Dok još nisam krenula u školu moja je baka bila ubijeđena da ću biti fiškal. Nije u to vrijeme bilo previše poznatih odvjetnica, zapravo među odvjetnicima nije bilo puno žena. No, moja želja za pravdom i “zastupanjem klijenata” koji zgriješe trčeći za loptom ili šaranjem kredom po zidovima bila je jača od te sumorne činjenice.
PIŠE: Senka Kurt
Bila sam možda pred kraj osnovne škole kad sam se baki požalila kako nije pravedno što su sve nastavnice žene, a samo jedan muškarac u školi direktor, ona je rekla našoj susjedi: Ova će mala zamijeniti Milku Planinc.
Logično da nisam znala ko je Milka Planinc, mada se tih dana (i godina) to ime često čulo na TV. Par večeri kasnije upravo sam s bakom gledala jedan od rijetkih tv intervjua koje je dala tadašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije Milka Planinc. U prijevodu, ona je tada bila jugoslovenska premijerka, koju su često nazivali i “našom čeličnom ledi”.
Eno, vidi, viri joj podsuknja
I sjedimo tako baka i ja i gledamo Milku. Imala je tada nešto preko 60 godina, sijede u kosi, prilično namrgođena. Na stranu što je pričala o važnim temama, o uvođenju “tačkica”/bonova na koje smo kupovali kafu, ulje, šećer i deterdžent i onog čuvenog “par – nepar” zbog nestašice goriva. Baka pažljivo gleda, čini mi se da i zapisuje, kad će u jednom momentu:
– Eno, vidi, viri joj podsuknja – pokazujući na ekran TV.
I stvarno vidim, gospođa premijerka sjedi, ispod suknje viri joj podsuknja. Po tome sam zapamtila taj intervju.
Sutra mi baka kaže da je i susjeda primjetila isto. I da je, eto, to još jedan dokaz da žene ne trebaju u politiku.
– Dali su joj vruć krompir kad je najteže. Nema ulja, šećera, kafe. Nema goriva, dijele nam bonove kao poslije Drugog svjetskog rata. I još se stave na tv, niko da joj kaže: Drugarice Milka, viri vam podsuknja. Sve je to zato što je žensko. Nema govora da bi se drug Kardelj pojavio nakrivljene kravate ili drug Branko – poučila me baka.
Priča o podsuknji pratit će me čini mi se cijeli život. Sto puta sam u proteklih trideset i više godina od kako intenzivno (profesionalno, ali i osobno) pratim politiku u BiH pomislila na drugaricu Planinc i njenu podsuknju.
Prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini živi nešto više (50,9 posto) žena nego muškaraca. Prema onome što vidimo u poslaničkim, zastupničkim, klupama u kojima su vijećnici i delegati u BiH ne živi puno žena. Tek nekolicina, koja se u politici i s politikom bavi pod a) kako zna i umije, pod b) kako stranka kaže, pod c) izdrži mandat i nestane s političke scene, pod d) radi uporno, dobro, vrijedno i krči put za budućnost ostalim kolegicama.
Papir trpi sve, pa i dobar zakon
Prve demokratske (!) izbore u BiH dočekali smo uzbuđeni, bez znanja i primisli šta će dalje biti, no, ne sjećam se ni izbliza da je u fokusu medija, zanimanja, birača bila makar i jedna žena. Doduše, jedna će nakon izbora ući u Predsjedništvo BiH, Biljana Plavšić, sarajevska sveučilišna profesorica botanike, penziju dočekala kao haška zatvorenica.
O profesorici Plavšić tada se malo znalo. Uostalom, njene “muške” kolege bile su zanimljivije pa su se novinari lomili ko će naći “detalj” više o Karadžiću, Kljuiću, Izetbegoviću, Koljeviću, Ganiću, Borasu. Na žalost, par godina kasnije mediji će tražiti “detalj više” i o Plavšićevoj. No, to nije tema ove emisije.
