May 2017

Tamara Zrnović: Mir se gradi, a to nema rok trajanja

U komplikovanom bh. društvu koje vrvi problemima prioriteti za rješavanje nižu se jedan za drugim – od ratnih trauma do prava LGBT populacije. Boriti se za potlačene misija je Tamare Zrnović, mlade pravnice iz Bijeljine koja već pet godina uspješno radi na različitim projektima Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske. Za interview.ba govori o tome dokle smo stigli u izgradnji mira, zbog čega diskriminišemo manjine i koji zakon treba cijela Bosna i Hercegovina.

POČAST ZA SVE ŽRTVE RATA „Treba da gradimo te nevidljive kockice mira koje nazivamo kulturama sjećanja, istnama, odavanjem počasti svim žrtvama rata i da skinemo sav onaj teret koji smo istresli na leđa mojih vršnjaka. Bole me leđa od simbola, zastava, brojki koje se izvlače iz tog rata i ne vidim budućnost od ovog tereta, a tek sam krenula da živim. Kada na primjeren način odamo počast svim žrtvama rata, i napravimo taj iskorak ka poštenom odnosu prema prošlosti, znaćemo da pravimo i iskorak ka budućnosti“.

INTERVIEW.BA.  Helsinški odbor za ljudska prava u RS je jedna od najaktivnijih nevladinih organizacija u BiH koja je već godinama posvećena razvoju pravde u našoj zemlji. Nabrojite nam tri vaše najuspješnije inicijative?

ZRNOVIĆ: Helsinški odbor za ljudska prava u RS, je u javnosti poznat po školama ljudskih prava i inicijativama za izmjene  i dopune građanskog obrazovanja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i regionu. Takođe, naše najuspješnije incijative idu u pravcu reforme pravosuđa koja se odonosi na unapređenje efikasnosti i nezavisnosti pravosudnih institucija, a prije svega odgovornosti nosilaca pravosudne funkcije. A kroz mrežu ACCOUNT i partnere u toj mreži, naše incijative u pravcima borbe protiv korupcije na lokalnom nivou,izdvajam kao uspješne. Evo, Grad Bijeljina je u saradnji sa nama izradila i implementirala vise od 60% mjera i aktivnosti iz Akcionog plana borbe protiv korupcije, kao jedan od važnih strateških dokumenta.

INTERVIEW.BA: Kao pravnica ste prije pet godina ušli u nevladin sektor upravo krz Helsinški odbor. Da li ste se pokajali što niste danas u nekoj od vladinih institucija ili u biznisu?

ZRNOVIĆ: Pa nisam se pokajala. Nevladin sektor ti pruža slobodu i mogućnosti  da se pored posla koji obavljaš, nadograđuješ u svim onim poljima koje želiš da naučiš, učestvuješ i daš svoj doprinos. Tako nešto ne možeš u vladinim institucijama i biznisu. A da, još jedna prednost u nevladinom sektoru je to što neizostavno si i aktivistkinja, u mom slučaju, za ljudska prava. Ovaj posao moraš da voliš, i da ga nosiš kući, na privatne zabave, na godišnji odmor i da budeš uvijek dostupan svim onim ljudima sa kojima radiš.

INTERVIEW.BA. Vi ste trenerica za izgradnju mira i suočavanje sa prošlošću. Prošle je već više od 20 godina od kraja rata u BiH, a u mnogim dijelovima zemlje ljudi još uvijek ignorišu ono što se dešavalo u njihovom neposrednom susjedstvu. Do kad ćemo ovako?         

ZRNOVIĆ: A kako? Ne treba da zaboravimo da mi već 20 godina živimo u miru, ma kakav on bio mir je. Ne treba da zaboravimo da se mir gradi, to nije nešto što ima rok trajanja, nešto što će da se završi, kad mi kažemo: eh, evo, sad konačno živimo u miru. Ne. Treba da gradimo te nevidljive kockice mira koje nazivamo kulturama sjećanja, istinama, odavanjem počasti svim žrtvama rata i da skinemo sav onaj teret koji smo istresli na leđa mojih vršnjaka. Bole me leđa od simbola, zastava, brojki koje se izvlače iz tog rata i ne vidim budućnost od ovog tereta, a tek sam krenula da živim. Kada na primjeren način odamo počast svim žrtvama rata, i napravimo taj iskorak ka poštenom odnosu prema prošlosti, znaćemo da pravimo i iskorak ka budućnosti.

INTERVIEW.BA: Dosta radite sa mladim generacijama. Također nedavno ste dobili sredstva i za projekat podrške LGBT osobama. Koju populaciju je danas teže zaštiti: mlade ili LGBT osobe?

ZRNOVIĆ: Zašto odvajati mlade od LGBT osoba? Zašto pravimo razlike između grupa, populacija, pojedinaca? Zašto se stalno igramo sa tuđim identitetima i ljepimo etikete? Zašto u razlikama diskriminišemo, da ne kažem, vršimo nasilje? Eto, možda smo zato i dobili projekta koje tiče podrške LGBT osobama, kao i mnoge druge projekte koje je Helsinški odbor za ljudska prava u posljednjih 20 godina implementirao, a i mnoge druge koje želi implementirati.

INTERVIEW.BA: Vaša organizacija je i članica Mreže ACCOUNT, dakle, borite se I protiv korupcije. Ima li razlike u korupciji na entitetskom nivou ili korupcija ne poznaje naciju cjeru entitetsku granicu?

ZRNOVIĆ: Granica koju korupcija ne može nikad preći je moral osoba koje žive i funkcionišu unutar jedne države.

JEDAN ZAKON ZA CIJELU ZEMLJU

INTERVIEW.BA: Idemo maštati zajedno: Kad biste mogli izmjeniti ili donijeti jedan zakon na nivou BiH koji bi to bio i zašto?

ZRNOVIĆ: Jedinstveni Zakon o krivičnom postupku na nivou BiH. 

 

 

 

Marko Tomaš: 25 godina iste partije na vlasti – to nije diktatura? (2)

Marko Tomaš je pisac, novinar, kolumnista, Mostarac koji je rođen u Ljubljani. Jedan je od pokretača i urednika časopisa „Kolaps“ i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istrei Feral tribuneu, u Splitu vodio knjižaru UTOPIA. Danas piše za Žurnal.info, Lupi.ga i Urban magazin. Redovno odlazi iz BiH i redovno joj se vraća. Ovaj intervju je njegovo svjedočenje o zemlji koje nema i onoj koja je zastala na putu za negdje.

SVE JE OVO VRIJEDNO PREZIRA „Umorim se do granica da mi dođe da dignem ruke od svega. Dođe mi da se kao i milioni Bosanaca i Hercegovaca spakiram i odem negdje da se više nikad ne vratim. Sve je to vrijedno prezira. Nije tu problem više ni u materijalnoj bijedi. Problem je te duhovne, intelektualne bijede na koju su ljudi svedeni unatoč tome što ih trpaju u „dupe“ religijske zajednice, kao oni će ih duhovno ispuniti, a čime?“

INTERVIEW.BA: Autor ste pjesme „Grad“ na albumu mostarskog muzičara Sanela Marića Mare, pa gdje to vi Hercegovici pronalazite inspiraciju?

TOMAŠ: To je suradnja koja, opet, dolazi iz prijateljstva, iz želje da udružimo nekakve kreativne snage i potencijale i da probamo napraviti da Marina glazba da mojim riječima i glas i novi kvalitet. Tako i obratno, da Marina glazba nekakvim mojim spisateljskim angažmanom dobije novu formu i neki novi kvalitet. Nama je lijepo da zajedno sjedimo i nešto zajedno stvaramo. To nas ispuni onako dobrim i pozitivnim osjećajima. I nadam se da će ta pjesma kad izađe nešto znači i drugim ljudima koji to slušaju. Inspiracija za pisanje o raznim temama i progovaranje o njima je naravno posvuda.

INTERVIEW.BA: Živjeli ste i radili u Splitu, Zagrebu, često odlazite iz Mostara, ali mu se uvijek i vraćate. Zašto?

TOMAŠ: Ima tih priča kao kad odeš, ne vraćaj se. Pisao sam o tome nikad se ne vratiš istom mjestu niti se isti čovjek vrati sa tog mjesta. Povratak na neki način je nemoguć, ali opet kažem, postoji ta neka magnetska privlačnost svih tih mentalnih slika i emocija koje su duboko zakopane u meni i koje me vraćaju natrag. To je kao neka vrsta intimne arheologije, kopam po sebi i probam po svojoj okolici kopati. Jedino kad osjetim da sam se vratio u Mostar je onda kad siđem na plažu svog djetinjstva na kojoj  sam odrastao i kad tu provedem neko vrijeme još uvijek imam tu snažnu sponu sa samim sobom. Ne znam zbog čega mi je to potrebno.

Šta god da kažem, bit će vjerojatno krajnje patetično, ne znam da li me to puni energijom ili je to samo nekakva naivna, blesava nada (bit će da je to prvo), da će se ipak početi pojavljivati nekakve iskre koje će mi dati novi optimizam vezano za taj prostor. Ne za moj vlastiti život.

Šta znači naći optimizam? Biti manje opterećen stvarima o kojima mi sada pričamo, manje opterećen kontekstom u kome živiš i samim tim živjeti ležernijim životom. Možda sam ja ona vrsta čovjeka koji ne može da podnese ležeran i opušten život, nego mora sam sebe iznervirati barem dva puta dnevno ili rastužiti da bi uopće mogao funkcionirati.  Često kad sam negdje uhvatim sebe da čitam ili slušam o Mostaru, vrlo često se uhvatim da reagiram k’o Čorba Hadžiabdić u tom interjvuu, da se jednostavno rasplačem. A da uopće nemam pojma odkuda  to dolazi. Sama pomisao na vlastiti grad u toj mjeri me rastužuje da je reakcija plakanje. Opet je to zbog toga što postoji toliko stvari koje čovjek teško podnosi, koje ga tjeraju da ode i onda je valjda unutar sebe čovjek razapet i padajući u tu provaliju različitih emocija, vjerovatno su ti mali živčani slomovi rezultat toga.

INTERVIEW.BA: Da li bi Mostar pa i cijela politička situacija u BiH bila prosperitetnija sa smjenom generacija, jer definitivno nešto ne štima u zadnjih 20 i više godina?

TOMAŠ:  Meni je malo taj teror mladosti jedan od osnovnih problema kapitalističkog sustava koji je zapravo globalan. Teror mladosti, koja se isključivo povezuje sa ljepotom; prvo je nepravedno prema ljepoti, a drugo prema prirodi koja čini da ljudi stare i da se mijenjaju.

Sjećam se sebe kao tinejdžera, ja sam bio arogantni, nabusiti, destruktivni klinac koji misli da je najpametniji na svijetu, što većina klinaca i misli. Da li stvarno trebamo takvim ljudima prepustiti da vode stvari? Mislim da to ne bi promijenilo nešto nabolje. Jedan idealni spoj, rečeno u nogometnom žargonu, bi bio spoj mladosti i iskustva koji bi mogao da društvo promijeni. Ipak, s godinama dolazi i mudrost, iskustvo i nekakva druga vrsta tolerancije koja je više diplomatična u odnosu na mladost koja bi „išla sve da ruši i mijenja svijet!“

Drugi problem kod nas je način kako je politički sustav organiziran. Evo da mi sada pokušamo osnovati neku političku opciju, sa koje točno razine bi mi počeli naš politički aktivizam, kome se obraćamo, koja je naša ciljana grupa. Socijaldemokracija nije moguća  u okviru etnički podijeljenih izbornih sustava i etnički podijeljenog društva. Sustav je potpuno pogrešan tako da za BiH nema nade dok se to potpuno ne promijeni. Dejtonski sporazum je jedan okov, nije bitno kako ga razmrsiti, konačnom podjelom do kraja na te nekakve entitete ili centralizacijom. Potpuno je nebitno samo da to rješenje bude dio dogovora svih tzv. zainteresiranih strana.

Bitno je da se krene u bilo kakvom smjeru. Ovo je stajanje u mjestu koje stvara atmosferu močvare i onda svi imamo dojam da samo tonemo u živo blato. Tu možemo da analiziramo masu stvari, ne samo nametnuti Dejtonski sporazum. On  je trebao biti privremeno rješenje. Ali mi živimo paradoks, političke snage koje su uvele zemlju u rat ostaju na vlasti i nakon rata.

Paradoksalna situacija koju oni drže u statusu kvo. Toliko dugo su prisutni tu da su oni postali pouzdani partneri međunarodne zajednice i garanti stabilnosti i mira. Jer, kako sam rekao, nije se ratovalo da bi stvari ostale iste i da bi mi živjeli jedni s drugima ili pored drugih, već upravo da se to više ne događa. To su neki problemi koje mi nikako ne možemo da osvijestimo.

Mladi koji su odgojeni u ovom sustavu, s njima nam je budućnost još gora. Jako je puno ljudi kojima je sve jasno, kojima je sve ovo sasvim ok. Dvadeset pet godina iste partije na vlasti – to nije diktatura, to nije jednoumlje, a? I to vječno pozivanje da moramo skupiti glave i misliti u istom smjeru. Nema kulture debate. Čovićev HDZ, recimo, kao i druge, njemu partnerske stranke poput SDA, je doslovno organiziran kao komunistička partija, on ne zna bolje. On ima i svoju mladež koja radi svoje kulturne programe, pa ta mladež ima i svoje pjesnike, slikare, crtače, domove kulture. A ovamo se prikazuje – mi smo srušili diktature i jednoumlje. Ne, brate, nego si samo jednu diktaturu zamijenio drugom.

INTERVIEW.BA: Dok se u Sarajevu (ne)slavi antifašizam, u Mostaru i drugim gradovima djeca se obrazuju kroz dvije škole pod jednim krovom, decenijama smo zatrovani nacionalizmom. Ima li lijeka?

