Jugoslavije. Mladi su također razgovarali sa veteranima prošlog rata čija su svjedočanstva pozorno slušali. Za mnoge je ovo bila jedinstvena prilika da iz prve ruke čuju o stradanjima „onih drugih“ a sve sa ciljem podizanja nivoa razumijevanja među mladima u BiH i regionu te izgradnja saradnje. Tim povodom smo razgovarali sa troje mladih učesnika projekta iz BiH, Srbije i Hrvatske koji su za naš portal ispričali koji su to problemi sa kojima se susreću i kako mladi ljudi mogu biti nosioci promjena. Sara, Mirza i Lana su mladi koji zaista bude inspiraciju i nadu.

Mirza Bradarić je iz Maglaja, ima 18 godina i učenik je Gimnazije Edhem Mulabdić.

INTERVIEW.BA: Mirza odakle interesovanje za ovu vrstu edukacije?

MIRZA: Profesorica nam je ranije govorila o ovom projektu, o simulaciji Međunarodnog krivičnog suda, svidjela mi se ideja i odlučio sam se prijaviti.  Imali smo razne aktivnosti, predavanja na kojima smo govorili o međunarodnom pravu, o statutu Suda a veliki broj tematskih radionica bio je posvećen ratu. Nakon toga su krenule vježbe, oformili smo tim za simulaciju. Vježbali smo u timovima, učili smo kako raditi u grupi i timu. Komentarisali o nemilim dešavanjima u prošlom stoljeću, počevši od nacističke Njemačke, pa Runade i na kraju Jugoslavije. U Konjicu danas imamo simulaciju suđenja, i presudu. Razgovarali smo i sa veteranima prošlog rata, predstavnicima sve tri strane. Dobili smo perspektivu iz svih uglova.

INTERVIEW.BA: Kakve su bile reakcije kada su vam se obraćali veterani, osobe koji su prošle prve linije, ali i oni koji su bili zatočeni?

MIRZA: Većina nas, skoro 90 posto, nije imalo priliku da čuje priču sa druge strane. Zbog toga je ovo dragocjeno iskustvo. Po prvi put u životu čuti priču nekog iz HVO-a, nekog iz vojske RS kako govore o ratu. To su ljudi koji su danas drugovi, zajedno piju kafu, a prije dvadeset i nešto godina su se držali na nišanu. To nam je bilo zanimljivo, posebno jer se čini da danas više mrze oni koji su se rodili nakon rata nego neko ko je učestvovao u ratu.

INTERVIEW.BA: Kako ti to objašnjavaš?

MIRZA: Vjerujem da je sredina odgovorna. Nijedno dijete se nije rodilo kao nacionalista, kriv je ili kućni odgoj ili tv ili neka druga propaganda. Postoje neke stvari koje nas truju u smislu nacionalizma, rasizma…mislim da svaka mlada osoba mora sama sebi da iskroji da tako kažem individuu, postavi svoje ciljeve, kako, na koji način će sagledati i prihvatiti te događaje.

INTERVIEW.BA: Kao mladiću od 18-est godina jeli ti teško prihvatiti tu priču o pomirenju? S kim si zapravo posvađan?

MIRZA: Bilo je jako čudno vidjeti da je ovo kao simulacija za pomirenje pošto, mi koji smo sudjelovali, većina je rođena poslije rata, samim tim nismo mi sa nekim zavađeni pa da se moramo miriti. Ali puno smo govorili o tome da postoji taj stereotip da se mržnja prenosi, sa generacije na generaciju. Većini nama je jasno da se nema ko šta miriti, mi smo nova generacija u okruženju, trebamo raditi na suživotu… A opet puno je te mržnje među mladima.

INTERVIEW.BA: Suživot, zašto ne zajednički život?

MIRZA: Gradu iz kojeg dolazim je homogena sredina. I to smo naučlili kao pojam život. Čim zamislimo neki grad na primjer pola-pola nama to predstavlja suživot iako bi to trebala biti neka normalna stvar. Na primjer, u BiH ima jako puno gradova gdje je stanovništvo nacionalno i vjerski izmiješano, to je normalno svako ima ima svoje vjerske objekte i običaje, i opet se ne puca na ulicama. A ti gradovi se još liječe od rata. To je nama velika stvar jer je u nas grad homogen. I taj suživot je karakterističan pojam za društvo iz kojeg ja dolazim.