U ratno Predsjedništvo BiH ući će nakon toga još jedna žena – sjajna profesorica Tatjana Ljujić Mijatović. No, uz sve simpatije koje sam uvijek imala prema njoj, sjećanja su blijeda. Prof. Ljujić Mijatović ostavila je veći trag u politici kao ambasadorica BiH u UN u Beču. Bila je istaknuta članica Socijaldemokratske partije (SDP), no, nestala je netragom u jednom od stranačkih previranja. Dobila je Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva tek 2018. Srela sam je tih dana. Pričale smo priču kako “revolucija (po)jede svoju djecu,.
Žene su pravo glasa u bivšoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ) dobile formalno 1946. godine. Tako da su moja baka i njena susjeda mogle glasati do mile volje. Nisam pitala, a nešto ni ne vjerujem da su se umorile na tom poslu. Glasalo se o zajmovima i vrlo rijetko biralo. No, na papiru ta su jugoslovenska prava za žene bila progresivna u to vrijeme. Samo godinu nakon Drugog svjetskog rata kroz Zakon o braku izjednačen je položaj žena i muškaraca u braku, 1947. izjednačena su prava bračne i vanbračne djece, žene su dobile plaćeno porodiljsko, pravo na mirovinu pod istim uvjetima kao i muškarce. Pravo na abortus tadašnja Juga izglasala je 1951. a čuvenim Ustavom iz 1974. ženi je dato puno pravo na slobodno rađanje.
Zašto podsjećam na ovo? Između ostaloga da ponovim kako papir trpi sve, pa i mnogobrojne (valjda ih je na stotinu, vjerovatno i hiljade) dokumenata, konvencija, sporazuma, ugovora, izjava, koje smo donosili, usvajali, o kojima smo debatirali, za koje smo agitirali u poslijeratnoj BiH, a sve da bi ženama stvarno (ali najstvarnije) osigurali položaj u društvu, a posebice u politici kakav zaslužuju.
Nakon prvih poslijeratnih izbora pokazalo se da smo željeli zaboraviti sve iz prošlosti i krenuli od našeg početka. U kojem se zna gdje je mjesto ženama – u kući, valjda pored štednjaka, u ulozi majke i supruge (ne nužno ovim redom), na glasačkim mjestima gdje bi bilo najbolje da biraju, ali ne i da biraju.
U bh. politici muškarci su dominantni. Žene su na izbornim listama zato što to tako mora biti. Malo je žena na mjestima gdje se odlučuje. Istraživanja kažu (vjerujte mi na napisano, jer od prepisanih procenata nema ništa) da uprkos propisanoj spolnoj kvoti, uprkos raznim akcijama usmjerenih na promociju žena u politici, mi i danas držimo sigurno začelje kad je u pitanju broj aktivnih sudionica u politici.
Sama među njima, velikim muškarcima
Nakon općih izbora, dakle, prvih poslijeratnih u Parlament BiH izabrana je jedna žena, jedna je bila u Narodnoj skupštini RS, dvije u Parlamentu BiH.
Bilo je to nakon rata, kad nam se cijeli svijet divio. Te vidi kako su sređene, te oprana im kosa, te bore se na dva, tri, četiri fronta. Na poslu, kod kuće, na linijama, na radnoj obavezi. Stizale pohvale i od domaćih političara. Eto, k’o biva mi smo bedem odbrane. Sve dok odbrana ne završi. Jedina u državnom Parlamentu bila je prof. Mediha Filipović, tadašnja kandidatkinja Stranke za BiH. Kojoj se mora priznati da je dala još nekoliko kasnijih ministrica. Harisa Silajdžića voljele su žene, a Silajdžić je, mora se to naglasiti, ženama davao odgovorne pozicije. S pravom!
Kad je nekoliko godina nakon rata Amila Omersoftić bezočno izbačena iz Stranke demokratske akcije, odlučila je osnovati Stranku Žena. Jednom je pričala kako je onda s tom idejom došla i do predsjednika SDA Alije Izetbegovića i objasnila mu šta namjerava. Amila Omersoftić uvijek je bila ispred svog vremena. Kažu da je prva donijela kompjuter u Sarajevo. Htjela je tako prva osnovati i stranku, koja bi na pravi, istinski način ženama dala mogućnost da budu i birane. Pričala mi je tada da je “računica” na njenoj stani.
