August 2018

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Sad tuljani više ne ubijaju pingvine, sad ih praše

Naša kolumnistica okupila je trust mozgova i dala im zadatak da promisle o predstojećoj izbornoj kampanji I kako će se ona odigrati. Višednevna konferencija završila je samo sa dva scenario ili si tuljan ili si pingvin, jer bejbe za haubicu nemamo prototipa…

I dok se u svijetu rađaju slonovi bez kljova kao odgovor vrste na istrebljenje, kod nas su i dalje Bakir i Dodik vrhunac civilizacije. Zavođenje nježih djevojačkih duša uz zvuke gitare odavno je passe, samo to njima dvojici, predvodnicima civilizacije, niko nije rekao. Pa čak je i onaj uhljup Štulić gitaru zamijenio loptom, ali džaba taj dopis do njih još nije došao.

O pjevanju pod šatorom, što manje kažemo to bolje. Samo ćemo reći “šatori da, ali na prigodnom mjestu na primjer Čevljanovićima.”

Inače za jednu državu koja se toliko diči civilizacijskim tekovinama, iznimno smo slabo obavješteni šta je to u stvari civilizacija. To što je neki naš kralj, ban, šta li… jeo viljuškom dok je onaj tamo zapadnjak kresao vatru kamenom ništa ne znači. Taj zapadnjak odavno već nema potrebu za kremenom, suficit koji njegova država ostvaruje u budžetu sasvim lijepo obasjava njegov dom i grije mu dušu. A mi sad možemo samo da se zagrijemo kuckajući tim babinim i dedinim viljuškama. One zlatne kašike, znate koje, odavno smo prodali za lijekove.

Vidim i da smo se zabrinuli gdje su nam one haubice, vrhunac civilizacije. Ima neki ministar koji ih je vidio u serijskoj proizvodnji iako nas upozorava da to neće “biti sutra ujutro, ali je projekat kojeg treba podržati“ Obzirom na to da kad naša dva čovjeka dođu do oružja ubiju osobu koja nam je izgradila pola države (šifra Gavrilo bejbe) najbolje je da se te haubice nikad ne pronađu, a serijska proizvodnja prebaci na javni tv servis.  

Kaže mi prijatelj koji čita ovaj tekst preko ramena “naravno da mi nemamo odgovor na istrebljenje, Dženana pogrešna ti je premisa ovo nije istrebljenje ovo ti je duboka penetracija, deep play. To boldly go where no man has gone before! Zar nisi gledala onaj dokumentarac – sad ti tuljani više ne ubijaju pingvine, sad ih praše.”

Baš se radujem ovakvoj budućnosti a vi? Ili će mi samohodna haubica doć pod prozor ili će me jebat tuljan…

Ibrahim Prohić: Dodik i Čović rade protiv interesa Srba i Hrvata

Već duže vrijeme se priča o navodnim planovima Milorada Dodika i Dragana Čovića koji se odnose na blokadu države, a koji bi možda nakon oktobarskih izbora mogli postati dio bosanskohercegovačke realnosti. Politički analitičar Ibrahim Prohić govorio je za Interview.ba o mogućnostima realizacije navodnih planova, kao i sposobnosti Dodika i Čovića da blokiraju cjelokupnu državu, odnosno, da naprave tzv. politički ustavni udar. Bratski odnosi predsjednika SNSD-a i predsjednika HDZ-a, njihove pretenzije ka destabilizaciji BiH, predizbornim trikovima i odnosu svijeta prema idejama destrukcije Bosne i Hercegovine, samo su neke od tema koje smo načeli u novom intervjuu.

TEŠKO DO BLOKADE BIH! „Teško je vjerovati da bi se oni odlučili da do kraja idu u ekstremnu formu, u jednu ustavnu blokadu BiH, ne zato što oni to ne bi željeli, nego zato što im se to ne bi dozvolilo. To bi predstavljalo svojevrsni politički državni udar. Oni samo unutar Bosne i Hercegovine i unutar svog korpusa figuriraju kao jake osobe , a oni su sitni igrači koji zavise od volje jačih igrača, koji stoje iza njihovih leđa. Manja je ta opasnost, nego što se to sada čini. Vjerovatnije je da će Čović ako ne bude zadovoljan ići na blokadu formiranja Parlamenta BiH, nego na ove ostavke u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine“.

INTERVIEW.BA: Koliko je realno da se ostvare navodni planovi A,B,C, koji se u posljednje vrijeme pojavljuju u medijima, a koji se odnose na blokadu države?

PROHIĆ: Prije svega sumnjam da će Dodik i Čović ići do kraja. Mislim da njihovi ciljevi jesu destrukcija BiH, to je nedvojbeno, ali oni nemaju dovoljno političke težine i autonomnosti da bi se upustili u takvu jednu političku avanturu s nesagledivim diplomatskim posljedicama. Mislim da bi se onda desila reakcija izvana i da bi se onda išlo preko Beograda i Zagreba, kako bi oni bili onemogućeni. Meni se čini da bi oni jasniju i jaču opstrukciju radili ako ne bi ušli u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, nego ako bi se to desilo. Drugačije je kada opstrukcije rade legitimno izabrani, nego kada to radi neko ko je u opoziciji. Dodik sve vrijeme radi opstrukciju, ali nije u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine i zato one nemaju takav značaj, kakav bi imale da su on i SNSD u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, odnosno u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Teško je vjerovati da bi se oni odlučili da do kraja idu u ekstremnu formu, u jednu ustavnu blokadu BiH, ne zato što oni to ne bi željeli, nego zato što im se to ne bi dozvolilo. To bi predstavljalo svojevrsni politički državni udar. Oni samo unutar Bosne i Hercegovine i unutar svog korpusa figuriraju kao jake osobe , a oni su sitni igrači koji zavise od volje jačih igrača, koji stoje iza njihovih leđa. Manja je ta opasnost, nego što se to sada čini. Vjerovatnije je da će Čović ako ne bude zadovoljan ići na blokadu formiranja Parlamenta Bosne i Hercegovine, nego na ove ostavke u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Otkud „bratski odnosi“ Milorada Dodika i Dragana Čovića, čime su oni uslovljeni?

PROHIĆ: Dodik ima u suštini isti pristup i on želi isto što i Čović. Samo jedan želi to na prostoru čitave države, a jedan na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine. Odnos Dodik-Čović je jedina čvrsta koalicija unutar BiH, sve druge su bile samo matematičke koalicije koje nisu imale zajednički program, dok ova dvojica imaju zajedničke političke ciljeve. Dodik želi pokazati da je Bosna i Hercegovina nemoguća i da zato treba da dođe do disolucije, dok Čović želi da kaže da Federacija Bosne i Hercegovine nije moguća. Ako je ova moja analiza tačna onda to znači da su njih dvojica na ideološkim i političkim pozicijama koje su definisane 1991. godine, koje su svojevremeno promovirali i realizirali Mate Boban i Radovan Karadžić.

INTERVIEW.BA: Zbog čega oni idu prema destabilizaciji Bosne i Hercegovine?

PROHIĆ: Postoje dva razloga. Jedan je osobne naravi, zato što oni žele da budu apsolutni gospodari na svojoj teritoriji, a drugi je što se tih ratnih ciljeva po svemu sudeći nisu odrekli Beograd i Zagreb. Deklarativno jesu, ali suštinski nisu. Ne treba puno mudrosti da bi ste znali da Dodik može govoriti ono što govori jer ima podršku iz Beograda. Isto tako važi i za Čovića, kada je u pitanju njegov odnos prema Zagrebu. Politike ova dva grada nisu isključene prema Bosni i Hercegovini.

INTERVIEW.BA: Kažete da je Čović remetilački faktor i da želi nametnuti svoju volju. Kakvu on to politiku vodi?

PROHIĆ: Politika koju Čović vodi je politika isključivosti, apsolutizacije, etničkog principa i politika koja u svojoj konačnici ima teritorijalizaciju etničkog principa i stvaranje neke labave državne zajednice unutar Bosne i Hercegovine, koja bi se sastojala između tri etničke i omeđene jedinice. Podsjetit ću na 2010. Godinu kada je SDP imao većinu i tad je Čović tražio da bi ušao u koaliciju i vlast sa SDP-om svih pet ministarskih mjesta za HDZ. SDP im je nudio četiri, a da zadrži pravo da i SDP ima jedno mjesto za Hrvata. Čović je bio rigidan i isključiv i rekao je samo svih pet. SDP nije mogao na to pristati jer bi to onda značilo da SDP ostaje Bošnjačka stranka. Neformalne informacije do kojih sam ja došao jesu da su Amerikanci tada rekli ponudi mu četiri, ako neće da pristane na četiri onda formiraj koaliciju s nekim drugim strankama.

