Poslije više od četrnaest godina dominacije Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke Srbija se suočava s mogućnošću duboke političke promjene. Ali rušenje jednog centra moći nije isto što i demontaža sistema koji ga je održavao
Piše: S. KURT
Sinoć se dogodilo ono u šta su mnogi teško vjerovali, ali su priželjkivali: ljudi su na ulicama srbijanskih gradova slavili poraz Aleksandra Vučića.
Nije to bila proslava jedne izborne liste, Studentske, već mogućnosti da politički poredak, koji je godinama djelovao nedodirljivo, čvrsto i neprobojno, ipak može biti poražen na izborima.
Prema preliminarnim pocjenama, Studentska lista osvojila je oko 53 posto, dok je lista Ujedinjena Srbija, okupljena oko Vučića, dobila približno 39 posto.
Posebnu pažnju privukla je činjenica da je Vučić relativno brzo priznao poraz, nakon što su ranije procjene istih istraživača njegovoj listi davale prednost.
Ipak, važnije od samog izbornog rezultata jeste ono što mu je prethodilo – nastanak Studentskog pokreta, koji je izrastao iz protesta nakon pogibije 16 ljudi u padu nadstrešnice u Novom Sadu.
Zahtjev za odgovorima, odgovornima, institucijama da rade svoj posao u nepune dvije godine pretvorilo se u izazov u kojem su studenti postali politički akteri, koji su uspjeli objediniti nezadovoljstvo daleko izvan univerzitetskih prostora.
Zato pobjeda Studentske liste nije samo izborni događaj. Ona je pokazatelj da je postojao značajan dio društva koji više nije vjerovao da se promjena može ostvariti kroz dotadašnju opozicionu politiku, ali nije odustao od mogućnosti političkog djelovanja.
Međutim, izborna pobjeda ne znači da je sistem već promijenjen. Ona znači da je otvorena mogućnost da se promijeni.
Kako je nastala nova politička snaga?
Jedna od najzanimljivijih karakteristika Studentske liste jeste način na koji je nastala. Nije riječ o klasičnoj stranci koja je godinama gradila infrastrukturu, razvijala ideološki program i pripremala se za preuzimanje vlasti. Pokret je izrastao iz protesta, a njegov politički kapital počivao je na zahtjevima za odgovornošću, institucionalnom obnovom i borbom protiv korupcije.
Takav nastanak predstavlja i njegovu najveću prednost i potencijalnu slabost.
Prednost je u tome što se pokret nije morao uklapati u postojeću političku podjelu na vlast i tradicionalnu opoziciju. Mogao je privući ljude različitih ideoloških uvjerenja, povezane prvenstveno uvjerenjem da je nužna promjena načina upravljanja državom.
Slabost je sadržana u činjenici da zajedničko protivljenje autoritarnom načinu vladanja ne podrazumijeva automatski saglasnost o tome kako bi država trebala izgledati poslije promjene vlasti.
Među ljudima koji podržavaju studentski pokret postoje ozbiljne razlike u odnosu prema Europskoj uniji, Rusiji, Kosovu, ekonomskim reformama, socijalnoj politici i nacionalnim pitanjima. Dok je cilj rušenja političkog monopola mogao ujediniti različite grupe, upravljanje državom zahtijevat će konkretne odluke, a svaka takva odluka proizvest će i pobjednike i gubitnike.
Tu počinje prvi veliki test nove političke snage: može li koalicija različitih uvjerenja postati funkcionalna vlast, a da pritom ne izgubi ono zbog čega je stekla povjerenje birača?
Najteži protivnik nije Vučić, nego naslijeđeni sistem
Više od četrnaest godina vlasti Srpske napredne stranke ostavilo je posljedice koje se ne mogu ukloniti promjenom premijera, predsjednika ili skupštinske većine. Kritike koje su godinama upućivane vlastima odnosile su se na korupciju, stranačko zapošljavanje, politički utjecaj na institucije, pritiske na medije i koncentraciju moći.
Ako nova vlast želi pokazati da je promjena stvarna, morat će se suočiti upravo s tim problemima.
Program Studentske liste, nazvan „Studentski plan“, sadrži 11 tačaka podijeljenih u tri cjeline: „Srbija ili mafija“, „U znanju je moć“ i „Srbija raste sa nama“.
