June 2019

Objavljeno 30.06.2019.

Interview

Učesnice transformacije javne površine u Zenici: Grafiti mržnje predstavljaju vizuelnu zagađenost prostora, uklonimo ih!

Učenice Mješovite srednje ekonomsko – ugostiteljske škole iz Travnika Hana Kolasević, Amna Daut i Amna Varupa bile su učesnice prošlomjesečne aktivnosti transformacije javne površine (Paintback) u Zenici. Uz desetine učenika iz različitih gradova Bosne i Hercegovine, ove tri srednjoškolke su preslikavale grafite sa nacionalističkim porukama ili govorom mržnje u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). “ Cilj koji su uspješno ispunili bio je stvaranje umjetničkog murala na zidu jedne od javnih zgrada u Zenici čime su, prema riječima ovih učenica, pokazali kako u ovoj državi mjesta za mržnju nema. Za Interview.ba Kolasević, Daut i Varupa govorile su o tome šta je za njih značilo uklanjanje ovih grafita, da li razmišljaju sličnu akciju pokrenuti u svom gradu, te koja su to tri razloga zbog kojih bi svi mladi u BiH trebali biti dio sličnih aktivnosti.

SVI NA PAINTBACK: “Svi mladi bi trebali učestvovati u ovakvim akcijama transformacije javnih površina zbog toga što ovim idejama pobjeđujemo mržnju koja je među nama. Također, na ovaj način stvaramo sebi bolju budućnost, a samim tim i nova poznanstva. Ovakvi projekti nam omogućavaju i druženje što uveliko doprinosi stvaranju tolerancije među ljudima.

INTERVIEW.BA: Šta je za vas značilo preslikavanje grafita sa nacionalističkim porukama ili govorom mržnje u Zenici?

KOLASEVIĆ: Grafiti ovakvog sadržaja predstavljaju prisutnost mržnje, nezadovoljstva i nepoštovanja drugih i drugačijih.Tokom ove aktivnosti u Zenici susreli smo se s grafitima koji šalju poruke nezadovoljstva o političkom stanju u BiH. Njihovo prefarbavanjeje dokaz da u ovoj državi i dalje postoje mladi koji žele promjenu, te uz podršku nevladinih organizacija počinju malim, ali značajnim koracima. Dokazali smo da se možemo ujediniti i napraviti pozitivan rezultat uprkos svim dešavanjima i informacijama koje su prisutne u medijima i na političkoj sceni u BiH. Primjer smo i drugima kako seništa neće postići isključivouočavanjem i komentarisanjem grafita uvredljivog sadržaja, već adekvatnim djelovanjem.

VARUPA: Prefarbavanje grafita uvredljivog sadržaja je jedno predivno iskustvo na koje sam ponosna, a samim tim i moji roditelji i prijatelji. smo Ovim činom smo postigli ono što kao pojedinci ne bismo mogli. Uradili smo jedan korak naprijed, a nadamo se da ćemo još ovakvih akcija imati kako bi pokazali da zajedno možemo mnogo toga.

DAUT:Na ovoj akciji smo se mi kao amateri umjetnici izrazili, a ujedno uklonili grafite koji su predstavljali sliku Zenice na ružan način.

INTERVIEW.BA: Da li nakon ove aktivnosti više obraćate pažnju na zidove ispisane mržnjom i uvredljivim porukama i kakve osjećaje bude u vama?

KOLASEVIĆ: Travnik je manji grad u kojem ovaj problem nije izražen. Prije sam svakako uočavala grafite u gradu i smatrala sam da je to samo gomila slova na jednom mjestu. Nakon ove akcije sam počela više da obraćam pažnju, ali shvatila sam da u mojoj bližoj okolini ne postoje grafiti uvredljivog sadržaja. U Travniku se najčešće pišu ljubavni citati, datumi i inicijali, te poruke navijača.

VARUPA: Moram priznati da prije ove akcije nisam uopće obraćala pažnju na zidove sbilo kakvim grafitima, ali nakon ovoga probudila se u meni želja da što više grafita s uvredljivim sadržajem uklonimo i uradimo nešto dobro.

DAUT: Nakon ove akcije mnogo više obraćam pažnju na zidove ispisane mržnjom i uvredljivim porukama. Osjećaje koje takvi grafiti i slike na pojedinim zidovima zgrada bude u meni su velikim dijelom lošijer oni samo predstavljaju vizuelnu zagađenost prostora. Mogu da kažem da kod svake mlade osobe koja želi da promijeni i uljepša zajednicu u kojoj živi, ovakvi grafiti ne mogu buditi nikakve lijepe osjećaje, već ih samo umrtvljuju.

INTERVIEW.BA: Nakon transformacije javne površine u Zenici, da li ste stekli nova znanja o umjetnosti murala?

KOLASEVIĆ: Živimo u 21. stoljeću, naša kompletna civilizacija napredujeu svakom pogledu, pa tako i na polju umjetnosti. Murali mi prije nisu privlačili pažnju i nisam mogla u pravom smislu shvatiti ovaj oblik umjetnosti. Nakon ove radionice shvatila samkoliko treba uložiti vremena, truda, talenta i pažnje da se nacrta mural. Uočila sam koliki utjecaj ima ulična umjetnost, te kakvu poruku možemo poslati društvu.

VARUPA: Naravno da jesam, a smatram da je na sve nas ova akcija jako pozitivno utjecala što je za svaku pohvalu.

DAUT: Mišljenja sam da su zidovi ispisani porukama mržnje mjesto gdje će se mladi ljudi kreativno izražavatii slati poruke mira, te samim tim pozivati na aktivizam.

INTERVIEW.BA: Da li u vašem okruženju postoje zidovi s grafitima uvredljivog sadržaja, i da li razmišljate da sličnu akciju pokrenete u vašem gradu?

KOLASEVIĆ: Kao što sam već navela, nisam uočila problem grafita uvredljivog sadržaja, ali svakako, u našem gradu postoje monotone površine koje bi mogle biti ispunjene muralima, poput murala Davorina Popovića u Sarajevu.

VARUPA: Smatram da u svim gradovima postoji barem neki mali grafit suvredljivim sadržajem jer svugdje ima ljudi punih mržnje i zavisti prema drugim nacijama, religijama i tako dalje, pa tako i u mom gradu. Razgovarala sam sa svojim prijateljima i želimo da u Vitezu prefarbamo jedan dio grafita s uvredljivim sadržajem i da potaknemo i druge mlade osobe da to rade kako bi prestali širiti mržnju među ljudima, jer to samo može dovesti do ponavljanja prošlosti.

DAUT: U mom gradu postoji manji broj uvredljivih grafita koji se nalaze na pojedinim površinama. Apsolutno imam plan da te grafite prefarbam,jer ću na taj način stvoriti ljepšu sliku same zajednice u kojoj živim.

INTERVIEW.BA: Kad bi vas pitali da navedete tri razloga zašto bi svi mladi u BiH trebali biti dio sličnih aktivnosti, šta biste odgovorili?

KOLASEVIĆ: Veliki broj naših vršnjaka svoje slobodno vrijeme provodi ispred kompjutera ili TV ekrana. Nažalost, mladi su sve manje komunikativni i ne pronalaze način kako da iskažu svoje mišljenje. Ovakve akcije predstavljaju idealnu priliku za upoznavanje novih prijatelja i razmjenu životnih iskustava. Također, učešćem u ovakvim i sličnim akcijama jačate svoj stav i gradite svoju ličnost na pozitivan način.

VARUPA: Svi mladi bi trebali učestvovati u ovakvim akcijama zato što ovim idejama pobjeđujemo mržnju koja je među nama. Također, ovakvim akcijama stvaramo sebi bolju budućnost, a samim tim i nova poznanstva. Ovakvi projekti nam omogućavaju druženje, što uveliko doprinosi stvaranju tolerancije među ljudima.