INTERVIEW.BA: Jesu li navodni planovi o blokadi države isključio predizborni trik?

PROHIĆ: Više izgleda da su ovi planovi predizborni trik, mada treba znati da su njihova trajna opredjeljenja to što govore. Oni žele destrukciju Bosne i Hercegovine. Međutim, ovo nije 1991. godina, nemamo JNA, jedan narod nenaoružan, a drugi naoružan…nisu okolnosti danas onakve kakve su bile 1991. godine, ni strateške, a ni geopolitičke.Čović i Dodik se boje da neće na izborima dobiti što žele. Posebno mislim da je Dodik poprilično nervozan jer on zna nekoliko stvari bolje od nas. Zna da Republika Srpska ekonomski stoji loše, da je nezadovoljstvo svaki dan sve veće i zna da ne postoje dobri instrumenti unutar Republike Srpske da se situacija znatno promijeni. Uostalom vi vidite kako nezadovoljstvo raste. Vidite da je uzdrman s aktivnostima koje se dešavaju oko slučaja „David Dragičević“. Opozicija raste i bolje je konstituirana u Republici Srpskoj.

INTERVIEW.BA: Da li bi navodni planovi donijeli išta dobro Hrvatima ili Srbima u Bosni i Hercegovini?

PROHIĆ: To što žele Dodik i Čović i to što zastupaju otvoreno ili umotano nije dobro ni za koga, nije dobro ni za Hrvate, ni za Srbe u Bosni i Hercegovini. To su njihove lične potrebe, njihovi pojedinačni interesi i onih koji stoje iza njih. U čitavoj toj priči nema nimalo principijelnosti. Čović sve ove godine govori o tome kako ga majoriziraju Bošnjaci, kako je Federacija Bosne i Hercegovine pretvorena u entitet Bošnjaka, a nikad neće da kaže kako je položaj Hrvata u Republici Srpskoj neuporedivo gori. Kada je riječ o trećem entitetu, onda on ni u primisli nema pretenzije da se protegne na teritorij Republike Srpske , mada što se mene tiče to ne bi bila dobra ideja za Bosna i Hercegovina, čak i kad bi išao na teritorij Republike Srpske. Čovića ne interesuje Republika Srpska, niti položaj Hrvata u Republici Srpskoj, njega interesuje samo feud koji ima na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Šta je s velikim silama, da li je njima u cilju destabilizacija u BiH?

PROHIĆ: Destabilizacija nije u interesu velikih sila. Bila je u interesu 90-ih destabilizacija i disolucija Jugoslavije, pa onda kasnije i neka etnička prekompozicija u BiH. Danas to nije slučaj. Paralela između Kosova i Bosne i Hercegovine, eventualno prekrajanje granica na tom prostoru tamo i unutar Bosne i Hercegovine je napuhana, ona nije realna, nema nikakvih sličnosti, izuzev političkih apetita, između slučaja Kosovo i Bosne i Hercegovine.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Udri novinara!

A onda bljesak u haustoru i tup bol iza uha. Jedan, drugi, treći, peti, deseti udarac. Ljudi u fantomkama sa palicama. Udaraju mučki Vladimira. Po glavi. Krv mu obliva lice. Hoće li djeca ikada vidjeti svoga oca, hoće li supruga vidjeti muža? Hoće li Vlado ostati invalid?

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba   

Novinari su najgora sorta ljudi. Zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto. Uvijek i stalno. Dobro, ima tu izuzetaka, kao na primjer poštenjačine sa RTRS-a, koji samo po direktivi, unutar radnog vremena rade ono što im je naređeno. Kulturno, brate. To je fin svijet, a ne kao ova fukara koja bi da nešto istražuje, dokazuje, privodi istini.

-Pod mač bato, što bi rekao naš najveći mislilac Miroljub Petrović, povremeni vanredni predavač na banjalučkom Univerzitetu.

 

Kolega, jebem ti mater!

Jebo novinara koji radi svoj posao! I naš Predsjednik Milorad Dodik nema nikakve dileme, kada priča o novinarima:

«Snimi me, pička ti materina, pa me pusti u Dnevnik. Jebem ti majku, je l’ ti jasno! Dosad sam te poštovao, mislio sam da treba bit’ korektan. Jebem ti mater, imam dvije godine, jebaću ti majku!»

E ovako se razgovara sa novinarima. Ovo je otvaranje jednog čestitog čovjeka kakav je naš Predsjednik Dodik. Ovo je taj džentlmenski odnos prema novinaru, u ovom slučaju i vlasniku BN televizije Vladimiru Trišiću. Odmah jebanje majke. Nema tu pet, šest. I to direktoru. Pa da i obični «novinarčići» znaju šta će ih snaći ukoliko idu uz dlaku našem Baji.

I ne samo to. Naš Predsjednik tu novinarsku fukaru naziva drekavcima. Jakako nego drekavci. Namjesto da se kao svi pošteni građani Republike Srpske zavuku Predsjedniku u guzicu i ćute, oni se deru i ko biva nešto istražuju. Šta ima koji moj da istražuju? Pa Predsjednik je najpoštenija osoba u univerzumu, a njegove falange, pardon njegove stranače kolege se trude nastaviti ići uzornim Predsjednikovim putem. A na tom putu, malo, malo, pa novinarska fukara.

I šta da radi Dodik nego da fukare postavi na pravo mjesto. 

 

Predaj se srce! 

Onome Miši Vidoviću sa Federalne TV tako je poželio da mu skoči pritisak i otkaže srce. Vidite kako je naš Predsjednik uviđavan čovjek. Duša jedna! Ne prijeti on direktno novinarima, to je tako seljački, on samo želi ubrzati bio-hemijske procese u organizmu, a koji bi onda ubrzali dešavanja u tijelu narečenog novinara i lišili ga turobnog žurnalističkog života. Ako to nije humanost, ne znam šta jeste.

Tako je i novinarku BETE Ljiljanu Kovačević posve humano iselio iz Palate predsjednika, jer ne zavrjeđuje biti na istom mjestu sa klimoglavicma, ovaj sa čestitim novinaraima. Zauvijek! I ona bi pametnica nešto da istražuje. Neće moći ove dvodecenijske noći u Republici Srpskoj Ljiljana!

A i ona Gordana Katana iz Oslobođenja, popela se Miloradu na vrh glave. Normalno da će je nazvati lažljivicom. Jer radi za teheranske novine, a one lažu. Dakle, i Katana laže. Jednostavna stvar. Vidite kako je naš Predsjednik osim razdvajanja žita od kukolja dobar i u formalnoj logici. Pa da!

Pa je tu onaj Bakir Hadžiomerović. A priznajte da vas sve nervira, jel’ tako? E, Predsjednik Dodik nije čekao da vama dođe iz dupeta u glavu, on je još onomade ihaaj, ima tome godina zaprijetio Hadžiomeroviću da će ga nokautirati. Kako hrabro, Predsjedniče! Kako smjelo od tebe. Jer izgovorio si to pred milionskim auditroijumom susjedne Hrvatske u najgledanijoj emisiji «Nedjeljom u 2». Tako se to radi na velikoj sceni. A mogao je naš Mile da nešto palamudi i prepucava se sa Bakirom. Da glumi pedera sa nekakvim ljudskim pravima. Zajebi! Nokaut, pa onda neka priča ko ostane pri svijesti.

A ima tu i neki Vladimir Kovačević. Stalno nešto muti, istražuje dosađuje. I ne, ne govri to moja malenkost, to je dabome naš Predsjednik Milorad Dodik prvi zaključio. Tako je prije par godina rekao za narečenog Kovačevića  «da je lažov i da uvijek petlja».

 

Beba i palice u mraku

U nedjelu naveče Vladimir Kovačević se vraćao sa posla. Izvještavao je sa Trga Krajine u Banjaluci. Peti mjesec «pravde za Davida». Vladimir je bio srećan. Osim dobro obavljenog posla, vraćao se ženi i djeci. Mlađe dijete mu ima sedam dana. Bebica od sedam dana, tek nekoliko dana spava u kući. Ehej, kolika je to sreća!

