Damir Imamović: “Singer of Tales” priča kako sevdah živi, ima ljude koji ga vole, pjevaju i stvaraju

Damir Imamović je veliki poznavaoc sevdaha, učitelj i učenik, čovjek s dušom i divnim glasom. Njegova karijera premašila je granice Bosne i Hercegovine, a njegovo pjevanje impresioniralo je i najveća svjetska imena. Upravo tako je i nastao njegov novi album “Singer of Tales”, na kojem su radili ljudi koji su surađivali s Bob Dylanom, Willie Nelsonom i drugim svjetskim izvođačima. Za Interview.ba ovaj bh. umjetnik govorio je o tome zašto je album dobio ovakav naziv, kako je saznanje o posljednjim stihovima jevrejske tradicionalne pjesme „Adio Kerida“ bilo presudno da se i ova pjesma nađe na albumu, o smrti legendarnih interpretatorica sevdaha Bebe Selimović i Emine Zečaj, te sevdahu i tome koliko ovu umjetnost cijenimo.

KOLIKO CIJENIMO SEVDAH: “Često kad pričam s Bosancima oni ne shvataju koliko je to važno, a onda kad pričam s nekim drugima, Slovencima, Hrvatima, oni govore: blago vama, imate nešto što je vaš muzički izraz, voljeli bismo da mi imamo nešto takvo”. 

INTERVIEW.BA: Objavili ste novi album “Singer of Tales”. Imali ste suradnju s puno poznatih ljudi, krenuvši od američkog producenta Joea Boyda, koji je svojevremeno radio s Pink Floyd bendom, koji su 50-ih godina pokrenuli studenti, pa sve do violinistice Ivane Đurić, kontrabasiste Grega Cohena i Derya Türkana, koji svira kemče instrument. Kako je generalno došlo do suradnje sa svim ovim ljudima svjetskog kalibra?

IMAMOVIĆ: Išlo je sve to nekako polako. Poslije mog zadnjeg albuma pričao sam dosta s Joeom Boydom i Andreom Goertleom. Htjeli smo da napravimo nešto zajedno. Poslije jednog koncerta u Puli upoznao sam kontrabasistu Grega Cohena, koji je tu bio privatno. Prišao mi je poslije koncerta i kazao kako mu se svidio koncert i to je bio divan kompliment jer je on čovjek kojeg nije lako impresionirati, pošto je radio s mnogim poznatim ljudima, i to u jazzu, nekoj avangardnoj njujorškoj sceni, popu i roku, u svim žanrovima. Uvijek mi je bila želja da sviram s njim. Derya Türkan poznajem od 2012. godine kada sam bio na njegovim kursevima klasične osmanske muzike u Grčkoj. Oni imaju svoj poseban muzički sistem, ja sam to dosta istraživao jer mi je bilo bitno za sevdah. Svi ti različiti putevi spojili su se na koncertu 2018. godine u septembru, koji je održan u Stolariji Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje sam slavio 40-ti rođendan. To je bio okrugao rođendan, kažu ljudi da su to neke prelomne godine u čovjekovom životu i nekako se sve stvarno super spojilo. Odlučili smo tada “to je taj projekt, hajdemo napraviti album”.

INTERVIEW.BA: Album je nazvan „Singer of Tales“, prema istoimenom nazivu knjige etnografa Alberta Lorda koji je radio na Harvardu i istraživao usmenu kulture Južnih Slavena. Prije nego što će otići u penziju bio je šef Odsjeka za folklor i mitologiju na ovom koledžu. Koliko je utjecaja ovaj istraživač imao na Vaše pogledne kada je pitanju sevdah?