TOMAŠ: U Sarajevu se nominalno tu i tamo obilježavaju neki antifašistički događaji isto kao i u Mostaru. Meni to bude smiješno. Laje se da u Mostaru postoji ulica Mile Budaka, a  ovdje postoji ulica efendije Đoze. I kao sad ćemo tišu/mišu, mogli bi prebaciti loptu na drugi teren. Isto tako u Republici Srpskoj proslavlja se Dan borbe protiv fašizma, pa su tu i četnička obilježja. Polupani lončići potpuno. To pokazuje koliko smo mi posvađani sami sa sobom.

Prošle godine sam sudjelovao na konferenciji, okrugli stol na kome se okupila bh. mladež iz svih krajeva u državnom parlamentu. Druže se po tim konferencijama, srednjoškolci su to, uglavnom. Onda se zapitam šta se dogodilo sa 70 godina naše zajedničke povijesti? Kako sad odjedanput moramo ponovno tolerirati tako što ćemo neke naše folklorne značajke stavljati ispred sebe da bismo prepoznali jedni druge. Ja se ispričavam, etnički folklor Bošnjaka i muslimana u BiH je i moj folklor isto tako kao što je i hrvatski i srpski. Ne samo zato što se ja osjećam nadnacionalnim, već zato što je to folklor iz istog područja. Onda ta priča o multietničnosti, svi smo bijelci, jedemo istu i sličnu hranu i sad kao da smo različite rase. Pojmovi kojima baratamo su pogrešno definirani.

Bunio sam se protiv tog koncepta koji jedna strana organizacija nameće klincima kao vrstu pomirenja gdje ćemo mi pokazati jedni drugima koliko smo različiti, pa da bi se upoznali i tek onda da sjednemo za stol i kažemo jedni drugima baš vam je fino kolo i narodna nošnja. Jedan dečko je na toj konferenciji na osnovu mog imena i prezimena prilijepio mi nacionalnu etiketu, rekavši mi kao vi imate rezervnu državu Hrvatsku, Srbi imaju rezervnu državu Srbiju, što vi ne pustite nas Bošnjake da BiH bude naša? To je naše i tu mi treba da vladamo. I pri tome, on je jedan od tih koji se kao miri i kao super mu je što se druži sa svima. To je problem koji dolazi sa bošnjačke strane i zbog kojeg se i Hrvati zatvaraju u sebe. O konceptu MiloradaDodika je sumanuto pričati. Prelako se barata terminima fašisti. Ta djeca koja su kao otvorena da sarađuju, putuju i da se druže su opasnost. Zamislite kakva su ona koja nisu otvorena. To su vrlo opasne stvari.

INTERVIEW.BA: Umorite li se od ‘otvaranja očiju’ ljudima koji očito ne žele vidjeti ono što se dešava oko njih nego radije vjeruju onome što im neko drugi kaže?

TOMAŠ: Ja to vidim kao neku osobnu mentalnu higijenu. Moj način i pokušaj da budem pošten prema samom sebi, prema načinu na koji sam vaspitan i prema obitelji koja me je odgojila, a samim tim i prema drugim ljudima. Smatram da je to neki put da se krene prevazilaziti ta mentalna učmalost. A umorim se bar tri puta dnevno.

Umorim se do granica da mi dođe da dignem ruke od svega. Dođe mi da se kao i milioni Bosanaca i Hercegovaca spakiram i odem negdje da se više nikad ne vratim. Sve je to vrijedno prezira. Nije tu problem više ni u materijalnoj bijedi. Problem je te duhovne, intelektualne bijede na koju su ljudi svedeni unatoč tome što ih trpaju u „dupe“ religijske zajednice, kao oni će ih duhovno ispuniti, a čime? Ljudi nisu vjernici zato da bi se ispunili duhom, nekim višim smislom, da bi razmislili o nekim stvarima, odnosu čovjeka spram univerzuma. Kad smo svi u problemima nekim koji se čine u trenutku nerješivim onda kažemo: „Daj Bože, molim te!“ Tako meni izgledaju religiozni ljudi ovdje. Jedina nada im ostala da se mole Bogu.

LJUDI ODLAZE

Prošle jeseni nismo mogli skupiti ekipu za nogomet, jer se ljeti ne igra nogomet, a te ljude ne viđam stalno. I onda shvatiš da je 50 posto ljudi sa kojima si na jesen igrao nogomet spakiralo kofere i stvari i otišlo. Problem je pred kim ćemo nekoga pozvati na odgovornost, kome? Nekad razmišljam da treba svi da se spakiramo i odemo i kažemo eto vama trojici država. Ovo je vrijeđanje inteligencije, dosta je ponižavanja ljudi na svim razinama i sa svih strana. Kako je fašizam trend među mladima? Ne znam, on je mainstream – fašizam je i u parlamentu, odande potiče, samo što se svi prave da nije

Valentina Mindoljević: Moraš biti čovjek!

Već pet godina Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru vodi Dalmatinka Valentina Mindoljević. I čini se da za ovakav projekat u ovakvom gradu nema bolje osobe. Tokom rata borila se protiv rata i pomagala izbjeglicama iz BiH, nakon rata put ju je profesionalno ponovo odveo u Hercegovinu da bi svoj angažman nastavila holističkim obrazovanjem djece iz cijelog svijeta. Gđa Mindoljević kaže da ovaj koledž pokazuje kako sva djeca istinski mogu učiti zajedno, pogotovo ona iz naše zemlje. I to bez apsolutno ikakvih problema.

KAKO IZGRADITI NORMALNOG ČOVJEKA “Ja sam to i djeci govorila – ako ćeš biti budući intelektualac, moraš prvo znati sve oko sebe, a drugo, moraš biti čovjek. Ne možeš biti zaslijepljen niskim ili nacionalnim osjećajima ili da ti je to jedini identitet. Tako da djeca prije svega imaju motivaciju za učenjem, a mi njih biramo prema potencijalu, kako se odnose prema stvarima, da li su spremni konstruktivno rješavati problem itd. Dolaze iz različitih sredina, čuli su za određene stvari i mislim da je nekad za njih ovo i katarzički proces”.

INTERVIEW.BA: Koledž Ujedinjenog svijeta je jedna od uspješnih mostarskih priča, samo činjenicom da postoji ovdje. Nedavno ste proslavili deset godina postojanja. Kad se osvrnete unazad, šta vidite, šta ste napravili?

MINDOLJEVIĆ: Mi smo nedavno radili studiju utjecaja kako bismo baš povodom te godišnjice mogli da vidimo kakav je naš utjecaj i na naše učenike i na lokalnu zajednicu. Kad pogledam unatrag, vidim da smo postali ravnopravni partneri sa ostalim organizacijama i to nam je bio cilj. Moj cilj je bio da ne postanemo neka elitna škola nego da se to učenje odvija u dva smjera – mi imamo puno naučiti od ostalih škola i kolega, ljudi koji se bave obrazovanjem, kao što i oni mogu naučiti mnogo od našeg modela i pristupa obrazovanju.

Razvili smo dobru saradnju i sa pedagoškim zavodima i sa ministarstvom za obrazovanje, a s druge strane, kako su nas nazvali u studiji utjecaja, mi smo ispali nešto kao vladari ničije zemlje. Mi smo fizički u sredini jer, na primjer, Španska soba koju imamo se svake sedmice koristi po tri-četiri puta od strane drugih škola, organizacija, institucija, pogotovo za zajedničke projekte. Mislim da je uz našu misiju, mjesto gdje se nalazimo savršeno za kontakt prostor gdje se svi mogu susresti i raditi na zajedničkim projektima.

S druge strane, mislim da smo infiltrirani u svim segmentima što se tiče lokalne zajednice, prije svega mi nemamo kampus. Imamo kuće koje su u gradu, koje su u susjedstvima, tako da su naša djeca integrirana na taj način u lokalnu zajednicu. Radimo sa svim institucijama koja se bave djecom koja trebaju posebnu zaštitu i brigu – od djece sa poteškoćama u razvoju, manjina, ugroženih skupina itd.

INTERVIEW.BA: Ovo je dio međunarodne mreže ovakvih koledža. Kako je rangiran ovaj mostarski po uspjehu u odnosu na one u drugim zemljama?

MINDOLJEVIĆ: Svaki koledž je specifičan, postoji u specifičnoj sredini i bavi se različitim problemima. Recimo, onaj u Norveškoj je u sklopu Crvenog križa koji ima rehabilitacijski centar pored koledža, pa su često u situaciji da primaju dosta učenika koji trebaju fizikalnu terapiju ili su nepokretni, tako da oni imaju priliku pomoći takvim osobama. I to je dio njihove misije. U Freiburgu je zeleni koledž koji se bavi pitanjima održivosti, zaštite okoliša itd. Mi smo prvi koji je otvoren u postkonfliktnoj zemlji. Ja se nekad pitam jesmo li NVO ili škola jer se od nas očekuje da napravimo toliko toga mimo obrazovanja naših učenika. Pokretu je jako stalo do ovog koledža i svi kažu da smo na samoj ivici misije.

Projekat je trebao trajati tri godine, ali smo se mi izborili da se produži, da se nastavi jer su svi svjesni važnosti ovakve škole u ovakvom kontekstu. Mi se isto tako trudimo da odaberemo učenike koji dolaze iz konfliktnih i postkonfliktnih područja, tako da to dođe kao iskustveno učenje. Imali smo predmet ‘Studije mira i konflikta’, sada se drugačije zove, ali želimo da svi naši učenici prođu takve module, nekakve osnove. Mislim, na svakom koraku u svijetu djeca nailaze na posljedice konflikta i svjesni su problema u društvu i okolini koji proizilaze iz toga.

INTERVIEW.BA: Koje su vrijednosti koje promovirate u ovom Koledžu i kako to uopće funkcionira u ovakvom društvenom okruženju?

MINDOLJEVIĆ: Uvijek kad čitate novine i gledate televiziju vidite probleme, ali kad pričate s normalnim ljudima reći će vam – šta je nama ovo trebalo. Ipak ljudi žive, druže se. Mislim da je srednjoškolska generacija sada u najgoroj poziciji jer grade svoj identitete, svoje poglede na svijet, odnose. Mislim da je teško biti tinejdžer, srednjoškolac u podijeljenom gradu. Imaš osjećaj da su sve oči uprte u tebe, ima različitih subkultura, ne osjećaš se sigurno možda. Njima je najteže razbijati te granice, tako da tada treba pomoći mladim ljudima da malo drugačije vide stvari.

Tako da su naše vrijednosti od održivosti, brige za okoliš do međusobnog razumijevanja, poštovanja, brige za druge, međukulturalne tolerancije. Imamo čitav spisak. I to su sve stvari koje su jasno artikulisane u samom obrazovnom modelu. Mi smo jedna holistička zajednica, promoviramo politiku različitosti i svi učimo kroz ovo iskustvo.  

INTERVIEW.BA: Koledž školuje djecu iz cijelog svijeta, ali i iz cijele BiH. To je škola u kojoj Bošnjaci, Srbi i Hrvati jesu pod jednim krovom, pretpostavljamo bez ikakvih problema?

MINDOLJEVIĆ: Bez ikakvih problema. Dijele sobe, izlaze vani, na ljeto idu na more zajedno.

INTERVIEW.BA: Kako je to moguće kad nas cijelo vrijeme uvjeravaju da nije?

MINDOLJEVIĆ: Mislim da nije nemoguće. Mislim da je atmosfera škole takva. Ja sam to i djeci govorila – ako ćeš biti budući intelektualac, moraš prvo znati sve oko sebe, a drugo, moraš biti čovjek. Ne možeš biti zaslijepljen niskim ili nacionalnim osjećajima ili da ti je to jedini identitet. Tako da djeca prije svega imaju motivaciju za učenjem, a mi njih biramo prema potencijalu, kako se odnose prema stvarima, da li su spremni konstruktivno rješavati problem itd. Dolaze iz različitih sredina, čuli su za određene stvari i mislim da je nekad za njih ovo i katarzički proces.

Mi imamo i predmet “Balkanske studije”, kojeg moraju odslušati svi učenici, pa idemo od povijesti do kulture, spominjemo i prošli rat. I to na način da mi koji smo ga proživjeli na različite načine pokažemo više različitih strana. Jedne profesorice koja je sa 16 godina izbjegla u London, jedne koja je preživjela Srebrenicu, mene koja sam se bavila humanitarnim radom i antiratnom kampanjom. Mislim da je bitno da shvate da svako ko je imao tragediju – imao je tragediju, koliko je sve to besmisleno. S djecom je bitno pričati jer su to nove generacije rođene poslije rata. Zanima ih dosta ali mi je žao što im je oduzeto dosta stvari iz djetinjstva.

INTERVIEW.BA: Kada se učenici iz čisto etničkih sredina iz BiH sretnu ovdje i počnu družiti sa kolegama drugih nacionalnosti, mijenja li se njihovo shvatanje i prihvatanje drugog i drugačijeg, postaju li drugi ljudi, da tako kažemo?

MINDOLJEVIĆ: Ja bih rekla da je to tako. Jer vi i kao profesor vidite transformaciju. To su dvije godine, od 16. do 18., i ne možete prepoznati osobu na kraju puta. Još jedan bitan elemenat je da imamo djecu iz BiH i strance. I sad oni dobijaju još jedan identitet – lokalci. To im je prvi korak. Prvo se upoznaju međusobno, a onda sa djecom iz ostalih zemalja svijeta, 60 upoznavanja različitih kultura, sredina, navika itd.

INTERVIEW.BA: Kada je u pitanju Mostar, je li se oni slobodno kreću bez obzira na dio grada, žive gdje žele?