A onda bljesak u haustoru i tup bol iza uha. Jedan, drugi, treći, peti, deseti udarac. Ljudi u fantomkama sa palicama. Udaraju mučki Vladimira. Po glavi. Krv mu obliva lice. Hoće li djeca ikada vidjeti svoga oca, hoće li supruga vidjeti muža? Hoće li Vlado ostati invalid? Udarci prestaju. Zlotvori i siledžije bježe. Sjedaju u automobil i odlaze u noć, noć iz koje su se iskrali i u kojoj nekažnjeno obitavaju dvije duge, preduge decenije Dodikovog mračnog svjetla.

A onda sutradan obavijest:

«Napad na novinara je napad na slobodu govora i takvo ponašanje u Republici Srpskoj neće biti tolerisano»

U potpisu Milorad Dodik.

 

Jesi li to ti?

Je l’ to isti onaj Dodik što se u gornjem dijelu teksta kabadahijski obračunavao sa «drekavcima», kako je nazavo novinare?

Je l’ to isti onaj Dodik što stavlja etikete i mete novinarima na čelo? Od stranih izdajnika, soroševaca i plaćenika do lažljivaca i fukare?

Je l’ to isti onaj Dodik koji je prije par godina pretučenom Kovačeviću rekao «de je lažov i da uvijek petlja»? 

Jebem li ga, on je. Isti stas, glas, pojava. Isto unjkanje, usta koja se ne miču dok izgovaraju riječi. Pljunuti Dodik, da prostite.

 

Batinaševe muke i slučajna prolaznica

I kako će sad jedan pošten batinaš znati kad i koliko treba namlatiti novinara, a da Predsjednik bude zadovoljan? Ili je ovo Dodik onako formalno, iz zajebancije rekao da «novinare niko ne smije da bije»? Ma sigurno je zajebancija!

Jer, čemu služe novinari nego da budu bijeni? Ako ništa da im se prijeti smrću, da ih se protjeruje, rastjeruje i ponižava. Ako ne vjerujete, eno vam ankete Udruženja novinara BiH u kojoj lijepo stoji da 25% ispitanika u Republici Srpskoj nema ništa protiv da novinar «tu i tamo dobije batine».

To je svaki četvrti ispitanik. To je rod sjemena zla koje svake dvije godine u ovom ili onom izbornom ciklusu sije ovaj režim.

Ili kako reče slučajna prolaznica u Banjaluci, ja sve radim da se nikad ne dovedem u situaciju da budem bivena. Ma svaka čast gospođo! Trud je to golemi pod ovakvim okolnostima.

Nego, kako mi se čini, Dodik i kompanija jako brzo će sa novinara preći na uzorne građane što muče već četvrt vijeka na zlo oko njih, samo neće imati ko da zabilježi fizičko zlostavljanje preostalog lojalnog puka.

A novinari koji ćutke prelaze preko ovog i svih ostalih slučajeva nasilja, prijetnji i zastrašivanja svojih kolega, odavno su udareni-mokrom čarapom po glavi i ispisani su iz esnafa ali i iz ljudi.

Do kad ovako? Do nas je! Oni ne namjeravaju stati to je sigurno.

 

 

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: I zvijezde će postati opasne

Tri su mi se kratke priče sasvim slučajno, pročitane usput, zatvorile minulih dana u jedan krug, a na prvi pogled bez velike veze među njima. Prve dvije su stare, treća od prije neki dan.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba 

Prva priča kaže: Bio jednom jedan car u Mesopotamiji i sagradio veliki labirint, pa pozvao prijatelja, beduinskog cara iz Arabije da ga posjeti. Kad beduinski car dođe, ovaj mu pokaza labirint i zatvori ga da luta u njemu. Beduin lutao i lutao i napokon izašao. Upita ga car iz Mesopotamije da li je ushićen njegovom građevinom i ima li išta što bi je nadmašilo… Ne prođe mnogo i on ode u posjetu Arabiji. Beduin ga primi na najljepši tradicionalni način kako carevima dolikuje i odvede – u pustinju. “Evo mog labirinta”, reče mu i ostavi ga usred pješčanog mora. “Nađi put iz njega i pritom mi reci da li nad Božijim čudom beskraja ima ikakvog drugog čuda…”

Priča o pustinjskom čudu beskraja, o istinama i orjentacijama kakve mi nemamo, u mudrosti je protiv koje nikakva “tehnika” razvijana milenijumima nije mogla ništa – u hodu tragom zvijezda i neba što su putokaz sasvim drugačiji i nedodirljiv. Nikakvim manipulacijama…

Druga je priča, kobajagi bez veze sa ovom, o Aaronu Rusou Amerikancu, režiseru i producentu. Umro je 2007. godine. Bio je dugo prijatelj sa familijom Rockefeller. Neko od tih moćnika mu je jednom objašnjavao kako treba kontrolisati svijet stalnom prijetnjom terorizmom što će, naravno, podržavati istrenirani mediji, a sve to da bi se legitimizirali svi načini manipuliranja ljudima. Završna rečenica u ovom pledoajeu o ubijanju čovjeka u čovjeku je bila: “…Konačni cilj je da u sve ljude svijeta ugradimo čipove i da ti čipovi sadržavaju informacije o svom njihovom novcu i o svemu ostalom. I onda, ako neko bude htio protestovati protiv onoga što radimo ili nam se suprotstavi, samo mu isključimo čip…”
Tu je, kaže Aaron Ruso, završilo njihovo prijateljstvo.

Ne znam je li Ruso razmišljao o tome da je planetarno moćna i utjecajna familija, i takvi kao oni, evo još samo na korak do uspostavljanja trajne veze sa svima nama…Ne možda putem čipova, to je sad i prevaziđeno i nepotrebno, već sofisticiranom komunikacijskom kontrolom, i kada zatreba – pranjem uma, do kraja.

Treća priča je jednostavna i kratka: Facebook je minulih dana uklonio na stotine profila jer su, navodno, “operisali iz Irana i ruske vojne obavještajne službe…” Među 652 uklonjena računa pojedinaca, stranica ili grupa su i neki u BiH. Ovaj broj uklonjenih je, očigledno, tek za početak. Vlasnik FB-a Mark Zuckerberg, davno i logično konektovan sa američkim obavještajnim službama, ustvrdio je da je sadašnji postupak rezultat četiri odvojene istrage. Kaže,”istražujemo i još uvijek puno toga ne znamo…ali se sa ovih profila valja propaganda koja bi mogla ugroziti izbore za američki Kongres”. I puno toga drugog što se njima ne sviđa.

Ono što oni još “ne znaju”, znaju mnogi u svijetu: FB, Twitter, Google, You Tube i slični su danas logistika centru iz kojeg potiču nalozi za sankcije protiv svih koji ne bi da se discipliniraju onako kako oni traže. Od S.Koreje, Irana, Rusije, Kine, Evrope, Bliskog Istoka itd.itd. A šta su im stvarni dokazi za optužbu? Ništa, Mark Zuckerberg i slični. Kako oni kažu, tako je, uz finalne ocjene tipa “vjerovatno“, “navodno”, “eventualno…”

Pitanje o istini i faktima danas je smiješno pitanje kada je riječ o satiranju “carstava zla”. Makar ono bilo i na nebu i među zvijezdama. Proces je ubrzan, postaje otvoren i javan i vodi ka završnoj fazi sasvim operativno. Nisu u pitanju čipovi “koje treba ugrađivati novorođenoj djeci da ih se ne može krasti”, kako se odavno predlagalo. Sada je to nepotrebno, um će biti profesionalno i ciljano treniran što se već i radi.

Zato, gledajte ljudi zvijezde dok ih još ima. Preslobodne su, trepću i žmirkaju kako one hoće a ne kako to nalaže “sila nebeska” na zemlji. Onako kako nisu mogli u vrijeme Mesopotamije, sada mogu. Krug je zatvoren. Naravno u ime civilizacije, demokracije i ljudskih prava.

A one tri priče gore ? Ma ništa, tek onako usput, o napretku pameti i pomalo o sjećanju na vrijeme kada je nebo bilo vedro i zvjezdano koliko je htjelo, samo od sebe.