IMAMOVIĆ: Početkom 30-ih, tada je Albert Lord bio asistent čuvenog hardverskog profesora Millmana Parryja, oni su poduzeli američki ambiciozan projekt. Došli su na Balkan da snimaju naše pjevače jer su htjeli da se bave istraživanjem, kako funkcionira usmenost u muzici, zapravo najviše u poeziji. Shvatili su da nešto u tom našem južnoslavenskom starinskom pripovijedanju ima veze i s grčkim mitovima i načinom na koji su se prenosili ti stari epovi. Sevdah možda nije bio najveći i glavni dio te priče, ali je bio sigurno dio. Snimali su jedan dio repertoara koji je bio posvećen djevojačkim pjesmama iz starih muslimanskih porodica oko Gacka, Trebinja, Sandžaka, pa i Crne Gore. Tada se snimalo na one stare cilindre, starinskom tehnikom, imali su mašinu, koja je morala imati zaprežna kola da je vuče, to je bio jedan veliki poduhvat. Ono što je meni najbolje bilo kod svega toga jeste koliko su se oni bavili nekim formalnim ustrojstvom muzike, dok su naši istraživači uglavnom bili opterećeni, izuzev naših političkih i drugih identiteta, sadržajem, koja je pjesma srpska, hrvatska, muslimanska, koja spominje nekog važnog vođu, političara, bega, hajduka i slično. Millmana i Alberta to nije interesiralo i oni nisu dijelili pjesme po tome ko ih je pjevao, njih je interesiralo kako to funkcionira kao umjetnost. Tako je nastala ta knjiga koju je Albert Lord objavio 60-ih i moram priznati, meni je kad sam krenuo da se bavim sevdahom, puno sam čitao i intervjuirao stare majstore, uvijek to nedostajalo. Često su mi se ove naše lokalne naracije pokazale kao da nemaju puno za reći. Bile su ili nacionalističke ili ideološko socijalističke. S druge strane, svi su učili po uhu, niko nije imao nikakve sistematizacije i prvi put kad sam uspio da dođem do toga da neko u formalnom smislu spominje pomoć da izgradiš zanat, to je bila ta knjiga. Od tada kako sam je počeo čitati, ima 10-15 godina, uvijek mi je bio fascinantan i taj naziv “Singer of Tales”, tako sam odlučio da preuzmem naslov na engleskom zato što je između ostalog veliki dio promocije usmjeren na Veliku Britaniju, gdje nam je i izdavač. Tu sam htio da otvorim neku novu priču.

INTERVIEW.BA: Na albumu ste radili više od tri godine, na kraju je snimljen u Berlinu, posljednja sedmica marta za nekih devet dana. Kako su izgledale cjelokupne pripreme, koliko je to bio zahtjevan posao, kako ste se svi uskladili …?

IMAMOVIĆ: To je jedna od onih situacija kada imaš različite stvari koje radiš i onda ih na kraju spojiš u jednu priču. Inače, imam princip da snimam sve uživo kao koncert, vrlo rijetko radim ova nasnimavanja. Uglavnom ako treba riješiti neke tehničke probleme ili ako neko može to bolje izvesti. Mislim da samo imali četiri dana u studiju i prije toga samo imali jedan i pol dan proba. Obično tako albume snimam, nađem se s ekipom nekoliko dana prije da još jednom sve prođemo, uđemo u studio i radimo 3 -4 dana. To je zlatni period kad smo svi potpuno koncentrirani i kad po čitav dan samo to radimo, nema druženja, ručkova s prijateljima itd. Dok se radi, vrlo mi je bitna koncentracija.

INTERVIEW.BA: Jedna od predivnih pjesama s novog albuma je jevrejska tradicionalna pjesma “Adio Kerida”. Šta je bilo ključno da uradite Vašu verziju ove pjesme?

IMAMOVIĆ: Uvijek su postojali ti projekti s jevrejskom muzikom. Pokušavam da se sjetim da li je ikad bio neki projekt koji je kombinirao sevdalinke i pjesmu na ladinu, ali ne mogu da se sjetim. Album smo koncipirali kao jedan omaž svedahu kao žanru, htjeli smo da pokažemo i vrlo stare pjesme, malo brže i sporije, i pjesme koje su pisane za vrijeme romantizma kao što je u Stambolu na Bosforu, neke druge različite rukavice sevdaha, nekoliko autorskih itd. Meni je bilo važno dati jedan omaž jevrejskoj tradiciji koja je jako dugo bila dio našeg javnog prostora i koja je nažalost Holokaustom i Drugim svjetskim ratom potpuno zbrisana. Bilo je nekih 25 hiljada Jevreja koji su živjeli samo u Sarajevu i velike zajednice od Tešnja, pa gore prema Tuzli. Međutim, ostao je utjecaj u pjesmama i ostali su neki jevrejski muzičari koji su svirali za Radio Sarajevo poslije Drugog svjetskog rata, ne puno, ali bilo ih je. Bilo mi je važno da na neki način uvedem tu priču. Birao sam koju bi pjesmu i konstuolovao sam se sa Eliezerom Papom, koji je jedan fascinantan čovjek, koji priča puno jezika i zna puno o muzici. “Adio Kerida” bila mi je jedna od prvih opcija, prvo što je dobra pjesma, drugo što je vrlo jasno o čemu se tu radi. Za nju sam se odlučio kada mi je Eliezer rekao da je zadnjih nekoliko stihova “čekaj me na svojim basamacima ja ti neću doći” napisano u Sarajevu i dodati toj pjesmi. Ta poveznica sa sarajevskom sefardskom zajednicom bila mi je super. Pjesma je melodijski bliska jednom sloju sevdaha, prema tekstu govori što je sadržaj sevdaha, obraća se dragom ili dragoj voljenoj, a zapravo se obraća Španiji kao ljubavnici koju su voljeli i doprinijeli njenoj kulturi, a onda su protjerani u vrijeme kršćanskih vladara. To je taj love-hate odnos koji mi Bosanci imamo prema Bosni.
INTERVIEW.BA: Iza pjesme “Oj bosanske gore snježne” krije se jedna divna priča, ispričajte nam…

