Nedjelja razoružanja: BiH raspolaže viškom naoružanja, svaki peti građanin posjeduje ilegalno oružje

Ključ za smanjenje svih oblika nasilja i nezakonitih tokova oružja, te većeg učešća zemalja u razvoju u institucijama globalnog upravljanja, je u jačanju vladavine zakona i promovisanju ljudskih prava. Kontinuirano prisustvo viška, i ilegalnog vatrenog oružja, municije i eksploziva, neminovno djeluje kao faktor destabilizacije u cijelom svijetu, zbog čega i dalje postoji mogućnost nedozvoljene trgovine. Nedjelja razoružanja koja se obilježava od 24. do 30. oktobra, podudarila se sa obilježavanjem dana UN-a 24. oktobra, i još jednom nas podsjetila na Ciljeve održivog razvoja.

BiH trenutno raspolaže viškom naoružanja sa oko 6.000 tona neperspektivnog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava, naoružanja ima oko 40.000 komada, dok još uvijek njen najveći problem u domenu sigurnosti predstavlja njena  enormna prisutnost na ilegalnom tržištu oružja.

U BiH se mogu nabaviti skoro sve vrste lakog, odnosno sve vrste vojnog oružja, čija cijena ovisi o njegovoj potražnji na ilegalnom tržištu, a prilikom policijskih zapljena ustanovljeno je da je osim pištolja i pušaka, moguće nabaviti i protivoklopno i lako protivavionsko naoružanje.

U našim balkanskim tradicionalnim zajednicama, još uvijek se veliki broj povreda i smrtnih slučajeva, kao i materijalne štete izaziva vatrenim oružjem koje se koristi u slučajevima slavljeničkog pucanja (šenlučenja),  za veoma mali broj slučajeva pokrenuta je istraga i donijeta presuda, kaznena politika je preblaga,a izvještavanje medija o zloupotrebi vatrenog oružja je površno i blagonaklono, uglavnom u kontekstu „kulture oružja“ i predstavljanja „vatrenog oružja u sklopu tradicionalnih vrijednosti.

Trgovina oružjem najčešće je vezana za određenu zemlju koja nije u konfliktu, ali koja je na unutrašnjem planu nestabilna kada je u pitanju političko uređenje ili vladavina prava.

Mada je zakonski trgovina oružjem relativno dobro regulisana, krijumčari uvijek nađu put tamo gdje su zone konflikta, smatra Denis Hadžović, Direktor Centra za sigurnosne studije iz Sarajeva.

S vremena na vrijeme se pojave informacije o tome da je neka zemlja u regionu, npr. Srbija imala određene transfere naoružanja prema Saudijskoj Arabiji, prema zemljama u konfliktima. To je nažalost pojava velikih sila, da uprkos tome što se legalno prodaje, krajnji korisnik je uvijek neka država koja nije na listama. Kada govorimo o trgovini oružjem na svjetskom nivou između država, ona završava uvijek u nekoj zemlji koja nije u konfliktu, ali oko koje se dešavaju konflikti. To oružje završava tamo gdje su za njih najveći zahtjevi, zbog čega se dešavaju sve negativne posljedice. S druge strane imamo mafijsku industriju koja radi i u BiH, i u Srbiji, i svugdje gdje je tržište legalno i gdje nije tako problematično. BiH je uvijek bila izložena takvim izazovima da se na njeno tržište stavlja u promet nelegalno oružje, tako da je 2003. godine naše oružje nelegalno završavalo u Iraku, još od 1993. kad je BiH bila pod UN-ovim embargom na uvoz naoružanja, a svjesni smo veoma dobro da je to oružje dolazilo i kod nas, i u zemlje regiona, zbog čega posljedice osjećamo i danas – pojašnjava Hadžović. 

Svaki peti građanin BiH posjeduje ilegalno oružje, tako da je krajnja procjena da u BiH ima blizu 750.000 komada nelegalnog oružja.

UNDP je 2010. godine iznio podatak da u BiH ima blizu 495.000 domaćinstava koji nelegalno posjeduju oružje, ali je ovaj broj zasigurno veći kada se uzme u obzir to da jedno domaćinstvo može posjedovati jedan ili više komada vatrenog oružja.

Samoubistva predstavljaju najbrojniji oblik smrtnih slučajeva uzrokovanih vatrenim oružjem, znatno brojniji i od ubistava ili od nesretnih slučajeva, ističe Dragan Božanić iz Centra za kontrolu malog i lakog naoružanja u Jugoistočnoj i Istočnoj Evropi (SEESAC).

