Pandemija korona virusa donijela nam je neizvjesnost u brojnim aspektima života. Dok se jedni, primarno, plaše za svoje zdravlje, drugi su tokom prethodna dva mjeseca, ali i danas, više orjentisani na ekonomski faktor i zaposlenje. No, ne treba zaboraviti ni na one kojima je izolacija zbog virusa donijela povećanu neizvjesnost kada je riječ o bezbjednosti. Tu se, prije svega, misli na žene žrtve nasilja koje pomoć, između ostalog, traže u sigurnim kućama.
U Bosni i Hercegovini (BiH) ima osam sigurnih kuća koje smo kontaktirali kako bismo saznali na koji način su pomagali ženama tokom perioda izolacije, te da li je broj SOS poziva za pomoć u ovom periodu bio povećan u odnosu na stanje prije pojave virusa.
Sigurna kuća iz Tuzle, koja djeluje u okviru Udruženje građana „Vive Žene“, je na početku vanrednog stanja, uz SOS telefone, omogućila i da ih žrtve nasilja kontaktiraju preko besplatnih aplikacija.
– Do početka maja nismo imali neki povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja koji bio bio alarmantan, međutim od početka maja dolazi do laganog povećanja broja prijava. Naša pretpostavka je da žrtve u periodu prije maja nisu bile u mogućnosti da prijave nasilje putem redovnih kanala komunikacije. Naprimjer, na snazi je bila zabrana okupljana, te žrtve nisu imale kontakt s osobama od povjerenja koje su mogle prijaviti nasilje umjesto njih – rekli su nam.
Ova Sigurna kuća jedna je od onih koje su tokom perioda izolacije pružale utočište ženama kojima je to bilo neophodno.
– Žrtve koje su imale potrebu da budu izmještene iz svog doma, a zbog ozbiljnosti nasilja ili postojanja prijetnje koja bi mogla dovesti do težih posljedica, mogle su da dođu u Sigurnu kuću ukoliko posjeduju potvrdu da su negativne na korona virus. Mi smo s našim Ministarstvom zdravstva osigurali da testiranje bude po hitnom postupku. Od prije sedam dana na raspolaganju imamo i posebnu prostoriju u kojoj žrtve nasilja mogu sačekati na rezultate testiranja za koje je, najčešće, potrebno 24 sata. Tokom pandemije smo primili dvije žene i četvero djece – kažu nam iz tuzlanske Sigurne kuće i dodaju da pandemija, u njihovom slučaju, nije mnogo promijenila postupak zaštite žrtava nasilja.
Kada je riječ o povećanju broja SOS poziva iskustvo s tuzlanskom dijeli Sigurna kuća iz Zenica, koja djeluje u okviru Udruženje građana „Medica“.
– U martu smo imali preko 100 poziva, a u aprilu se taj trend nastavio. No, u maju, u odnosu na prethodna dva mjeseca, ima više poziva na dnevnoj osnovi. Žene smo pitali zašto nisu ranije nazvale i saznali da ih je spriječio strah. Počinioci nasilja su ih kontrolisali tokom izolacije, a imamo i slučajeve u kojima su ženama oduzimali mobitele kako ne bi imale nikakvu komunikaciju i kako bi bile usmjerene samo prema njima i njihovim zahtjevima koji su podrazumijevali nasilje nad ženama, ali i djecom – kažu iz ove Sigurne kuće i smatraju da su državne institucije trebale poslati „glasniju“ poruku kako bi žene znale da mogu potražiti pomoć i podršku.
Bez obzira na to što bi procedura prijema žena u sigurnu kuću, bar kada je riječ o Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), trebala da podrazumijeva koordinaciju sa centrima za socijalni rad, to su u zeničkoj Sigurnoj kući, ističu, morali zanemariti.
– Dobili smo informaciju da centri za socijalni rad neće raditi do prvog juna, a to znači da oni uopće nemaju kontakt s korisnicima i potencijalnim žrtvama nasilja. To je zabrinjavajuće. Mi smo žene primali na vlastitu odgovornost i nismo poštovali procedure, jer kako da ih poštujemo ako centri za socijalni rad ne rade? No, mi smo svjedoci da je bilo neophodno da reagujemo – objašnjavaju nam i dodaju da su, uz socijalnu i pravnu podršku, žrtvama nasilja pomagali i materijalno.