IMAMOVIĆ: Kao pjevač sevdaha niste kao neki pop pjevač koji ide okolo i traži tekstove koji će upaliti, nego imate potrebu da u tu muziku uvedete ljude koji imaju veze s tradicijom. Neki su izuzetni autori, ali ne dolaze do izražaja. Sevdah je uvijek imao te ljude, kao što je Rado Jovanović i mnogi drugi važni ljudi, koji nisu bili muzičari, ali su jako voljeli tu muziku i pisali muziku i tekstove, i davali ih tadašnjim zvijezdama sevdaha, Nadi Mamuli, Safetu…Žao mi je što tih ljudi danas nema. Osjetljiv sam na ljude koji mi šalju tekstove i svaki put kad neko nešto pošalje ja pročitam ili poslušam, ali je problem što nažalost to nije bilo dobro u većini situacija, tekstualno je banalno ili melodijski. Kada sam dobio mail od Omerove kćerke i kada sam počeo da čitam nije to bilo ono klasično “evo ti pjesma pa da zaradim pare, nego tu je nešto stvarno bilo autentično i onda sam dogovorio s njom kad on bude u Sarajevu da se nađemo”. Kada je došao, sjeli smo pričali smo, on je od svoje nane i od majke učio puno pjesama, i to su bile predivne stare pjesme, neke od njih sam ja već znao da postoje, neke su bile drugačije, za neke nisam nikad čuo. U tim pjesmama koje je pjevao iz porodičnog kruga otpjevao je i ovu “Oj bosanske gore snježne”, koja je bila zasnovana na tradiciji, ali je bila malo drugačija. I on mi je tada poklonio tu pjesmu. Nekako su najuspješnije stvari bile moje autorske, ali mi je bilo bitno da i on uđe u ovu priču da sevdah dobije jednog novog-starog autora, pogotovo da album počinje jednom takvom pjesmo jer to na neki način znači da ovaj “Singer of Tales” kao priča o sevdahu, nije samo priča o onome što je nekad bilo, nego je i priča o jednom suvremenom monumentu da ta muzika još uvijek živi, ima ljude koji je ne samo pjevaju i vole, nego stvaraju.

INTERVIEW.BA: Šta to guši kreativnost ljudi u bh. društvu?

IMAMOVIĆ: Kod nas dosta vlada ta konzervativnost koja ljudima eksplicitno zabranjuje da budu kreativni, tjera ih na vrlo ružan i glupav odnos prema kreativnosti, proizvodi stid prema kreativnosti. Vidim dosta mladih ljudi koji se ne usuđuju biti kreativni jer stare stvari glorificiramo, a nove pljujemo. Vidim koliko su prepadnuti mladi koje srećem po radionicama, čak je i od ove pop-rock škole napravljen toliki mit, da kad sviraju neku stvar od Indexa da se boje da promijene i najmanju stvar kao da je to sveto slovo. Mislim da je to nešto definitivno što treba mijenjati.

INTERVIEW.BA: „Ti si veći od svog straha, ti si jači od tuge, čovječe pusta ti je zemlja, a tebi se ne ide. Pukni sad nek se slomi, tebi malo treba snage više, mijenjaj se pruži korak, nešto novo da prodiše…“. Stihovi su pjesme “Čovjeku moje zemlje”. Iznimno jaka emocija, iznimno jak tekst. Zašto je napisan, o čemu, kome…?

