Prije dvije sedmice u Bihaću smo razgovarali sa Sajawalom Cheemom 20-godišnjim Pakistancem, koji u Bosni i Hercegovini boravi sada već skoro četiri mjeseca. Kazao nam je kako tri dana nije jeo, a po njegovoj koži su bile vidljive otvorene rane i kraste za koje uzrok nije znao, jer kako nam je istakao predstavnici Međunarodne organizacije za migracije (IOM) mu nisu htjeli omogućiti doktora. Tijekom boravka u Bihaću posjetili smo i prihvatni centar “Bira”, gdje nam je jedan od izbora bliskih redakciji kazao “pogledajte ove ljude, oni umiru na ovoj vrućini, nemaju toalet, a vozač IOM-a ima platu 3000 KM”. U cilju objektivnog i istinitog izvještavanja kontaktirali smo i predstavnike IOM-a, a jedan od koordinatora ove organizacije Dražen Rozić za naš portal govorio je koliko smještajni kapaciteti u našoj državi mogu odgovoriti potrebama migranata, plaćama uposlenika ove organizacije, tretiranju izbjeglica i migranata koji nisu u prihvatnim centrima, te o novoformiranom centru Vučjak.
IOM U PRIHVATNE CENTRE NE PRIMA MUŠKARCE SAMCE: Trenutno smještamo u prihvatne centre samo ranjive kategorije, maloljetnike bez pratnje i porodice sa djecom. Za ove dvije kategorije imamo dovoljno mjesta. Muškarce samce trenutno ne primamo, osim u slučaju potrebe za medicinskim tretmanom, jer je takav dogovor sa operativnim štabom Unsko-sanskog kantona.
INTERVIEW.BA: Prema procjeni iz IOM-a, koliko migranata i izbjeglica ima u Bosni i Hercegovini, te u kojim prihvatnim centrima je najteža situacija?
ROZIĆ: Prema našim procjenama u Bosni i Hercegovini boravi oko 5.500 do 6.000 migranata i izbjeglica, od toga do 4.000 je u prihvatnim centrima, a ostali su u Vučjaku. Novoformirani centar Vučjak vodi Crveni križ Grada Bihaća, a što se tiče ostalih migranata i izbjeglica oni su uglavnom u privatnom smještaju. Daleko je najteža situacija u Unsko-sanskom kantonu gdje je priliv konstantan. U prihvatnom centru „Bira“ imamo oko 1.500 migranata i izbjeglica, dok u prihvatnom centru „Borići“, gdje su samo familije, imamo malo više od 300 osoba. Bihać je svakako najopterećeniji.
INTERVIEW.BA: Koliko smještajni kapaciteti u kojima djeluje IOM mogu odgovoriti potrebama migranata i izbjeglica u smislu hrane, odjeće, mjesta za spavanje i toaleta?
ROZIĆ: U potpunosti možemo odgovoriti sa trenutnim kapacitetima koje imamo. Zahtijevali smo prije dva-tri mjeseca od Vlade BiH, preko Ministarstva sigurnosti BiH, da pojačamo naše kapacitete, jer dolazi ljepše vrijeme, proljeće i ljeto, međutim, taj novi val smo dočekali svi skupa nespremni zbog neodređivanja lokacija na kojima će migranti i izbjeglice boraviti. Zahvaljujući donaciji EU sredstava imamo dovoljno da odgovorimo trenutnim potrebama i broju migranata u BiH.
INTERVIEW.BA: Gradske vlasti Bihaća su pokušali s Vučjakom da odgovore na potrebe migranata i izbjeglica. Da li je ova lokacija adekvatna s obzirom na to da znamo da još nije očišćena od mina?
ROZIĆ: Uradili smo jednu tehničku procjenu i apsolutno ne dolazi u obzir da se ta lokacija razmatra kao mogućnost za smještaj migranata i izbjeglica. I dalje apeliramo na vlasti na svim nivoima da se iznađe solucija. Situacija na lokaciji Vučjak je očajna, migranti i izbjeglice nemaju nikakvih uslova, ni toalete, ni tuševe, sve je to nešto improvizovano, a da ne govorimo o minskim poljima okolo, te o saniranoj deponiji i opasnosti od zapaljenja plina metana.