– Nas žena ima više. Eto odmah razloga da računamo na koji mandat. Žene trebaju glasati za žene. Ima toliko razloga da nas bude više u parlamentima, tamo gdje se donose najvažnije odluke za sve nas – govorila mi je Omersoftić.
Statistike ne znam, ali činjenica da je Stranka Žena brže nestala nego što je oformljena govore puno.
I da, kad je Izetbegoviću kazala za stranku, sjeća se da joj se nasmijao.
Šta će žena na (predizbornom) iftaru?
Pitanje zašto žena nema više u politici ima više odgovora. Ne pretendirajući da znam više od dva tri, nabrajam samo one u koje sam se i sama uvjerila.
Prije nekoliko izbornih ciklusa sudjelovala sam u kampanji “101 razlog zašto glasati za ženu”. Evo, šta mi je bio zadatak, razgovarati kandidatkinjama, koje su se natjecale na lokalnom nivou, pomoći koliko mogu, savjetom, nekom preporukom, uputiti ih ko zna i šta zna, ako ništa podijeliti iskustva jedna sa drugom.
Od nekoliko sesija pamtim jednu. Mjesto radnje je Sarajevo. Kandidatkinje iz nekoliko sarajevskih i općina blizu Sarajeva. Pa žale se i pričaju, prepričavaju na kakve su sve prepreke naišle. Onda nam jedna ispriča.
– Sad je ramazan i svake večeri moji protukandidati organiziraju iftar. Sazivaju članstvo, goste se po restoranima. Eto, neku večer njih trojica, koji su jedan drugome takmaci, napravili su iftar. Kao da pokažu da, bez obzira na političke prepreke, nemaju problem sjediti zajedno. Sve za interes grada. Mene niko nije zvao. Mada sam naozbiljnija kandidatkinja. Ja nazovem i pitam, što mene nema na sijelu. Kaže ovaj jedan moj kolega – kandidat. Prvo žensko si, drugo rastavljena si, treće pokrivena si. Nekako nam nezgodno da te zovemo – ispričala nam je tada.
Pobijedila je na tim izborima. Glasačima očito nije bilo bitno kako su je vidjele njene muške kolege. I danas vjeruje da su je izabrale žene. Gradić u kojem se radnja dešava je Visoko. Ne kaže se džaba da postoje tri škole – srednja, viša i visočka.
U nekim smo opet mjestima čuli nevjerovatne priče. Kako muževi glasaju u ime žena, kako se nikad neće dogoditi da žena bude načelnica, kako se u tim mjestima i dalje smatra da politika nije posao za ženu, kako bez obzira da li je kandidatkinja iz stranke za koju cijelo mjesto “navija” rijetko dobija priliku.
Ništa se nije promijenilo za tih 10 ili više godina. Ove će godine tek 6,8 posto žena dobiti priliku da se takmiči za načelnicu ili gradonačelnicu. Tek njih 29 nose liste za te važne funkcije. No, živi bili pa vidjeli.
Pranje mozga i Semir Efendić
No, po treći put na listi je Semir Efendić, u sarajevskoj općini Novi Grad. To je onaj isti načelnik što je objavio skandalozni post, nakon što je došla vijest da parlamentarke u Predsjedstavničkom domu FBiH osnivaju klub.
– Spolna pripadnost je potpuno pogrešna osnova za političko organiziranje i može donijeti samo štetu, a naročito po žene kojima se kroz takve organizacije ispere mozak do te mjere da više nisu sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva – napisao je Efendić.
