DOSJE: Ko će “pospremiti” Našu stranku?

Naša stranka zato je upravo sad, godinu dana pred Opće izbore zaista na prekretnici između toga da u buduće postoji kao mala, neutjecajna stranka s nekoliko zastupnika u pokojem kantonu i jednim ili dva u FBiH ili da se probudi iz uljuljkanosti i elitističke politike koju očigledno vodi i uklopi u Bosnu i Hercegovinu takvu kakva jeste

Piše: Senka KURT

Iznenađeni su moji prijatelji što sam cinično na Facebooku prokomentirala činjenicu da se na Drugom vanrednom Kongresu Naše stranke, koji je održan prošlog vikenda u Sarajevu, za predsjednika Stranke potakmičili Edin i Forto.

Pitali su me šta to sad znači, jesam li promijenila “kurs”, ne daj Bože nekome se drugom obećala i zašto sam sve češće tako kritična prema Trojki, a posebno prema Našoj stranci.

Pa ću redom, što bi rekli, objasniti da nisam ni promijenila kurs, niti promijenila mišljenje, ideologiju, stajališta, da sam glasala za jednu od tri stranke iz Trojke i da nakon skoro trideset godina vlasti SDA (s kraćim mandatom SDP-a) imam pravo od Naše, ali i drugih stranaka tražiti nemoguće.

Budimo realni, tražimo moguće

A nije da ne tražim(o), mi koji smo u Kantonu Sarajevo, ali i širom Federacije BiH zaokružili nekog od njihovih kandidata na listama prije, evo, sad će i tri godine.

Nismo svi isti, bio je jedan od neformalnih, često ponavljanih slogan Naše stranke. I jedan od razloga zbog kojih su mnogi odlučili povjerenje pokloniti baš njima.

A istina je da je na strani Naše stranke bilo mnogo aduta. Mladi, obrazovani, neopterećeni ratnim, nacionalističkim, pa ako hoćete i šovinističkim naslijeđem. U redovima Naše stranke (a za javnost to nije nebitno) bilo je i poznatih lica – režisera, novinara, slavnih osoba, doktora, profesora…

Nacionalističke politike na vlasti, ali i tamo gdje su u opoziciji, šire apatiju i pesimizam. Cilj im je sve političare staviti u isti koš sa sobom. Ako uspiju u svojoj nakani, ako zavlada politička apatija, oni su ti koji će opet pobijediti. To im ne smijemo dopustiti, jer nismo svi isti. Mi se borimo da svaki čovjek, bez obzira na vjersku, nacionalnu, rodnu, seksualnu i klasnu razliku ne može biti podvrgnut maltretiranju i nesigurnosti. Svi građani moraju imati ista prava – kazao je nakon izbora za predsjednika stranke Edin Forto.

Istakao je kako u Našoj stranci niko nikada nije bio diskriminiran na spomenutim osnovama. I to je, dodao je, vrijednost stranke, zbog koje nemaju pravo biti tihi.

Zato na početku ove nove etape našeg puta obećavam povratak na mjesto odakle smo krenuli. Na mjesto gdje nijedan individualni interes nije bitniji od perspektive naših građana, naše djece – naglasio je Forto.

Pa ćemo se, kad već insistira i mi vratiti na mjesto odakle je krenula Naša stranka.

 Sve je to od lošeg vina

Senad Pećanin, sarajevski novinar, urednik, a danas odvjetnik sjeća se počesto, pa to dijeli i sa javnosti kako je došlo do ideje o osnivanju stranke…

Još 2007. godine vidio sam u kakav ambis kriminala, pohlepe i samoljublja Zlatko Lagumdžija vodi i SDP i Bosnu i Hercegovinu, odlučio sam da napravim stranku kakva je mogla biti SDP da nije bilo Lagumdžije. Prvo sam u “Tavoli” satima slamao otpor Dine Mustafića da se politički angažuje i to kroz partiju koju ćemo sami formirati, a onda smo naredne večeri, u Dininom stanu, uz flašu lošeg talijanskog vina, ubijedili i Danisa Tanovića. Tako je začeta, skoro bezgrešno, stranka… – napisao je nedavno Pećanin.

Njemu ćemo se vratiti nešto kasnije, kad nabrzinu hronološki poredamo činjenice. Prvi predsjednik stranke bio je Bojan Bajić, aktivista iz Rudog; stranka se prvi put pojavila na lokalnim izborima 2008., a njen kandidat osvojio je načelničko mjesto u Bosanskom Petrovcu. Značajan broj glasova dobili su u Sarajevu, Gračanici, Varešu, Kladnju.