INTERVIEW.BA: Nedavno su novinari iz naše redakcije posjetili prihvatni centar „Bira“. Koordinatorica nam je kazala da ne smijemo biti tu, tako da se nismo dugo zadržali, a samim time nismo vidjeli da li postoje toaleti gdje se migranti i izbjeglice mogu istuširati?
ROZIĆ: Svakako da postoje. Mi imamo problema sa kontejnerima, pošto smo sami pravili unutarnju strukturu, tu sekundarnu mrežu dovoda i odvoda vode iz tih tuševa. Tako da su ti neki kontejneri koji su nabavljeni ispočetka bili korišteni za veći broj migranata, dok nismo nabavili veći broj kontejnera. Nedavno smo izgradili zaseban dio za tuševe, međutim zbog nemara samih migranata i nemogućnosti opravka, pošto su nam puni kapaciteti, to nam malo zadaje probleme. Naručili smo nove sanitarne kontejnere, tako da smo u procesu obnavljanja tih wash facilities.
INTERVIEW.BA: Kako IOM pomaže migrantima i izbjeglicama koji nisu u prihvatnim centrima?
ROZIĆ: Oni koji imaju sa sobom nešto novca oni su obezbijedili neki privatni smještaj u privatnom aranžmanu. IOM trenutno smješta u prihvatne centre samo ranjive kategorije, maloljetnike bez pratnje i porodice sa djecom. Za ove dvije kategorije imamo dovoljno mjesta. Svi oni su registrovani i medicinski pregledani u centru Bira jer tamo postoji i karanten u koji se po potrebi mogu izolovati, a poslije ih upućujemo u ostale centre. Muškarce samce trenutno ne primamo, osim u slučaju potrebe za medicinskim tretmanom, jer je takav dogovor sa operativnim štabom Unsko-sanskog kantona.
INTERVIEW.BA: U medijima su se pojavile informacije o plaćama ljudi koji rade u IOM-u, pa su nagađanja 3.000 KM. Da li je zaista riječ o ovoj cifri?
ROZIĆ: Plate u IOM-u su u skladu s UN standardima što se tiče plaćanja lokalnog osoblja. Prosječna plata IOM uposlenika je ispod minimuma koji ste vi naveli, govorim o bruto plaći. To je komentar koji mogu dati.
INTERVIEW.BA: Koje su to osnovne potrebe migranata i izbjeglica i kako građani mogu pomoći?
ROZIĆ: Imamo dvije kategorije. Ovi koji su smješteni u kampovima imaju manje potreba za odjećom i svim ostalim, ali na lokalitetu Vučjak treba im sve. Nedavno su Crveni križ u Bihaću i Crveni križ USK uputili apel građanima USK da pomognu migrantima i izbjeglicama koliko god mogu. Najčešće potrebe su higijenske potrepštine, ali i hrana, odjeća, te obuća.
INTERVIEW.BA: Da li imate informacije koliko je dosad novca uloženo za migrante i izbjeglice u BiH?
ROZIĆ: Nisam upućen u sve detalje, ali recimo donacije koje su išle preko IOMa iznose desetak miliona eura. Taj novac nije bio namijenjen samo za migrante i izbjeglice, nego i za jačanje granične službe, za pomoć policiji, za neke infrastrukturalne projekte u Bihaću i tako dalje.
INTERVIEW.BA: Šta je to na čemu i dalje planira raditi IOM?
ROZIĆ: Cilj trenutno jeste da se nađe adekvatna lokacija kako bi se izmjestili ljudi iz Vučjaka. Ponudili smo nakon otvaranja tog Vučjaka Crvenom križu, pošto smo imali 500 kreveta slobodno u dva centra u Miralu i Biri, da odmah te ljude prebace, ali nije bilo dogovora jer se Operativni štab USK nije usaglasio s tom odlukom. Izmjestili smo jednu veću grupu maloljetnika odozgo, sve ove koji su trebali medicinsku pomoć i dvije familije koje su gore odvedene. Najveći prioritet svih nas, ne samo IOM-a, nego i ostalih organizacija, jeste da se nađe pravo rješenje za smještaj tih ljudi. Uvjeti u Vučjaku su očajni, ne zadovoljavaju ni minimum standarda.