DAUT: Tri razloga zbog kojih bi svi mladi trebali biti dio ovakve akcije suslanje poruka mira, a ne mržnje! Zatim, ovakvim akcijama mladi se bore protiv negativnog okruženja, te naposlijetku zajednicu u kojoj mlada osoba živi ovim radom će učiniti boljim mjestom za život!

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH).

Objavljeno 28.06.2019.

Kolumne

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Mujo kuje konja po veesteveu

Šta sve danas jedna poštena domaćica može kupiti za 2000 maraka u Bosni i Hercegovini, ćilimom zastrtoj? Dobar ćilim, takav da te snahe u zlato okivaju, sigurno ne možeš bez 5000 dakle idemo dalje!

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Mogu kupiti:

– Yugu, ili golf 2, stariji od 25 godina

-potrošačku korpu ali samo za jedan mjesec, ostalih 11 ću glancati one zlatne kašike

-jedan kvadrat stana na Grbavici u Sarajevu

-2,5 godišnje karte za GRAS (jedna godina je 766 KM bez PDV!)

-jednu školarinu na Slobomir univerzitetu

– 1/4 hadž

– 1 kravu, zdravu

– Balenciaga čizme, iste one koje imaju Nina Badrić, Severina i Jelena Rozga

– Dječija kolica Mima Xari Argento ali sa garancijom na 2 godine

– I potkovati predsjednika najvišeg pravosudnog organa u BiH

Kakve je Pešta kupleraje imala

Kakve smo nekad potkovane imali…

Javna je tajna da se svojevremeno za radno mjesto u sarajevskom GRAS-u moralo platiti tri do pet hiljada, u nekim kantonalnim institucijama cijena prosječnog radnog mjesta je i 10 hiljada maraka.

Na suđenju bivšem generalnom sekretaru Stranke demokratske akcije Amiru Zukiću i drugima svjedoci Tužilaštva tvrdili su da im je za radno mjesto medicinske sestre u jednom od sarajevskih Domova zdravlja trebalo pripremiti „maramicu“ od 15 hiljada

A ako je vjerovati nekim bivšim ministrima finansija, naš Špirke je znao primiti mito i od 2,5 miliona KM!

Tačno mi dođe žao husbandića, predsjednika, neprežaljenog harmonikaša!

Šta je tema idućeg videa: parfem? i litra Zvečeva? U šta je on tolike tri godine studija i bezbrojne časove harmonike sprcao?

Ili da pohvalim njegovu skromnost?

Možda više voli stady income, malo ali da redovno kapa, pardon potkiva!

Na njegovom mjestu ja bih od stida, nakon što je procurio video a nemam noge ko Severina, tužio sve i svakoga! Jedna medicinska sestra da je skuplja nego predsjednikovanje veestwveom????

Nećeš dok je mog mandata majčin sine!sve ću da vas tužim!

#2000nijestojenekadbilo

Objavljeno 28.06.2019.

Interview

Učenici Maglaja: Tokom preslikavanja grafita mržnje u Zenici, građani su nas gledali kao primjer tolerancije

Učešćem u akciji preslikavanja grafita s nacionalističkim porukama i govorom mržnje na zidu javne zgrade prošlog mjeseca u Zenici, srednjoškolci iz nekoliko gradova Bosne i Hercegovine poslali su poruku o važnosti tolerancije i suživota. Aktivnost transformacija javne površine (Paintback) održala se u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Učenici Gimnazije „Edhem Mulabdić“ iz Maglaja Haris Mustabašić, Lejla Vardo i Mirza Bradarić poručili su kako je ova akcija jedan od načina da se ispolji kreativnost, zabavi se, steknu nova poznanstva, ali i učini nešto dobro za okolinu.

POZITIVAN UTJECAJ NA CIJELU OKOLINU: „Dok smo farbali zidove s porukama mržnje u Zenici prolaznici su bili oduševljeni, ali i puni podrške što nas je motivisalo da nastavimo s radom“.

INTERVIEW:BA: U Zenici ste u toku prošlog mjeseca preslikavali grafite s nacionalističkim porukama ili govorom mržnje, te ste napravili predivan mural. Šta vam je ova aktivnost transformacije javne površine donijela, a što do tada niste doživjeli?

MUSTABAŠIĆ: Prije svega, donijela mi je iskustvo farbanja jer to nikad ranije nisam radio i shvatio sam koliko je taj posao težak i zahtjevan. S druge strane, svakim preslikavanjem tih ružnih riječi i komentara, odnosno nečeg što je napisano s ciljem vrijeđanja drugog, te nastajanjem novih oblika raznih boja, osjetio sam veliko olakšanje jer smo tako prekrili ruglo, a ujedno i uljepšali jedan zid, odnosno oživjeli ga toplim bojama.

VARDO: Prvi put sam učestvovala u ovoj aktivnosti i rado bih sve ponovila. Ovo je nezaboravno iskustvo, prvenstveno zbog toga što sam se prvi put susrela s crtanjem grafita, a osim toga sam upoznala mnogo novih zanimljivih ljudi i stekla nove prijatelje.

BRADARIĆ: Učešćem u ovoj aktivnosti sam dobio novo shvatanje street-art umjetnosti. Nisam mogao ni zamisliti da slikanjem na zidu neke stare zgrade možemo stvoriti tako divan mural.

INTERVIEW.BA: Kada biste nekom trebali preporučiti učešće u aktivnosti transformacije javne površine (Paintback), na koji način bi to uradili?

MUSTABAŠIĆ: Svakako bih svima toplo preporučio da učestvuju u ovoj akciji jer je to način da ispolje svoju kreativnost, zabave se i steknu nova poznanstva. Sve što je potrebno jeste da se adekvatno obuku i spremni su da odriješe svoju kreativnost u svrhu uljepšavanja okoline.

VARDO: I nakon mjesec dana rado pričam o ovoj akciji. Svako ko može izdvojiti vrijeme neka se pridruži i bude učesnik jer se sigurno neće pokajati. U Maglaju takvih akcija nema, ali vjerujem da bi bilo zainteresovanih.

BRADARIĆ: Vjerovatno bih toj osobi pokazao dosadašnje rezultate Paintback-a, pogotovo zbog toga što bi se mnoge osobe oduševile kada bi vidjele kako je taj zid izgledao prije, a kako poslije same akcije. To je po mom mišljenju najbolji način preporuke ove aktivnosti.

INTERVIEW.BA: Šta je za vas ulična umjetnost i da li biste se ikad njom voljeli ozbiljnije baviti?

MUSTABAŠIĆ: Ulična umjetnost je važna grana umjetnosti koja svakodnevnim prolaznicima treba svojom originalnošću i ljepotom poslati lijepu životnu poruku. Ja nemam talenat, ali da imam, itekako bih se volio tim baviti, jer to je prije svega zabavno i zanimljivo.

VARDO: O ovoj vrsti umjetnosti nisam znala mnogo iako su me neka djela ostavljala bez riječi. Uvijek sam se divila ljudima koji na zidovima naslikaju nešto kvalitetno i zanimljivo. S druge strane, grafite s porukama mržnje sam zanemarivala, što je pogrešno jer se oni obavezno trebaju prefarbati. Nakon učešća u paintback akciji sigurno bih se voljela ozbiljnije baviti uličnom umjetnošću jer je to nešto zaista predivno.

BRADARIĆ: Mišljenja sam da street art nije ništa manje vrijedan nego bilo koja druga umjetnost danas, jer zauzima jednako važno mjesto. Ja se street artom ne bih ozbiljnije bavio jer nemam naročit potencijal u umjetnosti, ali zato preporučujem svim drugim da se oprobaju.

INTERVIEW.BA: Kakve su bile reakcije ljudi iz okoline kada ste farbali zidove?

MUSTABAŠIĆ: Svi su bili oduševljeni i dobili smo velike pohvale. Ljudi su općenito zadovoljni kad vide mlade koji su aktivirani na promociji suživota, dobrih ideja i slično.