Dvije godine kasnije, na Općim izborima, nije bilo značajnijih rezultata, ni od onih koji su apstinirali, ni od onih koji su, unatoč razočarenju SDP-om. No, pamte se dva mandata u Kantonu Sarajevu – jedan je osvojio Predrag Kojović, drugi Danis Tanović. Nakon toga, a zbog loših rezultata, predsjednik Bajić podnosi ostavku.

Stranku 2011. preuzima Dennis Gratz, a stranka predstavlja novi smjer nazvan “Treći put”. Ideološko usmjerenje ostaje isto, no, unutar stranke stvari se počinju komplicirati. Nakon loših izbornih rezultata napušta je veći broj razočaranih članova i aktivista, a iza izbora ostaju dugovi iz kampanje.

No, očito su stvari išle u dobrom smjeru, jer je na lokalnim izborima 2012. Naša stranka dobila vijećnike u Gračanici, Doboj Istoku, Varešu, Ilidži, u Centru i Novom Sarajevu po tri, u Starom gradu i Novom Gradu u Sarajevu po dva.

Naredni opći izbori predsjednika stranke Gratza vode do Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, a u Skupštinu Kantona ulaze Predrag Kojović, Sabina Ćudić i Edin Forto.

I kad sve sluti na najbolje, Dennis Gratz, ubrzo nakon izbora saziva izborni kongres i objavljuje da se neće kandidirati za drugi mandat.

Stranku 2015. preuzima Predrag Kojović, a javnost se, bila za ili protiv Naše stranke počinje baviti činjenicom da je Gratz, ma koliko se to krilo, napustio funkciju zbog sukoba u stranci. Činjenica da je zbog kritika stranke na društvenim mrežama pozivan na Sud čast nije doprinijela gašenju vatre.

Javna je tajna da je trenutno rukovodstvo ulazilo u privatne naloge zaposlenika na društvenim mrežama i e-mailovima, kako bi istražilo ‘ko je s kim’ i ‘ko šta priča’. I taj skandal je zataškan, a niko nije izveden ni pred Sud časti zbog toga. Najviše me boli činjenica što su u to bili uključeni mladi aktivisti NS-a, pa se pitam – čemu to učimo novu generaciju – pričao je Gratz tih dana.

 Prva greška u koracima

I to je možda prva krupna greška Naše stranke, koja će se zbog ovog “oprosta” i skrivanja problema pod tepih u budućnosti povećavati, komplicirati odnose u stranci, a javnosti I političkim oponentima dopuštati da namaštavaju, kalkuliraju, izmišljaju probleme čak i kad ih nema.

Odlazak vrijednih, istaknutih članova, recimo u SDA doživljava se kao dobitak, jer većina stranke začas se prikloni lideru i njegovim pobočnicima. U Našoj stranci, koja broji oko 4.000 članova to ne smije biti slučaj jer svaka optužba i napuštanje članstva može načiniti štetu.

Pokazalo se to već na Općim izborima 2018. Kada je NS odlučila rizikovati i ponuditi kandidata za Predsjedništvo BiH  – do tada nepoznatog Borisa Falatara, koji je na kraju osvojio tek 3,74%, odnosno 16.036 glasova.

Javnost se s pravom pitala zašto baš Falatar, te zašto se Sarajlija sa adresom u New Yorku, gdje je savjetovao pet predsjednika Generalne konferencije UNESCO-a odlučio vratiti kući i uključiti u politiku. Sam je kazao da su motiv za njegovu kandidaturu “propuštene prilike bh. diplomacije na međunarodnom planu da zemlju povede ka ekonomskom i socijalnom prosperitetu i vraćanje vjere mladim ljudima u mogućnost dostojanstvenog življenja u BiH”. Nakon izbornog debakla Falatar je nestao s političke scene.

Falatar je bio prvi ( i za sada jedini) kandidat NS za Predsjedništvo BiH

No, stranka je odlučila nakon ovih izbora, ponovo 2019. organizirati četvrti Kongres, te ponovo reizabrati Predraga Kojovića za predsjednika. S Kojovićem je Stranka otišla i na Opće izbore 2020. pod sloganom “Pospremanje”. I kritičari i sljedbenici, složit će se da je taj period, sve do njegove ostavke, 25. juna ove godine, najbolji u povijesti stranke. Uostalom, o tome govori broj izabranih zastupnika. No, to nije dovoljno.

Kojović je ipak na kraju balade podnio ostavku. Zvanično zbog zdravstvenih razloga. A o tome se ne raspravlja. Nezvanično, nezadovoljan odnosima u samoj stranci i odnosima unutar Trojke, koja je, prije svega u Sarajevu, prerasla u Narod i pravdu sa satelitima (SDP i NS).

