Po izvještaju Svjetske banke od prije par dana Bosna i Hercegovina kao suverena država, sa svim svojim granicama, entitetima, kantonima i distriktom broji 50% manje stanovništva. Naslov onako potpuno nesenzacionalan, neinteresantan, osobito što se u samom naslovu navodi nekakav izvještaj nekakve Svjetske banke. Nigdje ni brojke ni slova o tome šta Vučić, Kolinda, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Konaković, Forto, Džaferović, Nikšić, Novalić, Zvizdić i ini misle o tome. Da li oni imaju svoje prste u tome i da li imaju kakav stav kojim vrijeđaju pripadnike/ice suprotne etničke grupe, da li neko od komšija/susjeda ponovo udara na suverinitet prepolovljene nam zemlje, te prisvaja opustošene, od njih samih zaboravljene krajeve zemlje. Kako toga nema u članku kojeg prenesoše neki portali, tako kao da članak nije ni bio. To je poput onoga da si bio vani, a nisi se selfirao i objavio, pa ujutra više ni sam ne znaš jesi li bio vani ili nisi.
Piše: Maja Gasal-Vražalica za Interview.ba
Ja sam pročitala ne samo naslov nego i tekst. U naslovu još stoji da od polovine stanovništva koja je napustila Bosnu i Hercegovinu, polovina od te polovine su osobe sa visokom stručnom spremom. Čak ne znam ni izraziti emocije koje mi u tom trenutku naviru. Već podrobno otrovana medijskim senzacijama nekih od gore pomenutih kontam kako će oni čak i ove zastrašujuće podatke pretvoriti u svoje patriotske borbe za očuvanje granica, entiteta, suveriniteta, opstanka i čega sve ne samo kako bi ostali tu gdje jesu i kako bi u svojim predizbornim kampanjama i na kongresima jednoumlja izrekli famoznu floskulu da na mladima svijet ostaje, da im trebaju stručni a ne podobni, da su ovog puta otvorili pendžer za mlade i prividni gender, ali ja ne pendžeru još i mrežica protiv komaraca, pa ko uspije proći, dobro uspije. Čuvat će nas oni od komšija, susjeda, imaginarnih i stvarnih nasrtaja na granice, suverinitet, opstanak zemlje u kojoj će ostati samo oni, oni/e koji/e odlučiše postati im robovi i ropkinje i poneki/a vss-ovac/vka. Oni su već odavno dokazane patriote bilo čitave bilo ponekog dijela sada već prepolovljene nam zemlje. Neki od njih se nalaze i u nedavno objavljenom registru boraca/branitelja, a kako je u sada već prepolovljenoj nam zemlji jedan od osnovnih kriterija za dokazivanje patriotizma, zaposlenje, upis u spomenar i slično to jesi li bio u rovu ili nisi, tako mi kroz glavu prođe da izgleda samo patriote ostaju, a svi/e drugi/e bježe, a bježe od patriota. Mi neki/e koji/e smo odlučili/e ostati/e ili se još nećkamo i svjesno lažemo sami/e sebe, mi nažalost nismo patriote, jer neki/e od nas niti bijahu u rovu nit se naše nešto ovdje pika.
Tako se zamislih kako sutra djetetu koji će sigurno doći sa pitanjima na koje redovno ne dobije odgovor na času, objasniti šta je i ko je zapravo patriota u populacijski prepolovljenoj, teritorijalno podijeljenoj, ekonomski osiromašenoj, obrazovno urušenoj domivini Bosni i Hercegovini. Iz tog razmišljanja prenu’ me glas supruga koji me pozva da zajedno odgledamo emisiju na HRT1 o Sieni gdje smo nedavno bili. Kontam, možda bih trebala, jer ionako se samo smaram sa nekim pitanjima na koje za života neću dobiti odgovor. Emisija „Najveće svjetske fešte“ ponudi nam ne samo utrku konja usred jednog od ljepših, ako ne i najljepših gradova već i lekciju iz patriotizma, jedinstva, njegovanju komšijskih odnosa čak i kad su iz suprostavljenih kontrada (kvartova), respektu protivnika i/ili pobjednika, solidarnosti, dijeljenju, uvažavanju, kulturi, tradiciji, jednostavno o nacionalnom identitetu.
Palio di Siena je utrka konja koja se dva puta godišnje održava na središnjem trgu talijanske Siene i važi za jedno od najstrasvenijih natjecanja na svijetu, jer u njemu učestvuju kontrade (kvartovi), dakle susjedi i to na način da svaka kontrada ima svog konja i džokeja sa kojim će predstavljati njihovu kontradu u utrci na središnjem trgu. Pripreme za takav događaj traju danima, komšije se okupljaju, zajedno provode vrijeme, jedu i piju na ulicama za kilometarski postavljenim stolovima, pjevaju pjesme kojima drugim kontradama šalju poruku ili ih onako šaljivo provociraju da su oni ti koji će pobijediti, te iako su jedni drugima konkurencija ima da se poštuju. Pjevaju i mladi i stari, i muškarci i žene. Na dan trke koja počinje u 18 sati i traje svega 90 sekundi, pripadnici/e svih kontrada, ali i turisti/kinje dolaze čak u rane jutarnje sate kako bi zauzeli/e mjesto i navijali za svog konja ili favorita. Na blizu 35 stepeni celzijusa talijanski identitet, pripadnost kontradi se ne topi, naprotiv raste. Prije utrke konja vode u crkvu na škropljenje svetom vodom. Kontrada ga prati i svi/e pjevaju i mole se za uspjeh konja na predstojećoj utrci.
Odgledah sve to i onako prokomentarisah sa mužem koji je manje opterećen nego ja, da mi nemamo ništa, nijedan datum u godini oko kojeg bismo se svi/e okupili/e, družili/e, slavili/e, zapravo mi smo nacija bez identiteta i kad pogledaš ovako jedan dokumentarac i osvrneš se na svoju surovu realnost ili na izvještaj Svjetske banke, možeš samo da zaključiš da nije ni čudo što smo tu gdje jesmo i što se stanovništvo prepolovilo i što je od te polovice pola sa visokom stručnom spremom.
On na to odgovori da imamo koridu. Ja, bez teksta.
Čak nam ni definicija patriotizma više nije ista, a još manje njegovo prakticiranje. Nacionalni identitet vežemo za etnicitet, vjeru, religiju, za sve osim za državu. Manjina od tog vezivanja patriotizma za sve i svašta živi itekako dobro, dok većina preživljava i bježi iz zemlje. Nemamo ni zajedničke pjesme koju bismo horski pjevali, dok bismo išli ka mjestu na kojem ćemo se svi/e okupiti, veseliti, voljeti, poštovati, uvažavati. Jedino što imamo i što nam je zajedničko na sve tri strane to su konji i džokeji. Neki su više puta škropljeni svetim vodama od Vardara do Triglava. Neki su jahali ili su bili jahani, neki još uvijek jašu. Džokeji pretežno isti, samo se konji mijenjaju.