Ramiz Salkić: Ovim neljudskim činom su uvrijeđeni i svi čestiti Banjalučani i ostali civlizirani ljudi

Potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić osudio je navodni napad na džamiju Ferhadija u Banjoj Luci koji se desio u četvrtak poslije ponoći u kome je iz vatrenog oružja ispaljeno nekoliko hitaca na ovu vjersku ustanovu. Za Interview.ba Salkić kaže da se radi o jednom necivilizacijskom činu, posebno jer se dogodio tokom obilježavanja najvećeg muslimanskog praznika Kurban – bajrama.

DODIK RADIKALIZIRA DRUŠTVO: Kad analizirate sve poteze koje Milorad Dodik vuče, jasno je da on čini sve da što više radikalizira društvo. Nedavno je vrijeđao ezan i džamije, na njegov zahtjev je poništen izvještaj o genocidu u Srebrenici, veliča ratne zločince i negira genocid, konstantno izmišlja nepostojeće neprijatelje, svađa se sa SAD-om i Evropom, Bosnu i Hercegovinu želi predstaviti kao nemoguću zemlju, širi strah među ljudima, urušava postignuti stepen pomirenja i suživota.

INTERVIEW.BA: Oštro ste osudili ovaj navodni napad na banjalučku džamiju Ferhadiju?

SALKIĆ: Radi se o jednom necivilizacijskom činu, posebno jer se dogodio tokom obilježavanja našeg najvećeg blagdana Kurban – bajrama. Ferhadija je ponos muslimana u našoj domovini, i jedna od najznačajnijih džamija u Bosni i Hercegovini i Evropi, a uz to je i naš nacionalni spomenik. Ovim neljudskim činom su uvrijeđeni i svi čestiti Banjalučani i ostali civlizirani ljudi.

Ovo nije prvi put da su napadnute džamije u ovom dijelu naše domovine, ali i da su napadnuti povratnici. Džamije su napadane širom ovog entiteta, a povrantici ubijani i premlaćivani. Obzirom da napadači nikada nisu adekvatno sankcionisani i kažnjeni, to je novim vandalima uvijek vjetar u leđa.

Napad na Ferhadiju je ogledalo današnjeg stanja u bh. entitetu RS. Ferhadija je simbol Banjaluke, a nijedan srpski političar do sada nije osudio napad na ovu džamiju. To dovoljno govori o njima, ali i njihovom odnosu prema Bošnjacima muslimanima. Mislim da i mi iz toga moramo izvući velike pouke.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da je ovaj napad posljedica radikalne i separatističke politike vlasti u RS-u, te organizovane aktivnosti koju provodi Milorad Dodik? Zašto?

SALKIĆ: Kada pogledate unazad i analizirate sve poteze koje Milorad Dodik vuče, jasno je da on čini sve da što više radikalizira društvo. Nedavno je vrijeđao ezan i džamije, na njegov zahtjev je poništen izvještaj o genocidu u Srebrenici, veliča ratne zločince i negira genocid, konstantno izmišlja nepostojeće neprijatelje, svađa se sa SAD-om i Evropom, Bosnu i Hercegovinu želi predstaviti kao nemoguću zemlju, širi strah među ljudima, urušava postignuti stepen pomirenja i suživota…Dakle, on čini sve da ljudi budu u strahu i da im predstavi kako ova zemlja nema budućnosti. U tome mu uveliko pomaže i RTRS i još neki mediji, koji Bošnjake predstavljaju kao prijetnju i tretiraju kao građane drugog reda. Kada predsjednik jednog entiteta kaže da ezan „arlauče“, to je vjetar u leđa vandalima i huliganima. Ja sam na to upozoravao. Kada nemate adekvatne reakcije i sankcije, kada nema dovoljne kritike i osude u javnosti, onda se dešavaju ovakvi napadi.

Proći će i Milorad Dodik, baš kao što su vijekovima mnogi prolazili. Ferhadija će u Banjaluci biti do Sudnjeg dana. Međutim, smatram da je jedan od velikih problema činjenica da aktuelna politika, osim što ne nudi narodu ništa dobro, svojim djelovanjem truje nove generacije i čini nepravdu prema djeci. Nije pošteno djeci ostavljati loše temelje na kojima trebaju graditi budućnost.

INTERVIEW.BA: Mislite da je potrebno da se međunarodna zajednica uključi  kako bi izolovala one koji ugrožavaju mir i sigurnost u ovom entitetu?

SALKIĆ: Mislim da je to jedan od načina da se zaustavi ovo stanje. Ovo više nisu, kao što neki misle, predizborni trikovi Milorada Dodika i njegove stranke. Ovo su jasni procesi, koji već traju nekoliko godina, a koji su potpomognuti iz Srbije i još nekih centara.

Međunarodna zajednica posljednjih godina nije učinila mnogo da oslabi snage koje ugrožavaju mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini. Zbog toga, mislim da je vrijeme, a za to postoje i mehanizmi, da se nešto konačno učini. Međunarodna zajednica nije u startu sankcionisala negativne pojave, a onda je Milorad Dodik uvijek podizao ljestvicu i pravio nove probleme.

Smatram da se odlučno moraju sankcionisati svi oni koji negiraju genocid i međunarodne presude, koji usporavaju evropski put naše zemlje i koji podrivaju državne institucije. A posebno se moraju sankcionisati svi oni koji vode procese sa neizvijesnim ishodom, a koji ove prostore mogu dovesti u veliku nestabilnost, koja nikome nije potrebna.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Samo oralno je moralno

Kažu da je jedna od prvih faza razvoja djeteta tzv. oralna, kada dijete spoznaje svijet trpajući sve u usta i sisajući. Mi smo izgleda zauvijek zaglavili u ovoj fazi razvoja. Za nas je samo oralno moralno.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Samo se okreni oko sebe i vidjećeš: 

Sisaš za zabavu

Jedini objekti koji rastu brzinom benzinskih pumpi i džamija po Federaciji su nargila barovi. Isti oni ljudi koji se groze pride-a, što optužuju žene da su kurve jer nose kratke suknje, plaćaju zadovoljstvo da cuclaju u javnosti. Ne znam kako ti silni mačomenovitipakodeksoblačenja ne vide kako izgledaju dok sisaju nargilu. A naročito one velike, koje obuhvate s obje ruke. Fino kažu stručnjaci: “u oralnoj fazi libido je smješten u području usta. Izvor tjelesnog užitka je sisanje.”

Ne pružaju nargile zadovoljstvo samo konzumentima. To je vlažni san live, a jeftiniji je od kablovske – po cijeni marke i po koliko košta kafa prosječne gledateljice (koja nije poznata redakciji;).

Sisaš za život

Danas mladi ljudi odrastaju uvjereni da bez članstva u partiji (čitaj doživotno ropstvo Vođi) neće moći dobiti posao u struci. Ili bilo kakav posao. A što i ne bi? Kažu stari sve se iz kuće nosi. I jeste tako. Sve zla šta je mlade u životu zadesilo rezultat je pogrešnih izbora njihovih roditelja koji su svi odreda “glasali” za Antu Markovića, je l de sjećate se, dok su se potajice naoružavali. I onda poslije rata umjesto da priznaju zajeb nastave glasati svake dvije godine za te iste gospodare rata i otvorili vrata da porobe i njihovu djecu s manje otpora nego roditelje…

Stanove sebi i djeci a i ljubavnicama imaju- oni. Poslove privatne i javne imaju-oni. Dobra auta, još bolje satove imaju-oni. A šta mi imamo? Dobre stare motke. Da sisamo.

{youtube}JlHxe5UTmdo&app{/youtube} 

Sisaš za Vođu

Previše ili premalo zadovoljenja u toj fazi rezultira nastajanjem oralno pasivnih ličnosti: nepovjerenje, strah od odbacivanja, nesamostalnost, vezanost za simbole koji zamjenjuje majku, npr. domovina.

Zvuči poznato?  Zvuči kao sve i jedan vođa dok se pjeni u predizbornoj kampanji.
Ovim putem apelujem na sve dobre žene da pokrenemo prijeko potrebnu kampanju za podoj ovih zapjenjenih vođa, ne bi li sjahali malo sa uzvišenih simbola i pomogli nam da preživimo.

Da li znaju da je Bajram?