Upravo je taj sudbonosni zagrljaj sa NiP-om, SDP-om, te Nezavisnom listom, Našoj stranci donijelo i koristi i štete. Dogovor na nivou koalicije da će im u djelidbi vlasti pripasti dva načelnička mjesta (Centar i Novo Sarajevo), mjesto premijera, te ministarstvo pravde, na početku se činio pravedan.

No, sad kad je Fortina vlada u drugom pokušaju na vlasti još od januara ove godine, red je da se podvuče kakva takva crta i govori o tome gdje je i šta Naša stranka danas. Naročito i u svijetlu prilično javnih optužbi bivše članice Amre Zulfikarpašić na račun najužeg rukovodstva, stanja u stranci, javnih pisama, molbi i nerijetkih gafova Edina Forte.

Koga nema, bez njega se može

Prethodno je svemu kumovao skandal s pokušajem imenovanja Ivane Marić za dogradonačelnicu Sarajeva. Kad se na nju obrušila vojska botova, Naša stranka nije reagirala.

Kad te napadne čitava vojska, koja nije rušila samo pojedince, nego i čitave stranke, vidite da na kraju ostanete sami, da nemate vojsku koja te brani – rekla je za Interview.ba Marić u martu ove godine.

Prije toga je, pod pritiskom smijenjena i generalna direktorica TVSA Kristina Ljevak, kandidatkinja Naše stranke.

Naša stranka nije imala snage. Pitali su me zašto ostajem na poslu kad nemam podršku – rekla je upravo za Interview Ljevak.

Onda je na red došao propust s imenovanjem “kumčeta” Elmedina Konakovića za predsjednika Gradskog vijeća Sarajeva, nedopustivi skandal s kalkuliranjem imena Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva… U svemu tome Naša stranka, dakle Predrag Kojović, koji ju je predstavljao u pregovorima s Elmedinom Konakovićem i liderom SDP-a Nerminom Nikšićem nije bez grijeha.

NS i SDP u zagrljaju NiP-a

Otvorimo li priču o izborima u Mostaru… priča će otići u novom smjeru. No, činjenica je da su stranku polako počeli napuštati mnogi, razočarani, onim što su očekivali od stranke, za nas, neki za sebe, neki što su vjerovali u ideju, drugi što su vjerovali da će naplatiti članstvo…

Iz stranke opet muk. Amra Zulfikarpašić je bila članica Glavnog odbora, Bojan Bajić prvi predsjednik, jedan od osnivača, Dino Mustafić i Danis Tanović također osnivači, otišao je tuzlanski doktor Adnan Burina, profesor Ibrahim Obhodžaš, nekadašnji generalni sekretar Albin Zuhrić, članica GO Arijana Turković, nekadašnji načelnik za općinu Stari Grad Tarik Jažić, zastupnik Damir Marjanović, Amna Popovac

Po sistemu, koga nema, bez njega se može, stranka nastavlja dalje, ali teško se može reći da nije uzdrmana. Postizborni uzlet, slavlje i uvjerenje da dva načelnika, jedna ministrica i premijer u Kantonu Sarajevu jesu “izuzetan rezultat” nisu više dovoljni.

Ovaj momenata jeste prekretnica da Naša stranka odluči – hoće li biti privjesak ili eto ljepše rečeno tas na vagi kad zafali za formiranje vlasti bez Stranke demokratske akcije ili će se probuditi iz zimskoga sna (kojeg sanjaju i tokom ljeta) i nametnuti se Konakoviću i Narodu i pravdi kao ravnopravni partneri.

Izborni rezultati su neumoljivi, oni diktiraju kao na pijaci ko će koliko vlasti dobiti za koliko osvojenih glasova, no s pozicijama koje su imali i imaju sada, od Naše stranke očekuje se (puno više).

Vrijeme je, prije svega, za ozbiljnu, detaljnu, brutalnu analizu stanja u stranci, članstva, do sada urađenog.

Rukovodstvo stranke mora iskreno i bez samodopadnosti na papir staviti sve dosadašnje propuste, greške, probleme.

Zašto smo glasali?

Argumenti “mi ne krademo”, “mi smo drugačiji”, “došli smo na vlast u teško vrijeme pandemije” možda i jesu istiniti, ali nisu više dovoljni.

To da ne kradu, da su drugačiji njihovim glasačima (pouzdano znam) do pandemije i nakon pandemije nema istu težinu.

Glasali su za njih upravo zbog toga, jer više ne može pod kožu ta smutljiva, krimogena, kriminalna vlast SDA, u kojoj sve završavate jer vas je “poslao Asim”, koja je zaposlila rodbinu do petog koljena, nauzimala se na tenderima, namještala sebi i svojima sitne i krupne poslove, mijenjala urbanističke i ine planove, raspoređivala svoje na sve pozicije od portira do šefa države.

