“Voljelo se dvoje mladih šest mjeseci, godinu, kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu, aman, aman, dušmani im ne dadoše”. Ove stihove dobro poznate pjesme “Žute dunje” uklesao je Konjičanin Anis Kosovac na spomeniku koji je ovog ljeta podigao sarajevskim Romeu i Juliji.
Piše: Sanela KARAICA
Boško Brkić i Admira Ismić, ubijeni su u maju 1993. godine snajperskim hicima na Vrbanja mostu u Sarajevu dok su pokušavali napustiti opkoljeni grad. Priča o ovoj tragediji i fotografija mrtvog zagrljenog para obišla je svijet.
– Prilikom jednog dolaska u Sarajevo ponio sam cvijet da stavim na njihov spomenik, a spomenika nigdje. Hodao sam po mostu, tražio okolo. Nema. Cvijet sam ostavio na mostu i odlučio da ću napraviti spomenik posvećen njima. Uradio sam to. Spomen ploču sam postavio na ulazu u pravoslavno groblje u Konjicu. Imao sam motiv, imao pare i imao prostora. Kapija je svakako bila nesređena i dobro je došlo da je malo uredim. Uklopilo se sve – kaže se Kosovac.
Sjećanje na Petra i Pavla
Ovo nije jedini spomenik koji je Kosovac podigao u znak sjećanja na nevine žrtve. Za njega je svaka žrtva – žrtva, bez obzira na naciju i vjeru. Zahvaljujući njemu, na drugoj kapiji na ulazu u groblje, od prije nekoliko godina stoji spomenik dvojici braće Golubović, Petru i Pavlu, dječacima koji su ubijeni 1992. godine. Dječake i njihove roditelje strijeljali su pripadnici Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic.
– Živim uz groblje, u kući koju sam kupio. Groblje nije bilo baš održavano, pa sam odlučio da je najpametnije da pare koje imam viška potrošim za uređenje. Naše je samo ono što damo. Ne volim ulagati u pogrešne stvari, a sve što uložim u groblje će ostati. Poznavao sam porodicu Golubović i dječake. Živjeli smo u komšiluku u starom dijelu grada. Bili su maleni kada je počeo rat. Strašan zločin – prisjeća se Anis.
Komentari sugrađana bili su pozitivni, jer niko se ne može ljutiti što je ubijenoj djeci podignut spomenik. I na društvenim mrežama ovaj Konjičanin dobio je podršku javnosti. “Hvala je malo za ono što ste učinili i što činite”, ,”Bog sve vidi i neka Vam da što najviše želite”, “Mi obični smrtnici teško da Vam se možemo odužiti za Vaša djela, ljudskost,plemenitost”, “Bitno je biti čovjek, a ne koje smo nacionalnosti. Svaka ti čast, sve pohvale”…
I Srpsko prosvjetno i kulturno društvo (SPKD) “Prosvjeta” Gradski odbor Mostar prepoznalo je ovo plemenito djelo. Svoju prvu nagradu za humanost, toleranciju i suživot “Stepa Stepanović” dodijelili su upravo Anisu Kosovcu.
Pregršt primjera suživota
Sveštenik Duško Kojić, starješina Sabornog hrama u Mostaru i paroh u Konjicu, kaže da je sretan što živi u društvu gdje se brojni pojedinci ističu svojim dobrim djelima.
– U djelima ovog čovjeka upravo je sažeto i ispunjeno sve ono na šta mi sveštenici pozivamo u svojim službama i liturgijama, a to je život jednih sa drugima. BiH pruža nešto što malo koja druga zemlja pruža. To govorim iz ličnog iskustva. Prije dolaska u Mostar bio sam sveštenik u Briselu. Vratio sam se i namjeravam ostati. Nadam se da će ljudi prepoznati da je ovo najljepša zemlja na svijetu u kojoj ima dovoljno mjesta za sve nas. Da živimo u miru, skladu i ljubavi jedni sa drugima. Kao iskreni prijatelji – govori Kojić.
Bezbroj je primjera odličnih međuljudskih odnosa i dobre saradnje među stanovništvom i predstavnicima različitih religijskih zajednica. I to, kaže paroh, nije ništa novo niti iznenađujuće.
– Vjerovatno se o takvim primjerima ne govori dovoljno u medijima. Uvijek smo tu jedni za druge i možemo računati na pomoć. U našim akcijama za pravoslavni božić nikada ne izostavljamo naše prijatelje druge vjeroispovijesti kojima je potrebna pomoć. Stariji ljudi, posebno, navikli su zajedno proslavljati sve vjerske praznike koji se slave u BiH i trudimo se da im to priuštimo. Pregršt je takvih primjera – kaže Kojić.