Potkraj one godine na čijem su se početku u Sarajevu održale najbolje zimske olimpijske igre do tad, rahmetli George Michael i njegov školski drug Andrew Ridgeley snimili su jednu od najpoznatijih božićnih pjesama svih vremena. Govorimo, naravno, o duetu Wham! i njihovom sladunjavom hitu Last Christmas koji nakon više od trideset godina obara rekorde kao najstreamovanija, odnosno najviše slušana pjesma na Internetu u vrijeme Božića. Iako danas možda postavlja neke rekorde slušanosti, za ovu pjesmu se veže čudan kuriozitet koji kaže kako je Last Christmas najprodavaniji britanski singl svih vremena koji nije zasjeo na vrh tadašnjih top-lista.

Piše za Interview.ba Adis Nadarević

Naime, potrefilo se tako da je ovaj evergreen snimljen i lansiran u isto vrijeme kada su Bob Geldof i Midge Ure sazvali sve najveće britanske zvijezde da zajedno snime pjesmu i prihode od njene prodaje doniraju za pomoć gladnoj djeci Etiopije. Singl pod imenom Do They Know It’s Christmas? (Da li znaju da je Božić?) je oborio sve rekorde prodaje i zahvaljujući njemu je prikupljeno osam miliona britanskih funti iako su se inicijatori prvotno nadali da će skupiti stotinjak hiljada. Ovaj projekt je bar za kratko ujedinio svijet jer su ga pratili Live Aid koncerti održani u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Japanu, Australiji, Austriji, Njemačkoj – dakle doslovno od Aljaske do Australije, uključujući tada komunističke Sovjetski Savez i Jugoslaviju.

Trideset i nešto godina kasnije, svijet se suočava sa krizom čije razmjere možda i nadmašuju ondašnju krizu u Etiopiji i svakodnevno ćutke gleda milione očajnih ljudi koji bježeći od ratova, siromaštva ili represije prelaze hiljade kilometara u nadi da će se uspjeti domoći boljeg života na Zapadu. Hiljade i hiljade izbjeglica i migranata danas su smještene u sabirnim centrima u Libanonu, Turskoj, na mediteranskim otocima a neki od njih su na svom putu ka boljem životu zapeli i na Balkanu – u Makedoniji, Srbiji ali i u našoj zemlji, posebno u Unsko-sanskom kantonu.

No, ovoga puta nema nekog novog Boba Geldofa da pokrene svijet i snimi neki Do They Know It’s Eid?, odnosno Da li znaju da je Bajram? a nema na ovim prostorima ni šanse za neki pandan ondašnjoj YU Rock Misiji koji bi pjesmom pomogao da se barem skrene pažnja na patnju i nehuman tretman ljudi kojima, čini se, ne želi pomoći niko. Svijet od njih okreće glavu i jedino u čemu im želi pomoći je da im se sklone sa očiju. Na ovom ispitu pale su i vlasti Bosne i Hercegovine koje su zakazale na svim nivoima pa tako niko ne zna čak niti koliko se migranata nalazi u zemlji, naročito u Bihaću i Velikoj Kladuši kao žarištima migrantske krize.

Jedini koji nisu pali na ispitu humanosti jesu ljudi Bosne i Hercegovine koji, iako i sami trpe probleme slične onima koje su neke od migranata otjerali iz njihovih zemalja, nalaze načine da pomognu i olakšaju patnje ovih ljudi. Istina je da je migrantska kriza izazvala dosta negativnih komentara među građanima Bihaća i čitavog kantona, istina je da je bilo i slučajeva širenja lažnih vijesti o problemima koje stvaraju migranti, ali je isto tako i istina da su upravo obični građani i volonteri ti koji za sad iznose teret krize.

Uistinu, teško je zamisliti kako bi ovaj potpuni kolaps bh. institucija svih nivoa izgledao da ljudi na terenu nisu uzeli stvar u svoje ruke i u skladu sa svojim mogućnostima doprinijeli ublažavanju migrantske krize. U Crvenom križu Grada Bihaća kažu kako su u prvih nekoliko mjeseci bili prepušteni samima sebi i imali potporu jedino od gradskih vlasti. Predsjednik bihaćkog Crvenog križa Abdulah Budimlić, i sam volonter, kaže kako sad dobijaju namirnice od IOM-a, stručnu pomoć od UNHCR-a, onu medicinsku od Ljekara bez granica ali kako državne, entitetske i kantonalne vlasti moraju hitno reagirati ukoliko žele spriječiti humanitarnu katastrofu koja će nastati dolaskom hladnijih dana. Žali se i na medije koji žele poentirati na migrantskoj krizi.

– Juče me zvala novinarka RTRS-a koja je na sve načine pokušavala da mi stavi u usta izjavu kako državni ministar Mektić (ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, op. aut.) iznosi netačne brojke o migrantima u Bihaću. Rekao sam joj – gospođo ja samo znam za onih sedam stotina koje nahranimo svaki dan ali to vas očito ne zanima, kaže Budimlić

U kuhinji bihaćkog Crvenog križa se svaki dan pripremi 700 do 800 doručaka, ručaka i večera koji se podijele migrantima u ruševnoj zgradi nekadašnjeg đačkog doma u Borićima na rubu grada. Dok pokazuje kuhinju u kojoj se pripremaju obroci, referentica Maja Midžić kaže kako imaju 40 volontera koji praktično iznose teret krize na svojim plećima. Tako su se potrudili da i za Bajram migrantima pruže najviše što su mogli uz pomoć međunarodnih partnera ali i građana koji svakodnevno donose hranu.

– Građani suosjećaju sa migrantima, donose hranu i ovog Bajrama. Donose i kurbansko meso ali ga ne primamo bez odgovarajuće veterinarske potvrde. Mnogo smo ljudi vratili unatoč njihovoj dobroj volji, kaže Midžić koja u Crvenom križu radi od 1987. i kaže kako im je iskustvo iz ratnog perioda neprocjenjivo u radu sa migrantima.

A među migrantima se bajramska atmosfera gotovo i ne osjeća i stvarno bi mjesta imalo pitanje iz one fikcionalne pjesme koju niko neće snimiti – Da li znaju da je Bajram? Hodaju gradom i hvataju WiFi signal iz kafića da se jave svojim porodicama i vide svoje najbliže bez trošenja mobilnog interneta. Žale se da im je mobilni internet u BiH skup i, stvarno, u blizini bihaćkih kafića ćete često vidjeti migrante kako razgovaraju sa svojim bližnjima putem video-poziva. Konobari u šali kažu kako bi uz svaku kafu trebali posluživati i utičnicu pošto migranti redovno uz narudžbu traže i mjesto gdje bi mogli napuniti telefone.

{gallery}8856{/gallery}

Ni u samom đačkom domu nema bajramske atmosfere. Kažu kako su u utorak na parkingu ispred doma klanjali bajram-namaz, njih oko pet stotina, i kako svi imaju istu bajramsku želju – da prođu Sloveniju i Hrvatsku bez susreta sa policijom. Neki su do Bihaća već prešli i po osam granica – većinom ilegalno. Afganistanac koji nije želio reći svoje ime poredi svoj put sa video-igrom i kaže kako su mu ostala još samo dva nivoa. Pokušao je preći ta dva nivoa već pet puta. U posljednjem pokušaju je dobio i batine od hrvatske granične policije, što potvrđuju i predstavnici Ljekara bez granica.

– Imam još puno života, uspjeću preći ova dva nivoa, kaže on.

Na zadnjem spratu đačkog doma, ispod otvorenog neba i ostataka nečeg što je nekad bilo krov grupa Pakistanaca sprema bajramsku gozbu. Moubin Sadiq ima 25 godina i ovog Bajrama za svoje prijatelje siječe meso koje su im donijeli Bišćani. Na moju opasku kako siječe meso kao umjetnik kaže kako je profesionalac i kako je u domovini radio kao mesar. Kaže mi da ga snimim i postavim na YouTube pa da postane poznat kao turski mesar Nusret čije su snimke soljenja i obrade mesa, kako se to popularno kaže, zapalile Internet.

Moubin je na putu već godinu i po, pola godine manje od svog zemljaka Mohammada Shaquila (33) koji par metara od njega na vatri jednog drveta priprema janjeće varivo. Sporo kuhana i dobro začinjena janjetina ili ovčetina je jedno od najkarakterističnijih jela pakistanske kuhinje pa kurbansko meso koje su im donijeli građani Bihaća nije moglo doći na bolje mjesto. Kaže da će kuhati meso još četiri sata i da ne zaboravim da je večera u osam.