VARDO: Dok smo farbali zidove s porukama mržnje u Zenici prolaznici su bili oduševljeni, ali i puni podrške što je motivisalo i mene, a vjerujem i ostale, da nastavimo s radom. Jako mi je bitno šta misle drugi, pogotovo ako se radi o nekom dobrom djelu.

BRADARIĆ: Reakcije su bile jako pozitivne, ljudi su gledali na nas kao primjer tolerancije i zdravog razmišljanja. Definitivno pozitivan utjecaj na cijelu okolinu uključujući i ljude.

INTERVIEW.BA: Ima li u Vašem gradu ovakvih grafita i da li imate namjeru pokrenuti sličnu aktivnost za njihovo prefarbavanje?

MUSTABAŠIĆ: Na sreću, u Maglaju nema grafita s porukama mržnje, međutim i kada bi bilo, mi bismo, potaknuti ovom aktivnošću, pokrenuli sličnu za uklanjanje tih poruka jer to je korak naprijed ka svjetlijoj budućnosti.

VARDO: Prije paintback-a nisam toliko obraćala pažnju na grafite, a sad su mi oni trn u oku. U Maglaju nema mnogo takvih grafita, ali znam njih nekoliko koji su puni mržnje i vrijeđanja. Planiram da pokrenem akciju kako bi se i ti grafiti prefarbali i na taj način dali bolju sliku o malom, ali prelijepom Maglaju. Također, smatram da građani svih gradova u BiH trebaju isto postupiti. Mi idemo ka tome i stoga veliko hvala paintback akciji koja nas je osvijestila.

BRADARIĆ: U Maglaju takvih grafita nema, ali u slučaju da ih bude bilo u budućnosti, vjerujem da će se poduzeti inicijativa da se uklone ili u ovome slučaju prefarbaju. Akcija pintback je zaista pokazala moć udruživanja mladih i zajednice ka postizanju boljeg sutra.

Ovaj tekst je urađen u okviru u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH).

Objavljeno 26.06.2019.

Interview

Ljiljana Zurovac: U BiH nikakvim dokumentom nije riješeno pitanje obaveze registriranja web portala

Širenje lažnih vijesti putem internet portala i pojava tzv. divljih portala su postali dio medijske svakodnevnice u našoj zemlji. Osim što se ne zna ko finansira ove portale, ne zna se ni ko radi na njima, a njihovi sadržaji su u većini slučajeva neistitniti ili krajnje senzacionalistički. Na to su upozorili i građani Bihaća takom druženja u okviru projekta „Čitaj više, misli više“, koji finansira organizacija Heinrich Boll Stiftung, a implementira Fondacija INFOHOUSE. Izvršna direktorica Vijeća za štampu Ljiljana Zurovac za Interview.ba govorila je o zakonskoj regulativi koja se ne primjenjuje u našoj zemlji, osobito kada je riječ o komentarima na portalima kojima se širi, između ostalog, i govor mržnje.

INTERVIEW.BA. Šta je uslovilo pojavu divljih portala i ko snosi odgovornost lažne vijesti?

ZUROVAC: U BiH nikakvim dokumentom nije riješeno pitanje obaveze registriranja web portala, tako da je to jedan od uzroka. Dobro je da imamo slobodu korištenja interneta i da svako može slobodno otvoriti bilo kakav podstranicu, websajt ili blog, to znači da može slobodno komunicirati sa cijelim svijetom. Međutim, ono što je ogroman problem kod nas je što ljudi smatraju da je internet izvan zakona i da tu možeš raditi šta hoćeš, a da nemaš nikakve odgovorosti niti nikakvih posljedica za ono što radiš, međutim to nije tačno. Sve što postaviš na internet, to je javno i snosiš odgovornost za ono što si napisao, te postavio. Ako su krivična djela u pitanju, to znači govor mržnje, huškanje, prijetnje, možeš biti priveden, predat tužilaštvu i da budeš osuđen za to što si napravio. To je problem kod nas jer ni tužilaštvo niti policija još uvijek ne shvataju opasnost od širenja govora mržnje, dezinformacija, huškačke retorike prema osobi ili određenim grupacijama ili kakve grozne posljedice to može imati na fizičkom planu, pa ne rade koliko bi trebalo. Zapravo su tek sada počeli da idenficiraju osobe koje u anonimnim komentarima na portalima postavljaju komentare govora mržnje, prijetnje i slično, a trebalo bi u biti da imamo mnogo primjera presuda takvim osobama za ono što rade.

INTERVIEW.BA: Koliko smo dosad imali slučajeva privođenja identificiranih osoba koje su prijetile putem komentara u online sferi?

ZUROVAC: Imali smo nekoliko slučaja privođenja idenficiranih osoba koje su upućivale prijetnje prominentnim osobama iz javnog života i pravosuđa i internacionalnih organizacija i to je dobro, ali ne bi trebalo biti ograničenje samo kada su te osobe prozivane, kada su im upućene prijetnje li govor mržnje, već da to bude praksa.

INTERVIEW.BA: Iako postoje zakoni u BiH oni se toliko ne sprovode u praksi. Koliko to doprinosi da građani putem online medija koriste govor mržnje? S druge strane koliko medijski profesionalci krše svoje kodekse?

ZUROVAC: Naš svijet nije glup, ali koristi situaciju kada nema sankcija i misli da može šta hoće. Jedan od primjera ovih dana je i komentar na jednom od anonimnih portala koji kaže: „Ja dođem na portal, istresem iz sebe sve živo što mogu, i odo, znam da mi niko ništa ne može“. Znači, sve dok ti niko ništa neće, ti ćeš raditi šta hoćeš, što ne bi trebalo. Budući da imamo krivične zakone na državnom, entitetskom i Brčko distrikt nivou, po kojima se može uredovati po potrebi kada su u pitanju postavke uredničkog sadržaja novinarskih tekstova. Primjer su izvještavanje o migrantima, a osim toga, izvještavanja o teškim saobraćajnim nesrećama sa tragičnim posljedicama, gdje da li zbog trke za klikovima ili nečim drugim, urednici ne razmišljaju o tome da moraju empatično i sa suosjećanjem prići izvještavanju o takvim situacijama, prema žrtvama, porodici i prijateljima koji ostaju iza tih žrtava. Imali smo i drastično kršenje kodeksa medija kod takvih izvještavanja. Prije svega, moramo biti odgovorni prema sebi, prema javnosti i znati da sve što smo napisali, ima određenu posljedicu koju nosi sa sobom, bilo pozitivno ili negativnu. Nažalost, kod nas je ta druga uglavnom. Moramo i biti svjesni toga da ništa nije bez posljedice, a da mi možemo uzročiti jako puno loših stvari lošim pisanjem.

INTERVIEW.BA: Pozitivno je da i bh. građani prepoznaju tzv. divlje portale sa lažnim vijestima. S druge strane, veliki broj građana prati ovakve portale. Na koji način čitaoci mogu prepoznati lažne vijesti?

ZUROVAC: Uvijek se pitam zašto građani čitaju portale na kojima nema nikakve idenfikacije, niti kontakt telefona, kamoli da znaju ko stoji iza tog portala, ko je vlasnik, urednik ili novinar. Prihvataš svjesno da te neko laže, manipulira, podmeće ti informacije koje su neprovjerene i ti to gutaš i dijeliš na Facebooku i tako se brukaš. Građani moraju biti svjesni da ne mogu prihvatati sve što im se servira, moraju biti vrlo kritični o tome šta i gdje čitaju, kakve vijesti prihvataju, i da razmisle kada pročitaju da li je to stvarno tako, da provjere ako imaju fotografiju koja je očito izmanipulirana, iskombinirana, napravljena da se servira pogrešna informacija. Mora se i razmisliti ko je i sa kojim ciljem napravio, pažljivo tekst pročitati, ne samo naslov i podnaslov, i odmah reagirati, vidjeti kada je objavljen, jer puno tekstova se izvuče iz Bog zna kojih arhiva i servira kao današnja vijest, a tako se pravi panika. Tako se donose pogrešni zaključci, manipulira svješću ljudi koji nažalost svjesno pristaju na to.