Podaci ukazuju da u regionu Jugoistočne Evrope postoje veoma slični obrasci koji se odnose kako na rasprostranjenost zloupotrebe oružja u kontekstu nasilja u porodici,  tako i za izvršenje samoubistava. Osim toga, samoubistva predstavljaju najbrojniji oblik smrtnih slučajeva uzrokovanih vatrenim oružjem, znatno brojniji od ubistava ili nesretnih slučajeva. Imajući u vidu učestalost samoubistava, neophodno je razviti  preventivne programe, uključujući i programe podizanja svijesti – kaže Božanić, navodeći da u pogledu zloupotrebe vatrenog oružja, najveći rizik za žene postoji u domenu nasilja u porodici, te intimno-partnerskog nasilja.

Prema podacima koje SEESAC objavljuje na Platformi za praćenje oružanog nasilja (AVMP), u Jugoistočnoj Evropi su u periodu od 7. do 13. oktobra ove godine, evidentirana ukupno 43 incidenta u vezi sa vatrenim oružjem, od čega je ukupno 24, dakle više od polovine njih, bilo u vezi sa zapljenom vatrenog oružja od strane nadležnih organa.

Ostatak se odnosi na ostale vrste incidenata (zloupotreba vatrenog oružja u kriminalnom kontekstu, razmiricama i svađama, nesretni slučajevi, slavljeničko pucanje itd.), dok kada je u pitanju BiH, ovaj izvor bilježi da je u periodu od 1. januara 2014. do 1. decembra 2018. godine, u BiH registrovano 1,853 incidenata u vezi sa vatrenim oružjem.

Od toga su 373 slučaja bile u pitanju zapljene, a samo u periodu od 1. novembra 2018. godine do 5. decembra 2018., 52 oružana incidenta, od čega je evidentirano 10 zapljena.

Hadžović navodi da se boji da ne možemo mnogo toga uraditi izuzev podizanja svijesti i davanja podrške globalnom sporazumu o trgovini naoružanjem koji je stupio na snagu njegovom ratifikacijom od strane više od 50 zemalja svijeta.

Taj sporazum nalaže određene mehanizme da bi se spriječila zloupotreba oružja u svijetu. Ponuda i potražnja, dok god ima konflikata i nasilja u raznim dijelovima svijeta, potreba za povećanim naoružanjem i nelegalnom trgovinom će biti prisutna, a i bila je uvijek prisutna. Municija ostaje ispod radara, izvan nadzora tog jednog mehanizma koji je uspostavljen na nivou UN-a. Mi kao CSS smo uradili istraživanje o tome da se 95 posto krivičnih djela izvrši uz upotrebu ilegalnog oružja. Legalno naoružanje je koliko-toliko regularno kada je registrovano i stavljeno pod kontrolu, uredno pohranjeno bilo kod kuća ili kod lovaca koji imaju pravo na neku vrstu takvih. Veoma malo krivičnih djela počinjeno je legalnim naoružanjem u posjedu, mada je bilo slučajeva da su i ljudi van službenih dužnosti koje nalažu njihovo posjedovanje i u privatnom posjedu poput privatnih kuća, počinili incidente, pa je bilo ubistava i supruga od strane nekih policajaca, pištoljima koji je određeni službenik koji nije na dužnosti, zloupotrijebio u svom privatnom prostoru, ali je više bilo samoubistava nego „nesretnih slučajeva“- ističe Hadžović.

U BiH se u prosjeku dnevno dešava jedan incident u vezu sa vatrenim oružjem (prosek od 1.1.2014 od 1.12.2018), a tokom 2018. godine, počinioci incidenata su bili u 377 slučajeva muškarci, što je 99 posto, a u 5 slučajeva žene, što iznosi 1 posto.

Božanić navodi da su muškarci dominantni kako u posjedovanju vatrenog oružja, tako i u počinjenju incidenata u vezi sa njihovim korištenjem.

U Jugoistočnoj Evropi 97.1% vatrenog oružja se nalazi u vlasništvu muškaraca, dok žene veoma retko poseduju oružje –  svega 2.9% vatreno oružja je u vlasništvu žena. Pored toga, muškarci čine i većinu incidenata. Podaci koje smo prikupili ukazuju da je 98.5% incidenata u vezi sa vatrenim oružjem počinjeno od strane muškaraca, a da ga žene veoma retko zloupotrebljavaju – svega 1.5% incidenta su počinile žene. Iako žene retko poseduju i veoma retko zloupotrebljavaju vatrenog oružje, one su nesrazmerno zastupljene među žrtavama zloupotrebe vatrenog oružja i čine 16.2% žrtava što je pre svega povezano sa zloupotrebom vatrenog oružja  u kontekstu nasilja u porodici. Ovo su veoma stabilni trendovi i  u tom smislu ne postoje značajne razlike u Jugoistočnoj Evropi – ističe Božanić dodajući da je u Jugoistočnoj Evropi svako drugo ubistvo koje su počinili članovi porodice, počinjeno vatrenom oružjem, a raspoloživi podaci također  ukazuju i na to da je u regionu ubistvo od strane intimnog partnera jedan od najčešćih vidova femicida.

