Marko Tomaš: 25 godina iste partije na vlasti – to nije diktatura? (2)

Marko Tomaš je pisac, novinar, kolumnista, Mostarac koji je rođen u Ljubljani. Jedan je od pokretača i urednika časopisa „Kolaps“ i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istrei Feral tribuneu, u Splitu vodio knjižaru UTOPIA. Danas piše za Žurnal.info, Lupi.ga i Urban magazin. Redovno odlazi iz BiH i redovno joj se vraća. Ovaj intervju je njegovo svjedočenje o zemlji koje nema i onoj koja je zastala na putu za negdje.

SVE JE OVO VRIJEDNO PREZIRA „Umorim se do granica da mi dođe da dignem ruke od svega. Dođe mi da se kao i milioni Bosanaca i Hercegovaca spakiram i odem negdje da se više nikad ne vratim. Sve je to vrijedno prezira. Nije tu problem više ni u materijalnoj bijedi. Problem je te duhovne, intelektualne bijede na koju su ljudi svedeni unatoč tome što ih trpaju u „dupe“ religijske zajednice, kao oni će ih duhovno ispuniti, a čime?“

INTERVIEW.BA: Autor ste pjesme „Grad“ na albumu mostarskog muzičara Sanela Marića Mare, pa gdje to vi Hercegovici pronalazite inspiraciju?

TOMAŠ: To je suradnja koja, opet, dolazi iz prijateljstva, iz želje da udružimo nekakve kreativne snage i potencijale i da probamo napraviti da Marina glazba da mojim riječima i glas i novi kvalitet. Tako i obratno, da Marina glazba nekakvim mojim spisateljskim angažmanom dobije novu formu i neki novi kvalitet. Nama je lijepo da zajedno sjedimo i nešto zajedno stvaramo. To nas ispuni onako dobrim i pozitivnim osjećajima. I nadam se da će ta pjesma kad izađe nešto znači i drugim ljudima koji to slušaju. Inspiracija za pisanje o raznim temama i progovaranje o njima je naravno posvuda.

INTERVIEW.BA: Živjeli ste i radili u Splitu, Zagrebu, često odlazite iz Mostara, ali mu se uvijek i vraćate. Zašto?

TOMAŠ: Ima tih priča kao kad odeš, ne vraćaj se. Pisao sam o tome nikad se ne vratiš istom mjestu niti se isti čovjek vrati sa tog mjesta. Povratak na neki način je nemoguć, ali opet kažem, postoji ta neka magnetska privlačnost svih tih mentalnih slika i emocija koje su duboko zakopane u meni i koje me vraćaju natrag. To je kao neka vrsta intimne arheologije, kopam po sebi i probam po svojoj okolici kopati. Jedino kad osjetim da sam se vratio u Mostar je onda kad siđem na plažu svog djetinjstva na kojoj  sam odrastao i kad tu provedem neko vrijeme još uvijek imam tu snažnu sponu sa samim sobom. Ne znam zbog čega mi je to potrebno.

Šta god da kažem, bit će vjerojatno krajnje patetično, ne znam da li me to puni energijom ili je to samo nekakva naivna, blesava nada (bit će da je to prvo), da će se ipak početi pojavljivati nekakve iskre koje će mi dati novi optimizam vezano za taj prostor. Ne za moj vlastiti život.

Šta znači naći optimizam? Biti manje opterećen stvarima o kojima mi sada pričamo, manje opterećen kontekstom u kome živiš i samim tim živjeti ležernijim životom. Možda sam ja ona vrsta čovjeka koji ne može da podnese ležeran i opušten život, nego mora sam sebe iznervirati barem dva puta dnevno ili rastužiti da bi uopće mogao funkcionirati.  Često kad sam negdje uhvatim sebe da čitam ili slušam o Mostaru, vrlo često se uhvatim da reagiram k’o Čorba Hadžiabdić u tom interjvuu, da se jednostavno rasplačem. A da uopće nemam pojma odkuda  to dolazi. Sama pomisao na vlastiti grad u toj mjeri me rastužuje da je reakcija plakanje. Opet je to zbog toga što postoji toliko stvari koje čovjek teško podnosi, koje ga tjeraju da ode i onda je valjda unutar sebe čovjek razapet i padajući u tu provaliju različitih emocija, vjerovatno su ti mali živčani slomovi rezultat toga.

