Hvala Bakiru i Fahri što smo opet rahat i nemamo više dilema. Ponovo se sjetim dobrog Affana i njegove legendarne – Zajedno smo skupa! U gluposti, idiotluku, svjesno prihvaćenoj laži jer nas oslobađa razmišljanja, savjesti, muke sa istinama, drčenju tamo gdje je sve jasno. I opet, malo nam kao i neprijatno, vazda ovako dobrima i merhametli kakvi smo, je li, još od naših Bogumila, što nam se lideri do juče onako, eto skoro pa utrkivaše u pljuvanju, vrijeđanju, ponižavanju, optuživanju, reklo bi se baš k’o da nisu naši…Jer svi znaju da nam to nije u krvi i naravi. E zato nam eto drago što se to sitno peckanje sada pospremilo pod perzijske ćilime kojima su im stanovi, hvala Bogu, zastrti.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Elem, grandiozno ujedinjenje “Bošnjaka” sa liderima Bakirom i Fahrom i njihova patriotska dužnost odbrane od dva druga “bloka” što se spremaju u boj protiv nas, izmamila je osmijeh olakšanja svima na već potamnjelim licima od muke i panike – kako ćemo se odbraniti ! A rješenje savršeno za sve: Čak i za strance koji eto dobijaju ovdje vlast baš kao nekad, pa su mirni da mirniji ne mogu biti. Ali posebno za njih dvojicu jer samo podruku mogu spašavati sebe i ostanak u životnoj igri. Bakir poraženog Fahru vratio u vlast, a Fahro poraženom Bakiru sačuvao vlast. Zajedno, odbranili su sa kobajagi dvojicom najmržih i najopasnijih protivnika, Dodikom i Čovićem, staru pobjedničku prevaru na kojoj idemo dalje svi skupa na potpuno isti način kao i do sada: Dva protiv jedan javno danas ovdje, jedan protiv dva sutra ondje i eto tri decenije vlasti temeljenoj na uzgajanju mržnje protiv njih a “patriotizmu” u kući. Onda se i mržnje, ljubavi, patriotizmi i strahovi pretaču u džepove tvoraca svega toga.
Kad u toj matematici zaribaju unutarpatriotski lični interesi, onda eto kao sasvim normalne komunikacije i onih uzajamnih komplimenata lidera o “idiotluku”, o “kretenizmu”, o “psihijatriji”, o “špijunaži i UDBI” o “politici beščašća” pa sve uz obećanja da “mu nikad neću halaliti”, da je “samnom završio”, da je “on politička prošlost”, da “može tražiti koga hoće drugog…” itd.itd. I nakon svega toga hvata za ruke da bi odbranili Bošnjake i Bosnu jer, hvala neprijatelju. E zato vrijedi potsjećanje kobajagi odbranjenima na onu stara: Jednom napravljena glupost može biti i greška, a ponovljana istim povodom idiotluk je.
Priča u kojoj se do bezobrazluka cinična prevara čini mirno na moralno skandalozan način – ako je išta još moralno i skandalozno u ovoj zemlji spram onih vrijednosti koje smo nekada smatrali normalnim – leži na prevari koja zvoni do neba ali, većina prepoštenih i mitski dobrih Bošnjaka u svojoj ogromnoj ljubavi prema šutnji i savijanju kičme, prave se da je ne vide. Ili je pameti doista tako malo da tu pomoći više nema. Pa će nezajažljive vlastodržačke ambicija nastaviti da rastu kroz ovako otvorena vrata samo da bi vlast opstala, a savijanje kičme podanika sve će to pratiti ukalkulisano i kako se očekuje.Tužni kraj je neminovan. Ovako ili onako.
A šta se tu ne vidi ? Pa u samom startu sa raznih strana zabačena udica o podjeli i discipliniranju rasturenog društva, ovjerena ratom, progutana je. Narod, naravno, nije zaboravio zaboravio. Oni koji ga nisu osjetili skrivani po kabinetima, štabovima u centru grada ili u raznim trezorima, ušli su u igru dva protiv jedan ili jedan protiv dva uporno, sistematski i zanatski proizvodeći neophodan strah i animozitet koji će tu igru održavati i kapitalizirati. Istrajavajući u projektu rastakanja, pranja i peglanja nekada zdravog uma, sve do debiliziranja pa prihvatanja ovoga čemu svjedočimo u kobajagi “pomirenju” ekskluzivnih takmaca za vlast, a u ime naroda i njegovog dobra. Pošto, naravno, nismo svi savršeni, negdje ispotiha neki bezobraznik maliciozno će dodati ovih dana onoj mitskoj – zavadi pa vladaj – još jednu riječ: “Zavadi pa vladaj i naplati”. Glavni uslov da bi se to moglo, već imamo. Um je već ispran, zajedno sa savijenom kičmom.
Za kraj, pošto je iz ćorsokaka, sjetih se jedne privatne, iz porodičnog albuma. One devedesete, koji mjesec gore ili dolje, stariji sin tada u šetvrtom osnovne, ovdje u Sarajevu, vratio se sa nastave kući jednog dana sam ozaren: “Pobijedili smo na fiskulturi one ‘zagrade’…A i ‘pluseve’ smo prije…” Pitam ga, ko su mu to zagrade i plusevi, a ko su onda oni? Kaže, mi smo ‘nule’, tako nam je profesor fiskulture nacrtao flomasterom na majicama… Da skratim, plusevi su bili krstovi, zagrade polumjesec, a nule su bile slovo “O” – ostali ! Pa se djeca igrala.
Tako je nekako počinjalo, onda, uoči rata. Eto slučajno, u školi. Podloga bila tabula raza. Uglavnom. Ovdje su već pristizale teže teme koje baš i nismo odmah povezivali sa onim “nestašlukom” u školi mog sina. Te nove priče iz goleme politike, bile su podjednako važne svima, samo “profilirane” na različite načine. Tri dresa plus pokoji sa onim “O” ubrzano su se navlačili. Ovako ili onako. Danas je saldo takav kakav je. I kaže, važno je da se ujedinimo u naš blok, proitiv njihova dva bloka. Kao što su se “oni” ujedinili protiv “nas” . I lideri od svih nas izabrani, “zajedno su skupa” u toj igri patriotizma. Mjesta u tome za one što su drugačiji sve je manje. Nacija kao profit zove li zove ! A tu su nam vođe najbolji drugari. Sve druge zakletve i optužbe ne važe.
A one utakmice po osnovnim školama, sa onakvim dresovima? Njih više nema. One su odigrane na početku onoliko koliko se od njih očekivalo. Svi sada nose iste dresove, na sve tri strane. Jedino onih sa “O” nema, bar ne dovoljno za pobjednički tim. To se zove pomirenje i zna se šta kome donosi.
