Već pet godina Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru vodi Dalmatinka Valentina Mindoljević. I čini se da za ovakav projekat u ovakvom gradu nema bolje osobe. Tokom rata borila se protiv rata i pomagala izbjeglicama iz BiH, nakon rata put ju je profesionalno ponovo odveo u Hercegovinu da bi svoj angažman nastavila holističkim obrazovanjem djece iz cijelog svijeta. Gđa Mindoljević kaže da ovaj koledž pokazuje kako sva djeca istinski mogu učiti zajedno, pogotovo ona iz naše zemlje. I to bez apsolutno ikakvih problema.
KAKO IZGRADITI NORMALNOG ČOVJEKA “Ja sam to i djeci govorila – ako ćeš biti budući intelektualac, moraš prvo znati sve oko sebe, a drugo, moraš biti čovjek. Ne možeš biti zaslijepljen niskim ili nacionalnim osjećajima ili da ti je to jedini identitet. Tako da djeca prije svega imaju motivaciju za učenjem, a mi njih biramo prema potencijalu, kako se odnose prema stvarima, da li su spremni konstruktivno rješavati problem itd. Dolaze iz različitih sredina, čuli su za određene stvari i mislim da je nekad za njih ovo i katarzički proces”.
INTERVIEW.BA: Koledž Ujedinjenog svijeta je jedna od uspješnih mostarskih priča, samo činjenicom da postoji ovdje. Nedavno ste proslavili deset godina postojanja. Kad se osvrnete unazad, šta vidite, šta ste napravili?
MINDOLJEVIĆ: Mi smo nedavno radili studiju utjecaja kako bismo baš povodom te godišnjice mogli da vidimo kakav je naš utjecaj i na naše učenike i na lokalnu zajednicu. Kad pogledam unatrag, vidim da smo postali ravnopravni partneri sa ostalim organizacijama i to nam je bio cilj. Moj cilj je bio da ne postanemo neka elitna škola nego da se to učenje odvija u dva smjera – mi imamo puno naučiti od ostalih škola i kolega, ljudi koji se bave obrazovanjem, kao što i oni mogu naučiti mnogo od našeg modela i pristupa obrazovanju.
Razvili smo dobru saradnju i sa pedagoškim zavodima i sa ministarstvom za obrazovanje, a s druge strane, kako su nas nazvali u studiji utjecaja, mi smo ispali nešto kao vladari ničije zemlje. Mi smo fizički u sredini jer, na primjer, Španska soba koju imamo se svake sedmice koristi po tri-četiri puta od strane drugih škola, organizacija, institucija, pogotovo za zajedničke projekte. Mislim da je uz našu misiju, mjesto gdje se nalazimo savršeno za kontakt prostor gdje se svi mogu susresti i raditi na zajedničkim projektima.
S druge strane, mislim da smo infiltrirani u svim segmentima što se tiče lokalne zajednice, prije svega mi nemamo kampus. Imamo kuće koje su u gradu, koje su u susjedstvima, tako da su naša djeca integrirana na taj način u lokalnu zajednicu. Radimo sa svim institucijama koja se bave djecom koja trebaju posebnu zaštitu i brigu – od djece sa poteškoćama u razvoju, manjina, ugroženih skupina itd.
INTERVIEW.BA: Ovo je dio međunarodne mreže ovakvih koledža. Kako je rangiran ovaj mostarski po uspjehu u odnosu na one u drugim zemljama?
MINDOLJEVIĆ: Svaki koledž je specifičan, postoji u specifičnoj sredini i bavi se različitim problemima. Recimo, onaj u Norveškoj je u sklopu Crvenog križa koji ima rehabilitacijski centar pored koledža, pa su često u situaciji da primaju dosta učenika koji trebaju fizikalnu terapiju ili su nepokretni, tako da oni imaju priliku pomoći takvim osobama. I to je dio njihove misije. U Freiburgu je zeleni koledž koji se bavi pitanjima održivosti, zaštite okoliša itd. Mi smo prvi koji je otvoren u postkonfliktnoj zemlji. Ja se nekad pitam jesmo li NVO ili škola jer se od nas očekuje da napravimo toliko toga mimo obrazovanja naših učenika. Pokretu je jako stalo do ovog koledža i svi kažu da smo na samoj ivici misije.
Projekat je trebao trajati tri godine, ali smo se mi izborili da se produži, da se nastavi jer su svi svjesni važnosti ovakve škole u ovakvom kontekstu. Mi se isto tako trudimo da odaberemo učenike koji dolaze iz konfliktnih i postkonfliktnih područja, tako da to dođe kao iskustveno učenje. Imali smo predmet ‘Studije mira i konflikta’, sada se drugačije zove, ali želimo da svi naši učenici prođu takve module, nekakve osnove. Mislim, na svakom koraku u svijetu djeca nailaze na posljedice konflikta i svjesni su problema u društvu i okolini koji proizilaze iz toga.
INTERVIEW.BA: Koje su vrijednosti koje promovirate u ovom Koledžu i kako to uopće funkcionira u ovakvom društvenom okruženju?
