Dok su Bosanci bili ona vrsta prijatelja koji iskušava vaše strpljenje, Milošević je često otvoreno lagao o činjenicama ili mijenjao poziciju nakon što smo mislili da smo nešto zaključili. Što se tiče Tuđmana, on ubrzano postaje Kralj Daytona – svjedočio je poslije glavni američki pregovarač.
Za Interview.ba piše Senka Kurt
Zanimljivo je, međutim, šta se, dok traju stresni i sudbonosni pregovori dešava u bosanskoj delegaciji. Holbrook je od početka ekipu koja je stigla iz Sarajeva poredio s “mini Jugoslavijom”, u stalnom međusobnom neslaganju.
Tadašnji premijer Haris Silajdžić, prema ocjenama, Amerikanaca jedno je vrijeme bio najuravnoteženiji i najviše spreman na suradnju. No, svaki njegov pokušaj da pokrene razumne pregovore potkopavali su ili Izetbegović ili Šaćirbegović.
– Silajdžićeva frustracija postajala je tako intenzivna da su njegove emocije prevladale i onemogućavale ga da donosi racionalne odluke – kazivao je Richard Holbrooke, glavni američki pregovarač.
Sukob Silajdžić – Izetbegović kulminira na pregovorima
Niko kasnije ni od jednog od trojice pomenutih nije o tome želio otvoreno niti javno govoriti. No, činjenica je da se sukob na relaciji Silajdžić – Izetbegović koji je nastao u Daytonu nastavio u Sarajevu. Silajdžić je vrlo brzo napustio Stranku demokratske akcije i osnovao svoju Stranku za BiH.
I sami umorni od trčkaranja između delegacija i rješavanja pitanja ko je važniji od koga, Amerikanci su, sudeći prema Studiji, odlučili privoditi pregovore kraju. Konačna mapa trebala je biti ponuđena 13. novembra poslijepodne. Do ponoći se trčkara od jednih do drugih, Bosanci traže dijelove teritorije u sjeverozapadnoj Bosni zbog željezničkih veza i područja južno od Goražda zbog električnih centrala i insistiraju na Brčkom. Milošević sve odbija. Pomaka nema. U priču se uključuje i američki predsjednik Clinton s inicijativom da pridobije Kongres za slanje američkih trupa u misiju provođenja sporazuma u Bosni i Hercegovini, a u Dayton stiže i pomoćnik državnog sekretara John Shattuck nakon istraživanja ratnih zločina na području oko Banjaluke.
Dan poslije nije donio previše novina. Holbrooke zapisuje da su Bosanci “neorganizirani”, Milošević “nepošten”, Tuđman “nezainteresiran”.
– Moja zabrinutost oko situacije ovdje je zasnovana na količini vremena koje smo izgubili na stvari kao što su prepirka o sankcijama, vrijeme provedeno na izgradnji Federacije (iako je to bilo produktivno i nezaobilazno, trebalo nam je za to osam dana) i, iznad svega, velike teškoće u angažovanju bosanske vlade u ozbiljne pregovore … Tako smo četrnaestog dana tamo gdje je trebalo da budemo nakon 8 ili 9 dana – piše Holbrooke.
Navodi kako je svaka od strana dovodila u pitanje izglede za sporazum na svoj vlastiti način:
– Dok su Bosanci bili ona vrsta prijatelja koji iskušava vaše strpljenje, Milošević je često otvoreno lagao o činjenicama ili mijenjao poziciju nakon što smo mislili da smo nešto zaključili. Što se tiče Tuđmana, on ubrzano postaje Kralj Daytona – gotovo šaljivo zaključuje američki pregovarač.
Krajišnik i bosanski Srbi: Prisutni, a nevidljivi
U vojnu bazu ponovo stiže Warenn Christopher, kao „posljednja opomena na ozbiljnost“. Holbrook mu je savjetovao da balkanskim pregovaračima ostavi jasnu poruku da nakon njegovog povratka u Dayton mora ili da se zaključi sporazum ili da se zaključe pregovori.
– Kao što je Holbrooke upozorio, državni sekretar je našao da je problem bio posebno akutan s Bosancima. Bosanci su veoma podijeljeni među sobom i još nisu sasvim uvjereni da je mirovni sporazum u njihovom najboljem interesu – pisao je Christopher u izvještaju predsjedniku Clintonu.
