senka kurt scaled
senka kurt scaled

FELJTON: Dayton, 25 godina poslije (I) – Sve u redu samo je nejasno kuda sve ide

20.11.2020.

Zapanjujuće, u jednom trenutku strane bi zurile jedna u drugu preko stola derući se dok biste ih koji minut kasnije vidjeli kako se smiju i šale preko posluženja, najjednostavniji je i najkraći opis dešavanja tokom pregovora u bazi Whright Patterson. 

Za Interview.ba piše Senka Kurt 

Kad se koji dan, nakon što je u Daytonu potpisan Mirovni sporazum, bh. delegacija, predvođenja tadašnjim predsjedavajućim Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, vratila u Sarajevo, novinari su jedva dočekali svojih pet minuta.

Dok su trajali gotovo trosedmični pregovori u vojnoj bazi Wright – Patterson informacije su stizale na kapaljku. Doduše, kasnije ćemo saznati da je takav bio dogovor. Informacije imaju pravo iznositi samo američki pregovarači, a mi smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Bilo je to vrijeme kad su telefonske veze iz Sarajeva bile rijetkost, a o mobitelima ili mailu nismo ni maštali. Sve je to iz grada, koji je tri i pol godina bio pod opsadom izgledalo kao naučna fantastika.

Kad smo konačno dočekali susret sa bh. delegacijom u zgradi Predsjedništva BiH znali smo gotovo sve činjenice, koje su u tom momentu bile važne. Mir je potpisan, anexi usaglašeni, oružje šuti, sad slijedi najteži dio. Početi normalan život.

No, jedno je pitanje, kojeg je na press konferenciji postavio Aliji Izetbegoviću tadašnji urednik „Dana“ Senad Pećanin otvorilo nove dileme.

Pitao je Senad Izetbegovića, šta je BiH danas, nakon Daytona. Većina je gledala u Pećanina razmišljajući čemu to pitanje. Pa kad je stigao vrlo neuvjerljiv odgovor, koji je zapravo bio objašnjenje onoga što je napravljeno u Daytonu, pitala sam i ja.

– Gospodine Izetbegoviću šta smo, kakvo je naše državno uređenje – republika, federacija, konfederacija, unija  – htjela sam znati.

Odgovor nisam dobila ni do danas.

Inače, tog čuvenog 21. novembra 1995. sjećam se po silnoj nervozi. I razočarenju. Baš toga je večeri  čuveni Laibach trebao u Narodnom pozorištu održati prvi koncert i predstaviti umjetničko politički projekat NSK Država Sarajevo. Radovala sam se tolike ratne godine bilo kakvom koncertu, a ovom posebno. I već danima živjela u toj nemirnoj euforiji. No, popodne je tog dana slutilo da u pozorište neću ni kročiti. Iz Daytona su počele stizati vijesti da je vrijeme da „sudija svira kraj“, odnosno da Richard Holbrooke, američki mirovni posrednik, što ga od milja zovu i „arhitektm Daytona“ javi – gotovo je, mir je potpisan. Dogovor je bio da iz Vrta ruža tu vijest svijetu objavi tadašnji američki predsjednik Bill Clinton.

Kako sam čekala borce na tenkovima i djevojke koje bacaju cvijeće

Ostajem u redakciji, telefoniram na sve strane, zovem članove naše delegacije, dobijem nekim čudom i Muhameda Šaćirbegovića, koji je do dan prije potpisivanja bio šef bh. diplomacije, dobijem i Harisa Silajdžića, šefa bh. Vlade. Ne čujem nikakvu euforiju u glasu. Svjetske agencije objavljuju bombastične naslove. Ja gledam na sat i već mi je jasno  – od koncerta ništa.

Sjećam se da sam otišla kasnije do nekadašnjeg hotela „Beograd“. U ratu je dobio im „Bosnia“. Strani izvještači iz Sarajeva su slavili. Otvarao se i šampanjac. Svi su bili euforični i radosni. Mi domaći smo blijedo gledali. Ništa nam nije bilo jasno.