Visok procenat žena ubijenih vatrenim oružjem potvrđuje veliku ubojitost vatrenog oružja u kontekstu nasilja u porodici i ukazuje na posebne rizike sa kojima se žene suočavaju.  Ipak, postoje značajni izazovi koji se odnose na sprečavanje zloupotrebe oružja u nasilju prema ženama. Nepotpuni ili neadekvatni podaci otežavaju da adekvatno sagledamo problem i kreiramo odgovarajuće mere za njegovu prevenciju. Do nedavno je npr. često bio slučaj da odnos ili srodstvo između žrtve i nasilnika nije evidentirano,  što je predstavljalo ogroman problem za sagledavanje rasprostranjenosti, specifičnosti i dinamike nasilja u porodici. Ipak, unapređenjem zakondavstva u oblasti borbe protiv nasilja u porodici, došlo je i do poboljšanja evidencija što je preduslov za bolje razumevanje problema i kreairanje adekvatnijih mera koje će u većoj meri uvažavati specifičnost problema nasilja prema ženama – tvrdi Božanić.

Osnivač i predsjednik UG „Zašto ne“ Darko Brkan smatra da je unapređenje rodne ravnopravnosti, kao i sva druga pitanja unapređenja ravnopravnosti i smanjenja ili ukidanja diskriminacije, zasigurno u svrhu svih postojećih i mogućih načina borbe protiv militarizacije društva, tako da povećanje prisustva žena u oružanim snagama također doprinosi procesu demokratizacije i demilitarizacije društava.

Kampanja za prigovor savjesti koja je bila projekat Udruženja građana “Zašto ne”, gdje sam i sada aktivan, urodila je plodom na način da je nekoliko hiljada mladih ljudi moglo na alternativni način da oduži svoj dug domovini u vrijeme kada je postojala vojna obaveza, a od 1.1.2006. u BiH je ukinuto obavezno služenje vojnog roka, te je na taj način Kampanja za prigovor savjesti zasigurno doprinjela demilitarizaciji bh. društva. Pod ovim, da se razumijemo, demilitarizacija ne znači odsustvo oružja, nego odsustvo militaristickih vrijednosti i načina funkcionisanja društva. Zašto mi i dalje zivimo u militantnim društvima je tesko odgovoriti bez da uđemo u ozbiljnu raspravu o svim aspektima društva, politike u BiH, a posebno u regionu, pa čak i na cijeloj planeti – ističe Brkan dodajući da  ne može anegdostska činjenica o pronalaženju bombe iz 1945. godine biti pokazatelj nesigurnosti društva, niti toga da sigurnosna strategija nije dobro osmišljena.

Možda je razlog za to bolje tražiti recimo u činjenici da Ministarstvo odbrane vodi osoba koja ne poštuje strateške smjernice, kao i zakonske odredbe koje jasno govore u kojim globalnim tokovima sigurnost ove države treba ići, da je jedan od vrhovnih komandanata Oružanih snaga BiH osoba koja zagovara raspad države, ili recimo da pojedini dijelovi države pokušavaju da legalno osnuju paralelne vojno-policijske jedinice – navodi Brkan.

Hadžović smatra da je BiH,  usljed djelovanja i nerazumijevanja naših političkih elita, propustila određeno zlatno doba kada je mogla mnogo više toga učiniti na svom evroatlantskom putu, jer još uvijek nema političare koji razmišljaju o interesima građana i o nacionalnom interesu BiH kao države.

Teorija nalaže da male zemlje poput BiH najbolje uspostavljaju svoju i sigurnost svojih granica i građana, priklanjanjem nekoj od postojećih alijansi i saveza. I one manje i one veće države dobro su iskoristile taj moto štit koji im je pružio sigurnost i omogućio da svoje snage investiraju u ekonomski prosperitet i blagostanje svojih građana, upravo neopterećavanjem velikim izdvajanjima za vojnu moć, i kreiranjem jednog sigurnog i zaštićenog okruženja u koje je poželjno investirati i odvijati poslovne aktivnosti unutar njega. Tako je za BiH najizglednije u ovom trenutku da će EU i NATO biti okvir u kojem ona može zaštititi svoje interese – navodi Hadžović te dodaje da je zakon o posjedovanju oružja u BiH i relativno dobro regulisan, kakva je situacija kada je u pitanju cyber kriminal.