INTERVIEW.BA: Da li bi Mostar pa i cijela politička situacija u BiH bila prosperitetnija sa smjenom generacija, jer definitivno nešto ne štima u zadnjih 20 i više godina?

TOMAŠ:  Meni je malo taj teror mladosti jedan od osnovnih problema kapitalističkog sustava koji je zapravo globalan. Teror mladosti, koja se isključivo povezuje sa ljepotom; prvo je nepravedno prema ljepoti, a drugo prema prirodi koja čini da ljudi stare i da se mijenjaju.

Sjećam se sebe kao tinejdžera, ja sam bio arogantni, nabusiti, destruktivni klinac koji misli da je najpametniji na svijetu, što većina klinaca i misli. Da li stvarno trebamo takvim ljudima prepustiti da vode stvari? Mislim da to ne bi promijenilo nešto nabolje. Jedan idealni spoj, rečeno u nogometnom žargonu, bi bio spoj mladosti i iskustva koji bi mogao da društvo promijeni. Ipak, s godinama dolazi i mudrost, iskustvo i nekakva druga vrsta tolerancije koja je više diplomatična u odnosu na mladost koja bi „išla sve da ruši i mijenja svijet!“

Drugi problem kod nas je način kako je politički sustav organiziran. Evo da mi sada pokušamo osnovati neku političku opciju, sa koje točno razine bi mi počeli naš politički aktivizam, kome se obraćamo, koja je naša ciljana grupa. Socijaldemokracija nije moguća  u okviru etnički podijeljenih izbornih sustava i etnički podijeljenog društva. Sustav je potpuno pogrešan tako da za BiH nema nade dok se to potpuno ne promijeni. Dejtonski sporazum je jedan okov, nije bitno kako ga razmrsiti, konačnom podjelom do kraja na te nekakve entitete ili centralizacijom. Potpuno je nebitno samo da to rješenje bude dio dogovora svih tzv. zainteresiranih strana.

Bitno je da se krene u bilo kakvom smjeru. Ovo je stajanje u mjestu koje stvara atmosferu močvare i onda svi imamo dojam da samo tonemo u živo blato. Tu možemo da analiziramo masu stvari, ne samo nametnuti Dejtonski sporazum. On  je trebao biti privremeno rješenje. Ali mi živimo paradoks, političke snage koje su uvele zemlju u rat ostaju na vlasti i nakon rata.

Paradoksalna situacija koju oni drže u statusu kvo. Toliko dugo su prisutni tu da su oni postali pouzdani partneri međunarodne zajednice i garanti stabilnosti i mira. Jer, kako sam rekao, nije se ratovalo da bi stvari ostale iste i da bi mi živjeli jedni s drugima ili pored drugih, već upravo da se to više ne događa. To su neki problemi koje mi nikako ne možemo da osvijestimo.

Mladi koji su odgojeni u ovom sustavu, s njima nam je budućnost još gora. Jako je puno ljudi kojima je sve jasno, kojima je sve ovo sasvim ok. Dvadeset pet godina iste partije na vlasti – to nije diktatura, to nije jednoumlje, a? I to vječno pozivanje da moramo skupiti glave i misliti u istom smjeru. Nema kulture debate. Čovićev HDZ, recimo, kao i druge, njemu partnerske stranke poput SDA, je doslovno organiziran kao komunistička partija, on ne zna bolje. On ima i svoju mladež koja radi svoje kulturne programe, pa ta mladež ima i svoje pjesnike, slikare, crtače, domove kulture. A ovamo se prikazuje – mi smo srušili diktature i jednoumlje. Ne, brate, nego si samo jednu diktaturu zamijenio drugom.

INTERVIEW.BA: Dok se u Sarajevu (ne)slavi antifašizam, u Mostaru i drugim gradovima djeca se obrazuju kroz dvije škole pod jednim krovom, decenijama smo zatrovani nacionalizmom. Ima li lijeka?

TOMAŠ: U Sarajevu se nominalno tu i tamo obilježavaju neki antifašistički događaji isto kao i u Mostaru. Meni to bude smiješno. Laje se da u Mostaru postoji ulica Mile Budaka, a  ovdje postoji ulica efendije Đoze. I kao sad ćemo tišu/mišu, mogli bi prebaciti loptu na drugi teren. Isto tako u Republici Srpskoj proslavlja se Dan borbe protiv fašizma, pa su tu i četnička obilježja. Polupani lončići potpuno. To pokazuje koliko smo mi posvađani sami sa sobom.

