Urednik portala Capital.ba objašnjava u kakvoj smo ekonomskoj situaciji i šta nas čeka narednih mjeseci. Uglavnom, ništa dobro.
ZADUŽIVANJEM PROTIV PROBLEMA “Vlasti znaju da su im jedina prijetnja nekoliko grupacija poput udruženja boraca, penzioneri i javni sektor, i sve će učiniti da njihova primanja ne kasne. Zato će se zaduživati da oni ne bi pravili probleme”
Već devet godina banjalučki portal Capital.ba pokušava da na kredibilan, činjenično zasnovan način ukaže na nepovoljna ekonomska kretanja i kriminal koji nagriza sistem u Bosni i Hercegovini. Njegov osnivač, novinar Siniša Vukelić, kaže da to ima svoju cijenu i da je teži put, ali jedini ispravan. Danas, kada su vlasti u ćorsokaku s gotovo uništenom privrednom aktivnošću, jedina preostala stvar koja se može uraditi jeste vanjska intervencija, kaže on. I to da bi političari završili obaveze koje su bile na dnevnom redu prije petnaestak godina. Ali sada s kamatama koje plaćamo MMF-u.
INTERVIEW.BA: Capital.ba je medij koji se bavi suhim ekonomskim činjenicama, koje nisu uvijek dobrodošle jer nisu povoljne. Koliko je izvještavanje na ovaj način, bez uključenih emocija, doprinijelo izmjeni stanja svijesti kod nas?
VUKELIĆ: Capital.ba postoji već devet godina i naša orijentacija jeste da izvještavamo o činjenicama i ne donosimo sudove, nego publici ostavimo zaključke. Mislim da to i jeste suština novinarskog posla. Ali kako vrijeme odmiče, zbog stanja novinarstva kod nas, čini se da publika traži pojašnjenja, traži da im se sve objasni, uperi prstom – da, ovo je smeće od političara, ovaj direktor je lopov i kriminalac – što je potpuno pogrešno. Tako publika postaje lako izmanipulisana.
Mi smo, s druge strane, odabrali teži put, kredibilno izvještavanje, i zbog toga nas prenose u cijeloj regiji. Ne prezamo od istraživanja bilo kakve priče u kojoj se pokazuje da ima kriminala ili korupcije.
INTERVIEW.BA: Je li teško raditi na ovakav način? Ima li problema, prijetnji?
VUKELIĆ: Da, naravno. Prijetnje su nešto sa čime mi živimo. Ali ako želite da se bavite ovim poslom, morate shvatiti da je to njegov dio. Većina novinara kod nas ima nerealna očekivanja, jer ne možete, nakon što nekome izmaknete fotelju, otkrijete finansijsku aferu, spriječite kriminal, ili korupciju, ili nepotizam, očekivati da vam se ta osoba nasmije na ulici. I sve je u redu dok se stvari odvijaju kroz sistem žalbi i tužbi, ali prijetnje sve više postaju pravilo, jer vladajuća kasta smatra da niko nema pravo da pita za njihove poslove, da su javni novci njihovi novci koji su im dati na upravljanje četiri godine. I to je ono što postaje zabrinjavajuće.
INTERVIEW.BA: Pošto dugo pratite ekonomska kretanja u BiH, kako biste opisali trenutnu ekonomsku sliku u oba entiteta?
VUKELIĆ: Ovo sve liči na baruštinu u kojoj smo svi mi žabe i u kojoj se temperatura vode sve više povećava, a mi se pravimo da to ne postoji. Svi misle da ovo neće još dugo i da se nešto mora promijeniti. Ništa se neće promijeniti dok narod to ne promijeni, naravno. Politički lideri su se dobro izvježbali u podjeli teritorija i naroda, uzeli medije, tajkune, svoja mala carstva u kojima vladaju. Izbori im ne donose nikakve promjene zato što se jedna trećina izbora pokrade, jedna trećina glasačkog tijela se kupi, jedna trećina se ucijeni kroz sektor javnih nabavki. Vlasti znaju da su im jedina prijetnja nekoliko grupacija poput udruženja boraca, penzioneri i javni sektor, i sve će učiniti da njihova primanja ne kasne. Zato će se zaduživati da oni ne bi pravili probleme. Suština je na drugoj strani, u opoziciji koja pokazuje nekompetentnost da se suprotstavi vladajućima. Svi su prije bili s nekim u koaliciji; ovo je mala zemlja, ovdje je toliko interesa isprepleteno i svi su radili usluge jedni drugima.
INTERVIEW.BA: Šta bi bile neke urgentne ekonomske mjere u situaciji u kojoj je kriza otišla predaleko?
VUKELIĆ: Poslovno, ambijent u BiH mora se poboljšati. On sada počiva na vezama privatnog i javnog sektora i niko neće doći izvana da investira tamo gdje država motiviše poslovanje u sivoj zoni. Jer ako poslujete zakonito, vi ste nekonkurentni. Mora se tražiti rješenje na rashodovnoj, a ne prihodovnoj strani budžeta. Trenutno su na raspolaganju dva načina: podizanje nameta i zaduživanje kod stranih kreditora ili domaćih banaka. Ovdje se traži smanjenje javnog sektora i njegova profesionalizacija, mora se riješiti problem velikih državnih gubitaša poput željeznica, šuma, elektroprivreda. Mora se početi s procesuiranjem krupnih riba. Ovdje narod želi posao i pravdu. Posao se sve teže može obezbijediti, ali dajte im bar pravdu ili privid pravde. Da narod stekne osjećaj da sistem funkcioniše.