INTERVIEW.BA: Vijeće za štampu je skoro radilo anketu za emisiju „Vaš glas u medijima“, gdje su reporteri diljem BiH pitali građane koje izvore informacija najviše prate i zašto. Kakvi su bili odgovori?

ZUROVAC: Odgovor je bio sve više i više internet portale, a jako puno odgovora je imalo i nastavak: „znamo mi da oni lažu, da nisu profesionalni, ali to je najlakše jer mogu da ih izlistam na telefonu“. To je porazno, moramo biti svjesni da ne smijemo pristajati na laži u ovakvoj kompliciranoj zemlji koja je stalno na rubu nekog konflita, pristajati na to da te neko svjesno manipulira i podmeće pogrešne informacije i usmjerava u pogrešnom pravcu prema drugima i drugačijima, što je izuzetno opasno. Ovo što se događa sa migrantima i izvještavanjem i načinom komentiranja o migrantima, ne samo u Bihaću već svuda u BiH, je stravično, da ne kažem da smo koliko jučer, mi bili ti migranti koji su hodali po svijetu i nismo znali gdje ćemo. Nema empatije i ljudskosti, ubila se, trči se samo za senzacijom i sitnom zaradom po cijeni drugih ljudi i njihovih sudbina za koje nas očito baš briga. Prošle godine, Vijeće za štampu je sa još tri organizacije radilo na nacrtu zakona o transparentnosti medijskog vlasništva, koji bi uz zakon o oglašavanju, trebao uskoro ići u parlamentarnu proceduru. Nadamo se da će biti usvojen jer nam fali i da će on biti osnova da se taj problem donekle riješi.

INTERVIEW.BA: Spomenuli ste i usvajanje zakona. Postoji li politička volja da se ovakvi portali sankcionišu ili suzbiju?

ZUROVAC: Ne baš, primjetili smo tokom izbora prošle godine da je ova situacija anarhije na internet portalima zdušno korištena od svih većih političkih partija. Preko noći su desetine tih divljih portala otvarani i na njima su servirane svaki dan manipulativne vijesti i informacije, klevetničke i lažne, o prominentnim ljudima iz civilnog društva. Što je najgore od svega, neke od zvaničnih agencija su preuzimale vijesti sa takvih portala i prenosile ih kao zvanične, što je prestrašno i može dovesti u pitanje opstanak slobode izražavanja, što se masovno zloupotrebljava kod nas, kao i sloboda interneta. Možda je nekome i u cilju da se internet zatvori i da Bosna i Hercegovina, koja sada ima apsolutnu slobodu pristupa svim izvorima informacija, bude zatvorena i da budemo u rangu neke policijske države ili države koja drži informacije pod kontrolom. Borimo se protiv toga, međutim, da bismo se izborili, nama treba maksimalna pomoć i razumijevanje građana koji prave haos na prostoru. Taj prostor im urednici tako zdušno otvaraju da bi mogli iznijeti svoja kritična mišljenja. Ako se zatvore komentari, onda će čitaoci govoriti: „E pa više nam ne date da izražavamo mišljenje!“. Građani moraju biti svjesni svoje odgovornosti.

INTERVIEW.BA: Koji su neki Vaši savjeti za građani i medije kako da se ponašaju u medijskom prostoru?

ZUROVAC: Što se tiče medija i kolega novinara na internet portalima, moraju biti svjesni da su odgovorni za sve sadržaje na svom portalu. Ne može se reći da se brine samo o novinarskom i uredničkom sadržaju, a da nema veze što građani postavljaju jer je otvoreno za građane. U posljednje vrijeme ponavljam informaciju koja mora doprijeti do svijesti, a to je da je Sud za ljudska prava u Strazburu izrekao jako puno presuda protiv medija koji su zadržavali komentare sa govorom mržnje i huškačke retorike na svojim portalima. Počelo je od slučaja Delfi protiv Estonije i ima puno drugih slučaja. Sadržaji govora mržnje nemaju nikakvu toleranciju, tu nema razumijevanja, za razliku od drugih presuda i slučaja. Kada su tužbe protiv medija u pitanju, Sud za ljudska prava uvijek nastoji ići u korist medija, štiteći slobodu informiranja, ali nema pardona kada su u pitanju prijetnje, govor mržnje i huškanje, tada se kažnjava medij. Moramo biti svjesni da se odgovornost stalno ističe i da bez odgovornosti, sloboda koju imamo neće biti održana. Dragi građani, utuvite si u glavu da ne možete raditi šta hoćete jer je prostor slobodan i otvoren, napišite svoje kritičko mišljenje, kakvog god da je, ali da je u pismenoj formi sa argumentima i u pristojnoj komunikaciji, a ne da sve bolesti uma istresete u komentarima i da zagađujete javni prostor.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Čitaj više, misli više“, koji se sprovodi uz podršku Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH, a implementira ga Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Objavljeno 26.06.2019.

Kolumne

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Koga će tući Dodikova žandarmerija?

Biće to pretorijanska garda dobro naoružanih Srba, koji će se boriti protiv Srba. Biće to sastav probranih, koji će najjednostavnije rečeno, štiti Velikog Vođu Dodika i njegovu kamarilu od svog naroda. Pa je onda ruka po prstima od strane Amerikanaca došla kao kec na deset vlastima u RS-u.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Milorad Dodik i njegova kamarila u Republici Srpskoj, dobili su po prstima od Amerikanaca, tako se čini, kada je u pitanju formiranje rezervnog sastava policije. I da, samo se tako čini! Čini se, eto kako je Američka administracija opalila i po ušima entitetske srBske vlasti i zabranila formiranje te nekakve paraformacije.

Hronološki, to izgleda otprilike ovako:

18. april – RS dobija rezervni sastav policije

17. juni – Amerika se usprotivila uvođenju rezervnog sastava policije RS

24.juni – RS odustaje od rezervnog sastava policije

Ne kaže se policija, nego žandarmerija

Ne lezi vraže, u roku od odmah, stiže odgvor MUP-a RS-a u kojem stoji:

«Tako će, radi boljeg funkcionisanja Jedinice za podršku biti promijenjen naziv u Žandarmerija, koja će biti dopunjena aktivnim sastavom MUP-a, prevashodno mladim policajcima koji su policijsko obrazovanje stekli na Policijskoj akademiji, saopšteno je iz MUP-a Srpske.»

Na prvu, čini se da su Amerikanci ošinuli Dodika. Na drugu, kaže se kako su Dodikovi Kerberi samo zamijenili ime, pa je namjesto rezervnog sastava policije isplivala nekakava žandarmerija. Na treću, jasno je kao dan da je Dodik i ovaj trenutak iskoristio i pretvorio ga u svoju prednost.

Kako?

Eto, RS ne formira Rezervni sastav policije, ali formira Žandarmeriju. U prevodu, nije govno nego se neko momački posrao! I to posrao tako što će Žandarmerija imati bolje naoružanje, šire ovlasti, vojnu hijerarhiju i profesionalni sastav.

Dakle, nije isto! Ni približno. Liči, ali isto nije!

Ovo je mnogo opasnije sranje. Dobijate jednu militantnu organizciju, koja funkcioniše u kasarnskim uslovima, sa dobro plaćenim i organizovanim sastavom, koji je daleko bolje naoružan. Pa da, to je to! Umjesto parapolicije Dodik kreira paravojsku. Ograničenog brojnog stanja, ali ipak paravojsku.

E, sad ono najvažnije, mnogi analitičari ili oni koji sebe vole tako zvatii i po pitanju rezervnog policijskog sastava jednako griješe, kao i po pitanju funkcije žandramerije. Ne, neće Dodik, niti njegovi šarafi niti policijom, niti vojskom atakovati na Federaciju ili nesrpsko stanovništvo kao takvo.

To nikada nije bila namjera Milorada Dodika!