MINDOLJEVIĆ: Uvijek kad čitate novine i gledate televiziju vidite probleme, ali kad pričate s normalnim ljudima reći će vam – šta je nama ovo trebalo. Ipak ljudi žive, druže se. Mislim da je srednjoškolska generacija sada u najgoroj poziciji jer grade svoj identitete, svoje poglede na svijet, odnose. Mislim da je teško biti tinejdžer, srednjoškolac u podijeljenom gradu. Imaš osjećaj da su sve oči uprte u tebe, ima različitih subkultura, ne osjećaš se sigurno možda. Njima je najteže razbijati te granice, tako da tada treba pomoći mladim ljudima da malo drugačije vide stvari.
Tako da su naše vrijednosti od održivosti, brige za okoliš do međusobnog razumijevanja, poštovanja, brige za druge, međukulturalne tolerancije. Imamo čitav spisak. I to su sve stvari koje su jasno artikulisane u samom obrazovnom modelu. Mi smo jedna holistička zajednica, promoviramo politiku različitosti i svi učimo kroz ovo iskustvo.
INTERVIEW.BA: Koledž školuje djecu iz cijelog svijeta, ali i iz cijele BiH. To je škola u kojoj Bošnjaci, Srbi i Hrvati jesu pod jednim krovom, pretpostavljamo bez ikakvih problema?
MINDOLJEVIĆ: Bez ikakvih problema. Dijele sobe, izlaze vani, na ljeto idu na more zajedno.
INTERVIEW.BA: Kako je to moguće kad nas cijelo vrijeme uvjeravaju da nije?
MINDOLJEVIĆ: Mislim da nije nemoguće. Mislim da je atmosfera škole takva. Ja sam to i djeci govorila – ako ćeš biti budući intelektualac, moraš prvo znati sve oko sebe, a drugo, moraš biti čovjek. Ne možeš biti zaslijepljen niskim ili nacionalnim osjećajima ili da ti je to jedini identitet. Tako da djeca prije svega imaju motivaciju za učenjem, a mi njih biramo prema potencijalu, kako se odnose prema stvarima, da li su spremni konstruktivno rješavati problem itd. Dolaze iz različitih sredina, čuli su za određene stvari i mislim da je nekad za njih ovo i katarzički proces.
Mi imamo i predmet “Balkanske studije”, kojeg moraju odslušati svi učenici, pa idemo od povijesti do kulture, spominjemo i prošli rat. I to na način da mi koji smo ga proživjeli na različite načine pokažemo više različitih strana. Jedne profesorice koja je sa 16 godina izbjegla u London, jedne koja je preživjela Srebrenicu, mene koja sam se bavila humanitarnim radom i antiratnom kampanjom. Mislim da je bitno da shvate da svako ko je imao tragediju – imao je tragediju, koliko je sve to besmisleno. S djecom je bitno pričati jer su to nove generacije rođene poslije rata. Zanima ih dosta ali mi je žao što im je oduzeto dosta stvari iz djetinjstva.
INTERVIEW.BA: Kada se učenici iz čisto etničkih sredina iz BiH sretnu ovdje i počnu družiti sa kolegama drugih nacionalnosti, mijenja li se njihovo shvatanje i prihvatanje drugog i drugačijeg, postaju li drugi ljudi, da tako kažemo?
MINDOLJEVIĆ: Ja bih rekla da je to tako. Jer vi i kao profesor vidite transformaciju. To su dvije godine, od 16. do 18., i ne možete prepoznati osobu na kraju puta. Još jedan bitan elemenat je da imamo djecu iz BiH i strance. I sad oni dobijaju još jedan identitet – lokalci. To im je prvi korak. Prvo se upoznaju međusobno, a onda sa djecom iz ostalih zemalja svijeta, 60 upoznavanja različitih kultura, sredina, navika itd.
INTERVIEW.BA: Kada je u pitanju Mostar, je li se oni slobodno kreću bez obzira na dio grada, žive gdje žele?
MINDOLJEVIĆ: Jeste. Ja se sjećam kad se škola integrirala, jedna učenica se potukla sa drugom iz različitog programa zbog momka. A vjerovatno bi se, gledajući sa strane, reklo drugačije. Ako ima nekad problema, uglavnom su na tom nivou. Imali smo problem sa učenicima koji su bili druge rase pa su im dobacivala djeca iz osnovne škole koja valjda nikad prije nisu vidjela takve ljude. Pa smo otišli do njih, napravili zajedničke projekte, likovne i sportske, sad su se sprijateljili. Iskoristili smo tu situaciju za rješenje problema u nekom edukativnom smislu.
INTERVIEW.BA: Koja je razlika u kvalitetu obrazovanja, sadržaju, znanju koje učenici dobiju ovdje u odnosu na druge škole u BiH koje striktno nose neki etnički predznak?