Prvi dio usmjeren je na borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, nezavisnost pravosuđa, provjeru imovine javnih funkcionera, oduzimanje nezakonito stečene imovine, transparentnost javnih nabavki i depolitizaciju medija. Drugi predviđa ukidanje stranačkog zapošljavanja, reformu obrazovanja, besplatne udžbenike te podršku nauci, inovacijama, domaćim poduzetnicima i poljoprivrednicima. Treći se bavi ekonomskom i socijalnom sigurnošću građana: sigurnijim radnim odnosima, povoljnijim stanovanjem za mlade, zaštitom domaće poljoprivrede, dostupnijim lijekovima i boljom zdravstvenom zaštitom u ruralnim područjima.
U osnovi, riječ je o programu koji pokušava povezati borbu protiv korupcije i promjenu načina upravljanja državom s konkretnim ekonomskim i socijalnim obećanjima građanima. Međutim, za dio predloženih mjera još su važna pitanja finansiranja, rokova i načina provedbe.
Tu je i donošenje zakona o porijeklu imovine, oduzimanje nezakonito stečene imovine, provjeru rada policije, sudova i tužilaštva, javnu objavu ugovora i reviziju državnih projekata. Najavljena je i posebna tužilačka policija koja bi istraživala korupciju bez političkog pritiska.
To su ozbiljne ambicije. Ali između obećanja o institucionalnoj obnovi i njene provedbe postoji velika razlika.
Isto vrijedi za lustraciju. Provjera odgovornosti javnih funkcionera može biti dio tranzicije iz sistema obilježenog zloupotrebom moći, ali kriteriji moraju biti precizni, postupci transparentni, a prava pojedinaca zaštićena. U suprotnom, nova vlast riskira da reprodukuje upravo one obrasce protiv kojih se borila.
Filozof i politički komentator Ivan Milenković upozorio je, u razgovoru za DW, da je potrebno ukloniti „pipke hobotnice“, ali uz poštovanje zakona. Ta formulacija sažima centralnu dilemu tranzicije: kako razgraditi sistem političke kontrole, a da se pritom ne razore institucije koje bi trebale garantovati pravnu sigurnost.
Ako se promijene ljudi, a ostanu isti mehanizmi upravljanja, politička smjena može završiti kao promjena čuvara sistema, a ne promjena samog sistema.
Mogu li studenti upravljati državom?
Pitanje političkog iskustva ne treba svesti na godine ili profesionalne biografije.
Studentska lista nije sastavljena isključivo od studenata: na njoj su bili profesori, ljekari i drugi kandidati, a predvodio ju je novosadski kardiolog Ilija Srdanović.
Ključno pitanje zato nije jesu li njeni članovi dovoljno dugo u politici, nego imaju li organizacijske kapacitete, stručne ljude i političku disciplinu potrebnu za upravljanje državom.
Opozicija može opstajati na zajedničkom protivljenju vlasti. Vlada mora donositi odluke o budžetu, porezima, javnim preduzećima, zdravstvu, obrazovanju, energetici i međunarodnim odnosima. Mora pregovarati s različitim političkim i ekonomskim interesima, a rezultate procjenjivati ne prema obećanjima nego prema konkretnim promjenama.
Tu bi se mogle pokazati i unutrašnje razlike koje su tokom kampanje bile potisnute u drugi plan.
Studentski plan obuhvata borbu protiv korupcije, obrazovanje, privredu i svakodnevne potrebe građana. Najavljuju se povoljniji stanovi za mlade parove i radnike u deficitarnim zanimanjima, dostupniji lijekovi, jačanje zdravstvenih usluga i podrška domaćim poduzetnicima i poljoprivrednicima.
Ali u programima koji su predstavljeni javnosti nisu navedeni rokovi ni detaljne procjene troškova za dio tih mjera. To ne znači da su obećanja neostvariva, nego da će nova vlast morati odgovoriti na pitanje kako će ih finansirati i kojim redoslijedom provoditi.
U politici se kredibilitet ne gubi nužno kada se obećanje ne može ispuniti odmah. Gubi se kada se građanima ne objasni šta je moguće, koliko košta, ko snosi trošak i zašto se određena odluka donosi.
