Bijegom iz Eritreje do ostvarenja snova u Ujedinjenom Kraljevstvu

Dvadesetpetogodišnji migrant Yonas Tesfit svojoj majci, ocu, dvama brata i dvjema sestrama, da je zauvijek napustio Eritreju, javio je kada je ilegalno ušao u Sudan tog aprila 2017. godine. Osobe koje žele napustiti ovu državu moraju imati službeno odobrenje, a to podrazumijeva dobijanje izlazne vize koja je utisnuta u pasoš. Izlazak iz države bez dozvole smatra se ilegalnim i zato su predviđene čak i zatvorske kazne. Kako kaže Yonas za Interview.ba bio je to bijeg od nepravde, diktature, od vječnog služenja vojske, gušenja prava na slobodu govora i kretanja.

Za ilegalno napuštanje zemlje kazne su iznimno visoke, tako da svako to radi u tajnosti. Ukoliko porodica ima informaciju da je njihov član napustio zemlju i oni mogu biti kažnjeni, čak zatvorskom kaznom. Ja svojima nisam rekao da napuštam državu iz tog razloga. S druge strane ljudi odlaze zbog loše političke i ekonomske situacije. Da biste hodali ovom zemljom vi morate imati ID, ali čak i tada vaše kretanje ima limite. Ne možete se kretati prema državama s kojim graniči afrička država Eritreja, a to su Etiopija i Sudan. Ako imate rodbinu u gradovima koji se nalaze na graničnim prijelazima, rijetko ćete ih posjećivati, a glavni razlog je – strah vlasti od odlaska ljudi. Zato rijetko ko u ovoj državi ima pasoš, a oni koji imaju pretežno su ljudi iznad 50 godina. Poruka je jasna, nema kretanja izvan države”, priča Yonas.

Kako tvrdi ovaj mladi čovjek, koji je po struci prosvjetni radnik, vlast mu je zabranila da se bavi onim što voli, te mu odredila da će raditi kao vojnik. Nije mogao prihvatiti činjenicu da će raditi čitav život posao koji ne voli zato je pisao i molio da ga vrate na posao za koji je školovan, ali niko odgovarao nije. Tada je odlučio da napusti državu i zaputio se prema Ujedinjenom Kraljevstvu, državi iz njegovih snova.

Godina dana u Sudanu

U Sudanu je ostao godinu dana od momenta kada je ušao u ovu državu. “Život u Sudanu je težak. Neko mora da te podrži da bi tamo živio, ne znaš jezik, mnogo je problema, kao u Eritreji, a potrebno je da plaćaš kuću, jedeš, imaš odjeću i ostale potrepštine. U skoro svim afričkim državama ne postoji dobra administracija i vladavina prava. Jedina razlika od moje države jeste što možeš da se krećeš kamo želiš”, pojašnjava. Za tih godinu dana nije radio ništa, već je smišljao načine kako da se kreće prema drugim državama, a konačno je dobio i svoj pasoš u Eritrejskoj ambasadi u Sudanu. “To je smiješno, ne daju nam u državi pasoš, ali kad odemo iz države, daju nam pasoš”.

Radnom vizom do Katara, a zatim Albanije

Do Katara je uspio doći putem radne vize, iako tamo nije imao posao za dva mjeseca koliko je ostao u ovoj državi. Uz pomoć nekih poznanstava i nešto plaćenog novca dobio je vizu za Albaniju. “Najteža stvar je bilo putovanje do Albanije, nije bilo nikog da mi pruži pomoć, imao sam manjak hrane, novca…nisam nikog znao”, govori. U Albaniji je ostao dva mjeseca. Radio je u hostelu na recepciji i to mu je bio prvi posao od odlaska iz Eritreje, koji nažalost nije bio plaćen.

Slučajni susret sa Sirijcima i put u Crnu Goru

Dvojicu Sirijaca koji su se zaputili za Crnu Goru sasvim slučajno je upoznao. “Pitao sam ih, mogu li i ja s njima, i oni su rekli da mogu. Napustio sam posao i nastavio sam kretati s njima za Crnu Goru”. Stigli su bez problema, i automatski su bili smješteni u kamp, koji je imao “jako dobre uvjete, bolje nego bilo koja druga država u kojoj sam bio. Imali su dobru organizaciju”, kaže Yonas. Tu je proveo mjesec dana, a zatim se uputio prema Bosni i Hercegovini, gdje se susreo sa snažnim pritiskom granične policije, koja ga je tri puta vraćala u Crnu Goru, čak kad bi već 20 kilometara prošao granicu Bosne i Hercegovine.