INTERVIEW.BA: Da li je potrebno govoriti o ratu, suočavati sa ratnom prošlošću, mlađe generacije?

MIRZA: Volim gledati na rat kao na neku vrstu rane i ta rana se ne treba nanovo otvarati, ili sipati sol, i treba je pustiti da zacijeli. A zacijeliti će na taj način da pustimo nove generacije da žive svoj život i da razvijaju sami sebe kao ličnosti i sve će biti u redu.

No ranu treba očistiti. Ovaj projekat doživljavam kao čišćenje rane. Ja sam slušao samo jednu priču, a ta priča je bila, ako mogu biti iskren, mi Bošnjaci smo napadnuti, bila je ovako i onako, i onda ja ovdje slušam priču pripadnika HVO-a koji kaže da su i na njegovu obitelj padale granate od ARBiH, ali kada to čovjek čuje iz prve ruke, od nekog ispred sebe, shvatiš da ni jedna vojska nije savršena i svaka radi greške. I da je totalno besmisleno govoriti mi smo ti koji su napadnuti, mi smo najhumanija vojska, na nama se stalno vršila agresija. U ratu nema pravila i mnoge se ružne stvari dešavaju. Citirati ću jednog vojnika HVO-a koji kaže “bolje 1000 dana pregovarati makar i sa crnim đavolom nego jedan dan ratovati.
 

INTERVIEW.BA: Možeš li ova iskustva podijeliti sa prijateljima? Da li će slušati?

MIRZA: Prije polaska svi su bili svjesni gdje idemo i s kim idemo. Nisu mi roditelji rekli pazi se, po mom mišljenju situacija ide na bolje, do nas je kojom brzinom će ići na bolje. Ja ću pokušati. To znam. Lijepo je doći ovdje u heterogenu sredinu. Mi smo svi djeca. Nije to kako predstavljaju na medijima da nekom piše na čelu da je Bošnjak, Srbin, Hrvat. Mi smo perspektivna djeca, mlade osobe u ovom društvu. Svi smo željni napretka i promjene na bolje, da budemo dio društva. Mislim da svaka ova generacija, koja prethodi našim, ipak nosi dobre promjene i nadam se ćemo zajedno skrojiti neku lijepu budućnost za ovu državu.

INTERVIEW.BA: Da li je tvoja budućnost u BiH?

MIRZA: Razgovarali smo i sa veteranima prošlog rata, predstavnicima sve tri strane. Dobili smo perspektivu iz svih uglova. Najveći problemi danas su socio-ekonomske prirode. Mislim da ove segregacije nisu problem ni nacionalizmi koji izumiru, neće niko iz BiH otići zbog političkog stanja, nego zbog ekonomske situacije. Da li vidim sebe u BiH za 10 godina, vidim defnitivno. Volio bi studirati međunarodno pravo. Maglaj je mala sredina i ne nudi mnogo mogućnosti, zato vidimo se u Sarajevu.

 

Lana Bermanec je mlada djevojka iz Hrvatske tačnije iz Koprivnice. Ima tek 17 godina i učenik je Gimnazije Fran Galović. 

INTERVIEW.BA: Odakle Lane u Konjicu, i u projektu budi inspiracija?

LANA: Profesor iz zemljopisa nas je odlučio prijaviti. Odabrao je mene i još dvoje učenika a izabrao nas je zato što volimo debate i pravo, kaže da smo društveni i elokventni. Vrlo rado smo pristali, jer se volimo upoznavati i družiti sa novim ljudima, pa nam je htio pružiti ovu priliku.

INTERVIEW.BA: Lana, Koprivnica je grad u kojem žive većinom Hrvati. Ti si se ovde upoznala sa osobama drugih nacionalnosti ali i vjere, po prvi put u životu, kako si nam kazala?

LANA: Stvarno je lijepo, ovde među mladim ljudima. Nema razlike u razmišljanju, volimo i smijemo se istim stvarima. Uopće se ne vidi razlika, osim možda naglaska. Svi se razumijemo i to je najvažnije. 

INTERVIEW.BA: Nije bilo lako slušati ratna svjedočenja. Mnogi su se po prvi put sreli sa pričom „s druge strane“?