Za razliku od Crvenog križa, ni Moubin ni Mohammad ne mare za veterinarski pečat. Imaju povjerenja u ljude i kažu kako je nekima od njih to meso najbolje što će pojesti ovog Bajrama. Na uslove u kampu se ne žale. Strahuju od dolaska zime ali kažu da im je dosta bolje nego onima u kampu kod Velike Kladuše.

A u velikokladuškom migrantskom kampu stanje je očajno. Dan McLaughlin, novinar The Irish Timesa sa kojim sam otišao tamo, prati migrantsku krizu već tri godine i obišao je skoro sve kampove u jugoistočnoj Europi. Na pitanje da li je kamp u Velikoj Kladuši najgori među sličnim mjestima u kojem je bio kaže: Ne znam mogu li reći da je najgore ali mogu reći da je sve drugo što sam vidio bilo bolje.

Ovo improvizirano šatorsko naselje teško da bi odoljelo jačem vjetru i volonteri kažu kako što se jesen i zima više približavaju migranti postaju sve nervozniji. Hrane uglavnom ima dovoljno, za što se brinu volonteri iz No name kitchen ali i ovdje građani redovno donose svoje priloge. Mnogi su kurbansko meso ove godine donijeli direktno u kamp a jedan od Kladuščana kojeg sam zatekao na ulazu u kamp čeka ili nekog od volontera ili Mamu da preuzmu donaciju.

Mama je Zehida Bihorac Odobašić, direktorica osnovne škole u Velikoj Kladuši koju migranti vole i poštuju zbog načina na koji im pristupa i pomaže. Bajram provodi posredujući u prijemu kurbana za migrante. Oni je od milja zovu Mamom a Kladuščanin koji ju je čekao kaže kako on ne smije ući u kamp bez nje:

– Ne bojim se ja da će oni mene napasti nego kad im donesete hranu oni navale jedni preko drugih da je to nemoguće podijeliti. Na Zehidu neće navaliti, nju previše poštuju.

I vlasnik slastičarne Krajišnik Isak Ibrahimi potvrđuje kako migranti u kladuškom kampu postaju očajni i kako je njihova frustracija iz dana u dan jača. Osim kolača služi i hranu i u njegov lokal su migranti dobrodošli od samog početka krize. Na stolove je tada postavio pravila kuće na bosanskom, arapskom, engleskom i francuskom jeziku tako da se zna šta je dopušteno a šta nije.

– Boga mi, stanje je sve gore. Nekidan su me pitali iz SIPA-e da li imam problema. Rekao sam im da nemam nego da svi imamo jedan zajednički problem. Ovo neće nestati a migranti su sve nervozniji. Sve češće se svađaju i bojim se da ću morati zatvoriti radnju kad mi sinovi odu na fakultet na jesen.

Isak je sa sinovima na prvi dan Bajrama ispekao kurban i podijelio ga sa migrantima. Kaže da je slavlje bilo prelijepo i da su se svi počastili i kolačima i sokom. Njegov sin mi proslijeđuje fotografije da ih objavim uz tekst. Žao im je migranata, sa nekima od njih su već uspostavili prijateljstva. Kažu kako, doduše, i među migrantima ima onih koji prave probleme i kako takvi stvaraju lošu sliku o većini njih koji samo žele doći u novi svijet da žive i pošteno rade.

I njegov je otac davne 1958. došao iz Makedonije i pokrenuo posao u Velikoj Kladuši. Isak je naslijedio posao kad je imao samo osamnaest godina i iz iskustva svoje porodice zna šta znači potraga za boljim životom. Svako ima pravo da želi živjeti bolji život za sebe i za svoju porodicu, pa tako i migranti do kojih kako se čini nije stalo nikom osim običnih ljudi koji u njima prepoznaju sebe.

Javnost šuti, a sve su institucije redom zakazale. Srećom pa smo kao narod dobri u svakoj vrsti improvizacije pa tako građani i volonteri iznose teret krize dok oni koji su dobro plaćeni da je rješavaju nabijaju dodatne dnevnice bez ikakvog napretka. Međunarodni eksperti na terenu kažu da su sredstva za obnovu bihaćkog đačkog doma i uspostavu migrantskog centra u Velikoj Kladuši odavno spremna i da se samo čeka dogovor vlasti u BiH. U najboljem slučaju, kad bi odmah iza Bajrama počeli sa radovima trebalo bi barem dva mjeseca da se oni završe. A početak radova se još ne nazire, za razliku od nadolazećih izbora i hladne bosanske jeseni.

Merima Druškić-Musić: Žene ujedinjene mogu puno toga postići

Sajam rukotvorina, koji organizuje Udruženje za ekonomsko osnaživanje žena e-domaćica, održava se od 19. do 24. augusta na Trgu Oslobođenja – Alije Izetbegovića. Ovaj sajam organizovan je u sklopu projekat koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Europska unija, a implementira UNDP u BiH, uz sufinansiranje Općine Stari Grad. Žene Udruženja e-domaćica predstavljaju razne vrste ručnog rada, od nakita, dekupaža, predmeta od bakra, odjeće, torbica, prirodnih sapuna i kozmetike, čestitki, umjetničkih slika, pa do raznih drugih ukrasa. Predsjednica Udruženja e-domaćica Merima Druškić-Musić kazala je za Startupbiznis.ba da svaka rukotvorina ima svoju priču i da je puno drugačije kada ljudi dođi na sajam i pogledaju artikle. Istaknula je da je cilj Udruženja da osnažuju žene u svakom smisu, kako bi same nalazile posao, a ne da čekaju da im neko posao ponudi.

CILJ JE DA SE ŽENE SAME ZAPOSLE  „U našim grupama ima više od 13.000 žena iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine koje se bave nekom vrstom ručnog rada i svakoj od njih je potreban neki vid pomoći i podrške. Nažalost, nezaposlenost u našoj zemlji je velika, tako da smo mi kroz naš projekat odlučili da pomognemo ženama da bolje shvate tržište i na kraju krajeva da zaposle same sebe“. 

INTERVIEW.BA: Sajam rukotvorina koji se održava od 19. do 24. augusta na Trgu Oslobođenja predstavit će različite proizvode žena. Možete li nam reći otkud generalno ideja za ovaj sajam i koji su to proizvodi koji će biti prezentovani? 

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: E-domaćica je prvenstveno nastala kao web platforma (www.edomacica.com) na kojoj žene iz Bosne i Hercegovine mogu da izlažu svoje rukotvorine. Kroz razgovore s ženama došli smo do zaključka da im je potrebna pomoć u online prodaji, ali i izvan toga. Svaka rukotvorina svoju priču priča, a kada kupac dođe, pa pogleda, dodirne artikal, posluša kako je izrađen to ima neku svoju težinu, tako da je došlo do organizacije Sajma. Na Sajmu se izlažu razne vrste ručnog rada od nakita, dekupaža, izrade predmeta od bakra, odjeće, torbica, prirodnih sapuna i kozmetike, izrade čestitki, umjetničkih slika, ali i raznih ukrasa.

INTERVIEW.BA: Koji su to uslovi da bi neko postao vaš član i da može prezentirati svoje rukotvorine i proizvode?

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: Uslov je da je žena (smijeh). U našim grupama ima više od 13.000 žena iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine koje se bave nekom vrstom ručnog rada i svakoj od njih je potreban neki vid pomoći i podrške. Nažalost, nezaposlenost u našoj zemlji je velika, tako da smo mi kroz naš projekat odlučili da pomognemo ženama da bolje shvate tržište i na kraju krajeva da zaposle same sebe.

INTERVIEW.BA: Kako E-domaćica osnažuje bh. žene?

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: Za žene je napravljena online platforma ( www.edomacica.com ) i android aplikacija, gdje one mogu besplatno da izlažu svoje rukotvorine i tako dođu do većeg broja kupaca. Organizovan je niz edukacija na kojima će one naučiti sve ono potrebno za svoje bolje poslovanje, organizovan je i sajam gdje građani BiH, ali i turisti imaju priliku da se upoznaju sa ženama Udruženja e-domaćica i pogledaju čime se to one bave i kupe sebi neku rukotvorinu, koje su većinom unikati. Za kreativce radimo i video uratke, kao kratke prezentacije njih samih i njihovih radova u trajanju od nekoliko minuta, gdje svaka žena ispriča svoju priču, pokaže šta je to čime se ona bavi i eventualno pokaže na koji način ide izrada, što je jedna od boljih vrsta marketinga kada je ovaj posao u pitanju, jer jedno je kada vi vidite neki artikal, a sasvim drugo kada čujete koja priča se krije iza njega.

