Da je jučer bio običan dan danas bi vjerovatno bila tek neobična vijest za fudbalske klasike kako je Brazil ispao od Belgije na prvenstvu u Rusiji. Ili ne bi. Da je običan dan, mene bi sentimenti spopali uz vijest kako je tamo negdje daleko, između Jordana i Sirije, opet kobajagi kao nekad, prije sedam godina i četiri mjeseca. Otvoren je prelaz Nassib kojim sam bezbroj puta prošao na putu iz Amana prema Damasku, gradu iz Hiljadu i jedne noći. Sedam godina krvi, lažnog “proljeća”, lažne politike u korist tamošnjih ljudskih prava koje su im donosili oni što im je smisao otimanje tuđih ljudskih prava. Popio bih piće, ako treba i sam, što su “nedemokrate ” pobijedili one dovedene koljače, plaćenike svjetskih oslobodilaca… Da je bio običan dan, razmišljao bih i o mitskoj Bosri koja je danas tamo daleko oslobođena po ko zna koji put u istoriji, za koju mnogi nikada ni čuli nisu, a više je istorije tamo, od stoljećima prije nove ere do danas, nego u cijeloj Evropi zajedno.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
I da ne idem dalje i ne budem megaloman, ovako iz ćorsokaka bjelosvjetskog, pa ne pretjerujem sa onim čemu ne pripadamo: Da je jučer bio običan dan samo bih se usput smijuljio ispotiha onim uzvišenim izjavama, ushitima i obećanjima naših “lidera” grandiozne dobrohotnosti i političkih formata koji nam, ovako blesavim i sve manjim kakvi jesno, pričaju iste priče o zelenim brdima i dolinama nadomak samog raja.
Problem je što taj naoko običan dan to nije bio, samo što mi odavno nismo u stanju prepoznati ni sebe ni druge jer nam to više i ne treba. Mi više ne tragamo ni za istinama i neistinama, činjenicama i faktima, onim što nas određuje i smješta u kontekste sa ostalima. Sve unaokolo postalo je, manje ili više, “…’Ša ba ima veze…koja ba Amerika, koja Kina…”
Svega je golemog i nama značajnog bilo u jučerašnjem danu da smo mi bili i ostali dio svijeta kojem smo pripadali, pa nas više nema. Niti nas išta više odatle interesuje, taman onoliko koliko ni mi njih više ne interesujemo. Lijep civilizacijski uspjeh, kada ti ni vijest o vlastitoj pripadnosti planeti nije interesantna. Ne zato što nas se vlastita budućnost neće dotaći, već zato što nam tu budućnost definira šund selekcija egzistencijalno važnog i nevažnog, šund kriterij potpuno obuzet postizanjem takozvanih materijalnih vrijednosti izvan i iznad kojih nema više ničega. Sve do poništene duhovnosti i slobode. I prepuštanja svake pameti činovnicima interesa u kancelarijama političkih i intelektualnih službeničića najniže klase. U ovom slučaju, recimo, uopšte ne neočekivanom, koji se kao kataklizma eto baš jučer, u “običnom danu”, počeo valjati iza brda za svakoga u svijetu, osim za nas.
Formalno, kao vjestica na nekim stranicama novina tamo unutra, ili u petnaestoj minuti tv dnevnika (o većini portala da se i ne govori jer su tamo minijaturni “badići” supruga fudbalskih zvijezda već preuzeli sezonu), eno tek nekoliko redova o tome kako je “počeo najveći trgovinski rat u istoriji planete”. I kako će svima onima što su manji biti utoliko gore. Kaže vjestica, uglavnom bez objašnjenja koja nama ne trebaju jer mislimo da je običan dan, kako su Amerikanci odlučili da carine Kini – i uz nju svima drugima koji dođu na red – sve ono što se njima hoće. Za početak pedesetak milijardi dolara, sutra i četiri stotine milijardi, prekosutra ko zna koliko. Pregolema priča, tek kao crna slutnja za pedesetak redova teksta. Ali dovoljnih da se shvati kako su se svjesnom odlukom s lanca ludila, sile i interesa otrgli oni “boraci za ljudska prava i slobode u svijetu” gurajući u igru recesiju kakvu planeta ne pamti od postanka. Taman toliko da će sve što se mora kupiti postati višestruko skuplje, uz posao i radna mjesta kojih će biti do nepodnošljivosti manje. Svijet tako stvorene odnose naprosto neće moći da izdrži. Goli jad i bijeda će gore, a snovi o preživljavanju ka košmaru. Čitave grane privrede će propadati a ono što je guralo naprijed bivati zaustavljano. Da će svjetske politike tamo gdje su bile zajedničke nestajati, a multilateralnost i decenijama sklapani sporazumi postajati šprdnja. Da će se ostvariti u konačnici dolazak novog svjetskog poretka u kojem će dolar munjevito propadati, a druge valute kasniti u rastu neophodnom da ga zamijene. Sa eurom će biti kraj jednog sna o zajednici što ga je inaugurisala…
Azija nam dolazi u kuću, veća i mudrija od doktrina današnjeg Zapada koji je napustio sebe samoga, nekada s razlogom vodećih u svjetskim vizijama. Novi poredak poguran je i ubrzan sa novih mjesta. I o svemu se tome makar pokoja riječ mogla se kazati jučer, u danu koji je ličio na običan, a nije bio za mnoge po svijetu, mimo nas. Neko bi nam o svemu ovome eto i danas mogao nešto suvislo, jednostavno, ozbiljno, s razlogom i ciljem kazati, a da ne zaobiđe ni Brazil u Rusiji, ni onaj opet slobodni granični prelaz na kojem su divljaci poraženi, ni duge noge i velike grudi supriga naših nogometnih zvijezda. Kome se sviđa i pokoju o smiješnim, kobajagi novim liderima stare politike koja nam garantuje sto posto istu “novu” sreću.
Nažalost, nas se mi sami više ne tičemo, jer smo odlučili da budemo takvi. Kao onda prije bezmalo tri decenije kada nas je pozivalo da izađemo i šetamo mirno po ulicama. Jer bio je baš lijep proljetni dan. Uoči katastrofe. Važno je nek’ je čovjek rahat.
