Ne pamti koliko je puta davala izjave tužiteljima, ali svjesna je da čovjek koji ju je silovao i koga zna samo po imenu Dragan nikada neće biti pronađen i procesuiran, čak ni nakon 33 godine. Vrijeme je, kaže, učinilo svoje. “Samo čovjek treba, radi naših generacija, pričati šta se desilo i kako se dešavalo i kome se dešavalo. Meni se sve ovo desilo zato što sam ja nosila muslimansko ime – kaže Sarajka koja je sa 26 silovana u naselju Vraca
Interview.ba
Na Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, žena koja je sa 26 godina silovana u sarajevskom naselju Vraca kaže da svoju ispovijest o traumama koje je preživjela danas želi zabilježiti zbog budućih generacija, među kojima su i njene unuke.
Trideset tri godine od kada je doživjela jedan od najtežih ratnih zločina, žena koja nikada nije dočekala pravdu, hrabro se prisjeća kako je početkom rata pokušala uz pomoć komšije srpske nacionalnosti napustiti Grbavicu, koja je već bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske.
– Kada smo pošli da izađemo, poveo nas je jedan komšija. Rekao je da će biti s nama dok mi ne izađemo, da nam je tu danas pokazao put kuda možemo ići, jer nismo izlazili. Bila sam sve vrijeme u stanu – kaže žena čije ime štitimo.
Nije znala na koju stranu može krenuti u okupiranoj Grbavici.
– Sve je bilo puno tih ljudi uniformisanih, sa sivomaslinastim uniformama i maskirnim. Došli smo do pijace na Grbavici, zaustavila su nas trojica naoružanih ljudi – priča za Detektor.ba žena kojoj je tada bilo 26 godina.
Nemoj, molim te
Komšiju srpske nacionalnosti koji ih je pokušao spasiti vojnici su otjerali, a njih odveli u obližnju razrušenu zgradu. Tu su opljačkali komšinicu, koju su ubrzo pustili i koja je njenoj obitelji prenijela šta se dogodilo. Ona je ostala s jednim od vojnika.
– On mi je naredio da se skinem i da legnem, a ja sam počeo da plačem i molim, ‘nemoj, molim te, pusti i mene’, i on mi je prislonio pištolj na glavu. A ova dvojica su izašla vani i onda su oni počeli da sufliraju njemu ‘to, Dragane, to, Dragane’. Čovjek se zvao Dragan. Tada sam i prvi put čula to ime – opisuje.
Izvjesni Dragan odveo ju je potom u susjednu prostoriju.
– I onda mi je prislonio pištolj na sljepoočnicu i natjerao me da ga oralno zadovoljim. Međutim, ja to nisam mogla. Počela sam povraćati. I onda mi je on rekao: ‘Hajd’, spremi se’, uzeo stvari moje sve i dovezao je neko auto bijele boje i rekao mi da sjednem u to auto. Sve vrijeme je držao upereno oružje u mene – prisjeća se, kao i kako ga je molila da je pusti.
Prolazili su Grbavicom, koju je ranije promatrala s prozora, gledajući vojnike s oružjem, kojih se bojala. Dragan ju je odvezao do jedne kuće u sarajevskom naselju Vrace, gdje joj je naredio da se opet skine.
– U toj sobi je strašno ružno bilo, strašno prljavo. Užas, užas… Prvo mi je naredio da se… da se skinem opet i onda… Ja sam ga molila. Sve vrijeme sam ga molila. Znači, ‘nemoj, molim te, ostavi me’. Govorila sam da sam djevojka, da mi ne radi to, da će mi život upropastiti, da neću moći živjeti s tim. On se nije obazirao na to… U toku njegovog silovanja mene, zazvonio je ‘toki-voki’ i on je ustao i otišao tamo – priča, dok je ne popušta drhtaj pred kamerom, pred kojom prvi put javno govori o preživljenom.
