Dogodilo se u kratko vrijeme da je u Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu proglašen tehnološkim viškom. Svijet je rekao – to je jedan od najboljih profesora na svijetu. A on za sebe kaže da je misionar, ambasador obrazovanja. Profesor je geografije, ali to nije dovoljno reći kad predstavljamo Vedrana Zubića. Baš danas na Praznik rada. Da se još jednom uvjerimo kako sjajne ljude imamo. I kako bez znanja, učenja, truda, reda i rada, nema ni reda ni rada na Planeti. A kad smo već kod Planete, evo šta Zubić kaže: Bez Zemlje nećemo ostati ali ona hoće bez nas
Razgovarala: Belmina ČORBIĆ
INTERVIEW: Iza nas je mjesec u kojem je naša Planeta proslavila svoj dan. I baš kako to biva, pričali smo i objavljivali tekstove o tome. I makar jedan dan bili odgovorni i svjesni njene važnosti. Ipak, ona je jedina koju imamo – zar ne? Jedino ako nismo vizionari poput Elona Muska pa da se jedan dan probudimo na Marsu.
ZUBIĆ: Tako je. Ova Planeta trenutno je jedina, gdje možemo živjeti kako smo naučili. Iz ove perspektive teško je zamisliti život na Marsu. Jasno je da je to planeta koja ne odgovara svojim prirodnim staništem našem metabolizmu. Postoje neke stvari koje nam se ne bi previše izmijenile kao što su „smjena dana i noći“ jer je rotacija Marsa slična Zemljinoj, ali je jasno da je nas nemoguće zamisliti u prirodnom okružju Marsa.
Na Marsu bismo bili mlađi i lakši
INTERVIEW: Dakle odlazak na Mars nije tako jednostavan?
Zubić: Nije toliki problem naš odlazak/dolazak na Mars. On kad nam je najbliži udaljen je „samo“ nekih 90 miliona kilometara, ali boravak na njemu je problematičan. Danas znamo da postoji i led na Marsu koji je nama potencijal vode i života, ali smo daleko od faze da to možemo na taj način napraviti. Na Marsu postoje i ostaci sedimenata rijeka i jezera tako da je jasno da je taj led nekada bio voda u tečnom agregatnom stanju.
INTERVIEW: Ali ako bi se i desilo da jednog dana ljudska vrsta osvane na Marsu ipak imaju i dobre stvari? Zubić: Naravno, s obzirom da je gravitacija na 3,7 m/s2 tamo bi nam vaga pokazala manju težinu (masa je naravno ista), ali bismo na Marsu imali i manje godina. Naime, Marsu trebaju gotovo dvije Zemljine revolucije da se okrene oko Sunca, a to znači da smo na Marsu „duplo mlađi“. Tako osoba od 50 ima 25 Marsovih godina. Ima Mars i dobrih stvari, smatra on.
Manjak kvalitetne vode
INTERVIEW: Ipak ostanimo na Zemlji. Jedne prilike kazali ste da je pogrešno ovu planetu zvati Zemljom, jer asocira na kopno. Prikladnije bi bilo smatrate zvati je Voda. Čuvamo li dovoljno „bezbojno zlato“ s obzirom na činjenicu da smo među rijetkima koji se mogu pohvaliti kvalitetom vode?
Zubić: Blagi pogled na kartu nam kaže da je ova planeta više „vodena“. Čak 71 posto nje je Svjetski okean. Pogrešno se misli da „nestaje vode“. Po zakonu kruženja materije i energije nije problem kvantitet nego kvalitet vode. Čak 97 posto vode je slano i neupotrebljivo za piće i poljoprivredu. Mora se vršiti desalninizacija vode, a to je skup proces. Od 3 posto kopnene vode čak 2,2 posto je led, a ono ostalo su podzemne, bare, močvare, tekućice i stajaćice. Malo je vode koju mi možemo koristiti u osnovnom metabolizmu. Zbog toga i trebamo čuvati. Imamo sreću da se nalazimo u tom prostoru. Kada sam prvi put iskoristio taj termin „bezbojno zlato“ djeca su me čudno gledala. Ali je jasno da bez nje ne možemo. U silnoj borbi za materijalizmom ostajemo bez onoga što život znači. I to bukvalno jer su zrak i voda osnova života.