IMAMOVIĆ: Ta pjesma je i meni vrlo važna jer nastavlja moj neki autorski put kroz sevdah. Melodiju sam imao do ranije, ali nisam imao tekst. Tekst sam završio u Berlinu prije snimanja. Ona je neko obraćanje i meni i ljudima oko mene. Živimo u svijetu koji je žal za prošlošću, to je ona konzervativnost, koja ljude tjera da ne razmišljaju o budućnosti ili čak kad razmišljaju o budućnosti misle “eh, kad bi se vratila prošlost”. Na kraju će ostati tri starca na ledini koja se udaraju motikama, a svi ostali će pobjeći. Ili druga opcija koja je vrlo česta, jeste da se većina mladih uči da je jedina vrijednost u životu otići iz Bosne i samim time si riješio sve probleme, kao da će neka Amerika, Njemačka…reći “bujrum, bujrum dođi, budi doktor, ministar kulture”. Iz te emocije i radeći taj veliki projekt kao što je ovaj album je nastao taj tekst u zadnjem momentu možda malo i kao pjesma sebi, kao neki moj osjećaj. Kad sam je pustio i kad je došla do ljudi, računao sam da je prekomplikovana emocija, obično ljudi vole pjesme jednostavne emocije. Međutim, mnogi ljudi su mi rekli i to tačno mlađi ljudi da im je to najdraža pjesma na albumu i da su pročitali to kompleksnu emociju. Neko mi je pisao “reci nam, je li ovo pjesma o migrantima i izbjeglicama ili bosanskim izbjeglicama”, a onda sam ja napisao “jeste, o svemu je, jer najljepša je stvar kada shvatiš da ljudi mogu napraviti neko svoje čitanje i da mogu sudjelovati u tome emotivno”.

INTERVIEW.BA: U novom albumu je objavljena i verzija pjesme „Kafu mi draga ispeci”. Predrag Gojković Cune je snimio verziju ove pjesme 1962. godine. Ploča je tada imala tiraž više od 100.000. Poslije su snimak napravili Edo Ljubić, Zaim Imamović, Nada Mamula i drugi. Šta je Vas ponukalo da napravite Vašu verziju ove pjesme…?

IMAMOVIĆ: Ona mi je nekako jedna od važnih pjesama koje su obilježile tu fazu ekspanzije sevdaha, pogotovo 50-ih i početkom 60-ih kada je sevdah počeo malo da liči ina pop pjesme. Mnoge sevdalinke su tada dodatno harmonizirane. Tadašnje sevdalije su se furale na San Remo, pa je tako nastao sarajevski ilidžanski festival 1963/64. godine. Pred tu fazu je Cune snimio ovu pjesmu. On je meni pričao, ja sam se s njim sretao, da je za jedan dan otišao prvi tiraža od pet hiljada, pa su onda morali da doštampaju 20, pa 50 hiljada. Unutar ovog albuma ova pjesma mi predstavlja tu fazu sevdaha. Ona je imala fascinantan put, to je pjesma koja je ja mislim prvi put otkrivena u pjevanju Hamdije Šahinpašića, jednog kazivača koji je svirao tamburu, a onda je snimio Zaim, Nada, i bile su to uspješne verzije, ali Cunetova verzija je bila važna za diskografiju cijele Jugoslavije jer mislim da je na kraju ostala najprodavanija. To su brojke koje ne možemo zamisliti, danas kad najveće pop zvijezde ne štampaju više od tri hiljade, tada su zlatne ploče bile stotinu hiljada. Sjećam se kad sam snimio svoj prvi album i kada me tata pitao koji je tiraž, ja sam mu rekao “joj šuti 2000 ćemo štampati”, to je bilo za početnika pjevača značajna investicija, a on mi je rekao “samo dvije hiljade? Moj sine, prije rata nisu uopće ulazili u projekt ako se neće štampati 25-30 hiljada”. I tek onda sam shvatio koliko se to vrijeme zapravo promijenilo.Kafu mi draga ispeci” vuče veliki broj tih priča, moja priča je krenula s tom pjesmo kada sam se igrao na gitari i shvatio sam da mi se jako sviđa kad promijenim harmonizaciju od ove tradicionalne koju je pjevao Cune jer ne možete pjevati pjesmu samo zato što je važna, već morate imati i svoj izražaj, tek kad sam ga uspio naći, počeo sam da je izvodim.