Četvrti put uspješan

Prvo je došao do manjeg bosanskohercegovačkog grada, kojem se koliko god pretumbavao po mislima nije mogao sjetiti imena, a zatim je autobusom ušao u Sarajevo. “Kada sam došao u Sarajevo, spavao sam vani, bile su neke zgrade koje su se još uvijek završavale, proveo sam tu dvije-tri noći. Ta zgrada je bila ispred imigracijskog ureda. Dobio sam papire u toj zgradi. Proveo sam dvije noći na Baščaršiji. Otišao sam u hostel, spavao jednu sedmicu, i onda mi je vlasnik rekao da mogu raditi kao recepcionar, ostao sam 11 mjeseci radeći kao recepcionar”.

No, toliko dugo nije ostao zato što je želio, već zato što je bio primoran. “Izgubio sam novac i nadu, sve. Jednog momaka, Edina iz Bosne i Hercegovine upoznao sam kad sam došao u Sarajevo, rekao mi je da mi može pomoći da odem u drugu državu, bio je lažov i lopov. Tražio je da mu platim kazavši da će mi srediti papire za politički azil, kako bih mogao otići u Njemačku. Tvrdio je da ima veze s Njemačkom ambasadom jer radi na aerodromu. Pitao sam se kako mi je ovaj momak to tek tako rekao, kako mi je prišao, nismo se ni poznavali. Međutim, u to vrijeme bilo je mnogo teško otići iz BiH, pa sam mu povjerovao. Dao sam mu 400 eura, a on mi je rekao da će napraviti papire da odem legalno u Njemačku. Donio je dokumente koje sam trebao popuniti sa svojim podacima, kao da sam političar, “wanted” u Eritreji. Kazao mi je da će ih poslati Njemačkoj i da će ih oni odobriti i poslati natrag, te da ću nakon toga moći ići za Njemačku. Tada mi je dao mnogo razloga zašto da mu dam novac. Zvao me često, govorio da je poslao papire i da trebam čekati dvije sedmice. Pitao me mnogo stvari o mom putovanju, znao je da moj pasoš nije bio sa mnom, ostavio sam ga u Albaniji, onda je rekao, da se jedan momak registrirao u Njemačkoj s mojim ID dokumentom, da je dobio azil, papire, da ide u školi i dobiva pare s mojim imenom, datumom rođenja, ličnim informacijama, te da ja ne mogu u Njemačku. Bilo mi je čudo kako se to može desiti, pa sam ga pitao da mi to dokaže. Napravio je slike, popunio je neke papire na njemačkom, nabavio je neku sliku čovjeka, rekao mi da je to on, pisalo je da se prijavio pod mojim imenom. Rekao je ne možeš ići u Njemačku zbog toga, pokazao mi je svaku informaciju o njemu, sliku, lokaciju, kada je došao u Njemačku i ja sam povjerovao. Pitao sam ga kako to možemo srediti? Onda mi je on tražio da mu platim dodatan novac za advokata u Njemačkoj i onda sam platio još 400 erura, pa sam platio još 500 eura, da bi me na kraju blokirao na svim mrežama i nestao”, otkriva Yonas.

Iako je sve vrijeme radio kao recepcionar samo je bio plaćen za jedan mjesec. Ali se vrlo rado sjeća djevojaka koje su radile s njim i koje su mu mnogo u to vrijeme pomogle, tako da ih je nazvao sestre od drugih roditelja!

“Imaju dvije djevojke u BiH koje su mi više nego sestre i podržale su me mnogo. Iman Tuković i Ilvana Muhović. One su radile sa mnom u hostelu. Tada nisam imao hrane, ali su one donosile hranu od kuće, davale mi novac, kada je bilo hladno kupile su mi jaknu, znale su moju situaciju, podržale su me mnogo. Moram da ih cijenim. One su divan primjer za svakog”, objašnjava Yonas. U Bosni i Hercegovini proveo je još neko vrijeme u Bihaću, u kampu koji je okarakterizirao kao nedostojnim za bilo kojeg čovjeka.