Jer Dodik jeste medvjed u politici i diplomatiji, ali Dodik zna da čuva svoje dupe. A dupe čuva od svog naroda, jedine prave opasnosti, koja eventualno, nekada može da ga zaskoči. Ako se to ikada i bude i desilo, e tu su policija i buduća žandarmerija. I zato žandarmerija!

Garda za srpsko srpske sukobe

Biće to pretorijanska garda dobro naoružanih Srba, koji će se boriti (eventualno) protiv Srba. Biće to sastav probranih, koji će najjednostavnije rečeno štiti Velikog Vođu Dodika i njegovu kamarilu od svog naroda. Pa je onda ruka po prstima od strane Amerikanaca došla kao kec na deset vlastima u RS-u. Jer, pokazalo se da su policajci, prašinari nesposobni i da nemaju bilo kakav kapacitet da zaštite tajkunsko banjalučko gnijezdo. A još više, pokazalo se da nisu materijalno motivisani da to čine. Najjasnije je Dodiku i Lukaču da plicajac sa platom od 800KM, koji izgleda kao kombinacija poštara i lugara, NEĆE štititi guzice u audijima po RS-u.

E, zato žandarmerija i to sa velikim «Ž»!

Trening-centar već postoji, a tu je i oružje

Zato je još prošle godine u kasarni u Zalužanima, Dodik odlučio napraviti zborno mjesto za svoje spartanace u eventualnoj borbi protiv svog naroda. Na 35 hektara nekadašnjeg Školskog centra oklopno-mehniziranih jedinica JNA nići će, sada je to sigurno, baza žandarmerije.

I sad postaje kristalno jasno zašto je naručeno onih 2.500 automatskih pušaka od kompanije Zastava oružje, iz Kragujevca. A naručene su, podsjećanja radi, automatske puške MO5E1 kalibra 7,62 mm i automati M92 kalibra 7,62 mm i cijena im je oko dva miliona KM.

Dakle, pretorijanska garda Milorada Dodika biće odlično naoružana (vidimo i sa čim), imaće svoju bazu u kasarni, neće imati nikakvih konatakata sa policijom-prašinarima, imaće nadovlasti, i što je najvažnije, radno vrijeme joj je 0-24 sata. Vojska u vojsci, policija u policiji, militanantni sekjuriti, nazovite to kako hoćete, ali ovaj režim u Republici Srpskoj, upravo je zahvaljujući Amerikancima dobio novu i najkonkretniju snagu od osnivanja ovog entiteta.

Zapravo, sad je dato zeleno svjetlo od strane Međnuarodne zajednice da se formira Dodikov odbrambeni sastav, koji će, kao što rekosmo, štiti Dodika i njegove interese. A kad smo kod interesa, ova formacije može djeovati i kao zelenaški, dobro naoružan odred koji će po Banjaluci i RS-u neutralistati privrednu i ugostiteljsku konkrurenciju Dodikovih tajkuna. Jer, svaki pravi tajkun-profesionalac vjeruje u zaštitu jedne profesionalne jedinice. Sigurno se i sam Dodik u zadnjih penaestak godina naslušao na hiljade sati žalbi i prigovora od strane lokalnih moćnika kako ih policija u plavom ne može dovoljno šitit od pravde i konkurencije. E pa, ako ne može policija u plavom, moći će momci sa fantomkama na glavama u maskirnom i sa dugim cijevima, u to nema zbora!

Moderni totalitarizam

I možda će se neki naivan zapitati, ko će to platiti, kad nema para niti za prašinare krajputaše? Pa da, u tome i jeste stvar, za njih nema para, ali će se 2 hiljade po glavi u fantomci namaketi upravo od naroda protiv kojeg se i formira žandarmerija. Jeste apsurd, ali tako funkcioniše moderni totalitarizam bilo gdje u svijetu.

I zato, kada vidite na nekom dešavanju naroda u RS-u momke u fantomaka, kako taj narod ekspresno pendrecima, suzavcima i po potrebi mecima rastjeruju, znajte da ih narod plaća, a Dodik posjeduje. A znajte i ovo-nacionalistički narativ u istom tom RS-u je toliko moćan da će većina naroda apaluzom pozdraviti formiranje ovakve (para)formacije i da će odobravati testiranje svojih kostiju i mesa na pendreke i elektrošokere u ime srBstva.

Nema boljeg naroda od ovog za Dodikov režim, nema bolje sankcije od Američke i nema jače zaštite od privatne na državnim jaslama!

Pa ovo se baš neko dobro posrao!

Objavljeno 25.06.2019.

Interview

Nermin Topovčić: BiH je država tri konstitutivna naroda i ako oni ne budu radili, gradili i surađivali, ne možemo očekivati poboljšanje trenutne situacije

Nermin Topovčić je mlada osoba, student Prava u Banja Luci i član Youth Vision Group. Kako kaže, želi raditi na poboljšanju stanja u Bosni i Hercegovini, te motivisati mlade ljude da se priključe inicijativi kako bi zajedno radili na boljem okruženju za sve nas. U okviru projekta „Budi inspiracija“ Topovčić je sa svojim kolegama tokom 2019. godine organizirao niz okruglih stolova u više bh. gradova, prilikom kojih prezentiraju i s mladim ljudima diskutuju o idejama i komentarima za izradu dokumenta „Vizija mladih za budućnost BiH“. Nermin za Interview.ba govori o sve većem odlasku mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, važnosti suočavanja s prošlošću i pomirenju u regionu, kao i o tome šta on kao aktivista i student radi na pružanju perspektivnosti mladim u BiH.

Da li je biranje lakšeg puta uvijek i pravi izbor: “Teško mi je iz dana u dan stalno slušati kako neko od mojih prijatelja izražava želju za odlaskom u inostranstvo, neki od njih čak imaju i primarni cilj odseljenje odavde. Međutim, ja vidim stvari drugačije, jer ukoliko svi odemo, hoće li ova država uopšte ostati. Da li je biranje lakšeg puta uvijek i pravi izbor? Sebi sam za cilj postavio da uradim maksimum u cilju poboljšanja ove države i da motivišem mlade ljude da i oni odrade svoj dio kako bi zajedno radili na boljem okruženju za sve nas. S takvim razmišljanjem, u kojem bi svako doprinjeo bar malo, imali bi bolje sutra.”

INTERVIEW.BA: Opišite nam Vaše odrastanje u BiH?

TOPOVČIĆ: Moji roditelji su nastojali da mi omoguće i ispune svaku želju u skladu s njihovim mogućnostima. Rođen sam u Zenici, ali većinu odrastanja provodim u Kamenici kod Teslića gdje završavam Osnovnu školu “Dositej Obradović”. Nakon toga upisujem Opštu gimnaziju u Srednjoškolskom centru “Jovan Dučić” u Tesliću koju završavam 2017. godine. Završivši gimnaziju, upisujem Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci gdje se pronalazim i posvećujem mu svu pažnju te sam danas student druge godine na istom. Dolaskom na fakultet učlanjujem se u studentske organizacije koje će kasnije zapravo predstaviti temelj mog daljeg neformalnog obrazovanja. Stekavši razne kontakte neformalnim obrazovanjem, počinjem sve više vremena da provodim obilazeći seminare, konferencije i slične edukacije koje su me naučile mnogobrojnim stvarima što u kombinaciji s formalnim obrazovanjem je bilo pravi pogodak vezan za moj razvoj na ličnom nivou. Danas smatram da je neformalna edukacija neophodna za prilagođavanje tržištu rada, a i za maksimalan lični razvoj na šta nam ukazuje studija Evropskog foruma mladih koja je pokazala da su vještine koje se razvijaju neformalnom edukacijom neke od onih koje najčešće zahtijevaju poslodavci pri zapošljavanju mladih osoba.

INTERVIEW.BA: Sada ste odrasla osoba, student Pravnog fakulteta u Banja Luci, osjećate li posljedice rata?