Nakon tri dana Christopher napušta Dayton uvjeren da, bez obzira na ishod, pregovori ulaze u završnu fazu. Svjedočio je kasnije da je vidio umor na licima i lidera s Balkana, ali i svojih suradnika.
Prisutni, a nevidljivi, tako su opisani bosanski Srbi, predvođeni Momčilom Krajišnikom, a u čije je ime govorio uvijek i isključivo Milošević. I oni traže svoj glas, pa se američkim posrednicima čini da se sve vrti u krug. Neko od pregovarača lucidno zaključuje: “Kako vrijeme u Daytonu postaje hladno i vjetrovito, ni temperatura u pregovorima nije mnogo toplija.”
Pa je onda prihvaćen prijedlog (srpske delegacije) da Amerikanci prekinu šetnju od jednih do drugih i sjednu zajedno za zeleni sto.
Iako je bio šef delegacije za sve Srbe, Milošević je rijetko viđan s njima. Tražeći ventil za svoje frustracije, bosanski Srbi su počeli nuditi direktno Amerikancim sugestije koje niko nije tražio od njih… Prigovarajući da je isključen iz procesa, Krajišnik je rekao da se pita ima li ikakve koristi od bilo kakve primjedbe kad metod rada koji su usvojili međunarodni posrednici, ne treba to ni reći, ozbiljno prijeti da potkopa ukupna mirovna nastojanja u Daytonu – navedeno je u Studiji.
Uporedo s diplomatijom ubrzano radi i američka politika. U Washingtonu je Komitet predstavnika državnih agencija koje su zastupljene u Vijeću nacionalne sigurnosti razmatrao napredak u Daytonu, ali i mogućnost provedbe očekivnog sporazuma. Zaključak je – SAD će koordinirati program opremanja i obuke bosanskih snaga, ali će djelovati iza scene, dok će oružje osigurati drugi. Kad je riječ o sankcijama protiv Srbije SAD će se založiti u Vijeću sigurnosti da budu suspendirane nakon što budu stavljeni potpisi na sporazum, odnosno potpuno ukinute kad sporazum bude proveden. Na sličan način će u fazama biti ukinut i embargo na oružje.
Ko je bio “kao panter u kavezu”
U Daytonu se onda ponovo čeka Warren Christopher, a u međuvremenu, kako se čini da pregovori ulaze u završnicu balkanske lidere i domaćine obilaze najviši američki zvaničnici, komandanti NATO-a. Održan je tokom dana neformalni susret Miloševića i Silajdžića jer se Holbrooke nadao da bi Silajdžić mogao biti “ključ rješenja”.
Amerikanci su bili zabrinuti što je međubosansko sukobljavanje izazivalo težak psihološki pritisak na Sillajdžića za kojeg je američki ambasador u Bosni i Hercegovini John Menzies zapažao da ima toliko nervozne energije „kao panter u kavezu“. Kako je sve više bio potiskivan od Izetbegovića i Šaćirbeja, Silajdžić je postajao sve depresivniji i fatalističniji sve do povremenog „nestajanja iz pregovora“ – navedeno je u Studiji.
No, Holbrook u Silajdžiću vidi “najrazumnijeg člana bh. delegacije”, traži od svojih suradnika da upravo s njim provode više vremena, razgovaraju o porodici, o tome kako vidi budućnost. Tako su ga “na prepad” doveli i u Oficirski klub, gdje se Milošević odmarao, te je započeo razgovor o statusu Goražda.
O tome je pisao i član bh. delegacije, tadašnji član Predsjedništva dr. Ivo Komšić u svojim dnevničkim zapisima.
– Dugo se razgovaralo oko rješenja Goražda. Težinu ovih pregovora, kao i oko Sarajeva, podnio je Silajdžić. On se ubjeđivao satima sa Miloševićem. Ima tu zanimljivih priča, čak i anegdota. Mi smo imali minimalnu varijantu za Goražde koja je uključivala rijeku Drinu od Goražda do Ustikoline. Silajdžić je inzistirao na Ustikolini, a cilj je bio tok Drine u dužini od 20 kilometara. Na kraju ga je Milošević pitao:
– Harise, bre, što si zapeo toliko za tu Ustikolinu, pa to je selendra u kojoj ništa nema.
– Ima najstarija džamija u BiH, odgovorio je Silajdžić.
– Ma nema bre, džamije, jer su je oni naši razbojnici srušili.