INTERVIEW: Dakle profesore nećemo ostati bez vode ili Zemlje?
Zubić: Nećemo, vode će biti ali možemo ostati bez kvalitetne vode. Zanimljivo je da trošimo silne novce da odemo na Mars, a u isto vrijeme uništavamo djelove Zemlje da zaradimo taj novac. Fascinantna je ta pojava. Rušimo kuću da pokušamo negdje napraviti vikendicu! Zaboravljamo da je Zemlja stara i da je homo sapiens trenutna pojava. I ranije su bila izumiranja od kojih je svima poznato ono dinosaurusa na kraju mezozoika prije cca 66 miliona godina. Možda će Zemlja ostati bez nas, a to možda bude predispozicija razvoja novih oblika. Teško je dati procjenu iz ove perspektive. Sa druge strane od ljudi pravimo robote, a od robota pokušavamo napraviti ljude.
Među najboljim u svijetu
INTERVIEW: Prije nekoliko mjeseci dobili ste nagradu jednog od najboljeg profesora na svijetu. Kako se nosite sa tom „ulogom“? Tačnije, kako se kao društvo odnosimo prema onima koji su najbolji među nama?
Zubić: Više volim reći priznanje nego nagrada. Lijepa je to stvar i znam da su mnogi ljudi sretni i ponosni zbog toga. To je i pozitivna reklama nama, a indirektno i obrazovanju. Često koristimo floskulu kako nam nešto „ne valja“, a nije baš da znamo definirati šta je to. Mislim da su ova priznanja i realan „teret“ jer traže od ljudi veću društvenu ulogu. Moja je da budem misionar kao profesor. Kroz medije i društvene mreže, a ne samo kroz par nastavnih sati dnevno. Makar ja tako smatram. Kako se odnosimo kao društvo najbolje govori podatak da je pokojni Ivica Osim dobio ulicu u Sarajevu nakon smrti, a za života mu nisu dali da ugradi lift u svojoj zgradi i da umre u gradu Sarajevu za koje je živio svim svojim bićem.
INTERVIEW: Dakle, mi se velikana sjetimo tek kad umru?
Zubić: To je problem ovog društva. Moramo naučiti marketinški iskoristiti sve ono što imamo. Ali koda nas je dominira priča „Šta će Džeko ja mu kroz noge probacivao!“. To nije dobar odnos. Ako pitate mene zaista me cijene ljudi sa kojima živim te mi prilaze i čestitaju. To je meni bitno. Kao i činjenica da su djeca u školi sretna i nasmijana.
Školujemo za druga tržišta
INTERVIEW: Mnoge najbolje među nama odavno grije sunce tuđeg neba. Jeste li razmišljali ili razmišljate o odlasku iz BiH?
Zubić: Ja sam star za neku emigraciju i novi početak. Problem ovog društva je što nema dobru „socijalnu selekciju“. Priroda to ima i zbog toga se razvija. Kada pogledam koliko je danas inženjera, profesora, ljekara i svih drugih kojima sam ja predavao po cijelom svijetu imam dvojak osjećaj. Sretan sam zbog te djece, ali tužan zbog društva. Pa mi školujemo generacije za druga tržišta rada! Previše je kvazipolitike u javnom prostoru. Da se o obrazovanju pričalo za 25 godina koliko o formiranju Vlade FBiH zadnjih par mjeseci Singapur i Finska bi od nas prepisivali obrazovne reforme. Nikako da naučimo šta je „bitno“, a šta „zabava“. U Finskoj nastavnik ima 4 puta veću platu od selektora nogometne reprezentacije! Opet se vraćamo na prošlo pitanje: da li cijenimo i koliko cijenimo!? I opet cijenimo tek kada ostanemo bez ljudi! Kada odu u Zemlju ili iz zemlje, zaključuje Zubić.