INTERVIEW.BA: Koje vrste edukacija pružate ženama u BiH?

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: Imamo organizovan niz edukacija na razne teme. Edukacije o internet tehnologijama, marketingu i prodaji, online promociji, inovaciji, samozapošljavanju, finansijama i networkingu.

INTERVIEW.BA: Koliko je potrebno da u našoj državi postoji jedan ovakav sajt, s obzirom na to da žene spadaju u maginaliziranu skupinu?

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: S obzirom na to da ste i sami naveli u pitanju, ali i prema našem iskustvu i statistikama u našoj zemlji veći procenat nezaposlenih su žene. Upravo iz tog razloga i sam sajt, ali i jedna ovakva podrška je prijeko potrebna, jer ženama pruža mogućnosti da se same pokrenu s mjesta, da ne čekaju da im neko da posao, nego da zaposle same sebe, a možda i još nekoga. Žene ujedinjene mogu puno toga postići!

INTERVIEW.BA: Šta omogućava android aplikacija koju imate?

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: Android aplikacija je napravljena za web kako bi korisnici sa svojih mobilnih uređaja mogli lakše da budu u komunikaciji s kupcima. Putem aplikacije kada vam neko pošalje poruku i pokaže zainteresovanost za neki artikal, dolazi odmah obavijest, tako da se niti jedan kupac neće propustiti. Aplikacija za android korisnike se može skinuti na play store-u s linka: https://play.google.com/store/apps/details?id=com.inf.os.edomacica 

INTERVIEW.BA: Kakva su očekivanja od Sajma?

DRUŠKIĆ-MUSIĆ: Očekivanja su mnogo posjetilaca, što ljudi iz naše zemlje, ali i turista. Mogu reći da nijedna osoba nije pored sajma tek tako prošla kada su vidjeli šta je to izloženo. Obavezno su prišli da se raspitaju malo više o samom artiklu, kako naši ljudi, ali i stranci. Mnogim strancima su neke stvari koje se izlažu bile nove, nešto što u svojoj zemlji ne mogu naći, tako da je sam sajam privukao i mnogo turista.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Paravojni raspust na Zlatiboru

Maštao sam kako ja Svebor Lav Maksimilijan i Borjana Boromir Radinova pravimo nekakv genocid u nekoj Srebrenici, kako tamo osvajamo svetu srpsku zemlju i vjenčamo se. Oj, kako će mama i tata biti ponosni kad čuju.

Ljeto je na izmaku. Trebao sam biti na jednom lijepom mjestu do juče ali nas je policija otjerala. Ništa vam nije jasno? A da, pa da krenem od početka.

Svebor prije transformacije

Zovem se Svebor Lav Maksimilijan. Imam trinaest godina i učenik sam osnovne škole. Mislim, to vam je jasno. Sa 13 godina možeš biti jedino učenik osnovne škole. A moje ime? Čudno vam je, zar ne? Hehe i meni je. Zapravo, moje pravo ime je Petar Jovanović. Ali, to se mom tati i mojoj mami nikako ne sviđa. Kažu da je evropeizirano, da je dekadentno i pedersko. I da su znali prije, tamo kad sam se rodio dali bi mi ovo ime. Ali nisu.

Kako god, ja sam bio sve do ove godine najbolji učenik. Mimo škole se bavim programiranjem i mogu se pohvaliti da sam sam samcat napravio aplikaciju koja pomaże u otkrivanju dječijih bolesti. Sam samcat. Mama i tata nisu puno obraćali pažnju na moj rad. I nekako su se zadnjih godina promijenili. Počelo je sve sa odlascima u crkvu. Prvo mama, pa ond tata. Nakon toga smo počeli postiti svaki post. Na hljebu i vodi. Poslije sam uz ikone vidio u dnevnoj sobi fotografije dvojice čika jedan se zove Putin, a drugi Dodik. Ne zanm jesu li im to imena ili prezimena, ali nisu nekako srpska. Nemam pojma zašto ih tata i mama toliko vole. Ali, vidite, to mene nije zanimalo. Nekako je fer. Njih ne zanima moje programiranje, a mene njihovi Putini, crkva i sve ostalo.

Crni dani malog Maksimilijana

A onda su došli crni dani. Za mene, ne za moje roditelje. Prvo su mi izbacili kompjuter iz sobe, isključili internet i uzeli mobilni telefon. Tata je rekao da je to zapadno smeće i da ćemo od novotarija u stanu imati samo struju. A i struju bi isključio, ali to je Teslin izum, pa neće. Mojim mukama tu nije bio kraj. Tek je počelo ustvari.

Tata je upoznao nekog čiku. On se zove Milan Stamatović i vodi nekakav kamp. Jooj kako mi je bilo drago! Kamp! Konačno da i ja vidim more!

-Jebem li ti ustašku propagandu, proderao se tata! Kakvo jebeno more, ideš na Zlatibor, muškarcem da postaneš. Dosta si se pederisao sa računarom! Muško da mi budeš!

Mama je samo rekla tiho, slava Gospodu i na tome se završilo.

Čiko nije rekao ništa, namiješio se i klimnuo glavom.

Sutradan sam bio sa par meni nepoznatih dječaka i djevojčica u autobusu za Čajetinu. To vam je mjesto na Zlatiboru. Tu nam je bila prva stanica do kampa. Odmah da napomenem ja sam bio u sredini. A to vam znači da je bilo malih od šest godina i velikih do 18 godina. I curica i dječaka. Kasnije su mi rekle čike u uniformama da su to moja braća i sestre iz svih srBskih i ruskih zemalja. I morali smo se oslovljavati sa brate i sestro. Bilo mi je čudno, ali sam se navikao jako brzo.

I iskreno, bilo je zanimljivo. Malo smo pucali iz nekakvih vazdušnih pušaka, malo smo gledali prave puške i pištolje, rastavljali ih, sastavljali, takmičili se. Ponosno izjavljujem da sam tri puta u svom vodu najbrže sklopio kalašnjikov.

Priča o Borjani  i balijama

Jedna djevojčica mi se jako svidjela. Zove se Borjana Boromir Radinova. Zapravo zove se Katarina Dostanić, ali je i njenim roditeljima ime bilo bezveze, pa su ga promijenili. Tako se nekako brzo taj nasilni raspust u kampu pretvorio u raj. Igrali smo se po čitav dan sa instruktorima, pucali, gađali mete u obliku čikica koji su nosili nekakve crvene kape na glavama. Rekoše da se zovu fesovi, a da su čike neke balije. Ja nisam znao šta su balije, pa su mi objasnili da su to neki smrdljivi ljudi protiv kojih ćemo ratovati u Bosni. Nisam znao ni gdje je tačno Bosna, pa su mi rekli da je odmah tu preko granice.

Jedva sam čekao da dodje taj rat, da pobijem što više tih balija i da me čika Stamatović potapše po ramenu. Maštao sam kako ja Svebor Lav Maksimilijan i Borjana Boromir Radinova pravimo nekakv genocid u nekoj Srebrenici, kako tamo osvajamo svetu srpsku zemlju i vjenčamo se. Oj, kako će biti ponosni mama i tata kad čuju.

A onda, kao da to nije bilo dovoljno, došla su nam druga braća i sestre. Oni su bili u Rusiji i tamo su već pucali iz pravih pušaka. Neki su se hvalili da su pobili nekakve Ukrajince. Svi smo pjevali Slava Rusiji, još jednu pjesmicu koju smo naučili. To veče su došle sa njima čike i tete iz nekakve grupe E.N.O.T. Oni su mnogo dobri borci i uče naše drugare da se bore noževima i bajonetima.

Jedva čekam rat u Bosni

Postajalo je sve bolje i bolje! Rekli su nam da ćemo ako budemo jako dobri dogodine sa vojskama Wagner i Rusich moći zaotprave da ratujemo u Ukrajini. Ili još bolje, poslaće nas u Bosnu ako se zarati. Postao sam nestrpljiv i pitao zašto se više ne zarati da počnem ubijati te balije. Rekli su mi da se smirim i da imaju tamo čike na terenu koje će se za sve pobrinuti.

Za petak 16. avgusta zakazana je velika šumska parada na kojoj smo trebali pokazati strojev korak, gadjanje iz snajpera, rastavljanje pušaka i naravno borbu noževima.