MINDOLJEVIĆ:  Jeste. Ja se sjećam kad se škola integrirala, jedna učenica se potukla sa drugom iz različitog programa zbog momka. A vjerovatno bi se, gledajući sa strane, reklo drugačije. Ako ima nekad problema, uglavnom su na tom nivou. Imali smo problem sa učenicima koji su bili druge rase pa su im dobacivala djeca iz osnovne škole koja valjda nikad prije nisu vidjela takve ljude. Pa smo otišli do njih, napravili zajedničke projekte, likovne i sportske, sad su se sprijateljili. Iskoristili smo tu situaciju za rješenje problema u nekom edukativnom smislu.   

INTERVIEW.BA: Koja je razlika u kvalitetu obrazovanja, sadržaju, znanju koje učenici dobiju ovdje u odnosu na druge škole u BiH koje striktno nose neki etnički predznak?

MINDOLJEVIĆ: Bazira se na iskustvenom učenju i jako se razvija kritičko učenje.  Znači, oni biraju predmete i mogu se lako usmjeriti. Znači one predmete koji su vezani za ono što misle studirati uzimaju na visokom nivou, ostale na standardnom. Jako se ide u dubinu, u sintezu, analizu.

Recimo, kako se uči povijest. Povijest se uči na osnovu različitih izvora, kritički osvrt, pisanje eseja itd., a nema da se uči napamet. Oni na ispitu dobiju tri članka vezano za neki događaj i onda moraju napisati kritički esej. 

Ja sam profesorica fizike i matematike. U fizici nema da se uče samo zadaci i definicije, nego se dobije situacija sa potpitanjima, sve treba povezati, treba razumijevanje plus radi se puno praktično. Uz ovo polaže se velika pažnja akademskoj formi, izražavanju, tako da kad završe školu već su u stanju pisati znanstvene papire, znaju strukturu, metodu, obrađivati rezultate jer im je to u svakom predmetu. Oni nemaju maturski rad nego ‘prošireni esej’ koji je pravo istraživanje. I imamo i predmet ‘teorija znanja’ kroz koji se kritički osvrću na sve što su naučili. I tu pišu esej o svijetu oko sebe, da vide šta je istina, kako možemo nečemu vjerovati. Imamo i te kulturne sedmice, saznaju kako drugi ljudi žive negdje, kakva je politika, tako da je to najbitniji dio učenja.

INTERVIEW.BA: Kakve su reakcije društva na vaš rad, institucija, roditelja, samih učenika? Govorimo i o percepciji i jasno mjerljivim rezultatima.

MINDOLJEVIĆ: Reakcije su jako pozitivne, i roditelja i institucija s obzirom da mi i resursima dajemo prostor za profesionalni razvoj profesora, što društvo često ne nudi. To je nešto što pružamo institucijama s naše strane. Imamo i dosta prijavljene djece iz Mostara, tako da i to dosta govori. I ja nekad razmišljam o tome kad bi otvorili jednu školu koja nije nacionalna, u kojoj nije nastava na engleskom, u kojoj treba učiti povijest i da se stavi predmet ‘jezici i književnost naroda BiH’.  Da povijest bude po ovom modelu, da se kritički osvrću, da stvaraju svoje mišljenje iz različitih izvora, e tad me zanima kakva bi bila reakcija. Možda zato što je to prestižni program, na engleskom je nastava, djeca nakon toga imaju priliku upisati prestižne fakultete i dobro su pripremljena za studiranje bilo gdje da se upišu. Daje tu dozu neutralnosti, drugačije je.

INTERVIEW.BA: Imate li statistiku, koliko je učenika već prošlo kroz koledž, iz kojih sve zemalja te koliko ih je iz BiH?

MINDOLJEVIĆ: Svi kažu da pravi rezultat obrazovanja vidite nakon 20 godina. Ali ono što mogu reći je da je veliki broj djece i završio fakultete, dosta se naše djece vratilo, neki su ostali vani. Puno ih ide na magisterije, doktorate, tako da su išli visoko što se tiče obrazovanja. Neki su otvorili svoje firme, neki imaju dobre pozicije u međunarodnim organizacijama u BiH, a neki su se posvetili vrijednostima koje promovišemo. Imamo jednog bivšeg učenika koji radi za Inženjere bez granica koji se bavi gradnjom održivih objekata u svijetu. Jedna učenica razvija softver za slijepe inspirirana kolegom iz Španije koji je slijep i boravio je ovdje. Naši bivši učenici su u Vijeću mladih Mostara, Udruženju psihologa, organizaciji Kult. Kod nas je do sada maturiralo 847 učenika iz više od 80 zemalja svijeta.

UČENICI IZ CIJELOG SVIJETA ZAVOLE MOSTAR I BiH

INTERVIEW.BA: Šta nam možete reći o impresijama koje učenici iz drugih zemalja imaju o Mostaru i BiH?

MINDOLJEVIĆ: To je sve put i sve ovisi odakle dijete dolazi. Šta znamo unaprijed, šta očekujemo. Svi na kraju odu i vraćaju se, Mostar im je drugi dom. Učenici sa Zapada na početku imaju dozu distance, grupiranja, straha, nova je sredina. I ja uvijek znam da će ih proći ta faza. Svi pravo zavole Mostar i Bosnu i Hercegovinu, putuju po zemlji, svjesni su problema, ali mislim da je za sve njih jedinstveno mjesto na kojem mogu učiti o takvim problemima. Ja znam da je Marvan, naš učenik iz Sirije koji je bio dvije godine izbjeglica u Turskoj, pa je kod nas završio, pa je u govoru ovdje rekao da kad je došao u Mostar, vidio je Siriju budućnosti. Nekom ko dođe i vidi ove ruševine, to možda govori da nema nade, ali njemu je dalo nadu pogotovo nakon što je vidio slike Mostara iz rata. Dalo mu je nadu da će u Siriji biti mir, da će se početi graditi, da će ljudi moći normalno hodati. Sve ovisi odakle ste došli i šta ćete vidjeti. 

Mirhunisa Bektaš: Građanska hrabrost je zaboravljena vrijednost

Više od dvije decenije Zeničanka Mirhunisa Bektaš angažirana je u nevladinom sektoru Bosne i Hercegovine, u velikoj želji da se ljudima pomogne tamo gdje ih je država napustila. Uprkos javnoj hajci kako su nevladine organizacije svojevrsna praonica novca i ne služe ničemu osim dobrom životu pojedinaca koji u njima rade. Šta je dobra strana i korist nevladinih organizacija koje nisu pod kontrolom vlasti, objašnjava za interview.ba

POPLAVA NEVLADINIH ORGANIZACIJA  „Naime, vlasti su formirale svoje NVO-e, koje  promiču njihovu ideologiju i naravno lako dolaze do budžetskih sredstava preko svojih nalogodavaca. Kao posljedicu toga imamo poplavu nevladinih organizacija. Najbolji primjer toga je broj boračkih organizacija kojih u svakoj općini ima četiri-pet i koje su sve na budžetu. Takve organizacije su same sebi svrha i uopće ih ne zanimaju potencijalni korisnici zbog kojih su navodno i osnovani“.

INTERVIEW.BA: Vi ste pune 22 godine angažovani u nevladinom sektoru. Šta biste mogli izdvojiti kao uspjehe NVO sektora u ovom periodu?

BEKTAŠ: Prije 22 godine građani su spontano nastavili druženje u određenim grupama koje su dijelile iste vrijednosti i uglavnom javno izražavale svoj otpor prema ratnom ludilu i njegovim posljedicama. Podijeljenost u nacionalne korpuse bila je već završena, a nasuprot tome, ove grupe su okupljale istomišljenike koji svoj habitus nisu procjenjivali isključivo kroz ideologiju nacionalnih stranaka. Bio je to snažan integrativni faktor, ali bez sposobnosti da se samoorganizira i fokusira na određene ciljeve. Međunarodna zajednica je prepoznala svoju ulogu u tome i pokrenula procese koji su imali za cilj formalno organiziranje tih grupa u nevladin sektor. Uslijedile su različite vrsta obuka, susreta i umrežavanja. Osjećaj nade i mogućnosti zajedničkog življenja kroz te susrete bio je, čini mi se, čak i sa ove vremenske distance, iskren.  Dalji tok razvoja NVO sektora je doveo do profiliranja organizacija u smislu fokusiranja na konkretne potrebe određene populacije, kao što su npr. marginalizirane grupe, žene, eko grupe, djeca, mladi, itd. Mišljenja sam da je to najveći uspjeh NVO sektora, jer svako od nas ima posebne potrebe i interesmane, pa je logično da se ljudi po tom principu i organiziraju.

INTERVIEW.BA: U našoj zemlji vlada percepcija da nevladine organizacije samo troše pare donatora, uživaju luksuzan život i ništa ne rade. Kako promijeniti tu percepciju?

BEKTAŠ: Ova distorzija percepcije o NVO sektoru dolazi od vladajućih struktura. Kad su organizacije civilnog sektora počele ozbiljno pratiti rad vlasti, naročito trošenje budžeta, te zahtijevati veća izdvajanja za one oblasti za koje su nadležni, vlastodršci su to shvatili kao prijetnju za svoj opstanak. Njihove aktivnosti su se usmjerile u dva pravca: jedan je bio direktno šikaniranje i omalovažavanje NVO-a koji su javno govorili o netransparentnosti rada vlasti i njihovim vezama sa kriminalnim grupama, a drugi je bio mnogo suptilniji i, na žalost, efikasniji.

Naime, vlasti su formirale svoje NVO-e, koje  promiču njihovu ideologiju i naravno lako dolaze do budžetskih sredstava preko svojih nalogodavaca. Kao posljedicu toga imamo poplavu nevladinih organizacija. Najbolji primjer toga je broj boračkih organizacija kojih u svakoj općini ima četiri-pet i koje su sve na budžetu. Takve organizacije su same sebi svrha i uopće ih ne zanimaju potencijalni korisnici zbog kojih su navodno i osnovani. Takav loš primjer bio je okidač i drugim organizacijama i grupama građana koje su vidjele mogućnost prikupljanja sredstava putem svojih veza i lobiranja.

Kako promijeniti tu percepciju? Građani se trebaju odvažiti i javno progovoriti o takvim organizacijama i pojedincima. Princip nezamjeranja ljudima koje poznajemo, a znamo da su korumpirani i da na nelegalan način dolaze do sredstava, vodi nas u totalnu propast. Nije teško ustanoviti koji su rezutati rada neke organizacije i da li je određena organizacija namjenski utrošila sredstva. Bilo je pokušaja od strane vlasti da se redovno vrši kontrola utroška sredstava dodijeljenih NVO-ima, ali to nikada nije zaživjelo upravo iz gore navedenih razloga. Drugačija je praksa sa doniranim sredstvima međunarodnih donatora, jer oni zahtijevaju da aktivnosti, očekivani rezultati i na kraju ciljevi striktno prate budžetske stavke i prateću finansijsku dokumentaciju.

INTERVIEW.BA: Upravo ste u procesu registracije nevladine organizacije  – šta će biti glavni fokus vašeg rada?

BEKTAŠ: Bila sam aktivistkinja u nekoliko organizacija, koje su se vremenom utopile u masu bezličnih organizacija bez stava o konkretnim ključnim problemima, kako na lokalnom nivou, tako i u cijeloj BiH. Čini mi se da je građanska hrabrost zaboravljena vrijednost koja je ustupila mjesto kalkulantskom životnom stilu. Sve se računa i misli kako su prevelike šanse da se nešto izgubi. Taj nametnuti strah od daljeg osiromašenja je autodestruktivan i savršeno pogoduje vladajućim strukturama. Ja ne mogu više gledati tu apatičnost i odlučila sam se na formiranje NVO-a koji će biti otvoren za sve građane koji se ne libe javno ukazati na probleme u javnom sektoru s posebnim naglaskom na korupciju. To je i glavni fokus rada udruženja „KAM“ („kam“ od starobosanske riječi kam, kamen).

INTERVIEW.BA: Uključeni ste preko Mreže ACCOUNT i u praćenje rada pojedinih bh. općina i gradova u prevenciju korupcije putem pravljenja i implementiranja anikorupcijskih akcionih planova. Kakvo je stanje na terenu u tim zajednicama i možete li dati neki ilustrativan primjer tog stanja?

BEKTAŠ: Sarađujem sa Mrežom ACCOUNT već četvrtu godinu i time se ponosim. Smatram da ACCOUNT radi veoma značajan i neophodan posao u BiH. Istraživačko novinarstvo, informiranje javnosti o rezultatima istraživanja, te konkretne aktivnosti sektorskih grupa koje čine organizacije civilnog društva iz cijele BiH, pomjerile su granice uticaja NVO sektora u BiH. Drago mi je da sam dio tog tima i da barem malo i sama mogu doprijeniti promjenama nabolje u BiH. Posljednji posao koji sam radila u saradnji sa ACCOUNT-om se odnosio na monitoring 17 lokalnih zajednica koje su ili usvojile Akcione planove borbe protiv korupcije ili su u fazi donošenja tih akcionih planova.

Opći je stav lokalnih zajednica da je krajnje vrijeme da se ne samo prevenira nego i zaustavi i procesuira korupcija na svim nivoima vlasti. Lokalne vlasti su direkno pod lupom građana i zbog toga, čini se, svjesnije posljedica koje korupcija ima na svakodnevni život građana. Dakle, spremnost lokalnih zajednica da djeluju antikoruptivno postoji, ali je evidentan nedostatak uključenja građana u te aktivnosti.

Npr. u hercegovačkim općinama skoro da i ne postoji NVO sektor, ako naravno isključimo kulturno-umjetnička društva i sportska udruženja. Najuspješnije u implementaciji akcionih planova su Bijeljina sa 50 realiziranih mjera od ukupno 63. Slijede Goražde sa 17 potpuno i devet djelimično realiziranih od predviđenih 27 mjera, Tomislavgrad sa četiri realizirane od ukupno 24 mjere i Trebinje sa dvije realizirane od ukupno 21 mjere. U 2017. godini akcione planove za borbu protiv korupcije usvojile su još četiri nove projektne općine (Ljubuški, Čitluk, Teslić i Usora). Foča i Pale u FBiH, Odžak, Lopare i Ugljevik, Čapljina i Lukavac imaju razvijene akcione planove koji još nisu usvojeni.

