Danas u Srebrenici rastu djeca koja su rođena decenijama nakon rata. Njihovo djetinjstvo nije obilježeno granatama, ali jeste sjećanjem koje nose njihove porodice. Odrastaju u sredini koja pokušava živjeti normalno, a istovremeno nosi teret jedne od najvećih tragedija moderne Evrope. Za mnoge povratnike najveća pobjeda nije obnova kuće niti povrat imovine. Najveća pobjeda je činjenica da su se vratili, zasadili voćnjak, otvorili vrata svog doma i odlučili ostati. Ali, najveći izazov ostaje pitanje može li Srebrenica postati mjesto u kojem će mladi poželjeti graditi svoju budućnost, a ne samo čuvati uspomene na prošlost
Pripremila: Redakcija Interview.ba
Kažu da se rat ne završava potpisivanjem mira. Povratak počinje tek kada neko odluči ponovo otključati vrata kuće iz koje je nekada morao pobjeći.
A kada je u decembru 1995. godine potpisan Dejtonski mirovni sporazum, oružje je utihnulo, za hiljade ljudi rat nije bio završen.
Za preživjele iz Srebrenice počelo je novo poglavlje, možda manje vidljivo od ratnih stradanja, ali jednako teško. To je bila borba za povratak, za obnovu porušenih domova, za pronalazak nestalih članova porodice i za pokušaj da se život nastavi tamo gdje je gotovo sve bilo izgubljeno.
Za mnoge povratnike pitanje nije bilo samo hoće li se vratiti, nego i kako živjeti na mjestu gdje su izgubili najbliže.
Grad bez ljudi
Nakon jula 1995. godine Srebrenica je ostala gotovo bez bošnjačkog stanovništva. Hiljade ljudi bile su ubijene ili protjerane, a mnogi preživjeli pronašli su utočište u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine ili u inostranstvu.
Porodice su bile rasute širom svijeta – od Tuzle i Sarajeva do Švedske, Njemačke, Austrije, Sjedinjenih Američkih Država i Australije.
Neki su vjerovali da se nikada neće vratiti.
Drugi nisu mogli ni zamisliti život daleko od mjesta u kojem su rođeni.
Ali svi su nosili isto pitanje – šta ih uopće čeka ako se vrate?
Povratak nije počeo odmah
Iako je Dejtonski sporazum garantovao pravo izbjeglih i raseljenih osoba da se vrate svojim kućama, stvarnost je bila mnogo složenija.
Prvih nekoliko godina nakon rata povratak je tekao veoma sporo. Razlozi su bili brojni. Mnoge kuće bile su spaljene ili potpuno uništene. Infrastruktura je bila razorena. Putevi su bili oštećeni. Brojna područja još su bila minirana. Nedostajala je električna energija, voda i osnovne javne usluge.
Uz sve to, mnogi ljudi jednostavno nisu bili emocionalno spremni vratiti se na mjesto gdje su izgubili gotovo cijelu porodicu.
Prvi povratnici i obnova
No, krajem devedesetih godina pojavile su se prve porodice koje su odlučile vratiti se. Njihove priče danas zvuče gotovo nevjerovatno. Vraćali su se u sela bez struje, spavali su u improvizovanim objektima, obnavljali kuće vlastitim rukama. Često su prve zime provodili bez grijanja, okruženi ruševinama i zaraslim imanjima.
Za mnoge od njih povratak nije bio ekonomska odluka. Bio je to osjećaj da ne žele dozvoliti da njihovo mjesto nestane.
Veliki dio obnove finansiran je zahvaljujući međunarodnim organizacijama, donatorskim fondovima i institucijama Bosne i Hercegovine. Obnovljene su hiljade kuća, škole, izgrađivani su putevi, vraćana je električna mreža, popravljani vodovodi, otvarane ambulante.
Na prvi pogled činilo se da se život vraća.
Ali kuća nije isto što i dom.
Mnogi su govorili da je najteže bilo ući u obnovljenu kuću i shvatiti da se za stolom više nikada neće okupiti porodica kakva je nekada bila.
Potraga koja traje decenijama
Jedan od najtežih procesa nakon rata bila je potraga za nestalim osobama.
Počinioci su nakon genocida premještali tijela iz primarnih u sekundarne i tercijarne masovne grobnice kako bi prikrili tragove zločina. Zbog toga su posmrtni ostaci jedne osobe često pronalaženi na više različitih lokacija. Tek razvoj DNK tehnologije omogućio je identifikaciju hiljada žrtava.
I danas, više od tri decenije nakon genocida, neke porodice još čekaju da pronađu makar jednu kost svojih najmilijih kako bi ih dostojanstveno ukopale.
To je možda najteža posljedica genocida – činjenica da za mnoge porodice proces žalovanja nikada nije u potpunosti završen.