MINDOLJEVIĆ: Bazira se na iskustvenom učenju i jako se razvija kritičko učenje. Znači, oni biraju predmete i mogu se lako usmjeriti. Znači one predmete koji su vezani za ono što misle studirati uzimaju na visokom nivou, ostale na standardnom. Jako se ide u dubinu, u sintezu, analizu.
Recimo, kako se uči povijest. Povijest se uči na osnovu različitih izvora, kritički osvrt, pisanje eseja itd., a nema da se uči napamet. Oni na ispitu dobiju tri članka vezano za neki događaj i onda moraju napisati kritički esej.
Ja sam profesorica fizike i matematike. U fizici nema da se uče samo zadaci i definicije, nego se dobije situacija sa potpitanjima, sve treba povezati, treba razumijevanje plus radi se puno praktično. Uz ovo polaže se velika pažnja akademskoj formi, izražavanju, tako da kad završe školu već su u stanju pisati znanstvene papire, znaju strukturu, metodu, obrađivati rezultate jer im je to u svakom predmetu. Oni nemaju maturski rad nego ‘prošireni esej’ koji je pravo istraživanje. I imamo i predmet ‘teorija znanja’ kroz koji se kritički osvrću na sve što su naučili. I tu pišu esej o svijetu oko sebe, da vide šta je istina, kako možemo nečemu vjerovati. Imamo i te kulturne sedmice, saznaju kako drugi ljudi žive negdje, kakva je politika, tako da je to najbitniji dio učenja.
INTERVIEW.BA: Kakve su reakcije društva na vaš rad, institucija, roditelja, samih učenika? Govorimo i o percepciji i jasno mjerljivim rezultatima.
MINDOLJEVIĆ: Reakcije su jako pozitivne, i roditelja i institucija s obzirom da mi i resursima dajemo prostor za profesionalni razvoj profesora, što društvo često ne nudi. To je nešto što pružamo institucijama s naše strane. Imamo i dosta prijavljene djece iz Mostara, tako da i to dosta govori. I ja nekad razmišljam o tome kad bi otvorili jednu školu koja nije nacionalna, u kojoj nije nastava na engleskom, u kojoj treba učiti povijest i da se stavi predmet ‘jezici i književnost naroda BiH’. Da povijest bude po ovom modelu, da se kritički osvrću, da stvaraju svoje mišljenje iz različitih izvora, e tad me zanima kakva bi bila reakcija. Možda zato što je to prestižni program, na engleskom je nastava, djeca nakon toga imaju priliku upisati prestižne fakultete i dobro su pripremljena za studiranje bilo gdje da se upišu. Daje tu dozu neutralnosti, drugačije je.
INTERVIEW.BA: Imate li statistiku, koliko je učenika već prošlo kroz koledž, iz kojih sve zemalja te koliko ih je iz BiH?
MINDOLJEVIĆ: Svi kažu da pravi rezultat obrazovanja vidite nakon 20 godina. Ali ono što mogu reći je da je veliki broj djece i završio fakultete, dosta se naše djece vratilo, neki su ostali vani. Puno ih ide na magisterije, doktorate, tako da su išli visoko što se tiče obrazovanja. Neki su otvorili svoje firme, neki imaju dobre pozicije u međunarodnim organizacijama u BiH, a neki su se posvetili vrijednostima koje promovišemo. Imamo jednog bivšeg učenika koji radi za Inženjere bez granica koji se bavi gradnjom održivih objekata u svijetu. Jedna učenica razvija softver za slijepe inspirirana kolegom iz Španije koji je slijep i boravio je ovdje. Naši bivši učenici su u Vijeću mladih Mostara, Udruženju psihologa, organizaciji Kult. Kod nas je do sada maturiralo 847 učenika iz više od 80 zemalja svijeta.
UČENICI IZ CIJELOG SVIJETA ZAVOLE MOSTAR I BiH
INTERVIEW.BA: Šta nam možete reći o impresijama koje učenici iz drugih zemalja imaju o Mostaru i BiH?
MINDOLJEVIĆ: To je sve put i sve ovisi odakle dijete dolazi. Šta znamo unaprijed, šta očekujemo. Svi na kraju odu i vraćaju se, Mostar im je drugi dom. Učenici sa Zapada na početku imaju dozu distance, grupiranja, straha, nova je sredina. I ja uvijek znam da će ih proći ta faza. Svi pravo zavole Mostar i Bosnu i Hercegovinu, putuju po zemlji, svjesni su problema, ali mislim da je za sve njih jedinstveno mjesto na kojem mogu učiti o takvim problemima. Ja znam da je Marvan, naš učenik iz Sirije koji je bio dvije godine izbjeglica u Turskoj, pa je kod nas završio, pa je u govoru ovdje rekao da kad je došao u Mostar, vidio je Siriju budućnosti. Nekom ko dođe i vidi ove ruševine, to možda govori da nema nade, ali njemu je dalo nadu pogotovo nakon što je vidio slike Mostara iz rata. Dalo mu je nadu da će u Siriji biti mir, da će se početi graditi, da će ljudi moći normalno hodati. Sve ovisi odakle ste došli i šta ćete vidjeti.