Test unutrašnje kohezije
Jedno od najosjetljivijih pitanja za novu vlast, prema mišljenju analitičara, mogla bi biti vanjska politika.
Studentska lista najavila je produbljivanje odnosa s europskim državama, napredak u pregovorima s Europskom unijom u područjima pravosuđa i temeljnih prava, ali nije izričito navela članstvo u EU kao svoj konačni cilj.
Lider Liste Srdanović je ranije govorio o mogućnosti referenduma o članstvu nakon javne rasprave i završetka pregovaračkih poglavlja.
Hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić za N1 da će se nova vlast brzo suočiti s pritiscima iz Europe i zahtjevima da jasno odredi svoje stavove.
– Ovdje će vrlo brzo doći pritisci iz Europe da se izjasne. SNS ima priliku, ako preživi prvu godinu dana bez velikog sudskog progona, iskoristiti ovu situaciju s bolnim rezovima. Nije tu ništa gotovo za Aleksandra Vučića – naveo je on.
Istovremeno, nije tajna da se Lista zalaže za očuvanje tradicionalnih odnosa s Rusijom, načelno je protiv uvođenja sankcija i podržava vojnu neutralnost Srbije. Predviđa i razvoj strateškog partnerstva s Kinom te jačanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Takva politika nastoji zadržati širok manevarski prostor između velikih sila. Ali pitanje je koliko je taj prostor realan u okolnostima u kojima se od Srbije očekuju jasniji stavovi o evropskim integracijama, ruskoj agresiji na Ukrajinu i regionalnim odnosima.
Nije nužno da nova vlast odmah napravi radikalan zaokret. Međutim, ako želi napredovati prema Europskoj uniji, morat će pokazati da evropske integracije nisu samo tehnički proces reforme pravosuđa nego i političko opredjeljenje koje se odražava na vanjsku politiku.
A tu je i Kosovo. Studentska lista poziva se na Ustav Srbije, Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i mirno rješavanje kroz dijalog. Nije jasno ni kako bi se odnosila prema ranijim sporazumima Beograda i Prištine.
Upravo će na tim pitanjima biti vidljivo koliko je lista spremna pretvoriti opće principe u konkretne odluke. Odbacivanje Vučićeve politike ne daje automatski odgovor na pitanje kakva bi trebala biti nova politika prema Kosovu.
Može li se promijeniti sistem bez promjene odnosa prema javnosti?
Jedno od ključnih obećanja odnosi se na depolitizaciju regulatora i javnog servisa RTS-a, kao i na promjene u sistemu dodjele nacionalnih televizijskih frekvencija.
To je posebno važno jer politička moć u savremenim društvima ne počiva samo na kontroli institucija nego i na sposobnosti oblikovanja javne slike stvarnosti. Dugotrajna dominacija jedne političke opcije mnogo je lakša ako građani nemaju ravnopravan pristup informacijama, ako se kritički glasovi marginaliziraju, a javni prostor pretvara u produžetak političke propagande.
Ipak, i ovdje postoji opasnost da se demokratizacija medija zamijeni smjenom onih koji njima upravljaju.
Program Studentske liste predviđa ispitivanje odgovornosti novinara i uredništava televizija te oduzimanje i novu dodjelu nacionalnih frekvencija, ali da nisu jasno objašnjeni kriteriji i postupci za takve odluke. To je ozbiljna praznina. Regulatorna odgovornost mora počivati na transparentnim procedurama i nezavisnim institucijama, a ne na političkoj procjeni toga koji su mediji bili lojalni prethodnoj vlasti.
Ako nova vlast želi obnoviti povjerenje javnosti, mora pokazati da sloboda medija važi i za one koji je kritikuju. U suprotnom, promijenit će se politička kontrola, ali ne i logika odnosa između vlasti i medija.
Tri moguća scenarija za Srbiju
U ovom trenutku moguće je razmotriti tri osnovna pravca razvoja. To nisu prognoze sa sigurnim ishodom, nego prognoze koje ovise od ponašanja i djelovanja nove većine, institucija i političkih aktera.