TOPOVČIĆ: Kao neko rođen 1998. godine odnosno poslije rata, ne mogu relevantan odgovor da dam po tom pitanju. Ali, ono što uviđam jeste da se bosanskohercegovačko društvo sve više suočava s prošlošću i iz dana u dan napreduje po tom pitanju što mi je jako drago vidjeti jer ako ne budemo surađivali, prevazišli etničke barijere, bolje Bosne i Hercegovine nema i to mora da nam bude jasno. Kretajući se u raznim krugovima mladih ljudi, zapažam da oni smatraju da stvaranje konflikta nije bilo neophodno i samo je unazadilo ovo društvo za decenije godina unazad, shvaćajući da ako ne budemo radili, gradili i stvarali zajedno, nemamo budućnost u državi s tri konstitutivna naroda, kao što je Bosna i Hercegovina.

INTERVIEW.BA: Kakve ste slike kreirali o tome ko je kriv i ko je čiji, te da li su stavovi Vaših roditelja doprinijeli tome?

TOPOVČIĆ: Imao sam priliku da čujem sve tri strane priče, i Bošnjaka i Srba i Hrvata uviđajući da svako ima svoje viđenje vezano za prethodne konflikte. Moje viđenje je da osuđujem bilo kakav konflikt i narušavanje ljudskih prava vezano za njega. Oko detalja u vezi rata, ko je kriv, ko je čiji, ne želim da razmišljam i nemam formirane stavove o tome. Oni koji gledaju samo u prošlost, propuštaju budućnost. Moj prijatelj je svaki dobar čovjek, bio on Hrvat, Srbin, Bošnjak, Jevrej, Rom, apsolutno je nebitno. Smatram se osobom koja je prevazišla etničke barijere i koja smatra da mlade osobe imaju mnogo bitnijih stvari za baviti se, a da postojanje etničkih barijera može samo da nas koči u tome. Stavovi mojih roditelja su slični mojima, ali sam dopustio sebi ipak da formiram vlastite.

INTERVIEW.BA: Koliko ste uključeni u politička dešavanja u Bosni i Hercegovini?

TOPOVČIĆ: Iako trenutno nisam član niti jedne političke partije, ne gledam TV, ipak nastojim da iskoristim internet masimalno, kako radi besplatne edukacije i održavanja kontakata, tako i radi praćenja političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini, regiji a i u svijetu. Politička situacija u Bosni i Hercegovini je alarmantna te predstavlja samo jedan od razloga odlaska mladih, problem kojem se moramo oduprijeti. Ukoliko bi politička situacija u ovoj državi krenula na bolje, definitivno bi ostavljala više prostora za napredak na mnogim poljima. Činjenica je da društvo osjeća taj negativan ambijent koji vlada zbog aktuelne politike i ljudi biraju uređeniji sistem u kome će svako biti tretiran kao čovjek, imati budućnosti i graditi bolje sutra. Upravo zato ogroman broj građana odlazi u inostranstvo.

INTERVIEW.BA: Gdje sebe vidite za pet godina?

TOPOVČIĆ: Sebe za pet godina vidim kao diplomiranog pravnika koji je svoje školovanje nastavio vani na jednom od prestižnih evropskih univerziteta u oblasti međunarodnih odnosa i diplomatije s namjerama da se vratim u domovinu i svojim znanjem doprinesem razvoju Bosne i Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Koji su strahovi mlade osobe u BiH, konkretno u Vašem slučaju?

TOPOVČIĆ: Strahovi mlade osobe u BiH su u tome da neće pronaći željeni posao, hoće li plata biti dovoljna, hoće li plate biti uopšte i da li će se trud isplatiti. Uglavnom, pitanja egzistencijalne prirode. Sebe smatram osobom bez straha, s optimističnim stavom da će sva moja znanja, edukacija, vještine i vrijeme provedeno radeći na sebi biti od koristi pri obezbjeđivanju života kakvim želim da živim.

INTERVIEW.BA: Kao član Youth Vision grupe koja radi na kreiranju dokumenta “Vizija mladih za budućnost BiH”, kako možete pomoći mladima u ovoj zemlji i koji je Vaš glavni cilj?

TOPOVČIĆ: Grupa YouthVision je uočila prioritet i kreirala adekvatne mjere i strategije njihovog rješavanja te radi na raznoraznim aspektima koji upravo mogu pomoći mladima. U okviru grupe smo formirali timove koji analiziraju uzroke i posljedice problema s kojim se susreću mladi u BiH. Te grupe su obrazovanje, ekonomski prosperitet, društvena pravda i sigurnost. Naš glavni cilj, kao grupe društvene pravde jeste približavanje stanja socijalne politike u Bosni i Hercegovini građanima, te predlaganje adekvatnih mjera za njeno poboljšanje. Fokus naše grupe je na poboljšanju položaja marginalizovanih grupa, uz prioritete upućene žrtvama nasilja u porodici, osobama s invaliditetom i beskućnicima. Ono čemu mi težimo, kao grupa društvene pravde, jeste smanjenje procenta nasilja u porodici, povećana inkluzija osoba s invaliditetom u društvene tokove i obezbjeđivane smještajnih kapaciteta za beskućnike.

INTERVIEW.BA: U medijima često čujemo informaciju o sve većem odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine zbog besperspektivnosti. Da li mladi u ovoj državi imaju neku viziju ili je, s druge strane, vide tek nekoliko koraka od bosanskohercegovačke granice?

TOPOVČIĆ: Ono što ja uviđam, kao mlada osoba jeste da se mladi u Bosni i Hercegovini suočavaju s nizom problema za koje su u velikom broju slučajeva odgovorne državne institucije. Smatram da je poražavajuća činjenica da svaka četvrta zaposlena mlada osoba radi poslove koji su drugačiji od njihovog prethodnog obrazovanja, što dovodi do nedostatka znanje i vještina prilikom obavljanja posla. Većina mladih vidi alternativu u odlasku u inostranstvo, što predstavlja rezultat trenutnih mjera poduzetih od strane vlasti. Da li je trenutnu situaciju moguće promijeniti? Apsolutno!

INTERVIEW.BA: U decembru prošle godine ste s ostalim članovima Youth Vision Group počeli raditi na kreiranju dokumenta “Vizija mladih za budućnost BiH”. Koji su prema Vašem mišljenju prioriteti mladih i koje su to adekvatne mjere i strategije njihovog rješavanja?

TOPOVČIĆ: U našem dokumentu “Vizija mladih za budućnost BiH”, na kojem još uvijek radimo i dopunjavamo ga obilaskom raznih gradova Bosne i Hercegovine, predvidjeli smo četiri oblasti koje bi poboljšale ukupno stanje i politiku u Bosni i Hercegovini. Upravo te oblasti smo podijelili na: socijalnu politiku, obrazovanje, ekonomski prosperitet i sigurnost, uviđajući da ako napravimo pomak u istim, možemo doprinijeti poboljšanju stanja u samoj državi i obezbjeđivanja boljeg sutra.

INTERVIEW.BA: Vaša grupa tokom 2019. godine organizira niz okruglih stolova u više bh. gradova kao priliku za diskusiju s mladim ljudima iz BiH o idejama za nastavak izrade dokumenta “Vizija mladih za budućnost BiH”. Kakva je reakcija mladih na Vaš poziv?

TOPOVČIĆ: Projekat “Budi inspiracija” ima za cilj kreiranje strateških dokumenata iz raznih oblasti u cilju stvaranja javne politike koja će pospješiti trenutno stanje u Bosni i Hercegovini. Do sada smo obišli i predstavili svoje ideje u 5 gradova, a to su Mostar, Istočno Sarajevo, Goražde, Doboj i Zenica. Reakcija mladih, po mom viđenju, jako je dobra. Izuzetno sam zadovoljan povratnom informacijom. Zapažam da su mladi zainteresovani za naše ideje i sa pozornošću ih slušaju što nas jako raduje.

INTERVIEW.BA: Kad govorimo o projektu “Budi inspiracija” često čujemo termine „pomirenje“ i „suočavanje mladih s prošlošću“. Koliko je važno da mladi prođu ova dva procesa kako bi nastavili suživot u BiH, ali i ostali u njoj?