Prošle godine sam sudjelovao na konferenciji, okrugli stol na kome se okupila bh. mladež iz svih krajeva u državnom parlamentu. Druže se po tim konferencijama, srednjoškolci su to, uglavnom. Onda se zapitam šta se dogodilo sa 70 godina naše zajedničke povijesti? Kako sad odjedanput moramo ponovno tolerirati tako što ćemo neke naše folklorne značajke stavljati ispred sebe da bismo prepoznali jedni druge. Ja se ispričavam, etnički folklor Bošnjaka i muslimana u BiH je i moj folklor isto tako kao što je i hrvatski i srpski. Ne samo zato što se ja osjećam nadnacionalnim, već zato što je to folklor iz istog područja. Onda ta priča o multietničnosti, svi smo bijelci, jedemo istu i sličnu hranu i sad kao da smo različite rase. Pojmovi kojima baratamo su pogrešno definirani.

Bunio sam se protiv tog koncepta koji jedna strana organizacija nameće klincima kao vrstu pomirenja gdje ćemo mi pokazati jedni drugima koliko smo različiti, pa da bi se upoznali i tek onda da sjednemo za stol i kažemo jedni drugima baš vam je fino kolo i narodna nošnja. Jedan dečko je na toj konferenciji na osnovu mog imena i prezimena prilijepio mi nacionalnu etiketu, rekavši mi kao vi imate rezervnu državu Hrvatsku, Srbi imaju rezervnu državu Srbiju, što vi ne pustite nas Bošnjake da BiH bude naša? To je naše i tu mi treba da vladamo. I pri tome, on je jedan od tih koji se kao miri i kao super mu je što se druži sa svima. To je problem koji dolazi sa bošnjačke strane i zbog kojeg se i Hrvati zatvaraju u sebe. O konceptu MiloradaDodika je sumanuto pričati. Prelako se barata terminima fašisti. Ta djeca koja su kao otvorena da sarađuju, putuju i da se druže su opasnost. Zamislite kakva su ona koja nisu otvorena. To su vrlo opasne stvari.

INTERVIEW.BA: Umorite li se od ‘otvaranja očiju’ ljudima koji očito ne žele vidjeti ono što se dešava oko njih nego radije vjeruju onome što im neko drugi kaže?

TOMAŠ: Ja to vidim kao neku osobnu mentalnu higijenu. Moj način i pokušaj da budem pošten prema samom sebi, prema načinu na koji sam vaspitan i prema obitelji koja me je odgojila, a samim tim i prema drugim ljudima. Smatram da je to neki put da se krene prevazilaziti ta mentalna učmalost. A umorim se bar tri puta dnevno.

Umorim se do granica da mi dođe da dignem ruke od svega. Dođe mi da se kao i milioni Bosanaca i Hercegovaca spakiram i odem negdje da se više nikad ne vratim. Sve je to vrijedno prezira. Nije tu problem više ni u materijalnoj bijedi. Problem je te duhovne, intelektualne bijede na koju su ljudi svedeni unatoč tome što ih trpaju u „dupe“ religijske zajednice, kao oni će ih duhovno ispuniti, a čime? Ljudi nisu vjernici zato da bi se ispunili duhom, nekim višim smislom, da bi razmislili o nekim stvarima, odnosu čovjeka spram univerzuma. Kad smo svi u problemima nekim koji se čine u trenutku nerješivim onda kažemo: „Daj Bože, molim te!“ Tako meni izgledaju religiozni ljudi ovdje. Jedina nada im ostala da se mole Bogu.

LJUDI ODLAZE

Prošle jeseni nismo mogli skupiti ekipu za nogomet, jer se ljeti ne igra nogomet, a te ljude ne viđam stalno. I onda shvatiš da je 50 posto ljudi sa kojima si na jesen igrao nogomet spakiralo kofere i stvari i otišlo. Problem je pred kim ćemo nekoga pozvati na odgovornost, kome? Nekad razmišljam da treba svi da se spakiramo i odemo i kažemo eto vama trojici država. Ovo je vrijeđanje inteligencije, dosta je ponižavanja ljudi na svim razinama i sa svih strana. Kako je fašizam trend među mladima? Ne znam, on je mainstream – fašizam je i u parlamentu, odande potiče, samo što se svi prave da nije

Prethodna vijest

Valentina Mindoljević: Moraš biti čovjek!

Naredna vijest

Tamara Zrnović: Mir se gradi, a to nema rok trajanja