14 dana pješačenja do Italije

Prolazeći Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju u 14 dana uspio je doći do Italije, ali taj put nije bio nimalo lagan. Na granici Italije i Slovenije, policija je uhvatila njih nekoliko i odveli su ih u kamp u Sloveniji, gdje su proveli jednu noć. Već sljedeći dan uspio je pobjeći iz kampa i došao je do Italije. “Ta putovanja su bila bez hrane, odjeće i puno toga. Tada je bio i snijeg, bilo je vrlo teško. U tim uvjetima sam došao do Italije. U Italiji sam tražio azil. Moj plan je bio da idem u UK, druga opcija je bila Njemačka. Da bih otišao u Njemačku trebao sam otići u Belgiju ili Francusku. Moj prijatelj u Belgiji koji su pokušavali doći do UK-a, kazali su da mogu pokušati s njima. Proveo sam mjesec dana u Italiji, imao sam tamo prijatelje, rodbinu u Milanu, sve ilegalno. Onda sam otišao za Francusku kamionom, a iz Francuske u Belgiju”, ističe on.

U Belgiji ima mnogo proširenja i parkinga na autoputu koja su korisna za veliki broj vozača iz europskih država kako bi se nakon duge vožnje odmorili. “Morali su se odmarati po nekoliko sati ili provesti noć. Za to vrijeme u ponoć mi smo provjerili kamo putuju, a kada bismo vidjeli našu destinaciju ulazili smo u kamion. Tu je policija i osiguranje, ali se jednostavno morate nositi s tim. Svi su bili uplašeni od toga da vas mogu pronaći u kamionima, osjećate se kao lopov, ali se vremenom naviknete na to, i onda samo sebi kažete – ovo je vaš život”. Ova taktika nije uvijek bila najuspješnija jer su vozači ujutro kada bi krenuli provjeravali kamione i pretežno bi ih pronašli. Onda bi ih istjerali vani i pozvali policiju. S druge strane sreća je bila, ako je neko novi vozača pa ne provjeri kamion, ali potom odmah i nesreća granični prijelazi i luke gdje ima mnogo sigurnosnih provjera i različitih metoda – otkucaji srca, psi, mjerenje zraka itd. Tako da je malo koja osoba uspjele prijeći u UK, uhvate ih, a onda vrate u Belgiju, odakle opet pokušavaju na isti način da odu.

Yonasov kamion spasa

Te noći pronašli su kamion koji je išao baš za UK, prevozio je metal i imao je dvije prikolice, Yonas i njegovih trojica drugova su ušli u kamion, a vozač nije ništa čuo jer je imao slušalice. “Bio je to vozač iz Italije. Kamion se kretao do luke i tamo smo prešli granicu bez ikakvih provjera, imali smo još jedan prijelaz na brod koji smo čekali dva sata i to je prošlo bez ikakvih provjera i ušli smo u UK, bilo smo stvarno sretni. Bila je to Božija volja. Kada smo ušli u državu više nije bilo nikakvih provjera. Vozač je vozio do Londona, do mjesta gdje je trebao istovariti isporuku. Bilo je podne kada smo došli, kamion je stao ispred kompanije i momci su počeli istovarati, odjednom je počela padati kiša. Oni su prestali istovarati stvari, svi su ušli u zgradu, a mi smo dok nas niko nije vidio nožem obili vrata i izašli”, prisjeća se Yonas.

Oduševljeni svojim uspjehom momci su otišli u policijsku stanicu i kazali da su stranci i da traže azil. Odveli su ih u imigracijski ured gdje su im uzeli otiske prsta i uradili intervju s njima. “Poslali su nas u Liverpool, tu smo u kući, čekamo papire, još smo u procesu, nije nam dozvoljeno naći posao prije papira. Sve je veoma dobro sada. Dali su nam stanove i po pet funti za privatne stvari do sljedećeg intervju, kada ćemo vjerojatno dobiti dokumente. U drugim gradovima daju stanove i hranu, ali ne daju novac. Dijelimo naše fondove , četvorica nas je tu, dajemo po deset funti i za te pare obavimo šoping za jednu sedmicu. Dosta je za momke 40 funti za jednu sedmicu. Nije kao običan život da možeš kupiti šta želiš, ali možeš napuniti stomak”, objašnjava Yonas.

Ovo je Yonasova posljednja destinacija. Kaže da se sada može samo kretati unutar UK-a. Nada se da će dobiti papire, kuću, posao i da će se dodatno educirati. Ali poručuje da će se vratiti jednog dana legalno u sve zemlje koje je prošao, pa tako i u Bosnu i Hercegovini, te se prisjetiti svega toga.

“Ovo je bio moj san i ostvario se. Snovi se stvarno mogu ostvariti. Veoma sam sretan, nemam riječi da to objasnim”, zaključio je.

Prethodna vijest

Drljača: Broj zaposlenih je smanjen za 19.861 radnika

Naredna vijest

Čampara: Molim građane da se još malo strpe