INTERVIEW.BA: Istraživali ste i percepciju žena o korupciji u BiH na ograničenom uzorku – ko je više korumpiran žene ili muškarci?

BEKTAŠ: Da, također u saradnji sa ACCOUNT-om. Istraživanje se bavilo prikupljanjem relevantnih podataka o uticaju korupcije na žene u BiH i participaciji žena u antikorupcijskim reformama i inicijativama. Činjenica je da je broj žena u odnosu na muškarce mnogo manji u institucijama zakonodavne i izvršne vlasti u BiH, kao i u rukovodnim strukturama političkih stranaka. Zato je ovo istraživanje imalo namjeru ustanoviti da li ovaj mali broj žena u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti BiH ima uticaj na kreiranje politika i u kolikoj mjeri se te politike provode.

Čak 93% žena je odgovorilo da postoji mnogo slučajeva korupcije u BiH, te da su koruptivni postupci dio društvenog ponašanja u BiH (89%). Po njihovom mišljenju, najčešći faktori korupcije su: neprovođenje zakona, nedostatak sankcija, nestručni ljudski resursi i nedovoljan broj žena na rukovodećim pozicijama. Kad se susretnu sa koruptivnim postupcima u okviru posla, 37% ispitanih žena je izjavilo da poduzme određene aktivnosti na sprečavanju ili prijavi korupcije. Žene smatraju da su muškarci skloniji korupciji (81%), dok njih 19% smatra da nema razlike između žena i muškaraca u pogledu korupcije. Većina žena je izjavila da su žene manje izložene izazovima korupcije jer nisu na rukovodećim pozicijama, ali i da su žene generalno odgovornije i okrenute ka dobrobiti zajednice.

PLOVITI RIJEKOM JE KAO REKAPITULACIJA ŽIVOTA

INTERVIEW.BA: BiH ste obišli i kao strastveni rafter. Uz slikanje, bavite se i raftingom. Kako naša zemlja izgleda posmatrajući je sa rijeka?

BEKTAŠ: Da, to je ekstremni doživljaj, a ne samo ekstremni sport. Kad plovite rijekom imate osjećaj kao da radite rekapitulaciju vlastitog života. Smjenjuju se naizmjenično periodi lagane vožnje i prepreka. Neki su predjeli očaravajući i taman zaneseni tim trenutkom, udarite u neku opasnu stijenu koja vas vrati u stvarnost  i vječitu borbu. Kad savladate tu stijenu, osjećate ponos što ste uspjeli prevazići još jedan problem. A kad se rafting završi, slijede različite verzije prepričavanja kako se ko suočio sa opasnim dijelom rijeke i onda shvatite da je sve to jedna savršena cjelina, i rijeka i ljudi sa svojim osobnim doživljajem savladavanja prepreka. Slikanje je nešto intimnije. To je čisto poniranje u sebe bez ikakve potrebe da se nekome dokazuje ili bori za opstanak. To je tiho prebiranje po duši da se istraži boja života. 

5 pitanja za Tarika Kapetanovića: Narodi se kod nas boje novih stvari i inovacija

Tarik Kapetanović jedan je od rijektih stručnjaka u BiH koji se na sistematičan način bavi digitalnim medijima i odnosima s javnošću u kontekstu masovnog komuniciranja, te je posljednjih godina izuzetno tražen. Ono što mi podrazumijevamo normalnim u online svijetu, Kapetanović kritički analizira. Za interview.ba pojašnjava ulogu društvenih mreža i interneta općenito u BiH, te zašto nam životi na njima izgledaju bogatiji, sretniji i ljepši.

GOVOR MRŽNJE NA INTERNETU „Govor mržnje nema nikakve poveznice sa internetom, govor mržnje je direktni proizvod komunikacije političkih stranaka i nacionalističkih, pa možemo reći i fašističkih, retorika s kojima smo bili suočeni u proteklom periodu ali i danas. Offline i online mediji su alati koje pojedine politike direktno koriste i finansiraju kako bi ostvarili vlastite ciljeve’.

INTERVIEW.BA: Zbog čega nam životi drugih ljudi na društvenim mrežama uvijek izgledaju ljepše, sjajnije, sretnije, od naših?

KAPETANOVIĆ: Narodi koji žive u ovoj maloj zemlji se u osnovi boje novih stvari i inovacija. Znog toga digitalno i digitalni mediji jesu nepoznanica za većinu stanovnica i stanovnika ove zemlje. Međutim, online prostor jeste ogroman novi prostor koji je donio velike promjene u državama, svijetu i biznisima.  Online će mijenjati način na koji odgajamo svoju djecu, uticati će i na naše navike pri kupovini  ali i načine kako dolazimo do znanja. Online jeste jedna velika civilizacijska promjena i nije čudno da se mnogi ljudi u našoj zemlji boje novih tehnologija i tog novog prostora.

Međutim, naš mentalitet jeste „mahalski“ i mi želimo da provirimo u živote drugih ljudi, a društvene mreže su savršen alat za to. Sa pojavom društvenih mreža, sve informacije su lako dostupne i lako provjerljive, međutim, mi pripadamo grupi naroda koji se lako zanose i koji žive dan za dan. Zbog toga je bitno biti lažno lijep, blistav i sretan. Krug se naravno zatvara na društvenim mrežama gdje slike lažnog sjaja, sretnog života i bogatstva podižu ego i u stranu pomjeraju sumornu realnu sliku života koji je opterećen besparicom, nedostatkom posla i željom za odlaskom.

INTERVIEW.BA: Ponekad stičemo utisak da je mnogim ljudima ‘stvarni’ život u stvari na Facebooku, Twitteru, Instagramu i da je to jedino mjesto gdje mogu biti ono što žele. Koje profile ili twitter naloge preporučujete da pratimo ako želimo vidjeti stvarni život?

KAPETANOVIĆ: Kao konzumenti medijskih sadržaja mi smo već prihvatili online kao prostor u kojem se ugodno krećemo jer kad pogledamo oko sebe vidimo da svi čitaju online. Zbog toga nema bojazni za vijesti u digitalnom prostoru ali se postavlja pitanje strukture. Zapravo mi još uvijek ne znamo kako da iskoristimo taj prostor u poslovanju, obrazovanju, pa smijem reći i u politici. Tu stvari postaju komplikovane jer ljudi koji rade u tim sferama ne žele da uče niti žele da plate stručnjake koji poznaju online prostor.  Online između ostalog ima zadatak da ljudima olakša i pojednostavi život, te da ako ćemo govoriti konkretno o administraciji, online može učiniti da administracija „prodiše“ tako što će biti fleksibilnija i jeftinija. Ukoliko neko želi da uspori taj proces onda za to postoji dobar razlog.

Kod nas bi se sve moglo promatrati kroz prizmu politike koja diktira puls administracije. Online bi u tom prostoru mogao lako da pomogne, ali još nema interesa za takve stvari jer se tim gube radna mjesta i poslovi na kojima hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini ne rade ništa a platu i sve beneficije primaju redovno. Zbog toga mogu reći da je online prostoru kočnica administracija i u krajnjoj instanci politika koja je lokomotiva namjerno spore i neefikasne politike. Ipak, u konačnici, društvene mreže jesu imaginacija života za mnoge ali i mjesto na kojem možemo pročitati prave informacije koje u realnom vremenu i putem pretraživača možemo lako provjeriti.

Ja lično nemam profila koji bih preferirao za neku preporuku jer u BiH ih nema. Sve se svodi na neku vrstog plaćenog pojavljivanja i djelovanja putem društvenih mreža i malo je onih koji govore ono što misle. Ljudi se kod nas obično kriju pod nekim pseudonimom ili pod nekom lažnom slikom, ne stoje sa svojim punim imenom i prezimenom iz svega što napišu.

INTERVIEW.BA: Jesu li društvene mreže prijeka potreba danas ili samo popunjavanje vremena – postoji li firma, NVO ili političar koji ih po vama koristi najbolje?

KAPETANOVIĆ: Stvari se mogu posmatrati i ovako. Mi smo u bivšoj i velikoj zemlji u kojoj smo se svi rodili i koje se svi sjećamo imali sistem funkcionalne industrije. Ta industrija na žalost više ne postoji, s jedne strane radi se o tome da je naša industrija nestala dok smo ratovali, a s druge strane imamo nove poslove o kojima nije bilo ni govora u vremenu kada su nas poštovali kao industrijsku zemlju. Zbog toga je online prostor bitan jer u njemu mogu naći mjesto i oni koji su ostali bez posla zbog pljačkaške privatizacije i ratova. Na kraju sve zavisi od onoga šta mi želimo.

Ukoliko želimo da razvijemo efikasnu i brzu državu ili želimo da razvijemo državu koja se vrti oko interesa pojedinca. Kada odgovorimo na to pitanje znati ćemo se postaviti i u odnosu na online prostor.  U konačnici, da li je gubitak radnih mjesta u neefikasnoj i sporoj administraciji dobra ili loša stvar, jeste pitanje za politiku. Ukoliko mene pitate, možete biti sigurni da ću dati sve od sebe da jednim klikom pomognem novoj politici i političarima pa čak i nvo-ima koji će napraviti radikalnu čistku u administrativnom prostoru.  Onima koji će koristiti društvene mreže i online prostor za spin i kozmetičke promjene ne mogu dati podršku, štaviše ću uraditi sve da putem vlastitih online kanala raskrinkam laži i obmane koje nam plasiraju.

INTERVIEW.BA: Kako najefikasnije riješiti pitanje online širenja govora mržnje kako u BiH tako i na Balkanu?

KAPETANOVIĆ: Govor mržnje nema nikakve poveznice sa internetom, govor mržnje je direktni proizvod komunikacije političkih stranaka i nacionalističkih, pa možemo reći i fašističkih, retorika s kojima smo bili suočeni u proteklom periodu ali i danas. Offline i online mediji su alati koje pojedine politike direktno koriste i finansiraju kako bi ostvarili vlastite ciljeve. Zbog toga je pogrešno prebacivati krivicu na online kada govorimo o govoru mržnje. Međutim, ako već govorimo o rješenju problema, trebamo se okrenuti ka zakonskim rješenjima i političarima koji donose zakone. No, upravo tu upadamo u zamku, jer nikome nije u cilju da riješi taj problem. Političari trebaju seznaciju, samim tim i jeftine glasove, a mediji trebaju finansiranje. Na kraju su svi zadovoljni i sretni i niko ne govori o rješenju problema. Ukoliko ipak odlučimo da utičemo na stvari, trebali bi uložiti novac u pojedince koje bi brendirali u smjeru uticajnih pojedinaca koji bi mogli aktivno progovoriti i polagano mijenjati percepciju.

INTERVIEW.BA: Šta čovjek da uradi kad ni kriv ni dužan bude izložen šikaniranju na društvenim mrežama recimo zbog nekog netačnog medijskog izvještaja?   

KAPETANOVIĆ: Bosna i Hercegovina ne zaostaje u svijetu kada govorimo o aspektu interneta, naši ljudi mnogo više koriste internet nego građani EU. Mi smo primorani da učimo brže i prije jer želimo van, a oni se ne žele pomjerati, mi želimo preko ograde a njima je u njihovom dvorištu sasvim ugodno i samim tim smo mi u prednosti iz nužde.

Mi mnogo više vremena provodimo na društvenim mrežama nego ljudi izvan naše zemlje, što će reći da imamo više slobodnog vremena za konzumiranje online sadržaja, ali mi ne kupujemo na internetu, pare još uvijek držimo u digitalnom jorganu u sehari ispod modema.

Mi jednostavno nemamo povjerenja prema online kupovini, ali mnogo ljudi i dalje zarađuju od online kupovine.  Jedno od osnovnih pravila na društvenim mrežama jeste da nema laganja, jer se sve može lako i jednostavno provjeriti. Zbog toga, kako se kaže u našem narodu, „gdje ima dima, ima i vatre“ u praksi se rijetko nailazi na situacije neosnovanog šikaniranja na društvenim mrežama. Ako se takvo nešto zaista i desi  treba konsultovati PR stručnjake za online krizne komunikacije čim prije jer krize na internetu ne prestaju, nego se s vremenom samo šire.

 

KAKO ZAUSTAVITI ŠIKANIRANJE?

Postoje slučajevi poput onih gdje se djevojčice šikanira zbog nekog video snimka na youtube i zbog toga trpe strašne posljedice u društvu. Takvih slučajeva ima sigurno mnogo više nego mi znamo. Hiljade djevojčica u BiH svakodnevno više vremena provede ispred ekrana pametnog telefona ili tableta nego što razgovara sa svojim roditeljima. Majke i očevi su prezauzeti rješavanjem egzistencijalnih pitanja, pa djecu usmjeravaju ka komunikaciji na internetu. Kako se mlade generacije ne boje ekrana i kamera, oni olako komuniciraju na internetu sa drugim i nepoznatim ljudima. Zbog toga su nadzor i edukacija roditelja neophodni, kao i sistemski pristup rješavanju problema. Na moju žalost, sa ovim problemom ćemo se susretati sve češće ali ga nećemo moći riješiti bez angažiranja stručnjaka na nivou institucija. 

