Sjela sam, dobro razmislila o životu, djetetu, budućnosti. Odakle meni pravo da stajem na put djetetu koje tek treba da formira sebe kao ličnost i posloži život onako kako želi, sjeća se Edisa Šehić kako je prihvatila outovanje svoje kćerke
Razgovarala:Belmina ČORBIĆ
Roditelji su rijetko prva adresa kada se LGBTQ osobe odluče outovati.
Zato se čini da je šutnja roditelja glasna jer djeca strahuju od reakcije i odbijanja.
No, šta kada odluče da se suoče sa istinom. Prvo djeca a potom i roditelji.
Anisa je bila tinejdžerka kada je odlučila mami reći istinu. Edisa, kao i svaka mama već je to naslućivala. Ali šta kada slutnje postanu istina?
Nastupila je tišina. Danima, neugodna tišina, kaže za Interview.ba Edisa Šehić.
Prvo je bila tišina
Interview.ba: Proces outovanja je težak za djecu, ali kako taj proces izgleda iz ugla roditelja?
Šehić: Anisa je tada bila tinejdžerka. Ne mogu se sjetiti koliko je imala godina. Išla je u srednju školu. Iskreni razgovor majke i kćerke, rezultirao je tišinom. Dugom tišinom. Bila sam zatečena, iznenađena i zbunjena. Taj nelagodni osjećaj trajao je danima, ali u tim trenucima to je normalno.
Interview.ba: Nakon toga, kada i kako je izgledao prvi razgovor sa Vašom kćerkom?
Šehić: Nije to jednostavno prihvatiti. Ali razgovor je neophodan. Ako mislimo shvatiti jedni druge, moramo razgovarati. Sjela sam, dobro razmislila o životu, djetetu, budućnosti. To je momenat kada sam prestala biti sebična. Momenat kada sam se u potpunosti otvorila prema djetetu. Prema svima. Jednostavno sam shvatila da je to život naše djece, a ne nas. Odakle meni pravo da stajem na put djetetu koje tek treba da formira sebe kao ličnost i posloži svoj život onako kako želi? Uslijedili su razgovori i razgovori. I dan danas razgovoramo. To je suština. Otvoren, iskren razgovor, bilo koja tema da je u pitanju. Možemo se slagati ili ne slagati. Ali, to nam ne daje pravo da kategorično odbijamo drugačije stavove i mišljenja. Svako ima pravo na životni izbor, slagali se ili ne to je nečiji izbor.
Pravo drugog i drugačijeg
Interview.ba: Kada ste postali svjesni važnosti podrške Vas kao roditelja? Šta je bio razlog da kažete, moje dijete ima pravo na izbor?
Šehić: Znate, potrebno je vremena. I Vama i djetetu. Potrebno je da se slegnu utisci, smire osjećaji. Ja sam, istina, bila ljuta, bijesna. Ali svi ti osjećaji bili su više proizvod straha za moje dijete. Znala sam da je to u našem društvu neprihvatljivo. Međutim, poznajem svoje dijete, znala sam da je borac i koliko može. Podrška roditelja je najvažnija. Trebamo biti glasni. Ne samo roditelji LGBTQ osoba, nego cijela javnost treba da podrži ova dešavanja i da budemo saveznici u ostvarivanju i njihovih i naših prava.
Interview.ba: Strah za dijete očekivano je bio prisutan, ali jeste li se plašili osude okoline na Vaš račun?
Šehić: Ne dozvoljavam da se na taj način sa mnom razgovara. Ko je okolina u životu moga djeteta? Odakle pravo da neko misli da može odlučivati u nečije ime? Možemo razgovarati ali provokacije, osude ne dozvoljavam. Nisam doživjela osude, jednostavno ih ne dozvoljavam. Niko nema pravo da određuje tuđi život. Moja kćerka je pravnik, sada se bori da to bude zakonski uređeno, da imaju prava na već zagarantovana prava. Vjerujte mi kada sjedite s pripadnicima LGBTQ zajednice, uvijek je lijepa, vesela atmosfera. To su obrazovane, pametne osobe, svakodnevno rade na novim vještinama, sticanju znanja. Njihovi ciljevi i želje su kao i kod svake druge osobe. Žele normalan život.
Roditelji najbolje razumiju
Interview.ba: U subotu je četvrta bh. Povorka ponosa. Ponosni zajedno, ovogodišnji je slogan. Međutim, stiče se utisak da se o pravima LGBTQ populacije, njihovim problemima, o njihovim roditeljima životima govori tek pred povorku, s nekim povodom. Šta učiniti da se to promijeni?
Šehić: To mora biti neprekidna, svakodnevna borba. Moramo otvarati ove teme, jer to sve nama novo. Roditelji treba da iznesu mišljenje, jer mi najbolje razumijemo situaciju oko koje se diže tolika fama koja je prema mom mišljenju nepotrebna.
Intreview.ba: Koliko su roditelji spremni otvoreno govoriti o podršci?
Šehić: Još je teško naći roditelje koji su spremni otvorneo govoriti. A razlog je najčešće strah od reakcije sredine. Mi smo konzervativno društvo, mala sredina, bez obzira u kojem gradu i gdje živimo. Naše društvo je tradicionalno. No, to ne znači da ne trebamo učiti nešto novo i drugačije. Jednostavno prihvatiti da je to normalno, a ne nakradno i bolesno kako se predstavlja u javnosti. Moramo razgovarati, upoznavati se osobama koje imaju drugu seksualnu orijentaciju. Razgovor je, moram ponoviti, nabolji način da budemo svi prihvaćeni. Bez obzira na naše različitosti. Borimo se i ja i moja Anisa, za prava koja su svima nama zakonski osigurana, ali i uskraćena. Oduzeta.