– Ima tlo na kojem je džamija bila, To je za nas Muslimane sveto tlo na kome ćemo ponovo podići džamiju.
– Harise, bre, mislio sam da si ti civiliziran čovek. Govoriš mi o svetom tlu. Isti si si Karadžić i on mi stalno govori o svetom srpskom tlu, odgovorio je Milošević.
I u Studiji se tvrdi da je upravo ovaj razgovor poslužio za “otapanje leda” između Miloševića i Silajdžića.
Milošević je, sa šarmom u punom pogonu, u jednom trenutku je rekao Silajdžiću da je, nakon što su izdržali tri godine pod granatiranjem ‘bosanskih srpskih kukavica’ muslimanska vlada ‘zaslužila’ Sarajevo“ -navedeno je.
Milošević je ponudio “whiskey way”
Te večeri je Holbrooke pozvao Miloševića da se definitivno dogovore o Goraždu. Uz bocu viskija, srbijanski ije predsjednik prihvatio Koridor. Nama u Sarajevu bilo je čudno zašto se taj put naziva “whiskey way”. Kad procure informacije iz Daytona mnogo će toga biti jasnije.
17. novembra u bazu stiže visoka američka vojna delegacija, koju predvodi ministar odbrane William Perry. Cilj im je ubijediti trojicu predsjednika da su ozbiljni u obećanjima i pojačati pritisak da dođe do sporazuma. U podsjetniku koji je Perry napisao uoči sastanka Izetbegovića i Miloševića pisalo je: „Ako izostane sporazum, to bi bio problem za Sjedinjene Države, ali bi bilo i katastrofa za vašu zemlju“.
– Ja sam im rekao da vjerujem i da naša vlada vjeruje, da je neravnoteža snaga 1992. doprinijela da je rat uopšte počeo. Zato, kad snage NATO-a odu za godinu dana, ne želimo da ostavimo neravnotežu … radićemo s njima da uspostavimo ravnotežu snaga – rekao je Perry u intervjuu za BBC 18. januara 1996.
U zabrinjavajućoj opasci, Izetbegović je rekao da ne bi mogao biti dio sporazuma potpisanog s bosanskim Srbima. Kao što je bio slučaj s nacistima, rekao je on, sporazum treba da im bude nametnut. Odgovarajući, Perry je otresito rekao da za razliku od savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu, Bosanci nisu vojno porazili vojsku bosanskih Srba.
Dok su trajale posjete visokih zvaničnika iz Vašingtona, do te večeri, 17. novemba završen je rad na pet of 11 aneksa sporazuma: o ljudskim pravima, izbjeglicama, nacionalnim spomenicima, civilnoj implementaciji i policiji. No, ostala su najspornija pitanja – ustav, izbori i mapa. Pitanjem ustava bavio se Roberts Owen, koji je tvrdio da je “dokument sadržavao više nego što je on u početku očekivao, ali ne i dovoljno da bi garantovao efektivnu centralnu vladu“.
Bosanska i srpska strana imale su žestok spor oko glasačkih prava izbjeglica i uloge OSCE u nadzoru nad izborima. Milošević je insistirao da izbjeglice moraju biti lično prisutni na glasanju, a bosanska strana je insistirala da se mogu registrovati i glasati tamo gdje su živjeli u vrijeme popisa 1991. Pa su Amerikanci ponudili kompromis – neka izbjegli biraju gdje žele dati svoj glas.
Svi su polako gubili strpljenje. Amerikanci su se nadali da će sve biti riješeno do kraja vikenda kako bi stigli kući na Dan zahvalnosti. Zato je subota trebala biti odlučujući dan.
I upravo je dan koji je došao donio neočekivan usutpak – Milošević je želio da razgovara o ujedinjenom Sarajevu. Komšić se sjeća da je o tome razgovarao i sa Krešimirom Zubakom.
– Dugo smo o tome raspravljali i pokušavali naći krajnju namjeru tog čina. Na kraju, jedini pravi razlog toga mogla bi biti ideja konačne podjele – zapisao je Komšić.
Menziesov popis dobitaka za bh. stranu
On bilježi kako je u Dayton ponovo stigao Warren Christopher i kako se “uzhodao” od jedne do druge delegacije. No, kao da je svima bilo jasno da pregovori moraju biti završeni – uspjehom ili neuspjehom. Tako su i saopćili Izetbegoviću i Miloševiću. Rok je nedjelja u ponoć.