S povećanim brojem poziva u maju se „suočila“ i Sigurna kuća u Modriči koja djeluje u okviru nevladine organizacije „Budućnost“.
– Broj poziva u martu nije bio puno povećan. No, u aprilu je povećan za 60% u odnosu na mart, a u prvih deset dana maja smo imali više poziva nego za cijeli april. Ženama žrtvama nasilja smo od početka vanrednog stanja pružali utočište. Kada je riječ o broju žena kojima smo pružili utočište, on varira i ne može se govoriti o njegovom povećanju tokom pandemije u odnosu na neki period prije. Centar za socijalni rad koji je nadležan je rijetko reagovao i žene koje nisu dobile povratnu informaciju od centra smo zrbinjavali bez rješenja – kažu iz Sigurne kuće u Modriči.
Utočište ženama žrtvama nasilja tokom pandemije pružali su i u Sigurnoj kući u Bijeljini, koja je dio nevladine organizacije „Lara“.
– Mi smo imali mogućnost prijema žena tokom vanrednog stanja jer imamo 340 kvadrata prostora, a samim tim i mogućnost da fizički odvojimo žene koje tek dođu. S nadležnim ustanovama smo napravili ugovor o tome da ženama koje primimo što prije urade testove na korona virus – rekli su nam iz ove Sigurne kuće.
I njihovo je iskustvo pokazalo da je od početka vanrednog stanja povećan broj poziva žena žrtava nasilja.
– Broj poziva se povećao za 20%, s tim što to sigurno nisu prave brojke jer su žene bile okružene nasilnicima i nisu imale „lak“ pristup telefonu – kažu.
Situacija je slična i u Sigurnoj kući koja se nalazi u Banjaluci, a koja je dio nevladine organizacije „Udružene žene“ .
– Kada je riječ o SOS liniji za pomoć i podršku žrtvama nasilja, broj poziva se povećao za, otprilike, 30% u odnosu na neki prethodni period. Mi smo u ovom periodu pojačali svoje kapacitete u smislu pružanja pravne i psihološke pomoći, te informacija koje su potrebne. Obzirom na to da među ženama koje su i prije pandemije bile u Sigurnoj kući imamo pripadnice starijih generacija i one s hroničnim oboljenjima, nismo imali mogućnost, odnosno prostor, da izolujemo nove žene i djecu. No, prije 20-ak dana smo primili jednu ženu iako bi, zbog zaštite žena koje su već kod nas, bilo idealno da ne primamo. Ali s obzirom na to da smo organizacija koja godinama pruža pomoć i podršku ženama žrtvama nasilja, ne možemo se ni ovaj put oglušiti – rekli su nam.
Sigurna kuća u Bihaću, koja djeluje u okviru Udruženja „Žene sa Une“, je, također, jedna od onih koje su pružale utočište ženama žrtvama nasilja. No, za razliku od svih drugih oni tokom perioda izoalcije nisu zabilježili povećan broj poziva žena žrtava nasilja.
– U periodu trajanja izolacije nije bio povećan broj poziva. Mi smo tokom ovog perioda pružali utočište ženama, pri čemu smo se pridržavali propisanih mjera. Dakle, prije ulaska su prolazile kroz trijažu. Kada je riječ o broju žena koje su dolazile u Sigurnu kuću, on nije veći u odnosu na neki period prije – kazali su nam.
Za razliku od Bihaća, Sigurna kuća u Sarajevu, koja je dio „Fondacije lokalne demokratije“, je polovinom marta bila prisiljena da donese odluku o privremenoj obustavi smještaja novih korisnica jer ne raspolažu prostorijama za izolaciju. No, to svakako ne znači da nisu bili tu da pruže pomoć onim ženama kojima je ona bila neophodna.
– Vodimo SOS telefon za prijavu nasilja koji je dostupan 24/7, a na kojem smo pojačali naše aktivnosti. Preko ovog telefona pružamo direktnu psihološku podršku tokom kriznih intervencija, dajemo informacije o daljim koracima, a imamo i telefonsku i mail pravnu podršku – objasnili su nam u ovoj Sigurnoj kući i dodali da se broj SOS poziva, u njihovom slučaju, udvostručio.
Kada je riječ o Sigurnoj kući u Mostaru, koja djeluje u okviru Udruženje „Žena BiH“, s njima do trenutka objavljivanja teksta nismo uspjeli da stupimo u kontakt.
(Interview.ba)