Kaže da je čula naređivački ton s motorole, a da je Dragan samo govorio “razumijem, razumijem”, te joj saopštio poslije poziva da se trebaju brzo spremiti i vratiti. Na izlazu iz kuće zavukao je ruku džep maskirne uniforme, izvadio “gutu zlata” iu njen džep stavio zlatni prsten te joj je rekao: – Evo ti, nemoj nikome pričati što se dogodilo danas.
Tražila sam samoću
S nožem na potiljku i savijenom glavom u bijelom autu, Dragan je dovezao ženu do Grbavice i objasnio joj kuda treba da ide, a njoj je trajao svaki korak beskrajno dugo. Stigla je do strane koja je bila pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.
– Oni su me prihvatili tamo. Naravno, tu sam jedan šok preživjela, gdje mi je i doktor morao doći. Tako da sam loše, jako loše prošla – govori žena čije ponosno držanje danas ne otkriva njenu prošlost.
Porodici nije morala reći šta joj se dogodilo, jer su već sami sve saznali. Ali o dešavanjima na pijaci i Vracama prvi put je smogla snage da im ispriča tek nakon rata.
– Tražila sam nekako samoću i zabijala sam se tamo gdje me nitko neće naći. Velika pomoć bio mi je moj brat, kad mi je rekao: ‘Nemoj da ti bude toliko teško, desilo se šta se desilo, idemo dalje.’ Te riječi njegove nikad u životu neću zaboraviti – prepričava kroz suze, dodajući kako je kasnije izgubila brata.
U ratnom Sarajevu je ranjen, a posljedice po zdravlje osjeća i danas. Dok se sjeća preživljavanja, priča kako je otišla darovati krv potrebnim ranjenicima, te kako ju je iznenadilo da je doktor pita koliko joj je godina.
– Ja mu kažem: ‘Mogu ja odlučiti da li ću dati krv ili ne’, on se nasmijao i rekao: ‘Imaš dovoljno godina, ali nemaš dovoljno kila da bi donirala krv.’ A tada su ljudi išli i da su neki paketi davali i doktor mi je dao najviše od svih ‘To ti je sve da se malo nađeš i dobiješ malo krvi.’ To mi je ostalo nešto simpatično onako – prisjetila se i jedne od anegdota u Sarajevu pod opsadom, u kome su stanovnici tokom rata nerijetko bili bez hrane i vode.
Pričati šta se desilo, kome se desilo
Tada nije vjerovala da može ponovo biti sretna. Njeni djevojački snovi bili su uništeni, ali se udala i postala majka unatoč komplikacijama, što joj je donijelo najveće zadovoljstvo.
– Na samom početku sam mužu sve ispričala, i moje dešavanje sa Grbavice i sve, ranjavanje. Sve smo to prešli. Bio je pažljiv, koliko je mogao da bude prema nekome ko je prošao sve te neke stvari – kaže.
Shvatila je da je teško odlučila nastaviti hrabro kroz život. Ali je uspjela.
– Danas sam ostvarena. Imam divnog sina, snahu i imam dvije unuke, s kojima sam jako zadovoljna i presretna. Sve to što se dešavalo, ostaje iza mene. Neću da bude glavni dio mog života. Glavni dio mog života je moja porodica. Moj suprug je, nažalost, preminuo – govori.
Ne pamti koliko je puta davala izjave tužiteljima, ali svjesna je da čovjek koji ju je silovao i koga zna samo po imenu Dragan nikada neće biti pronađen i procesuiran, čak ni nakon 33 godine. Vrijeme je, kaže, učinilo svoje.
– Samo čovjek treba, radi naših generacija, pričati šta se desilo i kako se dešavalo i kome se dešavalo. Meni se sve ovo desilo zato što sam ja nosila muslimansko ime – kaže.
Sve teške trenutke stavlja na papir, da “olakša dušu i obuzda emocije”.
– I sve što se događalo tijekom rata, to sam i stavila, napisala na papiru i ostavila. Nek’ ima, nek’ imaju tragove pisane – kaže ona.