Bio je to petak uoči vikenda kad je iz bh. delegacije stigla prijetnja da neće potpisati ustav iz “političkih razloga”. Zapelo se na tome ko će potpisati taj dokument, ko će i kako biti izabran za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, ko na čelo Parlamenta. Rotacija nije bila opcija.
Tada je zadatak dobio ambasador John Menzies. Morao je napraviti ” popis dobitaka” za bh. stranu u onome što je uglavnom već bilo dogovoreno. Lista je imala osam tačaka: 1.državna vlast s demokratskim ustavom i zajedničkim institucijama; 2. paket ekonomske obnove; 3. snage NATO-a za implementaciju sporazuma pod američkom komandom; 4. znatno ojačana Federacija; 5. teritorijalni dobici od 50 posto prije do 55 posto nakon pregovora; 6. široka civilna policijska struktura; 7.dodatna zaštita ljudskih prava; 8. opredjeljenje Beograda za normalizaciju odnosa uključujući i mjere za dalje jačanje povjerenja.
Alija Izetbegović dobio je i dva važna telefonska poziva – od britanskog premijera Johna Majora, od turskog predsjednika Sulejmana Demirela.
Pa su se iznova raspakovali koferi. Holbrooke i Christopher su, uvjereni da se pregovori zaključuju u nedjelju u ponoć, kazali američkim predstavnicima da se pakuju. No, prerano.
Miloševićevi ustupci prethodnih dana, u vezi s goraždanskim koridorom i ujedinjenim Sarajevom, neočekivano su dovedeni u pitanje kad je on dolazeći na sastanak u Izetbegovićev apartman iza kauča vidio vrh postera koji je američki tim napravio kao vizuelnu ilustraciju bosanskih dobitaka.
U studiji se opisuje kako su Silajdžić i Milošević uz posredovanje Chris Hilla, sjedili nad mapom i razmjenjivali naselja koja imaju tek simboličnu vrijednost. U dva sata poslije ponoći stigle su nove mape. Srbima je ponuđeno još nešto teritorija, a onda su iznenada – u 4 ujutro proglasili pogodbu i rukovali se.
Izetbegović je doveden iz kreveta, u pidžami
Silajdžić je, navedeno je u studiji, otišao da probudi i dovede Izetbegovića, koji je došao u kaputu ogrnutom preko pidžame, a Hill je krenuo po Tuđmana i doveo hrvatskog ministra vanjskih poslova Matu Granića, “jer je Tuđman spavao”. Kad je vidio mape Granić je planuo i ustvrdio da mape neće biti prihvaćene jer su Srbima ustupljeni i prostori koji su već osvojeni. Pa je i Izetbegović rekao da ne može protiv “svojih hrvatskih saveznika”. I tako je sporazum trajao samo 37 minuta.
Na kraju je Clinton nazvao Tuđmana.
– Zovem Vas da tražim da ustupite manji procenat teritorije koja nije tradicionalno hrvatska kako bi se mapa vratila na omjer 51 prema 49 posto – ostao je zapisan ovaj razgovor.
Američki pregovarači su, međutim, već uveliko radili na dvije verzije završne izjave o daytonskim pregovorima. Jedna je proglašavala uspjeh, druga nuspjeh.
Za svaki slučaj navečer su ostavili Izetbegoviću, Silajdžiću i Šaćirbeju jedan sat da odluče prihvataju li ili odbijaju sporazum. Odgovor je stigao za sat i pol, negdje u 22:30, Šaćirbej je obznanio da se dogovor prihvata pod uvjetom da bh. strana dobije Brčko. Tako je stigla izjava o neuspjehu, pa je uručena i bosanskoj strani i Miloševiću i Tuđmanu.
Milošević je, tvrde svjedoci, bio vrlo razočaran.
Novi dan nije obećavao. U Daytonu je padao snijeg. Bio je 21. novembar. Milošević je uzeo stvar u svoje ruke, krenuo ka Tuđmanu s prijedlogom da njih dvojica potpišu sporazum.
Na sastanak američkog tima, koji je počeo u osam ujutro upala je Holbookova supruga Kati Marton i rekla kako je vidjela Miloševića na parkingu, kako čeka samo u košulji, bez kaputa. Tražio je susret s Christopherom i Holbrookom. Taj prijedlog je odbijen, pa su pregovarači otišli u Izetbegovićev apartman i predočili mu posljednju ponudu. Sve što je dogovoreno bit će ispunjeno, osim Brčkog, koje će biti predmet arbitaže. U protivnom, za manje od dva sata bit će objavljen kraj pregovora. Novog roka neće biti.