Sabina Ćudić: Žene su u politici outsideri

Sabina Ćudić je jedna od najistaknutijih političarki u BiH, politologinja, zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo i potpredsjednica Naše stranke. Bila je kandidatkinja i za načelnicu općine Novo Sarajevo ali i gradonačelnicu Sarajeva. Iako nije izabrana na vodeće pozicije, neumorno, odmjereno i strpljivo vodi konstruktivnu bitku za boljitak svih građana. Ne samo Sarajeva, nego cijele BiH. Kako ta bitka izgleda i kakva je pozicija žena u cijeloj priči, gđa Ćudić objašnjava za interview.ba

LJUDI U BIH SU REFLEKSIJA SISTEMA „Nisu političari korumpirani zato što su ljudi u Bosni i Hercegovini korumpirani, već obratno – ljudi su nerijetko primorani plaćati za usluge koje bi im država trebala pružiti jer su političari kreirali takav sistem. Ako u zakonodavnim tijelima direktno, javno i uživo gledate korupciju, nepotizam, pa čak i fizičke napade – ljudi će, pa čak i naša djeca, postati refleksija toga“.

INTERVIEW.BA: Bili ste najbolja svjetska debatantica, predavali ste na predmetu  političke nauke i međunarodni odnosi, logičan slijed je bio politički angažman, da li ste požalili zbog ulaska u političku arenu?

ĆUDIĆ: Postoje dani koji su teži i stresniji od drugih, ti dani su sve češći, postoje dani kada ne stignem vidjeti sina prije njegovog odlaska na spavanje, ali ne, nikada nisam zažalila što sam ušla u političku arenu. Mislim da je bavljenje politikom širom svijeta, a posebno u Bosni i Hercegovini izuzetna privilegija. Odgovornosti su nesagledive, ali na kraju dana moj posao je manje težak a više nagrađen od poslova koje većina žena u Bosni i Hercegovini obavlja. Toga sam konstantno svjesna.

INTERVIEW.BA: Prošle godine kandidirali ste se za gradonačelnicu Sarajeva, prije par godina i za poziciju načelnice Općine Novo Sarajevo, međutim pobjedu su odnijeli kadrovi SDA. Šta su oni ponudili, a Vi niste? 

ĆUDIĆ: Uz rizik da budem pogrešno shvaćena – moji protukandidati su ponudili stabilnost ovom i ovakvom sistemu. S jedne strane to odgovara njihovim interesnim skupinama i ljudima koji direktno profitiraju, ali istovremeno moram biti poštena i priznati da djelomično razumijem i širu grupu ljudi okupljenu oko njih koju je jednostavno, i vrlo ljudski strah od urušavanja ovog sistema, jer im je prihvatljiviji privid kvarne stabilnosti od neizvjesnosti promjene na bolje. Iza nas su rat i turbulentnih 20 godina, jasno je da psihološki mnogi žele privid stabilnosti koju vide kroz potenciranje etnije i kolektiviteta. To ne važi samo za moju opštinu i grad, već i podjednako i za Brčko, Višegrad, Ljubuški, Cazin, Banjaluku.

INTERVIEW.BA:  Možda zvuči kao floskula, ali činjenica je da se u našem društvu biraju podobni, a ne sposobni, nepotizam je termin koji se ugnijezdio u svim sferama života (pa čak i prilikom potražnje karata za neki kulturni događaj), o korupciji da ne pričamo. Kakav je Vaš stav o ovome?

ĆUDIĆ: Politički sistem i politička kultura nameću sistem vrijednosti i okvir djelovanja, pa tako ako je on kvaran na način na koji to u Bosni i Hercegovini sasvim sigurno jeste, taj se sistem prelijeva u sve pore našeg društva. Drugim riječima: nisu političari korumpirani zato što su ljudi u Bosni i Hercegovini korumpirani, već obratno – ljudi su nerijetko primorani plaćati za usluge koje bi im država trebala pružiti jer su političari kreirali takav sistem. Ako u zakonodavnim tijelima direktno, javno i uživo gledate korupciju, nepotizam, pa čak i fizičke napade – ljudi će, pa čak i naša djeca, postati refleksija toga.

INTERVIEW.BA:  Jedne prilike ste rekli da živimo u ženskom svijetu kojim vladaju muškarci. Kada će žena biti predsjednica Naše stranke?

ĆUDIĆ: S obzirom da Naša stranka ima dvije dopredsjednice koje je direktno izabrao kongres stranke, dr. Nasihu Pozder i mene, sasvim sigurno ne postoji bilo kakva zadrška unutar našeg članstva da na čelne funkcije bira žene i da neće imati zadršku u biranju žene u budućnosti.

INTERVIEW.BA: Zakon propisuje 40 posto žena na izbornoj listi, ali jedno je teorija, drugo praksa, bar kad je naša zemlja u pitanju. Kako da kandidatkinje zadrže osvojene mandate a da oni ne postanu svojina predsjednika stranaka koji s njima trguju?

ĆUDIĆ: Žene prema zakonu posjeduju mandate za koje su izabrane, ali toga moraju postati svjesne prije svega one, a kao rezultat, toga će postati svjesni i stranački lideri. Teško da možemo zastupati prava drugih ako ne znamo ostvariti vlastita.

Pozicije i prava se ženama rijetko dijele – češće osvajaju. Nije me stid priznati da sam ja svoje pozicije moći osvojila i svoja iskustva redovno i izuzetno rado dijelim sa drugim ženama.

INTERVIEW.BA: Šta mislite koja vrsta političkog pritiska može donijeti promjenu u BiH? Štrajkovi, demonstracije ili nešto sasvim drugo?

ĆUDIĆ: Apsolutno podržavam pravo građana da na sve moguće nenasilne načine iskažu svoje nezadovoljstvo, pa tako naravno i kroz štrajkove i demonstracije. Ja lično vjerujem u evoluciju. Prošlog mjeseca sam na poziv Queen’s univerziteta u Belfastu, posjetila Sjevernu Irsku. Sjeverna Irska je izuzetno podijeljeno društvo, sa dubokim i teškim traumama i ožiljcima. Mirovni sporazum u Sjevernoj Irskoj je u mnogim aspektima izuzetno sličan Dejtonskom mirovnom sporazumu, i za razliku od Bosne i Hercegovine – postoji većinski koncenzus da taj mirovni sporazum funkcioniše. Razgovarala sam sa djecom, roditeljima, političarima, prosvjetnim radnicima – jedna stvar oko koje su saglasni je ta da se proces pomirenja i razvoja ne može umjetno ubrzavati već da on mora pratiti ritam zajednice. Razlika između Sjeverne Irske i BiH je prvenstveno u političkom vrhu. Politički vrhovi obje strane su, vjerovatno i protiv njihovog kratkoročnog političkog profita – sklonili i teoretsku mogućnost nasilja i konflikta sa stola. Jednom kada su to učinili preostali su društveni i ekonomski interesi na kojima polako ali sigurno i u pravom pravcu rade. Želim biti dio sličnog procesa u Bosni i Hercegovini. Spremna sam ne samo da slušam već i da čujem drugu stranu ili strane.

INTERVIEW.BA: Kakve su ambicije Naše stranke na narednim izborima i kakav utjecaj kao opozicija mislite da možete ostvariti?

ĆUDIĆ: Ambicija Naše stranke je da preuzme odgovornost.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ĆUDIĆ: Rezultati izbora bi trebali oslikavati i sliku našeg društva. Na način na koji svaki interesi svakog radnika, poslodavca, boraca, rudara, zaslužuju da budu savjesno i pošteno zastupani u vlasti, na isti način interesi trudnica, vaspitačica, fizičkih radnica moraju biti zastupljeni. Potpuno je neprirodno da, na primjer, o reproduktivnom zdravlju i pravima žena odlučuju gotovo isključivo muškarci. Cilj ćemo postići tek onda kada u Vijeću ministara prestanemo prebrojavati i primjećivati muškace i žene – već ravnopravne ministrice i ministre koji rame uz rame kompetentno i oslobođeni bremena rodnih predznaka obavljaju svoje poslove.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ĆUDIĆ: Ne bih neminovo birala isključivo žensko predsjedništvo jer ne mislim da isključivo muško predsjedništvo trebamo mijenjati isključivo ženskim. U politici ali i privatno su mi najinteresantnije žene koje prije svega unutar svojih političkih opcija i organizacija hrabro i argumentovano progovaraju, i biraju interese svojih birača i podređenih prije stranačkih i korporativnih.

Na tom spektru mi je, recimo, interesantna odrešitost ali i konstruktivnost Dijane Zelenike. Cijenim predanost Maje Gasal Vražalice. Nezahvalno je sa pozicije zastupnice u zakonodavnom tijelu komentarisati rad tužilaštva, ali je energija koju je glavna tužiteljica Dalida Burzić unijela u ovu instituciju neupitna. Pred mojim kolegicama Nasihom Pozder i Irmom Baralijom je neupitno velika politička karijera. Ovaj intervju sasvim sigurno nema dovoljno prostora da vam izložim imena i obrazložim poštovanje koje osjećam za pametne, fokusirane i odvažne žene u Bosni i Hercegovini. Na našu štetu, mnoge od njih nisu zainteresovane za direktni politički angažman. Cilj mi je da barem nekima od njih promijenim mišljenje.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ĆUDIĆ:  Žene su u politici, barem za sada, outsideri. Ja lično uvijek biram da glasam za outsidere koji u svojoj borbi nemaju šta izgubiti – za razliku od onih čije su ruke do lakta grčevito zarovljene u sistem. I koji itekako imaju šta izgubiti.

OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Marko Tomaš: Kod nas se svakih 50 godina sve dovede u pitanje (1)

Marko Tomaš je pisac, novinar, kolumnista, Mostarac koji je rođen u Ljubljani. Jedan je od pokretača i urednika časopisa „Kolaps“ i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu, u Splitu vodio knjižaru UTOPIA. Danas piše za Žurnal.info, Lupi.ga i Urban magazin. Redovno odlazi iz BiH i redovno joj se vraća. Ovaj intervju je njegovo svjedočenje o zemlji koje nema i onoj koja je zastala na putu za negdje.

MOSTAR IZ DJETINJSTVA VIŠE NE POSTOJI „Ja više ne prepoznajem Mostar svoga djetinjstva. On više ne postoji. To je grad koji samo nosi ime Mostara, ukoliko se mene pita. S vremenom sve više i više nestaje. Čini mi se da je neposredno poslije rata taj Mostar još uvijek postojao. I onda je počeo lagano da hlapi. Naravno, nije rat vođen da bi se stvari vratile na isto, već da bi se stvari promijenile iz korijena, zapravo postale slika i prilika onoga tko određuje način na koji mi živimo u današnjem vremenu“.

INTERVIEW.BA: Časopis „Kolaps“ koji ste pokrenuli sa nekolicinom kolega bio je snažan izraz bunta kroz urbanu kulturu. Šta se desilo s njim?

TOMAŠ: „Kolaps“ sam pokrenuo sa nekolicinom prijatelja. To je bila mladenačka inicijativa koja je imala i tu vrstu energije, mladenačke, pankerske. Mi smo probali od „Kolapsa“ da stvorimo nekakav književni fanzin gdje ćemo kroz određenu vrstu književnosti  prosvjedovati protiv onoga što nas okružuje, te da će ta vrsta književnosti na kojoj mi koncipiramo časopis, na neki način, biti neka vrsta bunta protiv onoga što je oko nas i konteksta u kome smo živjeli.

Iako iz ove perspektive gledano, meni se čini, vjerovatno što smo bili puno mlađi, da su ta poratna vremena bila puno optimističnija nego ova današnja. „Kolaps“ nikad nije imao namjeru niti je bio tako zamišljen da bude periodični časopis. Sve je, uglavnom, ovisilo o finansijama. Prve dvije godine uspjeli smo izbaciti tri do četiri broja godišnje, a onda se svelo na jedan broj godišnje. Na koncu je već to bio razmak od tri, četiri godine. To nije projekt koji je ugašen. On je u nekoj vrsti hibernacije, jer svi smo mi, sasvim prirodno, odrastajući išli nekim svojim putem za vlastitim životima i sudbinama. „Kolaps“ je ostao da lebdi u tom nekakvom prostoru kao neka točka u vremenu koja nas povezuje.

INTERVIEW.BA: Šta je u međuvremenu još kolabiralo kod Vas, u Vama? Koje su se promjene desile?

TOMAŠ: Bilo je i uspjeha i brodoloma, i poslovnih i intimnih. U društvenom kontekstu, optimizam koji sam spominjao i koji je vezan za mladost, mislim na to osjećanje oslobođenja nakon užasnog perioda iz prve polovice 90-ih. Mislim da je optimizam kolabirao u društvu u kojem živimo. Ako, uopće, možemo govoriti o postojanju društva u BiH, nažalost. Optimizam kod dobrog dijela ljudi je kolabirao, sve mi se čini da su ljudi na tom putu da kolabiraju, ili ne,  ali primaju nekakve oblike i agregatna stanja koja ne obećavaju ništa dobro. Vraćamo se na kolabiranje optimizma, unatoč što se i u nekim segmentima događaju pomaci, ali kad se pogleda cjelokupan kontekst, nekad su to vapaji, a nekad čista nepatvorena dobra energija i entuzijazam. Sve dobre stvari koje se događaju, zapravo ovise o entuzijazmu i energiji pojedinaca. Najbolje stvari u našem društvu nisu plod nikakvog sustava, nego su plod nekakvih pojedinačnih inicijativa, entuzijazma, pojedinačne energije. Sad ne znam da li je to konačna sudbina svakog društva u suvremenom dobu ili je to samo kod nas. Možda sustav još uvijek sam traži sebe ili se pokušava izmisliti, pa samim tim nema snage da iznjedri nekakve stvari za koje bi se mogli zakačiti i da kažemo ok, konačno smo krenuli u nekom dobrom smjeru, ili konačno imamo neke zajedničke ciljeve, vrijednosti i neke stvari koje društvo čine društvom.

INTERVIEW.BA: Pisac ste prve autorizovane biografije Ivice Osima „Ivica Osim – utakmice života“. Otkud jedan pjesnik u sportu?