Naš MUP je možda dosta kvalitetno i  regulisao taj zakon o posjedovanju oružja, i to ne predstavlja neku veliku sigurnosnu prijetnju, ali je putem Interneta danas veoma lako doći do ilegalnog naoružanja. Tu određene kriminalne grupe vrše krijumčarenje sa ovih prostora Balkana u zemlje Zapadne Evrope gdje su ti iznosi mnogo veći. Imamo određena suđenja koja su u toku i u Njemačkoj i u Francuskoj upravo zbog oružja sa ovih prostora, tako da je i EU naloženo da mnogo veću pažnju obrati na zemlje Zapadnog Balkana za vrijeme njenog prisustva u našim zajednicama. Najbitnije je podizanje svijesti građana o tome da im nije potrebno posjedovanje nelegalnog oružja u njihovim kućama, a i državne strukture moraju raditi na tome kako bi smanjile sigurnosne rizike za naše građane – upozorava on.

Prema istraživanjima Mape puta, nadekvatan nivo svijesti u okviru streljana, lovišta, maloprodajnih objekata, kompanija za obezbjeđenje, nizak nivo svijesti institucija, naročito o nedozvoljenoj trgovini koja se vrši preko brzih- poštanskih pošiljki i internet portala,  nizak nivo svijesti prevoznika i kurirskih službi o riziku nezakonite trgovine, jesu faktori destabilizacije cijelog regiona.

Brkan tvrdi da količina naoružanja jako malo ima utjecaja na omjer naše sigurnosti , ali da su definitivno neophodni ozbiljno postavljeni i implementirani zakoni o posjedovanju, kontroli i upotrebi naoružanja, što će pojačati sigurnost i na individualnom nivou.

Sigurnost kao takva, bila ona lična ili sigurnost države i društva, zavisi od jako mnogo faktora, od kojih je naoružanje jedan mali dio. BiH, a i cijeli region, će biti sigurni onoliko koliko budu dio svjetskih kretanja koja se bave globalnom sigurnošcu, te koliko uspiju da riješe pitanja koja imaju potencijal da prerastu u lokalne ili regionalne konflikte. Militarizacija društava širom svijeta je proizvod vremena u kojem živimo, i naravno da je nužno da se na ovo gleda ne samo iz uskog aspekta mobilizacije, naoružavanja i sl. Mobilizacija maloljetnika, pojava radikalnih grupa, kriminala i nasilja su u značajnom broju slučajeva produkt siromaštva i loših uslova života, tako da je rješenje ovih problema svakako jako kompleksan proces, i treba o njemu razmišljati iz širih aspekata, pa i iz konteksta implementacije Milenijumskih ciljeva UN-a – smatra Brkan.

S tim u vezi, neophodna je svjesnost o važnosti kontrole i smanjenja naoružanja na globalnom nivou, jer 80 posto stradalih čine nedužni civili, kaže Hadžović.

Konflikti su u posljednjih 30 do 40 godina evoluirali, tako da se u klasičnom smislu ratovi i ne vode više u toj mjeri, nego su u pitanju više unutražnji sukobi u kojima su žrtve nedužni civili i ranjive grupe, u koju spadaju žene i djeca. S tim u vezi, veoma je bitno podizati svijest o opasnosti oružja i njegove nelegalne trgovine koja sve više uzima maha, i koja puni prostore obuhvaćene konfliktom, oružjem koje se zloupotrebljava i uzrokuje ljudske gubitke i ogromnu materijalnu štetu, a naročitu štetnost po civile, s obzirom na te drugačije oblike ratovanja, jer oružje donosi mnoge popratne stvari koje uz to naoružanje idu poput kriminala i terorizma – ističe Hadžović.

Seksualno nasilje, kriminalitet, eksploatacija i mučenje, prisutni su tamo gdje se javljaju sukobi ili gdje nema pravne države, a zemlje imaju obavezu da preduzmu mjere kako bi zaštitili najugroženije.

 

Shodno tome, prema Regionalnoj mapi puta za održivo rješenje ilegalnog posjedovanja, zloupotrebe i krijumčarenja malog i lakog oružja (SALW) i njihovih streljiva na zapadnom Balkanu,  do 2024. godine, unapređivanje zakonodavnog i regulatornog okvira, kreiranje politika zasnovanih na činjenicama i procjene rizika, prekogranična kontrola i kontrola izvoza naoružanja, povećanje nivoa svijesti i informisanosti o opasnosti oružja, prikupljanje i legalizacija vatrenog oružja, uništavanje vatrenog oružja, municije i eksploziva, kao i adekvatno upravljanje zalihama, predstavljaju ključne preduslove za efikasnu kontrolu malokalibarskog i vatrenog oružja. 

 

 

 

 

 

 

 

Prethodna vijest

Maja Gasal-Vražalica THE BEE: Od identiteta do konja

Naredna vijest

Fikreta Čobo: Mladi trebaju da se uzdignu iznad predrasuda i nauče se nositi sa životnim izazovima