Ja sam Titova pionirka i svake sam nedjelje u djetinjstvu čekala da na TV počne emisija „Dozvolite da se obratimo“, o aktivnostima „naše JNA“, nakon čega bi bio i pušten neki partizanski film. Tako sam se nagledala tih slavnih prekida rata. Kad u grad na tenkovima ulaze borci, a djevojke i žene plačući bacaju na njih cvijeće.

Jesam, priznajem, mislila da će tako biti i ovog novembra 1995. Nije bilo. Rekli bi na BBC-u bio je ovo „neponovljivi kraj rata“.

Borba za mir, koji će, znat ćemo godinama kasnije biti „nepravedan“, nakon tri i pol godine krvave agresije na BiH počela je 31. oktobra, kad su delegacije BiH, Srbije i Hrvatske, uz mnogobrojne međunarodne mirovnjake, političare, vojne zvaničnike, diplomate stigle u američku vojnu bazu Wrigh Patterson pored Daytona u Ohaju.

Wright Patterson je tada bila jedna od glavnih baza vazdušnih snaga u Sjedinjenim Državama. Poslije je služila za trening astronauta NASA-e. Neki od članova naše delegacije pričat će mi koju godinu kasnije da su bili jako iznenađeni kad su stigli u bazu. Očekivali su da će pregovarati u luxuznom hotelskom komplexu, “a ne u studentskom domu”.

Na početku je dogovoreno da je medijima ograničen pristup, pregovaračima i delegacijama nije dozvoljen kontakt s medijima. Kako su kasnije objavili Derek Chollet i Bennet Freeman u studiji “Tajna istorija Daytona: Američka diplomatija i bosanski mirovni process 1995”. američki državni sekretar Warren Christopher obavijestio je Clintona da će „radio biti ugašen“, a Holbrooke je ubijedio lidere tri delegacije Aliju Izetbegovića, Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana da će jedino SAD svakodnevno javno govoriti u ime sudionika pregovora. Pravo da izvještaje šalju svojim pretpostavljenim u Washington imali su i general  Wesley ClarkDon Kerrick i Jim Pardew, Holbrookovi ljudi od povjerenja.

Počelo je 1. novembra, izjavom Warrena Christophera:

– “Došli smo u srce Amerike da pokušamo donijeti mir u srcu Europe“.

Dan je bio hladan, baš kao i atmosfera među delegacijama. Počelo je sa zahtjevima – Tuđman je „s vrata“ zatražio Istočnu Slavoniju i integraciju Hrvatske, Miloševićeva želja bilo je ukidanje sankcija i izolacije. Bh. delegacija, sjećat će se poslije Holbrooke ništa nije tražila. Izgledala je bezvoljno.

Christopher: Kompromis, žrtve i rukovanje za svijet

U Christopherovom podsjetniku s balkanskim predsjednicima pisalo je: „Treba jasno staviti do znanja svima da će se od njih tražit kompromisi i žrtve“ – naveli su Chollet i Freeman.

Prije zvaničnog otvaranja pregovora, Christopher i Holbrooke organizirali su zajednički sastanak balkanskih delegacija te kontakt grupe, koju su činili – Šveđanin Carl Bildt, Rus Igor Ivanov, Britanka Pauline Neville Jones, Nijemac  Wolfgang Ischinger. Bio je to prvi put da su balkanske vođe, na insistiranje Christophera, jedan drugom pružili ruku. Slikanje za medije je uspjelo trebalo je poslati poruku svijetu da je sve krenulo glatko.

A da nije tako svjedočit će kasnije i sam Holbrook, pa član bh. delegacije Ivo Komšić u svojim zapisima i drugi sudionici u intervjuima i razgovorima za medije.

Holbrooke je najprije započeo s političkim i ustavnim pitanjima za BiH i naglaskom na Federaciju s jedne i reintegriranju Istočne Slavonije u Hrvatsku s druge strane. Napisao je kasnije da je namjerno razgovore o mapama ostavio za kraj jer je bio svjestan kakve će to reakcije izazvati.