TOMAŠ: Počet ću od kraja ovog pitanja. Nikad ranije se nisam bavio tim stvarima niti sam u životu čak i pomišljao da bih mogao raditi takve slične stvari. U mom životu to je bila jedna velika promjena, iskorak u nešto što mi je krajnje nepoznat teren. Uvijek smatram da stvari iz kojih nešto naučim, bez obzira koliko su one „uspješne,“ one su za mene najuspjelije, jer me oblikuju kao čovjeka. Promjene me. Nekako mi se čini da me pomaknu naprijed u životu.

Knjiga je nastala na inicijativu Muamera Spahića iz Izdavačke kuće „Vrijeme“ iz Zenice i mog urednika Selvedina Avdića. Oni su smatrali, pogotovo u vrijeme kada se BiH prvi put plasirala na veliko natjecanje, na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, da je to momenat za predstavljanje Osima koji je, vjerovatno, jedna od najznačajnijih nogometnih  i društvenih figura BiH i Jugoslavije. Dakle, vrijeme je bilo da dobije neku vrstu pisanog spomenika kako bi se i na taj način obilježio taj uspjeh. Uspjeh nogometne reprezentacije svima je značio i donio neki tračak optimizma, što je opet potvrdilo tezu koliko, zapravo, nogomet igra bitnu ulogu za psihičko zdravlje društva.

Prolazio sam kroz čudna stanja pitajući se da li ja to mogu? Ne znam kako su me Spahić i Avdić uopće naveli da pristanem. Sad se kao ne mogu sjetiti, ali znam da je to bilo kao kad boksača stavite u ring, pa ga ošamare dva puta i kažu: „Ti to možeš! Bori se!“ Onda sam se našao u tom ringu i nije bilo natrag. Upustio sam se u tu avanturu. Još je ljepše bilo na kraju kad se cijeli posao završio kad je knjiga naišla na lijep odjek i kod kritike, i ono što mi je bilo najvažnije, tako sam i pristupio poslu, da se neka književna javnost pohvalno izrazila o načinu na  koji je knjiga koncipirana.

INTERVIEW.BA: Marko Tomaš, inače, prati nogometna dešavanja i piše o njima iz pozicije „kauč selektora“ na portalu Žurnal.info – volite Liverpool, Velež. Ljudi kod nas inače više vole reprezentacije susjednih ili nekih dalekih država. Zašto?

TOMAŠ: Znamo da živimo u duboko podijeljenom društvu, koje je sve podjeljenije i podjeljenije kako vrijeme odmiče. Ta paralelna društva žive neke svoje stvarnosti koje se vremenom sve više udaljavaju jedna od druge. Malo je zajedničkih imenitelja. Izvršeno je određeno političko nasilje koje je rezultiralo time da se ljudi identificiraju, možda ponekad i na nelogične načine.

Ono što meni nekad znaju zamjerati kad pišem o reprezentaciji BiH je to kao šta ja koji se zovem Marko imam pisati o reprezentaciji BiH? Takvih poruka jako puno dobijam. Kao ko sam ja da o tome pišem, to nije moja reprezentacija. To dolazi od strane onih koji se identificiraju sa tom reprezentacijom. To su neke žalosne stvari.

 

Za mene je najprirodnije da poslije bh. reprezentacije uspjeh priželjkujem svakoj reprezentaciji susjednih zemalja, i crnogorskoj, hrvatskoj, srpskoj, slovenskoj i makedonskoj. Nekako mi je to iskustveno najbliže. Nisam od onih ljudi koji prate Liverpool od 2005. godine, od čuvenog finala u Istanbulu. Liverpool volim još od davne 1984. kada je Liverpool važio za najbolji europski tim. Kad sam bio jako mlad, Liverpool sam prepoznao i zavolio, zato što su bili najbolja momčad u Europi. I bitno je zbog toga što su nosili crvene dresove kao i Velež za koji sam navijao. Na taj način sam i povezao ta dva kluba. To je bio i period najvećih uspjeha i Veleža. Bilo je sasvim logično da u svom dječijem mozgu povežem ta dva kluba. Od tada sam čovjek koji prati Liverpool.

Nažalost, sve manje pratim zbivanja u domaćem nogometu. Starim i ja, i sve slabije podnosim stvari koje me čine tužnim i deprimiranim. Sudbina Veleža, i uopće nogometa u BiH me deprimira. Kad u nekim godinama doktori preporučuju – samo se nemojte nervirati, izbjegavajte stres, tako i ja počnem izbjegavati. Liverpool donosi dovoljno stresa, ali na nekoj drugoj razini.

INTERVIEW.BA: „Mostar, moj jadni izgubljeni Mostar, umire, čini se svakih nekoliko decenija, ali uvijek se to događa na isti datum“  napisali ste u kolumni o odlasku velikog Predraga Matvejevića, podsjećajući da je istog datuma, 2. februara, otišao i još jedan veliki Mostarac – Aleksa Šantić – kao da žalite za nekim starim vremenima („Nadam se da se barem nebo crvenilo umjesto ljudi?“)

TOMAŠ: Da. To je bio dio teksta koji sam pisao nakon što smo saznali da je Predrag Matvejević preminuo. To je taj osjećaj, pokušavam prepoznati svijet iz koga sam izrastao. Nevjerojatno, bez obzira na političke procese koji su se događali, naravno tu uključujem i  rat koji se desio.

 U današnjem Mostaru jedino mogu prepoznati neke zgrade, sve mi se čini kao da su smještene u neki čudni muzej u kojem ja sad hodam. Rijeka je jedino što uspijevam prepoznati. To nije samo zbog tog fizičkog izgleda koji se dogodio gradu u tom smislu, nego više zbog načina na koji ulice i ljudi zrače. Zbog toga mi se čini.

Pričamo o stotinjak  godina razmaka između Šantićeve smrti i smrti Predraga Matvejevića, to je jedan dugački period u kome se Mostar razvijao, rastao na tim nekakvim vrijednostima koje su se od 90-ih naovamo počele gubiti. Na koncu sa posljednjim simbolima tog nekakvog vremena društvene emancipacije vrijednosti su se počele gubiti sa odlaskom Matvejevića. Čini mi se kao zaključena priča. Ja želim, ako ću se već identificirati sa nekim mjestom ili pričati o nekoj ukorijenjenost, to može biti samo u slučaju da ja mogu u određenom prostoru prepoznati odsjaje vlastitog djetinjstva. Mislim da su to neke mentalne slike.

Ja više ne prepoznajem Mostar svoga djetinjstva. On više ne postoji. To je grad koji samo nosi ime Mostara, ukoliko se mene pita. S vremenom sve više i više nestaje. Čini mi se da je neposredno poslije rata taj Mostar još uvijek postojao. I onda je počeo lagano da hlapi. Naravno, nije rat vođen da bi se stvari vratile na isto, već da bi se stvari promijenile iz korijena, zapravo postale slika i prilika onoga tko određuje način na koji mi živimo u današnjem vremenu. Ne moram im imena spominjati da ne prljamo jezike. Nije to sudbina samo Mostara.

Mi živimo u jednom vremenu privremenosti. Ako pogledate arhitekturu, da li vam to izgleda da bi moglo trajati narednih 100, 200 godina? Ne. Arhitektura je odraz kulture života. Tako imamo privremene ugovore o radu. Sve imamo privremeno. Odnosi među ljudima su od danas do sutra, privremeni onoliko koliko trebamo jedni drugima. Nekako se čini da se sve nomadski pomjera prema nekim interesnim zonama, počevši od arhitekture pa do svega. Mislim da se obličje planeta kakvog mi znamo mijenja, samo što smo mi to učinili na jedan puno destruktivniji način koji cijelu priču čini bolnijom i nepodnošljivijom.

Sjećam se jednog intervjua koji je legendarni Džemal Čorba Hadžiabdić dao nekom sportskom novinaru kad je došao u Mostar. Pričali su o Mostaru, pričali i pričali, i zaneseno je pričao o svojim vremenima dok je igrao nogomet. I u jednom trenutku, on odrastao čovjek se rasplakao pred kamerama i svima. Zato jer je svjestan da to o čemu priča je nešto nepovratno izgubljeno. Nažalost, mi smo sudbine ovih prostora i naroda koji tu žive, mi smo sudbine bez kontinuiteta.

Nama je 50 godina cijela povijest, Nijemcima je 50 godina kap u moru s obzirom na politički i svaki drugi kontinuitet. Kod nas se svakih 50 godina sve dovede u pitanje, što se odražava na sudbinu pojedinca koji treba u životu imati taj kontinuitet i sponu sa svojim djetinjstvom, sa mladošću, sa svojom najvećom zrelošću. Naši privatni životi su iscjepkani svim tim lomovima, time su tužnije sudbine čak uspješnih ljudi poput Džemala Hadžiabdića. Bez obzira na level uspješnosti, ako vas pitaju o vašem gradu, samim tim o vašem životu – kad se jedan takav čovjek rasplače, to vam dovoljno govori gdje smo i što smo.

Una Bejtović: Smeta mi povlačenje Sarajlija

Una Bejtović je danas vlasnica agencije “Bejtovic Communications” i savjetnica za odnose sa javnošću. Prije toga je radila u medijima 10 godina, a potom u agencijama, nevladinom i vladinom sektoru te bila freelancer. Ljudi je poznaju više po boji njenog glasa preko radijskih i tv emisija u kojima je radila.

USPJEH SE OVDJE NE PRAŠTA „Dakle, mi ćemo nekoga apriori potpuno obezvrijediti, reći mu: „Vidi mu glave, šta će on, ja ga znam, on je od mene prepisivao matematiku u trećem osnovne. Mi onda čovjeka fiksiramo u taj treći osnovne, za nas je ta osoba zauvijek tu na tom nivou. Malo iz neke svoje komocije ili sujete, potrebe da smo i mi bitni i da se „očešemo“ o uspjeh drugih, mi ne dozvoljavamo ljudima da postanu «veliki», jer kako je on takav sad napravio neki planetarni uspjeh“.

INTERVIEW.BA: Karijeru u medijima počinjete još kao tinejdžerka u opkoljenom Sarajevu (decembar 1993). Šta Vas veže za taj period, kakva sjećanja su ostala u Vašoj memoriji?

BEJTOVIĆ: Najteže godine za cijeli grad bile su te 92. – 95. godina. Koliko god period opsade u ljudima budio negativne emocije i neka teška sjećanja, meni, nesumnjivo i pored tih emocija budi i neko sjećanje na te, nekad zaigrane dane druženja na radiju sa ljudima koji su željeli biti dio nekog duhovnog otpora svemu onome što se događalo oko nas. Pamtim sjajna druženja u atmosferi punoj svijesti o životu i potrebe da žive taj trenutak. Mislim da je to nešto što odredi čovjeka u životu, kreira neku njegovu posebnu percepciju života.

INTERVIEW.BA: Vaša biografija bilježi radijsko novinarstvo, organiziranje koncerata, rad u nevladinom sektoru pa i u uredu ministarstva vanjskih poslova. Kad i zašto ste donijeli odluku o pokretanju agencije „Bejtovic Communications?“

BEJTOVIĆ: Od 2009. godine počela sam raditi kao tzv. freelancer. Jednostavno sam htjela da se usavršavam u nečemu što me ispunjava i što me čini sretnom. Nisam uopšte znala u šta se upuštam, iskoračila sam zaista u nešto nepoznato. U tom trenutku nisam imala nijednog klijenta, a i privatno sam imala neku prilično tešku situaciju. Veliki je to bio izazov ali sam se pouzdala u znanje i iskustvo koje sam do tog trenutka stekla nakon 16 godina rada. Nakon četiri i po godine, i poslije nagrade „PRO.PR Awards“ koju sam dobila za 2013. godinu, zapravo sam shvatila da je vrijeme da se sav taj moj PR posao podigne na novu razinu. Sad je vrijeme da se napravi agencija, da sve to skupa dobije neki novi smisao. Tako da od 1. januara 2014. god. formalno postoji agencija za odnose sa javnošću „Bejtovic Communications.“ Nas je troje danas u toj firmi. Kontinuirano, već četvrtu godinu, što mi je potpuno nevjerovatno, servisiramo klijente iz svih mogućih oblasti.

INTERVIEW.BA: Sarajevo je Vaš grad. Kakav je on danas?

BEJTOVIĆ: Smeta mi povlačenje Sarajlija pred tom izmijenjenom demografskom strukturom i prepuštanja grada onima kojima grad nije prirodno okruženje. Mogu čak i sebe da ubrojim u te ljude. Puno smo prostora ostavili da djeluju oni koji su od njega napravili ovo što je grad danas, a premalo smo se mi borili za to misleći da je dovoljno da smo samo mi eto ti neki kao rođeni tu, pa da je to samo po sebi dovoljno. Nije. Grad čine ljudi.

Nažalost, Sarajevo je izgubilo puno sjajnih ljudi koji su činili jednu njegovu intelektualnu, umjetničku, političku i svaku drugu esenciju. Mislim da danas svjedočimo, zaista, u punoći kakav nam je horor, zapravo, priušten ratom koji se dogodio i koji je završio prije 20 godina. Tek sad vidimo te rupe u sistemu vrijednosti, rupe u procesima političkim, te rupe u obrazovnom sistemu. Dakle, imam osjećaj da ćemo se tek sad suočavati sa nekim stvarima. 

Druga stvar, jako puno ljudi boluje od malignih oboljenja i to je posljedica ratnog perioda. Nisam sigurna ko je to rekao Abdulah Sidran /Amir Brka/: „Sad umiru oni koji misle da su preživjeli rat!“ A ovi što ostaju, što su živi, suočavaju se sa tim sa kakvom smo se destrukcijom suočili. Mi smo još uvijek i zemlja i grad siromašnih ljudi, potpuno podijeljenog društva i neartikuliranih trauma iz rata, tako da će nam trebati puno  vremena i rada, a pri tom mislim da to mogu dati samo oni koji su istinski slobodni ljudi. Po mom mišljenju, slobodni istinski ljudi su oni koji ne robuju kreditima i poziciji, foteljama, takvih je jako malo.