INTERVIEW.BA: Ljudi koji slušaju sevdah znaju da ste napisali pjesmu “Pjevat ćemo što nam srce zna” za Amiru Medunjanin. Jedna divna pjesma tekstualno, ali u izvedbi Amire. Koliko je bilo teško pisati za nekog drugog ko se bavi ovim poslom, dijeli scenu, pjeva…

IMAMOVIĆ: To je isto jedan slučaj gdje sam melodiju imao od ranije, onda sam polako pisao tekst. Amira me zamolila da joj napišem nešto za tu ploču. Ja sam se relativno rano usudio pa napisao “Dva se draga”, koja je izašla 2007/8. godine i to je bio tada skandal baš zbog ove konzervativne slike da ne smiješ pisati ništa novo, jer moraš stalno pjevati stare stvari. Njoj se to svidjelo i svidjele su joj se još neke stvari. I ja sam tada prvi put pisao za nekog drugog od kolega. Imao sam iskustvo, pisao sam za film, televiziju, pozorište, ali nisam nikad ni za koga ko je na sceni isto kao ja, ima karijeru iza sebe, ima drugačiji glas, ženski glas, drugačije tonalitete od muških i tu sam se baš skoncentrirao da napišem pjesmu za Amiru. Vidio sam da je i ona malo na udaru tih konzervativnih kritičara kao šta ona sad ima pjevati srpske pjesme, makedonske…a meni je to bilo super i ona to super radi na svoj način, i onda sam joj rekao “šta misliš da ti napišem pjesmu koja neće biti reakcija, ali će biti tvoj statement”, ona je na to rekla “joj može, super”, tako da smo došli do toga. Ja sam joj poslao pjesmu, ona ju je sebi prilagodila, tako je bilo i jako mi je drago.

INTERVIEW.BA: Vidjeli smo da ste se aktivirali u vrijeme Korone i na stranici Etno World, koja ima za cilj da očuva tradiciju etno pjesama, sevdaha, sviranja brojnih instrumenata, te nudi mladima mogućnost da uče. Osim toga i sami držite radionice. Kad ste shvatili da je takvo nešto potrebno našem društvu?

IMAMOVIĆ: Ja sam sudjelovao na jednom njihovom festivalu u Indiji, to je jedna predivna ideja koja najviše liči na naša kulturno umjetnička društva kakva su nekad bila. Jedan skup ljudi koji vole muziku i nalaze se da bi jedni od drugih učili pjesme i da bi svirali zajedno. Ja sam nekoliko godina svirao u Kulturno umjetničkom društvu “Željezničar” u Sarajevu. Tu sam naučio koliko je bitno učiti ne samo od profesionalaca, nego i od potpunih amatera. Kad sam bio na festivalu u Indiji, bilo je predivno tri sedmice, tako sam se povezao s njima. Pokrenuli su akciju, pošto je vrijeme Korone, tako da se napravi online platforma da ljudi mogu nastaviti da uče o muzici dok ne prođe pandemija pa da se može praviti festival. Zvali su me da napravim jednu radionicu o sevdahu i napravio sam jedan video. Od 2011. godine radim radionice i obrazujem sebe i druge ljude jer sevdah je takav, ne možeš samo stati i pjevati, moraš jako puno znati u pozadini, baš je velika tradicija i ako uđeš nespreman u neobranom si grožđu. Jedan prijatelj i muzičar pozvao me 2011. godine da gostujem u njegovoj radionici. Ljude je tada toliko iznenadilo da uopće postoje neke skale ideje o harmoniji i svemu tome u ovoj muzici. Tradicionalna muzika ima takav imidž, čak kod profesionalac da svako može svirati i pjevati, da je to nepismena muzika i tada sam shvatio koliko je važno da osim sviranja i pjevanja pokušam da uvedem neke druge ljude u sve to.

INTERVIEW.BA: Realise your inner narodnjak, odnosno izvođenje narodnjaka na neki Vaš način je proizvelo ogroman broj reakcija na Facebooku, gdje ste i objavljivali ove videe. Kako ste došli na ideju obrada narodnjaka u kućnoj varijanti?