I onda se sve srušilo. U kamp su ušle čike policajci i rekli nam da moramo napustiti isti. Nikada neću zaboraviti jednog čiku policajca koji je plakao od sreće i rekao da bi bio ponosan kada bi imao sina kao što sam ja, a ne ono izblajhano «bezmudo kopile». Ja se izvinjavam učiteljice, ali tako je rekao, ne smijem lagati. I još je rekao da oni nikada ne bi rasfomirali kamp, da se nije digao nekakv pederski medijski pritisak od soroševaca i izdajnika. Sve ovo ne znam šta znači, ali je tako rekao.

Na kraju smo Borjanka i ja sjedili zajedno u autobusu. Držao sam je za ruku i bio presretan. Na rastanku nismo zaplakali. Tako su nas naučili u kampu.

Sad mogu slobodno reći da sam postao čovjek. Dovoljne su mi bile tri sedmice da zamrzim i školu i programiranje i aplikacije i mobilne telefone i informatiku i ustaše i balije i Ukrajince i da ljubim Rusiju i pravu Srbiju. Tata i mama su presrećni.

Nije mi krivo što sam bio gore na Zlatiboru. A dogodine, ako Bog da biće još kampova. Iskreno, ne mogu dočekati novi rat. Naučili su me tamo da je to jedna prelijepa stvar. I ako poginem, nije to toliko strašno. Samo malo zaboli i ništa poslije. Žao bi mi bilo jedino da ne vidim više nikad svoju  Borjanu Boromir Radinovu.

Danas sam primio radosnu vijest od čika iz E.N.O.T. Kratko i jasno, na jednom papiriću je pisalo- “Neprijatelji su odali sve, od sada samo tajno!”

Vidimo se i dogodine, ali o tome vam neću moći pisati.

Iskreno Vaš,

kadet Svebor Lav Maksimilijan   

 

Edit: Vidjeli ste sigurno fotografiju dječice sa Zlatibora iz nekakvog “omladinsko-patriotskog” kampa kojeg organizuju srpske i ruske naci-grupe. Na stranu što je ovo zlostavljanje djece, ali otkuda im oficijelne uniforme Republike Srbije i kako je moguće potpuno legalno održavati ovakav bestijalan kamp??? Kako je i kome dozvoljena militarizacija i fašizacija najmlađih? Ko im je davao oružje i orudje? Ko su ljudi koji stoje iza ove paramilitarne organizacije? I na kraju, koliko je obogaljeno jedno djetinjstvo ovih mališana?

 

Na neka od ovih pitanja nikada nećemo znati odgovor, a neke stvari su kristalno jasne. Na sramotu i Republike Srbije i ljudi koji od djece prave kontingente novog topovskog mesa.

Nedžad Korajlić o slučaju entitetska policija: Međunarodne granice su granice BiH, a ne Republike Srpske

Vlada Republike Srpske odlučila je da “drugim policijskim agencijama iz BiH” zabrani djelovanje na teritoriji ovog entiteta. Ova odluka uslijedila je nakon što je državni Operativni štab za pitanje migracija, koji predvodi ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, prihvatio ponudu Federalne uprave policije da budu ispomoć Graničnoj policiji BiH, tako što će ih rasporediti na najugroženije dijelove granice. Profesor Nedžad Karajlić za Interview.ba pojašnjava da se u ovom slučaju uopće ne radi o teritoriji Republike Srpske, već da je riječ o graničnom prijelazu, te da su međunarodne granice Bosne i Hercegovine, a ne Republike Srpske. Komentarisao je izjave Dodika o upotrebi sile, zabranu djelovanja drugim agencijama na području RS, te poređenja MUP-a RS s MUP-om Hrvatske i Srbije.

NADLEŽNOSTI VS. POLITIKA „OSA i SIPA ne trebaju tražiti saglasnost entitetskih nivoa, da li Federacije BiH, Republike Srpske ili Distrikta Brčko. One djeluju u okviru svojih nadležnosti!“

INTERVIEW.BA: Dodik je izjavio da će policija iz FBiH, ako pokuša ući u RS bez saglasnosti Vlade ili policije tog entiteta, biti spriječena silom. Šta nam to predsjednik RS-a poručuje?

KORAJLIĆ: Sila na prostoru BiH s bilo koje strane da dolazi nije dobra. Treba sve to rješavati u okviru zakona. Neki su ostali nedorečeni kada je u pitanju ovaj slučaj. Policija Federacije BiH bi ušla na područje Republike Srpske u sklopu zajedničke podrške graničnoj policiji na zaštiti granica. Agencija za koordinaciju policijskih tijela BiH ili Granična policija BiH može ogranizirati da određene agencije pomognu u izvršavanju njihovih zadataka. Prema tome nije to rješavanje granica RS-a. Međunarodne granice su BiH, nisu RS. Ovo je u okviru agencije, isto kao što policija RS može doći na granice Neuma, koji je u FBiH, ako treba pomoći, a iz razloga što su to zakonski propisi koji rješavaju državnu granicu i pomoć agencijama na državnom nivou oko primjene njihovih ovlaštenja zbog nedostatka ljudstva.

INTERVIEW.BA: Da li je zabrana djelovanja „drugim agencijama iz BiH“ na području Republike Srpske moguća? Da li se tako narušava teritorijalna nadležnost MUP-a RS-a.

KORAJLIĆ: Ovaj konkretni primjer ne odnosi se na područje Republike Srpske, to je granični pojas gdje je policija radila pomoć graničnoj policiji u izvršavanju njihovih poslovnih zadataka. Naravno treba poštivati nadležnosti i integritet bilo koje agencije. Međutim, ovdje se ne radi o tome.

Treba pojasniti građanima da je u pitanju ispomoć. Ne dolazi u pitanje integritet RS! Poštujem RS, kao i FBiH, i u tom slučaju ne bih dozvolio, niti bih bio za bilo kakvo narušavanje ustavnog uređenja RS. Ovo je samo pomoć državnim agencijama u provođenju zakona.

Međutim, Tužilaštvo BiH može od bilo koje policijske agencije u BiH da zatraži izvršavanje određenih zadataka iz nadležnosti Tužilaštva BiH, tako može dati ovlaštenje policiji FBiH da uradi neki posao.

 

INTERVIEW.BA: Druge agencije u BiH su i države agencija SIPA i OSA, koliko bi bilo banalno da državne agencije traže dozvolu od entiteta za njihovo djelovanje?

KORAJLIĆ: Mislim da to nije bilo ni dosad sporno. Bilo bi i nemoguće, jer bi Ustav BiH, automatski bio okrenut naopačke. Prema tome, OSA i SIPA nemaju potrebe, niti trebaju, tražiti saglasnost entitetskih nivoa, da li Federacije BiH, Republike Srpske ili Distrikta Brčko. One djeluju u okviru svojih nadležnosti!

INTERVIEW.BA: Da li bi se djelovanje agencija iz Federacije BiH na području Republike Srpske kosilo s ustavima dva entiteta, da nije u pitanju granični prijelaz u ovom slučaju?

KORAJLIĆ: Zavisi ko traži. Ako traži Tužilaštvo BiH ili Sud BiH, naravno da se to treba poštovati, jer su to sudovi i tužilaštva koja su nadležna na području cijele BiH. U tom slučaju se ne kosi. Međutim, da ovako odu raditi nešto mimo suda ili tužilaštva, prema svom nahođenju, onda je to zabranjeno. Ne bi bilo zakonito. Ako pomoć traži jedan policijski organ, u ovom slučaju Granična policija BiH ili Agencija za koordinaciju policijskih tijela BiH i u tom dijelu imamo zahtjeve Tužilaštva BiH i Suda BiH, naravno da je zakonito.

INTERVIEW.BA: Postoje izjave nekih političara da je prisustvo policije iz FBiH u RS, isto kao i prisustvo policije u Hrvatskoj ili Srbiji. Koliko je to dobar primjer za poređenje?

KORAJLIĆ: Ni slučajno. To je glupost i više od gluposti. Ne mogu se porediti entitetski nivoi s državnim. Međunarodno priznanje RS ne može nikako da se tretira kao međunarodno priznanje Hrvatske ili Srbije. MUP RS djeluje u okviru BiH, bilo bi suvišno porediti MUP RS s MUP-om Srbije ili Hrvatske.