Uprkos svemu… Takva jedna blizina ljudi, takva jedna fluktuacija gdje vi u jednom danu možete imati pakleni radni dan, ali i stići popiti kafu na suncu na Čaršiji i pritom sresti nekog pravo bliskog, dragog i poznatog, to mi je potpuno fascinantno. To je jedna kultura življenja koju mi tako olako uzimamo. Mislimo da je negdje drugo bolje, mislimo da nas neko na Zapadu čeka raskriljenih ruku. Tek kad negdje drugo dođemo, shvatimo da nikog ne znamo, da nikog nismo pozdravili, nismo stigli maknuti iz neke kancelarije, da nas ni portir u nekoj zgradi nije pozdravio. Ovdje se uredno ispitati s nekim zdravo za zdravo, pogotovo u nekim kompanijama gdje ljudi rade pet ili 10 godina. To je nešto što mi koji živimo u Sarajevu uzimamo zdravo za gotovo. Mislim da to i jeste sam život. Život nije taj novac ni ono što smo zaradili pa potrošili na neke godišnje odmore i skupe stvari.

INTERVIEW.BA: Na svom twitteru ste napisali jedne prilike u 2016. god. „Sarajevo, zapravo nikad nije znalo živjeti sa ljudskim veličinama u realtimeu. Uvijek ih se sjećalo post festum, kreteni, to smo mi.“ Šta je to sa nama, nerijetko i pljujemo po sebi a, s druge strane, žalujemo za ljudima tek kad ih više nema?

BEJTOVIĆ: Ne damo se mi. Nekako ne damo da nam je neko bitan, jer smo i mi sami sebi nekako bitni. Pa nam se to često znalo obiti o glavu. To je dio tog sarajevskog kočoperenja. U redu je na jednoj razini, jer je Sarajevo takvo, kao što rekoh, vrlo intimno. Ne možete vi u Sarajevu držati distancu. Meni se desilo jednom prilikom, došla mi je kolegica iz Beograda i sad šetamo Čaršijom.

I sretnemo Dinu Merlina i on se meni javi: „Gdje si, Una?“ Kaže meni ova kolegica: „Je li ovo bio Dino Merlin?“ Ne možete vi u Sarajevu biti na nekoj trećoj distanci. Ne ide. Možete, ali ste onda izopćeni. Niste onda potpuno dio raje. Nama je uvijek nedostajalo mjere u kritičkom sudu. Dakle, mi ćemo nekoga apriori potpuno obezvrijediti, reći mu: „Vidi mu glave, šta će on, ja ga znam, on je od mene prepisivao matematiku u trećem osnovne. Mi onda čovjeka fiksiramo u taj treći osnovne i prepisivanje te matematike i zadaće. Za nas je ta osoba zauvijek tu na tom nivou. Mi ne dozvoljavamo ljudima iz neke malo svoje komocije i potrebe da smo i mi bitni i da se „očešemo“ o uspjeh drugih, jer kako on takav sad napravio sad neki planetarni uspjeh. Šta će on, jer sam ja sad bitan zato što je on u trećem osnovne od mene prepisivao matematiku. Dakle, ljudi imaju potrebu da su tako bitni, vole omalovažavati druge i njihov uspjeh.

Meni je super što holivudske zvijezde pričaju kako su po gradu normalno hodali, pa nije baš da ih „razguljuju“ onako obožavatelji. Ima nečeg zdravog u tome. Zdravog odnosa prema tome. Mislim da je rat tome posebno puno dodatno doprinio. Tako je bilo i prije. Ta granata je isto mogla pasti i meni i Tifi na glavu, mislim, dok smo hodali ulicom ili bilo kome drugom. Dakle, i mom tati koji je igrao predstavu i publici koja ga je gledala.

To je stvorilo jednu posebnu energiju. Znamo nekad otići u krajnost i toliko podrazumijevati neke ljude da su naši i da su ovdje i da im je mjesto ovdje, i da nam nigdje na svijetu ne može bolje biti nego ovdje. Onda to malo jednostavno postane samo floskula. Izgubi se jedno poštovanje, jedan zdav odnos prema nekim ljudima. To je taj balans tog života. Ovdje sa konobarom morate biti raja da biste dobili piće.

INTERVIEW.BA: Krajem 2016. godine Mala scena Pozorišta mladih Sarajevo dobila je ime “Sead Bejtović Malecni,” tada ste rekli za svog tatu da je „uvijek ostao veliko dijete“?

BEJTOVIĆ: To je istina, bez ikakve sumnje. To je rekao Dino Mustafić na dodjeli Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra, što je nagrada za životno djelo koju festival MESS dodjeljuje. To je bilo 2007. godine na sceni tog istog pozorišta kad je dodjeljivao tu nagradu tati. Ali je drugu priču ispričao na komemoraciji, da su oni radili predstavu i na toj probi se on toliko uživio u tu neku ulogu da spava, da je na kraju zaista i zaspao. Pa su ga onda probudili i tata je rekao: „Spavam. Uživio sam se u ulogu.“ Bio je tako pun duha. Svaki dan je imao neku doskočicu koja je oplemenjivala naše živote, koliko te silne generacije koje su prošle kroz to pozorište, isto toliko i nas koji smo bili njegova djeca.  Mislim da je dio tog dječijeg zaigranog duha ostao u meni. Znao  je reći kad gledamo neku seriju koja ima onako pomalo naivan scenarij, pa on kaže kao, a kao fol neka krimi serija, a on kaže: „Jel’ de, još samo da se vuk pojavi ovdje.“ Bilo je tako nekih super humorističnih doskočica. Živio je život u punoći. Zaista je vodio računa o ljudima. Fascinantna je bila njegova blagost kojom se ophodio prema svima nama.

INTERVIEW.BA: Magistrirali ste demokratiju i ljudska prava, na temi “Politički režimi i mediji – Mediji između govora i mržnje i standarda EU: Studija slučaja Hrvatska.” Kad biste jednog dana odlučili da se  politički angažirate, npr. kako biste  ukratko osmislili tu kampanju ili biste to prepustili nekome drugom?

BEJTOVIĆ: Teško da bih sama sebi vodila kampanju. Nije baš uputno da se to radi. Moja prijateljica, kolegica iz agencije Ena Maglić je specifični operativni mozak naših aktivnosti, pa se ja sa njom našalim i kažem: „OK, Nađa Lutvikadić – Fočo bi mi radila kampanju, jer bi ti morala voditi računa o firmi da se ne raspadne.“ Ena me preduhitrila, pa se ona kandidovala, već je bila na opštinskim izborima. Tako da je ona započela svoju političku karijeru, pa sam joj rekla ja ću ti raditi političku karijeru kad se budeš kandidovala. Bit ćeš najbolja predsjednica. Ili makar načelnica opštine Centar. Našla bih ja lako nekoga. Sasvim sigurno bih se savjetovala sa ljudima koji su stručnjaci u svom poslu. Ono što ne rade naši političari ni u kom smislu, a ni političarke. Ne savjetuju se. Ne trebaju im savjetnici nego poslušnici, jer misle da je sasvim prirodno ako su završili Građevinu da su odlični komunikatori. Kod nas ljudi misle da su kompetentni za sve živo.

Mene su jednom ljudi pitali da održim predavanje o upravljanju ljudskim resursima, rekla sam im da to ne radim. Ja jesam sebi birala kadrove s kim ću raditi na poslu, često sam na nekim poslovima na panelu birala saradnike na projektima, mogla bih ja o tome nešto i reći, ali mi ne pada na pamet da se negdje sutra na Googleu pojavi moje ime uz temu za koju se neko drugi školovao. Postoji škola da bi neko bio menadžer ljudskih resursa, i neko je prošao tu školu. E pa, tako bih i ja sutra u političkom djelovanju za određenu oblast trebala baš biti najpametnija da znam sve o vanjskoj politici, unutrašnjoj politici ili o nekom specifičnom problemu u smislu zdravstva. Za komunikacije je jako bitno da imate taj vanjski uvid u to šta vi radite. Super je kako vi to sebe vidite unutra i kako vi mislite da projecirate prema vani poruke, ali možda sam ja u sebi jako skromna i mislim da ponekad neke stvari ne znam ili sam vrlo nesigurna, a vi meni dođete i kažete: „Vi meni djelujete vrlo samopouzdano, vrlo drčno, nekome odbrusite“. To što ja unutra mislim o sebi je jedna slika, ali za političko djelovanje je jako važno da dopustite da vam neko kaže kako to zaista izgleda izvana. I da vam kaže da to što radite je katastrofa. Vi unutra mislite da je to super. To je vaš problem.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

BEJTOVIĆ: Procenat je smiješan. To je sasvim sigurno. Tu nije zvono samo na muškarcima, da se razumijemo, jer je ovo muški svijet i politika je muški posao. Ne! Odgovornost je na ženama koje prepuštaju svoje pozicije na listama, koje prepuštaju svoje izvojevane funkcije i mandate i kojima se trguje, koje se povlače pred takvim radnjama svojih stranačkih kolega. I uopšte je na ženama da kad već osvoje određeni javni prostor da ga zadrže, da se ne povlače pred odgovornošću.

Žene koje su neustrašivo očuvale porodice u ratu nemaju čega da se boje ni u politici. Ionako se politikom bave mahom nesposobni i nekompetentni muškarci. Međutim, imamo potrebu kad se žena kandiduje da se pitamo da li je kompetentna, a to što je 99 posto nekompetentnih to niko ne dovodi u pitanje. Ne može nijedan muškarac za taj dio preuzeti odgovornost.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

BEJTOVIĆ: Ne znam. Teško bih vam odgovorila na to pitanje. Nažalost, malo je žena svojom kompetencijom, izgrađenim komunikatorskim stavom doprlo do mene. Mislim da nam nedostaje obrazovanih, kompetentnih, odmjerenih  u komunikatorskom smislu, zrelih i informiranih žena u javnom diskursu općenito, ne samo u politici. Možda se vraćam ponovo na pitanje odgovornosti, ali takvih žena sigurno ima, ali ne žele da se ističu a tako se ne može graditi politička karijera.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

BEJTOVIĆ: Žene nose život. I hajmo zamisliti kako bi izgledalo ovo društvo kad bi obrnut postotak bio na izabranim funkcijama. U konačnici, zašto ne dati nekome priliku. Hajmo probati sa ženama. Hajmo probati da vidimo, možda će se udružiti kao žene, kao majke razumjeti jedne druge. Možda će naći neki koncenzus oko nekih spornih tema, jer će bolje razumjeti pitanje socijalno ugroženih ljudi. Možda će stavljajući potrebe drugih ispred svojih uskostranačkih interesa bolje razumjeti pitanje djece, hiljade drugih problema na drugi, intuitivniji, senzibilniji  način, a imati kompetencije i etičan politički stav. Mi smo društvo koje je uprljalo pojam politike. Bez politike ništa ne možemo realizirati, ne možemo donijeti nijedan zakon, ne možemo napraviti nijednu trajnu  društvenu promjenu ukoliko se neko nije politički angažovao. Zato jedva čekam da podržim kompetentne, sposobne i politički etične žene koje mogu napraviti život u Bosni i Hercegovini kvalitetnijim i dostojnim čovjeka!

OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

5 pitanja za Milana Senića: U BiH se oblačimo uniformisano

Milan Senić je bh. modni dizajner, stilista i kostimograf koji znanje stečeno studiranjem psihologije indirektno primjenje u poslu kojim se danas bavi. Odijevanje smatra ličnim i kreativnim činom, te bi volio vidjeti više ljudi u našem javnom životu, ali i na ulicama, koji se kroz svoj styling kreativno izražavaju. O tome govori u našoj rubrici „5 pitanja.“

DOMINACIJA VELIKIH MODNIH BRANDOVA: „Svaka industrija pa tako i modna, prolazi kroz različite faze tranzicije. Dominacija high street brandova polako jede male proizvođače,  pa tako se osjeti i značajan uticaj na potražnju unikatnih proizvoda. Ne znam da li sam nepopravljivi optimista, ali istorija mode potvrđuje da svaka faza i svaki trend ima svoj rok trajanja. Ljudi se brzo zasite nametnutim konceptima. Baš kao što se na globalnom nivou sve više ljudi okreće zdravoj ishrani i zdravim životnim navikama, mislim da će se taj trend preslikati i na fenomen mode.“

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da ste studirali psihologiju, zanima nas koji posao je danas više stresan – baviti se psihama ljudi ili njihovim tijelom i imidžom?

SENIĆ: Na sreću ili na žalost,  pozivom psihologa se nikad nisam bavio. Znanje koje sam stekao tokom studija indirektno koristim i u poslu kojim se danas bavim… Stres je nešto što ne možemo izbjeći. Jednostavno, životni tempo i ambijent su nametnuli njegovu prisutnost. Ono što možemo mijenjati jeste odnos prema stresu i kako ga kanalisati u kreativnom i produktivnom smjeru. Mišljenja sam da svaki posao koji obavljamo sa odgovornošću nužno nosi sa sobom određenu dozu stresa. U suprotnom, posao bi obavljali rutinski bez potrebe da u procesu učimo i napredujemo.

INTERVIEW.BA: Da li su ljudi više zabrinuti kakav utisak ostavljaju psihički ili fizički?

SENIĆ:  S obzirom da na javnoj sceni dominiraju površnost i senzacionalizam, logično je da su ljudi nesvjesno fokusirani na ono fizičko. Nemam ništa protiv brige o svom tijelu i želji za postizanjem što atraktivnijjeg fizičkog izgleda, uostalom i to je kvalitetan način rada na sebi i stjecanja samopouzdanja. Prednost dajem intelektualnoj i duhovnoj nadgradnji.

INTERVIEW.BA: Kako se mi u BiH odijevamo, da li smo li in? Ko su naše modne ikone danas?