Majke koje nisu odustale
Dok su mnogi pokušavali obnoviti kuće, majke Srebrenice vodile su drugu borbu. Tražile su istinu, pravdu, odgovore. Njihova upornost doprinijela je otkrivanju brojnih masovnih grobnica i pokretanju sudskih procesa protiv odgovornih za genocid.
Predsjednica udruženja Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić često poručuje:
– Mi tražimo istinu i pravdu, a ne osvetu.
Ta poruka postala je jedno od najprepoznatljivijih obilježja borbe preživjelih.
Povratak nije značio i povratak života
Iako su mnoge kuće obnovljene, veliki broj ljudi nikada se nije trajno vratio. Neki su već izgradili novi život u drugim gradovima ili državama. Djeca su završavala škole u Tuzli, Sarajevu ili inostranstvu. Mnogi su pronašli posao daleko od Srebrenice.
Povratak je za njih značio ponovno suočavanje s prošlošću, ali bez sigurnosti da će moći osigurati egzistenciju.
Tako je Srebrenica godinama obnavljala zgrade, ali nije uspijevala obnoviti broj stanovnika.
Ekonomija – najveći izazov
Danas gotovo svi koji govore o budućnosti Srebrenice ističu isti problem – ekonomiju. Nekadašnja industrija uglavnom nije obnovljena u obimu u kojem je postojala prije rata. Nezaposlenost je godinama bila među najvećim izazovima. Mladi teško pronalaze posao. Mnoga sela ostaju gotovo pusta. Poljoprivreda postoji, ali nije dovoljna da zadrži stanovništvo.
Turizam, iako ima određeni potencijal kroz banju Guber, prirodne ljepote i memorijalni turizam, još nije razvijen u mjeri koja bi mogla značajnije promijeniti ekonomsku sliku općine.
Demografija koja zabrinjava
Jedan od najvećih problema današnje Srebrenice nije samo broj povratnika nego broj onih koji ponovo odlaze.Mladi, bez obzira na nacionalnost, često napuštaju grad u potrazi za obrazovanjem i zaposlenjem. To nije problem samo Srebrenice nego brojnih općina u Bosni i Hercegovini.
Međutim, u Srebrenici demografski pad ima dodatnu težinu zbog ratnih gubitaka i činjenice da je svaka nova porodica koja ode još jedan udarac procesu obnove.
Život sa sjećanjem
Za mnoge povratnike svakodnevni život podrazumijeva stalni susret s prošlošću. Prolaze pored mjesta na kojima su nekada živjeli njihovi najbliži. Posjećuju mezarje u Memorijalni centar Srebrenica–Potočari. Svakog jula prisustvuju kolektivnim dženazama novoidentificiranih žrtava.
Sjećanje nije događaj koji traje jedan dan u godini.Ono je dio svakodnevice.
Često se govori da je međunarodna zajednica uložila stotine miliona maraka u obnovu istočne Bosne. To jeste tačno kada je riječ o infrastrukturi i stambenim objektima. Ali mnogi povratnici ističu da se društvena obnova ne može mjeriti brojem obnovljenih kuća.
Povjerenje među ljudima gradi se mnogo sporije. Osjećaj sigurnosti ne može se kupiti donacijama.
A ekonomski razvoj zahtijeva dugoročnu strategiju, ulaganja i političku stabilnost.
Između nade i razočaranja
Danas u Srebrenici postoje djeca koja su rođena decenijama nakon rata. Njihovo djetinjstvo nije obilježeno granatama, ali jeste sjećanjem koje nose njihove porodice. Odrastaju u sredini koja pokušava živjeti normalno, a istovremeno nosi teret jedne od najvećih tragedija moderne Evrope.
Za mnoge povratnike najveća pobjeda nije obnova kuće niti povrat imovine.
Najveća pobjeda je činjenica da su se vratili, zasadili voćnjak, otvorili vrata svog doma i odlučili ostati.
Ali isto tako, najveći izazov ostaje pitanje može li Srebrenica postati mjesto u kojem će mladi poželjeti graditi svoju budućnost, a ne samo čuvati uspomene na prošlost.
Tri decenije nakon genocida i prvih povrataka, u općini Srebrenica živi tek nekoliko hiljada ljudi. Prema popisu iz 2013. godine, Bošnjaci su činili većinu stanovništva općine (7.248 od ukupno 13.409), ali stvarni broj stalnih stanovnika danas je znatno manji. Povratak je obnovio zajednicu, ali nije vratio prijeratnu demografsku sliku
Srebrenica danas nije samo mjesto sjećanja. Ona je i mjesto života – tihog, upornog i često nevidljivog. Između mezarja u Potočarima i obnovljenih kuća odvija se svakodnevica ljudi koji su odlučili ostati ili se vratiti. Njihov povratak nije izbrisao posljedice genocida, ali svjedoči da se život, uprkos svemu, može obnavljati. Istovremeno, budućnost Srebrenice zavisi od toga hoće li istina biti prihvaćena, a sjećanje pretvoreno u odgovornost, a ne samo u godišnju komemoraciju.