– Nakon duge pauze, Izetbegović je rekao ‘ovo je nepravedan mir’, a zatim, kao da je na silu izgovarao riječi, procijedio je: ‘Ali moj narod treba mir’. Bosanci su pristali. Holbrooke je, znajući da stvari brzo mogu krenuti unazad ako on i Kristofer ostanu da razgovaraju o detaljima, došapnuo državom sekretaru: ‘Hajdemo brzo odavde’ ” – navodi se.
Kuc, kuc po pisaćoj mašini
Ubrzo je uslijedio poziv u Bijelu kuću, a predsjednik Clinton trebao je u Vrtu ruža objaviti uspjeh pregovora.
Tako je i bilo. U 11:40. iz Vrta ruža Clinton je saopštio: – Nakon gotovo četiri godine i 250.000 ubijenih, dva miliona izbjeglica i zlodjela koja su zapanjivala ljude širom svijeta, narod Bosne konačno ima priliku da se od užasa rata okrene obećanju mira.
Ivo Komšić u svom je dnevniku zapisao.
– Kada sam ujutro ustao oko 9.30, u hodniku sam vidio ljude iz američke sigurnosne službe. Znao sam, po tome, da je Christopher kod Izetbegovića. Ubrzo je izašao. Uletio sam kod Izetbegovića i pitao ga što sada hoće. On mi je odgovorio da je sporazum prihvaćen. Bio sam šokiran tim obrtom. Neki naši eksperti čestitali su u hodniku jedan drugom, neki su se ljubili. Razumljivo, njih je ovo ponajviše iscrpljivalo, oni su veliki posao skinuli s vrata. Nisam mogao ništa reći. Ništa nisam osjećao, kao da se ovo nekom drugom zbiva. Kako se došlo do ovakvog završetka? Pošto se konferencija raspala na koridoru i Brčkom jer je Milošević bio uporan u zahtjevu za proširenje, a mi to uporno odbijali, s kompromisom je, kažu, došao Granić. On je predložio arbitražu za taj problem međunarodne komisije. Milošević je i to odbijao sve do jutra, a onda popustio. Tako je spašena konferencija, i tako smo dobili Daytonski sporazum.
Amira Kapetanović bila je zvanična prevoditeljica bh. delegacije. Kasnije i ambasadorica BiH u Mađarskoj, Austriji, Australiji… gotovo nikada, ni na insistiranje, nije pričala šta je sve čula, vidjela, doživjela za te gotovo tri sedmice u vojnoj bazi u Daytonu. Jednom je ipak, nekolicini nas, ispričala jednu anegdotu.
– Dakle, taman sam se vratila s bazena. U trenerci sam, oblačim sportske čarape. Na vratima kucaju i kažu da odmah idem u jednu od prostorija i prevodim. Poslije sam trebala i prekucati taj materijal. I sad već je era kompjutera uveliko odmakla, a mi iz rata. Kakvi kompjuteri, ko to zna koristiti. I ja tražim pisaću mašinu i indigo papir, da bih napravila nekoliko kopija. Svi se zgledaju, odakle sad mašina, odakle taj papir. No, našli su to. I otkucala sam. Poslije su svi pričali kako je bosanska delegacija previše oprezna. Mi, eto kao ne želimo kucati materijal da ne bi ostao u kompjuteru nego to radimo na pisaćoj mašini, da ne ostane trag naših dogovora. A mi šutimo, ko bi priznao da ne znamo koristiti kompjuter – ispričala je gospođa Kapetanović.
Upravo to može biti ilustracija i stanja s kojim odlazi bh. delegacija u Dayton, isprpljena, umorna, prepuna dilema, razorena iznutra sujetama, egom, razvlačenjem s jedne na drugu stranu.
No, nije bilo lakše ni srpskoj delegaciji, kojoj je Milošević tek neposredno prije potpisivanja predočio mapu. Do tog momenta Krajišnikov tim nije ni znao da je Milošević predao Sarajevo.