LANA: Bilo je potresno da se to uopće desilo. Došli smo ovdje iz Hrvatske, Srbije, BiH.I družimo se bez problema, i onda se pitate, zašto se sve to trebalo desiti. Veterani su se našli u toj situaciji gdje nisu mogli ništa. Prenijeli su svoju poruku, da iako se to sve desilo, oni danas mogu biti prijatelji.  

INTERVIEW.BA: Čini se da mnogi mladi ljudi osjećaju mržnju jače, nego generecije koje su bii su ratu?

LANA: To mi je strašno, u Hrvatskoj ima toga ali nije toliko izraženo kao ovdje. Svi mi treba da znamo šta se dogodilo, ali da se to forsira, žalosno mi je da se neko mrzi samo zbog imena. 

Zato mislim da djecu trebao suočiti sa onim što se desilo, ali tek nakon što se upoznaju između sebe, da vide da mogu biti dobri jedni sa drugima. Mi u školi spominjemo rat tek u osmom razredu Osnovne škole. Kod nas nije izmiješano stanovništvo kao ovde, ali mislim da treba proći određeno vrijeme da se djeca druže, da ne znaju uopšte da se to desilo. Jer će u protivnom plašiti jedni drugih, a onda je teško sklapati prijateljstva i pokušati razumjeti drugu stranu priče. 

INTERVIEW.BA: Da li ostaješ u Hrvatskoj?

LANA: Moj plan je da studiram medicinu, iako bi nakon ovoga i pravo. Imali smo odlične radionice o ljudskim pravima koje su bile interaktivne. Približili su nam poštivanje ljudskih prava, da njihovo kršenje stvarno možemo prepoznati. Onda smo imali interkulturalnu večer koja je bila zanimljiva jer svaka škola je predstavila svoju školu, svoj grad, i svoju kulturu, pa smo još bolje povezali sve. Tu smo svi susjedi, i svi se izvrsno razmijemo iako smo zapravo u mnogim stvarima različiti, ali ne i baš previše i to je dobro. 

 

Sara Savić dolazi iz Srbije tačnije iz grada Užice. Ima 16 godina i učenik je drugog razreda Srednje ekonomske škole. 

INTERVIEW.BA: Sara, kako je došlo do saradnje na ovom projektu?

Lana: Moj profesor istorije rekao nam je kako ima odličnu ponudu, projekat u koji se svi mogu uključiti. Da mu trebaju osobe koje su komunikativne, koje vole pravo. Bilo mi je zanimljivo zato sam se prijavila. Projekat je podrazumevao simulaciju suđenja u kojem imamo i tužilaštvo, odbranu i sudstvo. I ranije sam imala iskustva sa sličnim radionicama, protiv nasilja i diskriminacije.  

INTERVIEW.BA: Dolaziš iz Užica, kako je danas biti u Konjicu?

Sara: Ovo je predivan osećaj. Prošle sam godine bila u Hrvatskoj, također na seminaru, jednostavno kada upoznajete nove ljude, nove poglede, nove religije…ja se stvarno osećam divno. Mnogo stvari saznamo, upoznajemo nove ljude, zbližavamo se. Ja sam i dalje u kontaktu s grupom iz prošle godine. 

            Nema tu šta, svi smo mi isti. Svi ljudi od krvi i mesa. 

INTERVIEW.BA: Potresna svjedočanstva veterana, kako si ih doživjela?

SARA: Jako potresno. Neki su imali izbor, nisu to morali da rade, ali drugi ne. Toliko toga su izgubili. Jedan od njih je izgubio deo tela, niko mu to ne može nadoknaditi kao ni priče koje je preživeo. Potresan dio istorije, nikada nisam bila za rat, jednostavno želim mir u svetu.

INTERVIEW.BA: Šta misliš koliko je važno suočiti mlade osobe sa ovakvim pričama?

SARA: To je najbitnije, jer dosta nam je nametnutih mišljenja, znam to jer dolazim iz Srbije. Iz sredine u kojoj ti ljudi kažu – nemoj se družiti s nekim jer je iz Hrvatske, nemoj se družiti sa njim jer je Musliman. Deci koja su mlada nameću se mišljenja i ona grade svoja mišljenja na tuđim pričama. I to je jako loše. I ostavlja posledice, sutra po mir i normalan život.

 

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

Prethodna vijest

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Hajde dahći

Naredna vijest

Zoran Pintarić: Projekt “Budi inspiracija” širi vidike mladih