Dogovori oko Federacije, kojima prisustvuje i Krešimir Zubak idu glatko dok se ne pomenu izbjeglice, odnosno njihov povratak na prijeratna prebivališta. I hrvatska i bh. delegacija pružale su „nevjerovatan otpor“ toj ideji. Holbrooke je bio spreman napustiti te pregovore, čak je i obukao kaput. Naposlijetku su i Izetbegović i Tuđman prihvatili prijedlog.

Milošević je, navodi se u studiji „Tajna istorija Daytona“ većinu vremena bio ljut i bijesan. Protiv sebe je imao tvrde i mudre pregovarače, ali i medije, pa je čak u jednom momentu zatražio od Amerikanaca pomoć. Pisalo se tih dana u New York Timesu o zahtjevu Haškog tribunala da se svaki mirovni sporazum poveže sa predajom bosanskih Srba optuženih za ratne zločine.

Sudionici pregovora pričat će poslije i tome kako se Milošević u Daytonu činio kao „zaseban entitet“, odnosno odluke donosio uglavnom sam, bez velikog upliva delegacije bosanskih Srba. Tako je Jim Pardew dobio zadatak da umjesto Miloševića pridobije Momčila Krajišnika. Pa se krenulo od toga da se odbaci Krajišnikova ideja o podijeljenom Sarajevu.

O političkim i diplomatskim rezultatima iz Daytona danas se manje – više sve zna, unatoč silnim pokušajima da se suština Sporazuma mijenja kao da je na švedskom stolu. Svjedoci smo da se i danas za Daytonom poseže kako kome i kad zatreba, tumači se na različite načine, interpretira na dnevnopolitičkim interesima.

Ono iza kulisa, zapravo kako se došlo do Sporazuma filmska je priča. Prvih večeri pregovora SAD su priredile večeru za više predstavnike delegacija.Domaćin je bio Holbrooke, mjesto radnje glavna soba muzeja u bazi. Gosti su večerali u sjeni bombardera, lovaca, krstarećih projektila Tomahawk, od kojih je jedan bio usmjeren prema Miloševiću.

Simbolizam je bio dobrodošao, ali slučajan  –  Holbook je jednostavno želio da napravi elegantnu večeru a ne da šalje poruke pregovaračkim stranama  – napisali su Chollet i Freeman.

Te večeri su Milošević, Izetbegović i Tuđman prvi put sjeli za sto zajedno u opuštenoj atmosferi.

Američki pregovarači već su na početku pregovora, lomeći jezik s prezimenom bh. lidera, Izetbegoviću dali nadimak „Izzy“. Pa se navodi kako je prvog vikenda pregovora Izzy otišao sa Muhamedom Šaćirbegovićem da gleda utakmicu u američkom fudbalu u obližnji Louisvle. No, odlasku na relaksaciju prethodili su teški razgovori sa Holbrookovim timom.Prvi put su mape stavljene na sto.

Velika podjela u sarajevskoj delegaciji

Američki su pregovarači primjećivali veliku podijeljenost u delegaciji iz Sarajeva. Bosanska strana, ostalo je zapisano, ostavljala je utisak najmanje pripremljene, interno podijeljene ekipe, u kojoj su međusobna rivalstva dvojice najbližih Izetbegovićevih saradnika  – Silajdžića i Šaćirbeja – negativno uticala na održavanje jedinstvenog pristupa pregovorima.

Te subote Milošević je ugostio američku delegaciju časteći ih jastozima s čuvenih uzgajališta u državi Maine.  Mape su ponovo bile na stolu u nedjelju, 5. novembra. Ponajprije ona sa iscrtanim Sarajevom. Bez razmišljanja Šaćirbegović odbacuje Krajišnikom prijedlog o podijeljenom gradu, ponovo stavlja na stol mapu Kontakt grupe iz 1994. godine, pominje se i ideja o „politički neutralnom gradu“  – poput Washingtona, kao D.C., zasebna prijestolnica BiH.

Za to vrijeme i vode se pregovori o Federaciji BiH (prilično uspješno), privode kraju oni s Tuđmanom o Istočnoj Slavoniji. Milošević ima još jedan problem više – traži gas za Srbiju ( i BiH) „jer se milioni ljudi smrzavaju“.