TOPOVČIĆ: Smatram da je jako bitno da mladi prođu kroz ova dva procesa. Nužno je da se priča o tome da su počinjeni zločini, da se desilo to što se desilo, ali da je to razdoblje gotovo i da moramo da idemo dalje sa životima kako bi posljedice prethodnih konflikta bile minimalizovane ili pak u potpunosti uklonjene ukoliko je to moguće. Suočavanje s prošlošću bi, vjerujem, kroz različite procese i mehanizme nastojalo uspostaviti harmonizaciju odnosa te predstojati oslobađanju kreativnih kapaciteta u novonastaloj društveno-političkoj zajednici. Suočavanje s prošlošću bi spriječilo eskalaciju sukoba u budućnosti kao i uzroke nepravdi. O tome da li je neophodno pomirenje, stava sam da je apsolutno neophodno. Bosna i Hercegovina je država tri konstitutivna naroda i ako oni ne budu radili, gradili i surađivali zajedno, ne možemo ni očekivati poboljšavanje trenutne situacije. Prevazilaženje etničkih barijera predstavlja ključ za bolje sutra.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH i Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

(Đenan Jelin, Interview.ba)

Objavljeno 24.06.2019.

Interview

Koordinator Dražen Rozić: Plate IOM uposlenika u skladu s UN standardima

Prije dvije sedmice u Bihaću smo razgovarali sa Sajawalom Cheemom 20-godišnjim Pakistancem, koji u Bosni i Hercegovini boravi sada već skoro četiri mjeseca. Kazao nam je kako tri dana nije jeo, a po njegovoj koži su bile vidljive otvorene rane i kraste za koje uzrok nije znao, jer kako nam je istakao predstavnici Međunarodne organizacije za migracije (IOM) mu nisu htjeli omogućiti doktora. Tijekom boravka u Bihaću posjetili smo i prihvatni centar “Bira”, gdje nam je jedan od izbora bliskih redakciji kazao “pogledajte ove ljude, oni umiru na ovoj vrućini, nemaju toalet, a vozač IOM-a ima platu 3000 KM”. U cilju objektivnog i istinitog izvještavanja kontaktirali smo i predstavnike IOM-a, a jedan od koordinatora ove organizacije Dražen Rozić za naš portal govorio je koliko smještajni kapaciteti u našoj državi mogu odgovoriti potrebama migranata, plaćama uposlenika ove organizacije, tretiranju izbjeglica i migranata koji nisu u prihvatnim centrima, te o novoformiranom centru Vučjak.

IOM U PRIHVATNE CENTRE NE PRIMA MUŠKARCE SAMCE: Trenutno smještamo u prihvatne centre samo ranjive kategorije, maloljetnike bez pratnje i porodice sa djecom. Za ove dvije kategorije imamo dovoljno mjesta. Muškarce samce trenutno ne primamo, osim u slučaju potrebe za medicinskim tretmanom, jer je takav dogovor sa operativnim štabom Unsko-sanskog kantona.

INTERVIEW.BA: Prema procjeni iz IOM-a, koliko migranata i izbjeglica ima u Bosni i Hercegovini, te u kojim prihvatnim centrima je najteža situacija?

ROZIĆ: Prema našim procjenama u Bosni i Hercegovini boravi oko 5.500 do 6.000 migranata i izbjeglica, od toga do 4.000 je u prihvatnim centrima, a ostali su u Vučjaku. Novoformirani centar Vučjak vodi Crveni križ Grada Bihaća, a što se tiče ostalih migranata i izbjeglica oni su uglavnom u privatnom smještaju. Daleko je najteža situacija u Unsko-sanskom kantonu gdje je priliv konstantan. U prihvatnom centru „Bira“ imamo oko 1.500 migranata i izbjeglica, dok u prihvatnom centru „Borići“, gdje su samo familije, imamo malo više od 300 osoba. Bihać je svakako najopterećeniji.

INTERVIEW.BA: Koliko smještajni kapaciteti u kojima djeluje IOM mogu odgovoriti potrebama migranata i izbjeglica u smislu hrane, odjeće, mjesta za spavanje i toaleta?

ROZIĆ: U potpunosti možemo odgovoriti sa trenutnim kapacitetima koje imamo. Zahtijevali smo prije dva-tri mjeseca od Vlade BiH, preko Ministarstva sigurnosti BiH, da pojačamo naše kapacitete, jer dolazi ljepše vrijeme, proljeće i ljeto, međutim, taj novi val smo dočekali svi skupa nespremni zbog neodređivanja lokacija na kojima će migranti i izbjeglice boraviti. Zahvaljujući donaciji EU sredstava imamo dovoljno da odgovorimo trenutnim potrebama i broju migranata u BiH.

INTERVIEW.BA: Gradske vlasti Bihaća su pokušali s Vučjakom da odgovore na potrebe migranata i izbjeglica. Da li je ova lokacija adekvatna s obzirom na to da znamo da još nije očišćena od mina?

ROZIĆ: Uradili smo jednu tehničku procjenu i apsolutno ne dolazi u obzir da se ta lokacija razmatra kao mogućnost za smještaj migranata i izbjeglica. I dalje apeliramo na vlasti na svim nivoima da se iznađe solucija. Situacija na lokaciji Vučjak je očajna, migranti i izbjeglice nemaju nikakvih uslova, ni toalete, ni tuševe, sve je to nešto improvizovano, a da ne govorimo o minskim poljima okolo, te o saniranoj deponiji i opasnosti od zapaljenja plina metana.

INTERVIEW.BA: Nedavno su novinari iz naše redakcije posjetili prihvatni centar „Bira“. Koordinatorica nam je kazala da ne smijemo biti tu, tako da se nismo dugo zadržali, a samim time nismo vidjeli da li postoje toaleti gdje se migranti i izbjeglice mogu istuširati?

ROZIĆ: Svakako da postoje. Mi imamo problema sa kontejnerima, pošto smo sami pravili unutarnju strukturu, tu sekundarnu mrežu dovoda i odvoda vode iz tih tuševa. Tako da su ti neki kontejneri koji su nabavljeni ispočetka bili korišteni za veći broj migranata, dok nismo nabavili veći broj kontejnera. Nedavno smo izgradili zaseban dio za tuševe, međutim zbog nemara samih migranata i nemogućnosti opravka, pošto su nam puni kapaciteti, to nam malo zadaje probleme. Naručili smo nove sanitarne kontejnere, tako da smo u procesu obnavljanja tih wash facilities.

INTERVIEW.BA: Kako IOM pomaže migrantima i izbjeglicama koji nisu u prihvatnim centrima?

ROZIĆ: Oni koji imaju sa sobom nešto novca oni su obezbijedili neki privatni smještaj u privatnom aranžmanu. IOM trenutno smješta u prihvatne centre samo ranjive kategorije, maloljetnike bez pratnje i porodice sa djecom. Za ove dvije kategorije imamo dovoljno mjesta. Svi oni su registrovani i medicinski pregledani u centru Bira jer tamo postoji i karanten u koji se po potrebi mogu izolovati, a poslije ih upućujemo u ostale centre. Muškarce samce trenutno ne primamo, osim u slučaju potrebe za medicinskim tretmanom, jer je takav dogovor sa operativnim štabom Unsko-sanskog kantona.

INTERVIEW.BA: U medijima su se pojavile informacije o plaćama ljudi koji rade u IOM-u, pa su nagađanja 3.000 KM. Da li je zaista riječ o ovoj cifri?

ROZIĆ: Plate u IOM-u su u skladu s UN standardima što se tiče plaćanja lokalnog osoblja. Prosječna plata IOM uposlenika je ispod minimuma koji ste vi naveli, govorim o bruto plaći. To je komentar koji mogu dati.

INTERVIEW.BA: Koje su to osnovne potrebe migranata i izbjeglica i kako građani mogu pomoći?