SENIĆ: Ono što je moj prvi dojam jeste uniformisanost i potreba za pripadanjem masi. Postoje zanimljivi i hrabri pojedinci dosljedni sebi i želji za eksperimentiranjem i izgradnji individualnog pečata kroz odijevanje, vjerojatno izloženi nerazumijevanju i podsmijehu okoline. Odijevanje smatram ličnim i kreativnim činom, tako da bih  volio vidjeti više ljudi u našem javnom životu, ali i na ulicama, koji kroz svoj styling kreativno izražavaju sebe. Vjerujem da bi njihov primjer počeli slijediti i drugi.

INTERVIEW.BA: Ko su teži, zahtjevniji, klijenti: muškarci ili žene i zašto?

SENIĆ: Ne mogu napraviti značajno poređenje. Logično je da prilikom prve suradnje sa klijentom može doći do osjećaja nepovjerenja u odnosu klijent – dizajner, ali baš kao u svim drugim oblastima, potrebno je da se ljudi osjete da mogu surađivati na obostrano zadovoljstvo.

INTERVIEW.BA: Promovišete svoje kreacije kroz formu modnog filma. Šta je karakteristično za ovu vrstu promocije?

SENIĆ: Modni film je idealan način promocije i prezentacije mog rada. Proces nastajanja kao i timski rad za mene predstavljaju profesionalni izazov ali i zadovoljstvo. Modni film je već dobro poznata forma u svijetu dok kod nas tek dobiva na svojoj aktualnosti, i drago mi da sve više mojih kolega pokazuju interes za ovakvu formu. Za razliku od modne revije ili showrooma, modni film potencijalnim klijentima, suradnicima u svakom momentu nudi mogućnost uvida u koncept, suštinu, ideju kolekcije ili branda.

INTERVIEW.BA: Odjevna industrija je, kažu, nakon nafte postala drugi najveći zagađivač svijeta?

SENIĆ: Svaka industrija pa tako i modna, prolazi kroz različite faze tranzicije. Dominacija high street brandova polako jede male proizvođače,  pa tako se osjeti i značajan utjecaj na potražnju unikatnih proizvoda.  Ne znam da li sam nepopravljivi optimista, ali istorija mode potvrđuje da svaka faza i svaki trend ima svoj rok trajanja i ljudi se brzo zasite nametnutih koncepata. Baš kao što se na globalnom nivou sve više ljudio kreće zdravoj ishrani i zdravim životnim navikama, mislim da će se taj trend preslikati i na fenomen mode. 

Lorens Listo: Nenormalno volim ovu državu i moj Mostar

Lorens Listo prvi put je skočio u Neretvu ne sa Starog mosta, već sa tramboline te 2000. godine jer još uvijek nije bio izgrađen novi Stari most. Deset puta je dobio titulu najboljeg skakača na tradiconalnim skokovima sa Starog mosta u Mostaru. Trenutno radi u naftnoj industriji, a u slobodno vrijeme trenira i priprema se za ljeto. Za interview.ba izražava očaj svih Mostaraca stanjem u gradu za koje okrivljuje samo lokalne političare i govori o ljepotama mostarskih skokova.

PUN KOFER SVEGA „Ljudima je, vjerujte, u Mostaru pun kofer svega. Nemamo ni Gradskog vijeća, ne mogu se donositi odluke. Ne bavim se politikom, niti sam nacionalista, grad neka vodi bilo ko kako god da se zove, bitno je samo da ljudima u Mostaru bude bolje i da lakše žive. Dosta je teške i sumorne svakodnevnice i da grad krene naprijed, jer ovo više nema smisla“.

INTERVIEW.BA: Godinama ste najbolji u skoku na glavu, popularnoj „mostarskoj lasti“. Da li se sjećate svog prvog skoka sa Starog mosta, jel’ bilo straha, adrenalina?

LISTO: Prvi put sam se prijavio, odnosno skočio ne sa Starog mosta već sa tramboline (most je bio tada srušen) 2000. godine. Znao sam da će mi biti lakše skočiti tu pred mojoj rajom neko da dođem pred publiku i da skočim sa mosta. Postojala je velika doza adrenalina, straha i svega ostaloga. Moram naglasiti da mi je drugi skok  bio puno teži, više me je bilo strah u tom skoku jer sam znao kakav je udar u vodu i šta me čeka. Znao sam kolika je visina i koliko moram poletjeti. Nisam loše skočio. Dobio sam neke solidne ocjene, bio sam četvrti na tom svom prvom zvaničnom skoku. I od tada sam uvijek osvajao prvo, drugo ili treće mjesto. Prvi put sam skočio sa 19 godina, odnosno prvi put sa privremenog mosta Pepito koji je bio umjesto Starog mosta skočio sam sa 16 godina. Prijatelj me je čekao u vodi sa nekim čamcem na napuhavanje, bukvalno kad sam izašao iz vode sve zvijezde sam prebrojao, jer bio sam dijete sa 16 godina.

INTERVIEW.BA: Nije mala stvar biti najbolji skakač, zanima nas kako se pripremate, kako izgleda jedan Vaš trening, koliko je tu odricanja?

LISTO: Kako se spremaju profesionalni sportisti u fudbalu, džudou, karateu, boksu itd. i  ja isto tako, svaki dan idem u teretanu gdje imam treninge tokom čitave godine. Imam parne treninge koje ubacujem od januara. To znači da dva puta dnevno treniram u teretani (tegovi i trčanje). A sa lijepim vremenom, tamo od 1. maja imam treninge na skakaonicama u blizini Starog mosta. Pored toga, idem i na takmičenja u regiji, i sa Starog mosta skačem prvi put prije zvaničnih skokova. Desetak dana prije skokova sa Starog mosta ne skačem, odmaram.

INTERVIEW.BA: Da li osjećate neku vrstu pritiska, jer Mostarci, a i mi ostali u BiH – naviknuti smo da je Lorens Listo najbolja „mostarska lasta“?

LISTO: Moram priznati da mi je svake godine sve veći i veći pritisak, posebno od moje raje kad mi kažu: „Ti više nemaš konkurencije.“  A ja najbolje znam koliko je težak i zahtjevan taj skok. Mala greška može dovesti ne samo do lošeg skoka, već i do kobnih posljedica. Skok „lasta“ koliko god da izgleda lijepo i atraktivno, toliko je i opasan. Nekad bude i smrtnih slučajeva i slično. Uvijek kad dođem do Starog mosta bilo da treniram ili skačem, uvijek se dobro pripremim psihički. Znam koliko je skok opasan, pa se ni u jednom trenutku ne opuštam, bez obzira na to koliko sam puta izveo skok sa mosta. Lakše mi je bilo par godina unazad napadati drugo ili treće mjesto nego kad branim titulu.

INTERVIEW.BA: Uzor ste mladim Mostarcima, Neretva je opasna rijeka, a skok na glavu sa 27 metara nije baš bezazlena stvar. Kakav savjet biste mogli dati mladim generacijama?

LISTO: Što se tiče mladih skakača, mi pokušavamo da svake godine izbacimo jednog ili dvojicu skakača bez obzira da li se radilo o skokovima na noge ili na glavu. Pokušavamo praviti, jer dugi niz godina nema puno Mostaraca da skaču s mosta na glavu. Ubijeđen sam da momak i dječak koji se bavi sportom i koji je u treningu, te zna da skače i ima tu vrstu talenta, ne može imati nekih velikih posljedica ili povreda. Mislim da se više povrede ljudi na boksu i MMA i K1 turnirima. Naravno, može doći i do povreda. Prošle godine kad sam pobijedio, povrijedio sam i slomio prst, natekao mi je zglob od ruke.  Drugi skok sam skakako tako povrijeđen, bandažirao sam ruku i tako skakao. To je tolika ljubav da mislim da sam slomio obje ruke da bih i dalje skakao u toj drugoj seriji skokova sa Starog mosta. U svakom sportu može doći do kobnih posljedica.

Nikoga, naravno, ne bih nagovarao da skoči, to mora biti odluka samog skakača i mladića koji želi da skače. Više puta sam nekim momcima rekao da ne skaču ako nisu spremni, te ih upozorio na njihove nedostatke, pa i našim gostima sa strane koji bi prvi put da skaču. Pored Starog mosta ima skakaonica od 12 metara i nek tu probaju, a ako vidim da tu ne mogu bezbjedno skočiti – kako će onda skočiti sa Starog mosta?!

Bilo je ljudi koji su se ljutili kad bih ih savjetovao da ne skaču već da dođu iduće godine spremni. Ne glumim nekog lokalnog šerifa. Vjerujem da će se neki momci pronaći u ovom intervjuu koje sam fino zamolio da ne skaču, a iduće godine su došli istrenirani i pet puta su bolje skakali. Nakon par godina, ljudi mi dođu i kažu svaka čast što me nisi pustio tada da skačem, mogao sam tada poginuti, a sada skačem „lastu.“ I da naglasim to da nikoga ne vidim kao svoju konkurenciju, svaki put kad ljudi dođu na Stari most iz svih dijelova bivše Jugoslavije, poželim svima sreću jer znam koliko može biti koban skok. Nije važno da ja pobijedim, uzeo sam dovoljan broj titula. Važno mi je da se niko ne povrijedi, a manje je bitno ko će pobijediti.

INTERVIEW.BA: Šta radite osim priprema za skokove, čime se bavite?

LISTO: Radim u naftnoj industriji u veleprodaji. Poslije svakodnevnog posla koji obavim za svoju fimu,  treniram redovno i idem u teretanu i pripremam se.  Rijetko da imam slobodnog vremena, jer sam uvijek u sportu.

INTERVIEW.BA: Šta se inače dešava u Mostaru, kako vidite situaciju u gradu, neki dnevni život? Kako ga možete opisati našim čitaocima?

LISTO: Život u Mostaru nije ugodan kao što to nije ni u svim drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Posebno sada kada su „raskopali“ čitav grad. Mi bukvalno ludimo, pređemo dva kilometra za 45 minuta. Haos je u gradu što se tiče radova i puteva. Nadam se, ustvari znam da će Neretva biti čistija, pošto ugrađuju kolektore koji će riješiti problem kanalizacije i otpadnih voda koje će ići van grada. Mislim da će se voda iz Neretve moći piti. Nadam se da će se uvođenjem tih kolektora povećati i broj kupača, jer bez kupača nema ni skakača. Djeca moraju da se kupaju u Neretvi ispod Starog mosta. Ne može nijedno dijete izaći iz kuće, igrati igrice po čitav dan i doći na Stari most da skače u Neretvu. Od toga nema ništa.

INTERVIEW.BA: Dugi niz godina u Mostaru nije bilo izbora, odnosno kako gledate na politiku SDA i HDZ?

LISTO: O situaciji u Mostaru može se pričati tri dana i tri noći. Mostar je grad slučaj što se politike tiče. Ljudi ne mogu da glasaju. Pun im je kofer problema ove vlasti. Lično nisam ni u jednoj političkoj stranci. Nadam se da neću ni biti ni u jednoj. Ne znam šta nosi dan a šta noć, ali u ovakvoj situaciju u Mostaru sam totalno apolitičan. Vidim da ljudi koji su na vlasti u ovom gradu da je to živa katastrofa. Kada se prvi put u Mostaru održe lokalni izbori mislim da će neke nove snage i druge stranke, koje nisu bile do sada na vlasti, odnijeti veliki broj glasova. Ljudima je, vjerujte, u Mostaru pun kofer svega. Nemamo ni gradskog vijeća, ne mogu se donositi odluke. Ne bavim se politikom niti sam nacionalista, grad neka vodi bilo ko kako god da se zove, bitno je samo da ljudima u Mostaru bolje i da lakše žive. Dosta je teške i sumorne svakodnevnice i da grad krene naprijed, jer ovo više nema smisla.

INTERVIEW.BA: Šta biste Vi pod hitno promijenili?

LISTO: Pod hitno bih sve promijenio u Mostaru što se može promijeniti. Za šta se god uhvatite škripi i klapa i slično. Mora se mijenjati kompletna vlast. Od nove politike, ne znam koliko godina ne radi Gradsko vijeće, mislim osam godina…a znamo da se nijedna odluka ne može donijeti bez Gradskog vijeća. Možda neke privremene odluke, ali nijedna krucijalna stvar u gradu ne može se uraditi bez ovog vijeća.

INTERVIEW.BA: Gdje mislite da je najveći problem u gradu, je li među ljudima ili jednostavno samo politici?

LISTO: U politici, ma kakvim  ljudima. Ja sam Bošnjak, imam veliki broj prijatelja i Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ne znam više ni koje vjere i nacije su moji prijatelji. Od te priče da je problem u ljudima nema ništa. Pored politike, mediji su isto krivi kad prikazuju neke slike iz Mostara vezano za utakmice. Možete doći do mene i mog društva u kome se nalaze ljudi svih vjera i nacija, i da vidite kako se slažu i sve ostalo. Dođite na Stari most ljeti pa da vidite koliko različitih ljudi bude tu. To je ljepota. Kad vidim da ima i crnih, žutih i bijelih, itd., meni je puno srce. Samo politika i jedan dio medija su krivi što se plasira ružna slika iz Mostara. Ima puno lijepih stvari u Mostaru o kojima se može pisati.

NENORMALNO VOLIM MOSTAR

INTERVIEW.BA: Možete li nam navesti pet stvari koje volite u Mostaru, a šta Vam se ne sviđa u gradu?

LISTO: Volim Mostar prvenstveno jer sam vezan za ovaj grad. Nisam u ratu otišao iz Mostara. Kojih pet stvari da nabrojim, ne znam. Nikad za stalno ne bih mogao otići iz Mostara. A mogao sam otići kod rodbine u Švedsku i gdje sam htio, ali nisam otišao iz njega u ratu, pogotovo ne bih sada u miru otišao iz ovog grada.  Ja sam neki patriota, volim ovu državu BiH nenormalno i svoj grad Mostar.