Prvi scenario: institucionalna tranzicija. Studentska lista bi u ovom slučaju uspjela sačuvati unutrašnju koheziju, formirati funkcionalnu vladu i usmjeriti prve mjesece mandata na transparentnost javnih nabavki, nezavisnost pravosuđa, profesionalizaciju javnog sektora i provjeru sumnjivih državnih poslova.
To znači da se rezultati neće mjeriti masovnim smjenama nego pravosnažnim postupcima, dostupnijim informacijama i pravilima koja važe jednako za sve.
U tom slučaju pobjeda bi mogla postati početak dugoročne promjene političke kulture, a ne samo smjena vlasti.
Drugi scenario: fragmentacija pobjedničkog pokreta. Različiti stavovi o ekonomiji, Kosovu, Europskoj uniji i odnosima s velikim silama počinju proizvoditi sukobe. Izostanak jasnih prioriteta i neslaganje oko kadrovskih rješenja slabe novu većinu. Građani koji su očekivali brze promjene postaju nestrpljivi, dok se dijelovi prethodne političke strukture prilagođavaju novim okolnostima.
U tom slučaju formalna pobjeda ne bi nužno značila i trajnu političku promjenu.
Treći scenario: politički revanšizam i djelimična obnova starog modela. Nova vlast u ovom slučaju pokušava brzo ukloniti ljude povezane s prethodnim sistemom, ali bez dovoljno jasnih procedura i sudske kontrole. Takav pristup može proizvesti pravnu nesigurnost, političke sukobe i osjećaj da je cilj promijeniti kontrolore institucija, a ne uspostaviti institucije koje su nezavisne od političkih centara moći.
To bi bilo posebno opasno jer bi razočaranje građana moglo oslabiti povjerenje u mogućnost demokratske promjene i otvoriti prostor za povratak političkih snaga koje su upravo izgubile podršku.
Koji će se scenario ostvariti zavisit će manje od simbolike izborne noći, a više od prvih konkretnih odluka nove vlasti.
Sljedeći test: predsjednički izbori
Ipak ne treba zanemariti da Srbiju do kraja ove godine očekuju i predsjednički izbori.
Njihov značaj zavisit će od toga kako će biti organizirana nova parlamentarna većina, ko će voditi vladu i kakav će odnos biti uspostavljen između izvršne vlasti, parlamenta i predsjednika države.
Čak i nakon velike izborne pobjede, politička tranzicija može ostati nedovršena ako se ne uspostavi stabilna institucionalna ravnoteža.
Predsjednički izbori mogli bi zato biti potvrda promjene, ali i novi izvor političke neizvjesnosti. Pritom je važno ne pretpostaviti da će parlamentarni rezultat automatski biti ponovljen na predsjedničkim izborima.
Za novu političku snagu to znači da će morati pokazati može li održati povjerenje i nakon što početna energija protesta oslabi.
Šta poslije euforije?
U izbornoj noći građani su slavili ono što je dugo izgledalo nemoguće: poraz vlasti koja je djelovala gotovo nedodirljivo. Takvi trenuci imaju veliku političku i simboličku vrijednost. Oni pokazuju da politička dominacija nije vječna i da društveno nezadovoljstvo može pronaći oblik koji mijenja odnos snaga.
Ali demokratija ne završava pobjedom na izborima. Ona tada počinje pokazivati svoju stvarnu vrijednost.
Puno je sada otvorenih pitanja, puno je očekivanja, puno zahtjeva i ambicija. Da li će nova vlast, na primjer, objaviti ugovore i omogućiti nezavisnu reviziju spornih projekata, hoće li procesuirati korupciju bez političkih selekcija, hoće li zaštititi kritičke medije i onda kada kritikuju nju, hoće li građanima objasniti cijenu obećanih reformi i prihvatiti odgovornost kada rezultati izostanu?
Vučićev poraz mogao bi označiti kraj jedne političke ere. Ali kraj političke ere nije isto što i kraj sistema koji ju je omogućio.
Najveća pobjeda Studentske liste zato neće biti samo osvajanje vlasti. Bit će to sposobnost da izgradi institucije koje više neće zavisiti od jedne osobe, jedne stranke ili jedne političke većine.
Jer prava promjena neće biti trenutak kada Srbija ostane bez Vučića, nego trenutak kada joj više neće biti potreban novi Vučić.