Njegov zahtjev za ublažavanje sankcija protiv Srbije kako bi se mogla nositi s energetskom krizom uoči zime na stolu je narednoga dana. Holbrooke o gasu ne želi pričati kao o dijelu mirovnog sporazuma nego kao o rezultatu sporazuma. Podsjeća Miloševića da je „stvarni kriterij stvarni mir“.

– Proveli smo ovdje već šest dana. Ne možemo ostati zauvijek. Vi možete htjeti da napravite Dejton svojom prijestonicom ali ja hoću da idem kući. Ne možemo ostati ovdje duže od 15. novembra – poručio je Holbrooke Miloševiću.

Američki tim djelomično je uslišio zahtjeve, uključujući i onaj o odobrenju da Srbija izveze određenu količinu žita kako bi mogla platiti uvoz goriva.

Činilo se da sve ide u najboljem smjeru, naročito na večeri, kad im se pridružio zamjenik državnog sekretara Strobe Talbott. Njegov je dolazak trebao pokazati kako Washington pregovore prati na najvišoj razini. Večera je izgledala kao vrhunac dobre volje, atmosfera je kasnije opisana kao „vrtoglava“. Sreći pregovarača nije bilo kraja kad je Izetbegović izjavio da Srbija zaslužuje snabdijevanje gasom.

– Bio je to dramatičan trenutak. Po prvi put, izgledalo je da su Milošević i Izetbegović našli zajednički jezik o nekom pitanju – sjećao se Holbrooke.

No, egzaltacija nije dugo trajala. Već dan kasnije, 7. novembra iz Daytona u Washington stiže izvještaj: Sve u redu samo je nejasno kuda sve ide. Holbrooku se činilo da nakon faze „otapanja leda“ opuštena atmosfera, bez napretka, predugo traje. U njegovim planovima Dayton je trebao trajati najviše 14 dana.

I sam Holbrooke u izvještaju Washingtonu kaže da pojačava pritisak, ali rezultata nema.

– Iako su obojica ponekad zadovoljni nakon njihovih Izzy-Slobo sastanak tri dana toga nisu učinila ništa više nego da stvore bolju atmosferu – navodi Holbrooke, pa primjenjuje novu taktiku. Isključivo američko posredovanje.

Pregovori se nastavljaju u hotelu simboličnog imena „Hope“ (Nada), a tema prvog sastanka bit će usav, mapa i izborno pitanje. Nakon dva sata Miloševiću i Izetbegoviću pridružit će se i Krajišnikov tim.

U Dayton stižu i predstavnici Mostara, razgovara se dalje o Federaciji BiH, izbjeglicama u Jajcu i Bugojnu. Američka delegacija ima i poseban zadatak, osloboditi iz bijeljinskog zatvora novinara Davida Rohda. O tome nasamo s Miloševićem (koji treba ubijediti Radovana Karadžića) razgovara i Holbrookova supruga Kati Marton, tadašnja predsjednica Komiteta za zaštitu novinara iz New Yorka. Te večeri je Milošević obećao da će Rohde biti oslobođen za 24 sata. Tako je i bilo.

 Svaki pogled na mape razdraži razumno srdačne ljude

S druge strane, mape ostaju najveći problem. Svaki pogled na taj papir, govori Holbrooke, „razdraži razumno srdačne ljude“.

Hotel „Hope“ postaje novo ratno popršte. Šest sati razgovora Izetbegovića i Miloševića ne daju rezultate.

Zapanjujuće, u jednom trenutku strane bi zurile jedna u drugu preko stola derući se dok biste ih koji minut kasnije vidjeli kako se smiju i šale preko posluženja – navodi se u Studiji.

Na mapama je Sarajevo, napretka nema. Svaka strana ostaje pri svojim pozicijama.Šaćirbegović čak tvrdi da bi Bosanci radije napustili Dayton i vratili se u rat nego da prihvate podijeljeni grad. Naredni sati donose pristanak delegacije bosanskih Srba. Stižu vijesti da će Sporazum o Federaciji biti spreman narednog dana za potpisivanje.

No, Miloševića, prema Holbrookovom svjedočenju brinu samo sankcije. Pokazuje malo interesovanja s nacrtom aneksa o IFOR-u, na čemu opet insistira bosanska delegacija.

