Razlika između pobjede i poraza često nije u nogama nego u glavi
Naša nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine morala bi mnogo više pažnje posvetiti psihološkoj pripremi igrača. To posebno važi za ovu generaciju koja je među najmlađima u Evropi.
Mladi sportisti često nisu opterećeni samo protivnikom na terenu. Ponekad ih više pritisnu očekivanja publike, roditelja, autoritet trenera, mediji i vlastiti strah od neuspjeha.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća završio sam postdiplomski studij sportske medicine i volonterski radio kao ljekar u rukometu, nogometu i stonom tenisu. To je bilo vrijeme kada se u sportu počelo ozbiljnije govoriti o individualnim treninzima, pravilnoj ishrani i psihološkoj pripremi sportista.
Posebno se to osjećalo u stonom tenisu. Tinejdžeri su se često više borili sa roditeljima, trenerima i vlastitim nesigurnostima nego sa protivnikom preko mreže.
U kolektivnim sportovima situacija je bila drugačija. Tu je postojao dodatni motiv publike i ekipe, ali i opasnost da prevelika očekivanja postanu teret. Na turnirima, gdje nema vremena za popravni ispit, jedan psihološki pad može odlučiti cijelo prvenstvo.
Zato danas s posebnim poštovanjem gledam ulogu velikog Džeke. Nije njegova najveća vrijednost samo u golovima. Njegova najveća vrijednost je što ove mlade momke prihvata kao ravnopravne sebi.
Ne nastupa kao nedodirljiva zvijezda nego kao stariji brat. Takva podrška vrijedi više od mnogih taktičkih sastanaka.
Davna priča iz 1986.
Na važnost psihološke pripreme podsjeti me jedna davna priča iz 1986. godine.
Mlada reprezentacija Jugoslavije igrala je u mom gradu pripremnu utakmicu pred odlazak na Svjetsko prvenstvo u Čileu.
Na klupi je sjedio tada poznati psiholog Stanoje Stefanović. Doktor reprezentacije, poznati zagrebački ortoped, bio je neopravdano odsutan.
Ja sam bio dežurni ljekar domaće ekipe.
Pred kraj utakmice sudarila su se dvojica igrača. Jedan je zadobio posjekotinu arkade i obilno krvario.
Dok sam njega zbrinjavao, psiholog me u panici povukao za rukav i rekao:
– Onaj drugi je umro!
Pogledao sam mladića. Nije reagirao, bio je modar i bez svijesti.
Otvorio sam mu disajne puteve. Boja kože se polako vraćala, srce je radilo ubrzano, ali svijest nije dolazila.
Hitna pomoć ga je prevezla u bolnicu, a ja sam ostao uz njega.
Sati su prolazili.
Parametri uredni, a mladi fudbaler i dalje bez kontakta sa okolinom.
Na radiju sam u međuvremenu čuo izjavu psihologa da je medicinska intervencija zakasnila i ako se bilo što desi mladom fudbaleru da je kriv domaćin.
Te riječi pogodile su me više nego što danas mogu objasniti.
Pomislio sam da će, ako se nešto desi tom mladiću, sav teret odgovornosti pasti na moja leđa.
Bili su to najduži sati u mom životu.
Najveći izazovi
A onda je u sobu ušao jedan mršavi, tihi mladić.
Bio je to Davor Šuker, cimer mladića iz Vinkovaca. Primijetio je koliko sam zabrinut i rekao mi gotovo usput:
– Doktore, ne brinite. Mom cimeru se ovo nije prvi put dogodilo. On ima epilepsiju.
U tom trenutku sve je dobilo smisao. Napetost koja me satima stezala nestala je u nekoliko sekundi.
Kasnije sam mnogo razmišljao o tom događaju.
Ljutio sam se na psihologa zbog njegovih javnih izjava i njegovog preusmjeravanja agresije javnosti sa sebe i stručnog tima reprezentacije na moju makenkost.
Ali vremenom sam shvatio i njegovu stranu priče.
I on je bio čovjek koji je gledao grupu mladih igrača pred najveći izazov njihovih života. Njegov posao bio je da ih mentalno pripremi za ono što ih čeka.
I možda baš zato nije slučajno da je ta generacija nekoliko mjeseci kasnije postala svjetski prvak u Čileu.
U tom uspjehu bilo je talenta, rada, sreće i znanja trenera.
Ali bilo je i psihologije.
Ako budemo imali strpljenja
Nažalost, mladi fudbaler s epilepsijom kasnije je nestao iz velikog nogometa. Ostala je stigma koja je često teža od same bolesti. A medicina jasno kaže da epilepsija sama po sebi ne mora biti prepreka za bavljenje sportom ako je bolest pod kontrolom i ako su stručnjaci upoznati sa stanjem sportiste.
Davoru Šukeru ostajem zahvalan što me tada poštedio jednog od najvećih profesionalnih strahova.
A Stanoju Stefanoviću danas opraštam.
Možda nije bio pravedan prema meni, ali je nesumnjivo pomogao mnogim mladim ljudima da postanu bolji sportisti i jači ljudi.
Na kraju, priča nije samo o nogometu.
Mladi čovjek rijetko izgubi utakmicu zato što ne zna igrati. Mnogo češće izgubi jer povjeruje da ne može igrati.
Razlika između pobjede i poraza često nije u nogama nego u glavi.
Pisac u meni bi rekao da je mladost poput rijeke: ne treba joj vikati kuda da teče, nego ukloniti kamenje koje joj stoji na putu.
Ako budemo imali strpljenja s ovom generacijom, možda nećemo odmah dobiti pobjednike.
Ali ćemo dobiti ljude koji će jednog dana znati pobijediti i sebe i protivnika.
A to je najveća pobjeda koju sport može donijeti.
Zato na kraju molim Boga i navijače naše reprezentacije da imaju razumijevanja za ove mlade ljude.
Da ih ne uzdižemo do neba nakon jedne pobjede i ne rušimo nakon jednog poraza.
A trenere, ljekare i stručni štab molim da im pruže najbolju moguću medicinsku i psihološku pripremu.
Jer talent je dar, fizička sprema je rezultat rada, ali karakter i samopouzdanje grade se godinama.
Možda upravo u toj tihoj i nevidljivoj psihološkoj pripremi Stanoja Stefanovića leži ona mala razlika koja od dobre generacije stvara veliku svjetsku generaciju.
