Jesmo li siromašni?
Službeno, u BiH prosječna plaća iznosi cca. 1.000 KM, međutim, većina uposlenih, naročito onih u privatnim kompanijama može samo sanjati taj iznos. Stvarne plaće u “realnom sektoru” iznose oko 700-800 KM. Znamo da to ne zadovoljava ni pola mjesečnih troškova prosječne familije.
Sve više mladih ljudi se sve teže odlučuje za roditeljstvo. U želji da sebi i svojoj budućoj familiji pruže normalan život, u kojem neće jedva spajati kraj s krajem, odlučuju se ili za kasno roditeljstvo ili za odlazak iz zemlje
U uređenijim društvima od naših, ljudi bi bili svaki dan na ulici i tražili bolje uslove za život i rad. To kod nas nije slučaj. Kod nas penzioneri najavljuju proteste. Oni su jedini koji se sjećaju kako izgleda normalan život.
Začarani krug društva zarobljenog u prošlosti
Ekonomska situacija u BiH je loša, ali nije ni upola toliko loša koliko politička. U stvari, loša politička situacija utiče na pogoršanje loše ekonomske situacije.
To je začarani krug u kojem se vrtimo zadnjih 30 godina. I vrijeme je da se presječe.
Mi smo društvo zarobljeno u prošlosti i dok je tako, teško ćemo krenuti naprijed. Mafija na vlasti svjesno drži svako svoj narod u strahu. A strah je znamo, najjača emocija. Poslije straha dolazi mržnja, poslije mržnje neprijateljstvo. A poslije neprijateljstva… Znate već. Nećemo o tome.
Postoje samo dvije vrste urođenih strahova: strah od pada i strah od buke. To znači da su svi ostali strahovi naučeni ili stečeni tokom života. Kako se nauče, tako se mogu i odučiti.
Da bi se čovjek oslobodio straha, koji ga koči treba početi živjeti u sadašnjosti.
U zadnje vrijeme, u okviru “turneje” Drugog programa obišli smo desetak gradova u BiH. To me je učvrstilo u vjeri da živimo okruženi pozitivnim ljudima, koji vide prednosti života u BiH. Međutim, u njima je ubijena želja za promjenom, iz straha da ta promjena ne bude na gore. A gore teško da nam može biti.
Iz Trebinja, recimo, tvrde političari, bi uskoro avioni mogli poletjeti u svijet. Ali, ljudima koji žive tamo jasno je da su to prazne priče. Ako popričate sa ljudima koji žive tamo, jasno je da su to priče za malu djecu.
Ako izvana pogledamo Tešanj i Široki Brijeg može nam se učiniti kako su to ekonomski razvijena mjesta u kojima ima posla za sve. Ali, kad se sretnete s onima koji tamo žive, nije baš tako sjajno. To jesu poduzetnička mjesta, ali plaće su male za normalan život. Dakle, jesmo siromašni.
Samo da ne bude gore
U svim gradovima problemi su isti. Namješteni tenderi, oglasi za radna mjesta na koja se već zna ko će doći (podobni, nikako sposobni), šikaniranje onih bez “ispravne” stranačke članske kartice.
U duboko izmučenom i siromašnom društvu ljudima su ubili želju za promjenom iz straha da ta promjena ne bude na gore. A gore teško da nam može biti.
I najduži put počinje malim korakom. Potrebno je htjeti, usuditi se, izaći iz zone komfora, kako se to moderno kaže. Dići stražnji dio i tražiti svoja prava.
Promjena je nužna, jer ovako neće ići još dugo. Ali, da bi ona došla, moramo se osloboditi straha od promjene.
Vlast, kao i sloboda, nisu date kategorije. Vlast se mijenja, sloboda se osvaja, a niko u toj borbi ne donosi i ne garantira ništa.
Zapamtite da uvijek imate sebe.
Vi ste nosioci promjena, sve je u vama i morate pobijediti.