– Kad je Krajišnik vidio mapu – i činjenicu da je ne samo izgubljeno Sarajevo nego i njegova omiljena vila u zapadnoj Bosni – onesvijestio se. Upitan šta se desilo, Milošević je rekao: ‘Pao je u komu’. Po svim saznanjima, bosanski Srbi bili su užasnuti onim što je Milošević učinio – pišu Chollet i Freeman.
Tako je Bosna i Hercegovina krenula u susret novoj 1996. godini u miru.
Pred Izetbegovićem, Miloševićem i Tuđmanom još je bio put u Pariz, gdje je dogovoreno da će 14. decembra Daytonski sporazum biti i parafiran. Tu će Milošević odgovoriti na dilemu koju smo Pećanin i ja imali – kakvog je državnog uređenja BiH nakon Daytona. Milošević je naime rekao pomenu BiH – “Republiku Srpsku i muslimanskohrvatsku federaciju”. Pošto Milošević nije pomenuo Bosnu i Hercegovinu, Tuđman nije pomenuo konfederaciju Hrvatske i Bosne i Heregovine nego “prijateljski odnos bošnjačko – hrvatsks federacije prema Hrvatskoj”, a Izetbegović nije sebi dopustio ni najkonvencionalnije tapšanje rukama poslije njihovih govora.
A gdje je Sporazum?
Bolna šansa za mir, navodili su bh. mediji, opisujući dešavanja u Parizu, no toliko bolnih šansi propustili smo do danas da se više i ne sjećamo svih rana koje su nam zbog Daytona i unatoč njemu nanošene u proteklih 25 godina.
No, u sjećanju ipak ostaje vrijeme neposredno nakon potpisivanja Sporazuma. Prvo, reintegracija grada. Sjećam se našeg ulaska na Grbavicu. Stojimo na tadašnjem mostu Bratstva – jedinstva, držimo se za ruke nas nekoliko i plačemo. Idemo naći našu predratnu lektoricu, sjajnu gospođu Maju.
Prelazimo polako i kao da ulazimo u drugu dimenziju. Grbavica gori u ostacima smeća, na ulicama razbacani komadi namještaja, keramičke pločice iz razvaljenih kupatila, tu i tamo sto, stolica.
Pa onda, besani dan prelaska preko Igmana. Ilidža još nije „bila u Sarajevu“, pa smo preko planine, mart je bio išli „vratiti Hadžiće“. Strašna svjedočenja i priče.
Pa onda kako smo dan po dan shvatali da Dayton nije svima donio isto. Nas Bosance, recimo, stavio je van Ustava. Nije da žarko želim biti članica Predsjedništva BiH, ali voljela bih da mi je Ustav zemlje u kojoj sam rođena i gdje ću po svemu sudeći i umrijeti, dao mogućnost da kao Bosanka budem isto važna kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci moje BiH.
Kao u Epitafu o vojniku Grigora Viteza, mislim da je taj Dayton mogao doći i ranije. Prije Kapije, prije Srebrenice, prije svih stravičnih zločina, logra, masovnih ubojstava, grobnica koje se i danas otkopavaju.
Da je stigao samo dan ranije… mnogo bi njih ostalo živih.
Velike godišnjice trebaju velike proslave, ali i da nije vrijeme pandemije, ne znam šta bismo imali proslavljati. Mir? Koji, istinam jeste najvrijednije od svega. Ali, mir u kojemu smo gotovo svakog dana od 21. novembra 1995. do danas osjetili nemir nije za proslavu. Već za preispitivanje jesmo li mogli drugačije. A zaslužili sigurno jesmo.
Početkom 2008. tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić upozorio je svoje kolege da je iz arhiva Predsjedništva nestao originalni primjerak Daytonskog sporazuma. Znalo se da je Izetbegović osobno nakon povratka iz SAD donio original Daytona, a godinama kasnije niko nije znao gdje je završio povijesni dokument.
Ubrzo će se saznati da ni Srbija nema original, pa situaciju, kako su iz Beograda objasnili, spašavaju Francuzi, koji čuvaju svoj primjerak i godinama šalju ovjerene kopije kad im to neko zatraži iz Srbije. U Hrvatskoj,tvrde, original imaju. I ne može se dogoditi da tako važan dokument izgube.
A suštinu sporazuma, kad malo bolje pogledamo, svi su izgubili. Ne znaju ni gdje je ni odakle da se počne. Možda od novog početka?! Od nekog novog Daytona?
Prvi dio feljtona “Dayton, 25 godina poslije” čitajte ovdje.
(Interview.ba)