Nakon ovog statusa njegova SDA nije ni riječi prozborila. Nisu se javile ni SDA članice/parlamentarke koje su direktno uvrijeđene ovim stavom. Ispiranje mozga kroz organizaciju (pa bila to i ona koja okuplja parlamentarke) tako je prošlo tiho, gotovo ispod radara. Uz časne izuzetke nekih zastupnica, medija, organizacija. No, šta je radila SDA? Pokrila se po glavi i čekala da prođe. Kao i mnogo puta do sada. Samodovoljnost iskazuju stavljanjem žena na liste. Ne računamo li sad najvažniju među jednakima, dojučerašnju zastupnicu u Parlamentu FBiH, direktoricu Kliničkog centra u Sarajevu i suprugu predsjednika SDA Sebiju Izetbegović. No, u ovom slučaju ima svega više od politike. No, jasno je, gospođa Izetbegović na visoku poziciju na listi na prošlim izborima nije došla zbog svog vanrednog političkog rada, jer politički nije bila aktivna prije.
Mnoge su političarke upravo zato što su na pravi način shvatale svoj posao “na vrijeme sankcionirane”. Šefovi ih u pravilu na te pozicije nisu postavljali zato što su htjeli nego zato što to zakon treba. Ismeta Dervoz, jedna od najagilnijih zastupnica u državnom Parlamentu, nekako je bila pokazatelj kako jedna političarka treba raditi. Vrijedno, odmjereno, s dignitetom, pripremati se, znati materiju, vladati situacijom. Kuloari kažu da je u jednom momentu bila popularnija od šefa i da joj je to presudilo. Da se ne bavimo rekla – kazala zvanična verzija glasi ovako: SBB je optužila Dervoz da je nakon prestanka mandata tražila “bijeli hljeb” i da je zbog toga moraju sankcionirati. Dervoz tvrdi da nikada nije tražila tu postparlamentarnu privilegiju. No, tu je bio kraj.
Ismeta Dervoz bila je jedna od najprepoznatljivih predstavnica BiH u Vijeću Evrope.
Ko to čuva konzervatizam i patrijarhat
Nekadašnja državna parlamentarka DF-a, danas aktivistica Maja Gasal Vražalica pokušala je i u parlamentu, a danas kroz nevladin sektor objasniti šta je razlog zašto nema žena u domaćoj politici.
Gasal Vražalica smatra da su žene postale “čuvarice konzervatizma i patrijarhata”. No dodaje postoje i one koje su postale privilegirane kroz politiku,a koje nisu iskoristile svojuu poziciju da djeluju za dobrobit drugih žena.
Tako se, prema njenoj ocjeni, privilegirane nisu borile za bolje politike ili strategije, nisu podržavale najbolje među njima, nisu ni čim doprinijele da stranke vremenom ne prave razliku među spolovima.
Ima naravno i takvih, onih čija imena ne pamtimo, što su visoko kotirale na listama, bile mandat – dva, osigurale sebi dobre plaće, neke i ministarske ili zamjeničke pozicije. Takve u pravilu i ne treba pominjati.
Postoje i žene koje su se u najtežim vremenima pokazale kao dostojne svake funkcije koje su dobile – Besima Borić (SDP) koja je desetljećima insistirala na rodnim i socijalnim problemima, Suada Hadžović je 2000. preuzela federalno ministarstvo za boračka pitanja, Lamija Tanović je kao ambasadorica, liderica Liberala pokazala da se može u trku i sa mlađim i sa bržim. Ne treba zaboraviti borbenu Aleksandru Pandurević (SDS), vječitu, ali upornu Dušanku Majkić (SNSD), uvijek kandidovanu Borjanu Krišto (HDZBiH) ili možda rekorderku u raznim funkcijama i pozicijama Semihu Borovac (SDA). Željka Cvijanović (SNSD) uz podršku predsjednika stranke mijenja vješto premijersku za predsjedničku funkciju. No i bez dublje analize jasno je da Cvijanović samo ponavlja ono što Dodik kaže.
Pa se onda opet vraćamo na početak, na pitanje zašto žena nema više u politici. Zato što ih ne biraju. Ili ih manje biraju i žene i muškarci. Zato što tokom svih ovih godina nismo vidjeli baš ono na čemu je Gasal Vražalica insitstirala – da privilegirane naprave put i drugim da budu privilegirane, makar kao izabrane.