Pravna sigurnost je ono što investitori žele da vide, žele stabilne zakone, da se oni ne mijenjaju ad hoc. Strani investitori ne vole čak i ako se naglo smanjuju porezi i doprinosi, jer to ukazuje da će neka nova vlada povećati poreze, a oni moraju projektovati svoje prihode i rashode u tako velikim investicijama na period od 20 godina kako bi mogli znati šta će se dešavati i imati sigurnost.
Naša prednost je u tome što male firme s nekoliko stotina zaposlenih mogu donijeti velike promjene u lokalnim zajednicama. A, tim malim firmama je prednost i blizina Evropske unije, za razliku od Kine.
INTERVIEW.BA: Koliko su aranžmani sa MMF-om uopšte korisni, koliko su dio rješenja, kada znamo u kakvoj situaciji su budžeti?
VUKELIĆ: Sve se svodi na jednu stvar: mi ćemo platiti visoku cijenu da bi neko natjerao našu vlast da uradi neki posao koji svakako treba da uradi. Platit ćemo velike kamate MMF-u da bi taj MMF prisilio vlasti da urade nešto što je trebalo da uradi prije 15 godina. Ništa u zahtjevima MMF-a nema sporno, sve su to stvari koje su trebale biti urađene ranije. Bolja kontrola finansijskog sektora, u RS-u su propale dvije banke, neke od njih su na granici. U Federaciji se također vrši vanredna kontrola, traži se smanjenje izdvajanja za neke budžetske zadatke koji ne idu u prilog razvoju i investicijama.
Novac MMF-a ne bi trebao da vlast nije trošila na predizborne populističke poteze i postavljanje nekompetentnih ljudi koji nanose više štete nego koristi. I sad su došli u situaciju da se više nema kud: ili tražiti novac od MMF-a ili priznati da nema novca da se isplaćuju budžetski korisnici. Cijena za posljednji aranžman s MMF-om je manja u odnosu na neke prethodne, ali su uslovi za reforme koji se vežu za reformsku agendu daleko oštriji. A uslove su kreirale zemlje koje su predstavljene u MMF-u i koje su pokrenule Reformsku agendu. I to je jedini način da se naše vlasti pritisnu da nešto urade.
INTERVIEW.BA: Šta je alternativa MMF-u?
VUKELIĆ: Alternativa je za RS, najprije, zaduživanje na domaćem tržištu kapitala koje je već poprilično iscrpljeno. Vlada RS-a se ekspanzionistički zaduživala emisijom obveznica i trezorskih zapisa. U Federaciji planiraju zaduženje kod komercijalnih banaka koje je navodno jeftinije, što nije tačno. Oni gledaju ovako: svaka cijena koju platimo je manja od one kad povučemo neke bolne reforme. Bolje je da se zadužimo kod komercijalnih banaka i platimo veće kamate nego onu cijenu koja se ne izražava u novcu. Dakle, dok svijet traži Pokemone, naši traže kredite.
INTERVIEW.BA: Mislite li da će političke elite sada, dvije decenije nakon rata, zbog eskalacije krize, napraviti nešto što liči na smislenu ekonomsku politiku?
VUKELIĆ: Oni to ne bi uradili da nije bilo pritiska sa strane. Ja mislim da bi ovako moglo da traje još 20-30 godina. Ovaj organizam je toliko obolio da svi indikatori pokazuju da se više ne možemo izboriti sami, da više lijekovi ne pomažu, već treba neka vanjska intervencija. Ovdje decenijama vladaju kriminalci i tajkuni, takozvani kontroverzni biznismeni. U čitavom svijetu se gleda na rupe u zakonu, a kod nas se od rupe pravi zakon koji pomaže u ostvarivanju milionske dobiti i iznošenju kapitala iz BiH. Suviše je veliki ulog da bi se svi toga odrekli. Sva prividna borba protiv kriminala je grebanje noktima po staklu.
INTERVIEW.BA: Uprkos nepovoljnom okruženju u kojem živimo, na šta bismo se trebali fokusirati kako bi se pokrenula privredna aktivnost?
VUKELIĆ: Šta bi bilo rješenje? Hajde da ostavimo na stranu neke velike projekte, firme. U RS-u ima oko 50.000 malih zanatskih radnji i firmi koje zapošljavaju do 20-30 ljudi. Hajde da vidimo šta je moguće da uradimo da svaka od tih firmi sljedeće godine primi samo po jednog radnika. Samo po jednog! Kako da ih subvencionišemo, kako da pomognemo nekome ko se bavi polaganjem parketa, ko ima deset zaposlenih, da uposli samo jednog čovjeka. I odmah ćemo imati efekte, odmah će biti 30-40 hiljada zaposlenih. Dakle, treba pomoći male porodične biznise umjesto da im se stalno šalju inspekcije i uzima novac, dok se velike kompanije zaobilaze jer su velike i od njih novac uzimaju lideri političkih stranaka.