IMAMOVIĆ: To je muzika uz koju smo odrasli. Ja te malo drugačije verzije sviram već 20 godina. Nisam se nikad tom muzikom bavio ozbiljno, iako ima predivnih pjesama. Počeo sam to da snimam zato što je i meni bilo dosadno, kao i svima. Onda se to ljudima svidjelo i krenule su narudžbe. Nisam imao nikakav plan, ni ambiciju. Nije novost da je pjevač sevdaha snimio sevdalinku, ali da je otpjevao narodnjak jeste, vole to ljudi.

INTERVIEW.BA: U posljednjim mjesecima preminule su dvije legende sevdaha Beba Selimović i Emina Zečaj. Koliko smo mi kao društvo imali poštovanja za ove dive bh. scene?

IMAMOVIĆ: Nažalost, one godinama nisu mogli pjevati, nastupati ni snimati. A mi nikad nismo imali kao društvo svijest kako dati tim ljudima omaž, poštovanje, osim onih nekih bijednih, jadnih nagrada, koje jedne godine dobije turbo-folk pjevač, druge godine je daš Bebi Selimović. Ne znam da su i Beba i Emina ikad bile pozvane na Muzičku akademiju da pričaju studentima o sevdahu, da ih uče pjevanju, da im govore šta je bitno za pjevanje te muzike. Ja sam puno drugovao s njima i bio sam kod Bebe, a Eminu Zečaj smatram svojom značajnom učiteljicom. Išao sam kod nje, učio pjesme i pjevanje, ali to je bila moja privatna inicijativa zato što sam izvođač. Meni je bilo neoprostivo da mi Jovica Petković kojeg sam upoznao 2006. godine, koji je imao seriju udara i jedna strana mu je bila oduzeta, da ne sjedim s tim čovjekom nekoliko puta i ne pitam ga neke stvari, da ne učim od njega. Imam 30-40 intervjua s tim poznatim ljudima i vjerovatno ću napraviti jednu knjigu. To je izgubljeno znanje i iskustvo koje smo pustili da nestane, nismo ga dokumentirali. Gledam sve intervjue. Bebu Selimović nikad niko nije pitao “gospođo vi ste prva feministička diva na našim prostorima, žena nakon što joj je umro muž kao samohrana majka koja je bila jedna od dvije-tri najvažnije zvijezde u Jugoslaviji 60-ih, to ne može svako. Ozbiljan rad, ulaganje, briga za djecu…Kako?”. Ja sjedim s njom i pričam o tome, kaže “ja nisam ni s kim razgovarala o tome, to nikoga nije interesiralo”. Mislim da je to jedna generacija koju smo biološki izgubili, a s druge strane se kao društvo nismo potrudili da ih intelektualno ne izgubimo, da ih u smislu pamćenja ne izgubimo. Da ne govorimo još o starijoj generaciji, ja nemam nijedan intervju sa Zaimom gdje njega neko nešto ozbiljno pita. To su uglavnom bile ove estradne gluposti. S Bebom i Eminom sve smo ih izgubili, ali prilično i u smislu pamćenja, sve je ostalo na estradnim fascinacijama.

INTERVIEW.BA: Jesmo li svjesni onoga što imamo, a to je taj naš muzički izražaj – sevdah?

IMAMOVIĆ: Sevdah i sevdalinka su jedna škola, nemaj mnoge nacionalne tradicije priliku zato, nama se čudnim spojem okolnosti desilo da imamo sevdah, da on ima svoju vokalnu tehniku, skale, i da može pomoći da komuniciraš i sa zapadom i s istokom. Ima i harmoniju i predivnu kulturu usmene poezije. Kad me neko pita šta je sevdah, imate ove estradne definicije “ljubav”, “kad babo plače”, “emocija”, to sve stoji, međutim sevdah je presjek svih tih stvari, jedna naša fuzija koja je historijski nastala i koja je način na koji mi možemo naučiti da sviramo i pjevamo. Često kad pričam s Bosancima oni ne shvataju koliko je to važno, a onda kad pričam s nekim drugima, Slovencima, Hrvatima, oni govore: “blago vama, imate nešto što je vaš muzički izraz voljeli bismo da imamo nešto takvo”. Ideja “Singer of Tales” jeste da se predstavi tradicija kroz inovaciju i nove pjesme. 

Prethodna vijest

Svečana sjednica Skupštine KS: Počasni građanin KS Čedomir Jovanović

Naredna vijest

Kadribašić: SIPA i tužilaštva nisu zakasnili u vezi sa aferom “Respiratori”