I kad se domognu političke funkcije (uz časne izuzetke) žene nastavljaju ne kao žene nego kao dio interesne organizacije, odnosno stranke. Tome smo svjedočili bezbroj puta, kad se političarke napadaju, omalovažavaju, ismijavaju, pokušaju osramotiti nema jednoglasne podrške ili glasa odbrane od kolegica iz drugog političkog tabora. Tu ne važi zakon solidarnosti već se sluša glas stranke i nijemo šuti na diskreditiranje.
Činjenica je da je zakletva stranci jača od spolne ravnopravnosti, pa većina žena i u samim kampanjama pristaje na princip “daj šta daš”. Pa smo tako svjedoci da se stranačkim kandidatima pridaje više pažnje, oni se šalju u medije, njihovi posteri su češći na ulicama, njima se pridružuju raznorazni PR i ini stručnjaci, e kako bi izborili svoje mjesto pod suncem poslaničkih klupa.
Kandidatkinje dobiju eventualno po neki poster, nema previše borbe za njih, ostaju prepuštene same sebi, svome umijeću, ponekom savjetu starijih kolegica.
Možda je problem i u političkom opismenjavanju, odnosno djelovanju, koji je do prije desetak godina bio isključivo pravo muških kandidata. Dok kvote nisu bile obavezne. Pa smo i onda gledali kako se na radionicama za ženske kandidate smjenjuju njihove muške kolege, koji s ponosom pričaju kako su bez velikog truda osvojili mandat i kako je to prilično lagan posao.
Dodatni problem je što se od žena u politici a priori očekuje da se bave isključivo “ženskim pitanjima”. Činjenica da je su ministarstva ekonomije/privrede i u FBiH i u RS vodile žene koje su sjajno obavljale svoj posao (jedna od njih je današnja politička analitičarka Svetlana Cenić) nije ostavila dubok utisak na one koji odlučuju o raspodjeli pozicija.
Tako se eto dešavalo da žena bude na čelu ministarstva odbrane (Marina Pendeš) što je uz svo uvažavanje nekadašnje ministrice vjerovatno rezultat stranačkog dogovora o podjeli ministarstava i unutrarstranačkog o regionalnom dobitku. Doduše, ministrica Pendeš završila je vojno – tehnički fakultet, pa njen izbor i nije bio prečudan.
No, većina izabranih političarki nepripremljene budu gurnute na poziciju. Pa većinu mandata provedu dižući ruku, čitajući što je pripremljeno u bazi. Ukratko, nisu izabrane da bi mijenjale stanje i emancipirale društvo. Odakle to znam? Pa gledala sam svojim očima, kako im se pišu replike, diskusije, kako se dogovaraju ko će za koga glasati, ko biti suzdržan, kako ih u pauzama sazivaju predsjednici partija i prijeteći diktiraju sljedeći potez.
Ključ priče
Tako smo došli do novih, općinskih izbora. Tek 29 kandidatkinja za načelnice/gradonačelnice općina poražavajući je broj. Otkriva nam on svašta – da smo s demokratijom još na Vi, da nemamo povjerenje ni u one s kojima radimo, ženama s kojima živimo, koje su nam susjede, liječe nas ili brinu o našoj djeci. Da smo svoje povjerenje unaprijed poklanjale kandidatima, koji su imali više prilika, vremena i podrške da nam se predstave.
Otkriva i činjenicu da mnogo žena zazire od politike, koja se kod nas vodi po restoranima, kafanama, na iftarima, na minderima… Jer tamo je najsigurnije i tamo se najbolje dogovara.
O tome hoće li BiH ponovo imati ženu u Predsjedništvu BiH, na čelu Vijeća ministara BiH ili federalne Vlade, nema smisla ni govoriti.
U ovakom rasporedu snaga, gdje nepovjerenje u politiku općenito nadjačava optimizam, šanse za žene su sve manje.
Jedna je kandidatkinja poodavno rekla: Žena nema iza sebe suprugu. Možda je to ključ cijele priče.