Milošević sugerira američkim pregovaračima da bi sam mogao platiti “najvišu cijenu ako učini previše ustupaka”.

Američki profesionalni prestiž je u pitanju, ali u pitanju su i moja glava i moj život – bukvalno – otkrio je srbijanski vođa tokom ručka 9. novembra.

Ali, očito je Miloševićevi problemi nisu ono što je brinulo američke diplomate. Više ih zanima kako će riješiti problem Istočne Slavonije u Hrvatskoj i Federacije u BiH.

Strane treba da krenu od diskusija i pregovora o pitanjima prema postizanju konkretnih sporazuma … Još postoje prepreke i ne možemo tek očekivati uspješan ishod. Planiram da putujem u Dejton 10. novembra i da poguram strane u tom smjeru – stoji u Warrenovom izvještaju Washingtonu.

To je za one koji su u Daytonu jasan znak pa intenziviraju razgovore. Holbookeov tim leti s jedne na drugu stranu, predlažu, stavljaju pred Izetbegovića i Miloševića ustav, status Sarajeva, izbor, mape… S kontra – prijedlozima izlazi Krajišnikov tim. Niko nije spreman na ključne ustupke. Čini se da se Miloševiću žuri, Holbrooke pojačava pritisak. Dogovor je da Milošević krene ubjeđivati bosanske Srbe.To istovremeno znači da ojača svoje pregovaračke pozicije.

 Igra li Milošević ulogu “kuma” ili ranjivog vođe

Pregovarači nisu sigurni da li Milošević igra čas ulogu “kuma” među Srbima ili ulogu ranjivog vođe koji se žrtvuje za mir.

Kad američki državni sekretar Christopher stiže u Dayton počinju pojedinačni razgovori. Prvo s Tuđmanom, stiže i pohvala za predstojeći sporazum o Federaciji. Tuđman traži garancije za Hrvate, odnosno funkciju predsjednika, premijera ili šefa diplomacije. Onda se ide do Izetbegovića, od koga se traži kompromis.

Christopher je podsjetio Izetbegovića da je fundamentalni sastojak američke diplomatske inicijative bio da neće podržavati Bosance ako oni budu uzrok diplomatskog neuspjeha.

Ja znam da su to teška pitanja – pisalo je u Chistopferovom podsjetniku za razgovor – ali polazeći od našeg originalnog pristupa s mrkvom i štapom za mir od avgusta, mi ne želimo da dođemo u situaciju da je Sarajevo odgovorno za neuspjeh u postizanju sporazuma – navedeno je u studiji. Od Miloševića se traži puna suradnja sa Haškim tribunalom. Nešto kasnije Milošević i Tuđman su, prema svjedočenjima, u šetnji riješili problem Istočne Slavonije. Poslije su sjeli na kauč u Holbrookovoj sobi i objavili da je “sve riješeno”. Rok je do 14. novembra, kada je Christopher najavio ponovni dolazak u Dayton.

No, glavna pitanja i dalje bukvalno su netaknuta. Niko ne nudi prijedloge, niko nije spreman na ustupke i kompromise. Dijele se “emocionalne lekcije”, racionalnih ideja nema. Amerikanci se nadaju da će vikend donijeti dogovor. Već je prošlo 10 dana i svi postaju nestrpljivi.

No, rezultata nema. “Maraton nad mapama” se nastavlja. Atmosfera dobre volje približava se kraju. Nasuprot Izetbegoviću, Miloševiću i Tuđmanu, američki pregovarači imaju i Evropljane iz Kontakt grupe, nezadovoljne što ne sudjeluju ravnopravno u pregovorima.

Holbrook je o tome kasnije rekao:

 Britanci, Francuzi i Rusi izgledali su spremni da prihvate i ishod koji bi povećao izglede za ‘Veliku Srbiju.

Ipak, dobar znak je konačni sporazum o Istočnoj Slavoniji. Jedan zadatak je štrihiran. Hrvatska delegacija može zadovoljno krenuti ka Zagrebu.

 
 
 
 

Drugi dio feljtona čitajte ovdje.

Idi naVrh

Don't Miss