Da su drugačiji nismo još uvjereni. Bilo je, istina, momenata u kojima se očekivalo da je Naša stranka drugačija. Kod, već pomenutog izbora “kumčeta” na koji je Kojović, kako je sam priznao reagovao intereno, na međustranačkim sastancima. No, javnost za to nije znala i javna reakcija bila je potrebna da znamo da se ne slažu ni s tim ni s činjenicom da je “kumče” izabrano zbog genetskog koda.

Da su drugačiji, treba i to reći, upravo bi iz Naše stranke brutalno osudili ministre kojima su vakcine došle na noge u kabinetima. Možda baš one koje su stigle iz “sadaka kontingenta”, kojeg je i Forto primio, nakon što se ismijavao drugim političarima koji su uradili to isto. Neko “drugačiji” bi ušao u KCUS i iznio “malina” respiratore umjesto  anesteziologe.

Pandemijsko vrijeme bilo bi težak izazov i za mnogo iskusnije, prepredenije, pa i pragmatičnije političare. Kao što i jeste bilo širom svijeta. No, svelo se ovdje uglavnom na kukanje, planiranje, optuživanje onih prije.

Od akcija ne vidimo previše. Govori se o rekonstrukciji tramvajske pruge, saniranju Grasa, nakon prvih 100 dana Vlade od 404 obećanja Principa i mjera djelovanja Vlade KS, konstatirano je proljetost, ispunjeno je 7, ispunjava se 14, a 99 obećanja je počelo s realizacijom…

Činjenica je da Fortina Vlada, ali i Naša stranka od obećanoga nisu ispunili ono što su glasači (pa i apstinenti) najviše očekivali od njih. U aprilu ove godine Forto je u razgovoru za Interview. ba najavio odsutnu borbu protiv korupcije i kriminala, koji su obilježili rad prethodnih (uglavnom SDA) vlasti. Javnost je bila u iščekivanju, čekale su se krivične prijave, imena prijavljenih, osumnjičenih, nekadašnjih ili aktuelnih direktora, članova Upravnih ili Nadzornih odbora. U slučaju, recimo kompanije ZOI ili one “fantomske” kompanije, koja je kako mjesecima Forto tvrdi “sakrivena”, odnosno nije registrirana, iako je u vlasništvu Kantona, a vrijedi milione.

Za Interview. ba je također kazao kako “skuplja dokumentaciju” za tužbe, prijave.

Forto se još tada, a kako vidimo i sada uzda u narednu godinu, izbornu. Nada se da će građani pratiti Našu stranku, da su sazreli, da će birati na osnovu onoga što se stvarno radi, a ne “samo na osnovu pukih obećanja”.

Kongres, ja i?

Zašto je javnost ljuta? Jer sve (ako i ide) ide sporo. Doktori i epidemiolozi najavljuju novi val coronavirusa, a vlasti, predvođene Fortom, pa i Naša stranka voze svoj film kao da se ništa ne dešava. Je li (nam) bolje? Je li nam bolje obećavano? Jesmo li uvjeravani da neće biti grešaka koje su pravile prethodne (SDA) vlasti?

Naša stranka zato je upravo sad, godinu dana pred Opće izbore zaista na prekretnici između toga da u buduće postoji kao mala, neutjecajna stranka s nekoliko zastupnika u pokojem kantonu i jednim ili dva u FBiH ili da se probudi iz uljuljkanosti i elitističke politike koju očigledno vodi i uklopi u Bosnu i Hercegovinu takvu kakva jeste.

Prošli i sadašnji predsjednici stranke Kojović i Forto i potpredsjednica GO Sabina Čudić

Naša stranka mora se odlučiti između građanskog i nacionalnog, između poštenog i korumpiranog, između političkog maintstreama i elitizma, između toga hoće li biti vlast i opozicija, između partnera ili privjeska, jednoumlja ili slobodnog izražavanja stavova, privlačenja ili odlaska članstva, realnog ili podaničkog stave prema koaliciji, iskrenosti ili loših izgovora kad su javnost i glasači u pitanju, spuštanja “u bazu” ili iščuđavanje s visina, priznavanje ili ignoriranje grešaka, jedinstva ili raskola, oholosti ili razumijevanja situacije, samodopadnosti ili samokritike.

Za početak, a evo Kongres je bio sjajna prilika, da se umjesto divljenja samih sebi u stranci pogledaju oči u oči i priznaju gdje sve i šta sve nije štimalo.

Činjenica da je više reakcija u javnosti izazvala činjenica da je Edin Forto otišao na operaciju u Tiranu (Albanija) od činjenice da je izabran na čelo stranke, mnogo govori!

Prethodna vijest

Ivana Marić: Well-tuned Citizens

Naredna vijest

Erol Avdović iz New Yorka za Interview \ 9/11 dvadeset godina kasnije: Rat koji se nastavlja