ROZIĆ: Imamo dvije kategorije. Ovi koji su smješteni u kampovima imaju manje potreba za odjećom i svim ostalim, ali na lokalitetu Vučjak treba im sve. Nedavno su Crveni križ u Bihaću i Crveni križ USK uputili apel građanima USK da pomognu migrantima i izbjeglicama koliko god mogu. Najčešće potrebe su higijenske potrepštine, ali i hrana, odjeća, te obuća.

INTERVIEW.BA: Da li imate informacije koliko je dosad novca uloženo za migrante i izbjeglice u BiH?

ROZIĆ: Nisam upućen u sve detalje, ali recimo donacije koje su išle preko IOMa iznose desetak miliona eura. Taj novac nije bio namijenjen samo za migrante i izbjeglice, nego i za jačanje granične službe, za pomoć policiji, za neke infrastrukturalne projekte u Bihaću i tako dalje.

INTERVIEW.BA: Šta je to na čemu i dalje planira raditi IOM?

ROZIĆ: Cilj trenutno jeste da se nađe adekvatna lokacija kako bi se izmjestili ljudi iz Vučjaka. Ponudili smo nakon otvaranja tog Vučjaka Crvenom križu, pošto smo imali 500 kreveta slobodno u dva centra u Miralu i Biri, da odmah te ljude prebace, ali nije bilo dogovora jer se Operativni štab USK nije usaglasio s tom odlukom. Izmjestili smo jednu veću grupu maloljetnika odozgo, sve ove koji su trebali medicinsku pomoć i dvije familije koje su gore odvedene. Najveći prioritet svih nas, ne samo IOM-a, nego i ostalih organizacija, jeste da se nađe pravo rješenje za smještaj tih ljudi. Uvjeti u Vučjaku su očajni, ne zadovoljavaju ni minimum standarda.

Objavljeno 20.06.2019.

Interview

Andrea Rauber Saxer: Vrijeme je za promjenu pristupa Međunarodne zajednice prema BiH

Trogodišnji mandat švajcarske ambasadorice Andrea Rauber Saxer u Bosni i Hercegovini obilježili su mnogi projekti unapređenja ekonomskog i socijalnog statusa građana/ki BiH, naročito marginaliziranih grupa društva. Švajcarska već skoro 25 godina pruža pomoć Bosni i Hercegovini u iznosu većem od 1 milijarde KM. Pomoć pružaju i Evropska unija i druge države ali ipak, situacija u BiH je i dalje napeta. Napredak je iznimno slab, država je okovana u korupciju i organizovani kriminal, a mladi odlaze iz države u ogromnom postotku…Stoga smo razgovarali sa gđom Rauber Saxer o stepenu sigurnosti u državi, beskrajnoj strpljivosti bh. građana/ki, starim i novim vladama, još starijim pričama o ratu, te da li je međunarodna zajednica potrebna u BiH …

INTERVIEW.BA: Ambasadorice, dok razgovaramo u Vašem sarajevskom uredu, ovaj grad i BiH potresaju efekti posljednjih protesta građana protiv korupcije u pravosuđu koje predvodi upravo državni ministar sigurnosti. Da li bi takva situacija bila moguća u Švicarskoj?

RAUBER SAXER: Ministar je također građanin, tako da se tu radi o građanskim pravima. Moram reći da sam fascinirana koliko su bh. građani strpljivi, mislim da bi u mnogim drugim svjetskim zemljama bilo mnogo više takvog bunta. U mojoj državi ljudi imaju pravo glasati o mnogim problemima u okviru referenduma četiri puta godišnje, kao i tokom izbora svake četiri godine. Ali isto tako kada su ljudi nezadovoljni pokazuju to na ulici. U toku su nenasilni studentski protesti protiv klimatskih promjena. Studenti su izvršili veliki pritisak da sve političke stranke u Švicarskoj uključe zaštitu okoliša u svoje programe, što je naročito važno u svjetlu predstojećih izbora u oktobru. Mislim da su ovakvi građanski protesti dobri jer potiču politički dijalog.

INTERVIEW.BA: Da li je riječ o strpljivosti ili strahu, ako imamo u vidu da se u ovoj državi svake dvije do tri godine povlače stare priče o ratu, kao da su opet devedesete?

RAUBER SAXER: Moguće da je i strah, ali koji god razlog bio to je loše za zemlju koja želi da se pridruži EU. De facto nema naznaka da bi mogao biti novi rat, ali strah je razumljiv jer su bh. građani/ke prošli već kroz to. Švicarska nije dio EU, ali imamo bliske veze sa zemljama članicama, dijelimo slične vrijednosti, stoga podržavamo BiH na tom putu jer je vidimo kao dio evropske porodice. Nadamo se da će se sprovesti reforme i da će nestati i taj strah kod ljudi.

INTERVIEW.BA: Prošle sedmice smo dobili izvještaj Evropske komisije o 14 zahtjeva koje BiH mora uraditi kako bi postala dio EU. Vi razgovarate sa diplomatskim korom i ambasadorima – da li ste primijetili neke pozitivne ličnosti ili pokrete među političarima koje bi nam pomogle da ispunimo ovih 14 prioriteta?

RAUBER SAXER: Mislim da individualno postoji mnogo njih koji bi to mogli uraditi. Kada bi udružili svoje napore, BiH bi mnogo brže stigla do EU.

INTERVIEW.BA: Imate li preporuku za te pozitivne individualce, kako da se ujedine?

RAUBER SAXER: Pristupanje EU je jedna tema koja ujedinjuje sve, u tome su svi saglasni. To je i moja želja, da se svi fokusiraju na zajedničke nominatore, umjesto na razlike. I to je ono što se mora uraditi ukoliko se želi napredak zemlje: reći „u redu, ne slažemo se u određenim pitanjima, ostavimo ih po strani i fokusirajmo se na ono što nam je prioritet i što svi priželjkujemo, te napravimo korake koji se trebaju poduzeti“. Volim ovu zemlju. Imate sjajnih ljudi i eksperata i u stvari ne trebate nas, međunarodnu zajednicu, da govorimo šta trebate uraditi jer imate dovoljno ljudi koji to znaju. Boli me kad vidim potencijal koji nije shvaćen i iskorišten, a znam da BiH može bolje. Smatram to najvećim nedostatkom.

INTERVIEW.BA: Možemo primijetiti da su na posljednjim izborima u BiH građani „stidljivo“ dali povjerenje pokojoj ljevičarskoj vladi, npr. u Kantonu Sarajevo – većinom su potvrdili svoje ranije izbore, no imajući u vidu kako popularnost desničarskih stranaka raste i na evropskom nivou, možda to i nije veliko iznenađenje?

RAUBER SAXER: To je svjetski ciklus i fenomen. Mislim da ljudi samo nisu zadovoljni sa politikama koje su im ranije prezentirane. Bez obzira o kojem se rješenju radi, mora se voditi računa da je u interesu građana/ki, društva i u skladu sa univerzanim vijednostima koje ima većina država, poput vladavine prava, demokratije, ljudskih prava. Mislim da to moraju biti zvijezde vodilje svih vlada, bez obzira kako su orijentirane.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o novoj vladi Kantona Sarajevo?

RAUBER SAXER: Primjećujem da je ova vlada građanski orijentisana i želi raditi na problemima koje zaista brinu građane. To je ono što je zaista važno i što se očekuje od svake vlade. Prije sedmicu dana sam prvi put vidjela grupu ljudi kako zajedno čiste ulicu. Bila sam zbog toga toliko sretna da sam izašla i ponudila im švicarsku čokoladu. Pomislila sam da im neko treba zahvaliti jer je to nezahvalan, ali bitan posao. U Švicarskoj smo ponosni jer održavamo čiste ulice, ljudi su navikli da ne bacaju smeće na ulice. Nadam se da će to rezultirati i promjenama u drugim sektorima. Na primjer, dok planinarim ovim prekrasnim bh. planinama, tužna sam jer vidim smeće svuda. Turisti koji dođu u BiH žele uživati u lijepom pogledu, a ne u smeću i plastičnim bocama.

INTERVIEW.BA: Delegacija Evropske unije u BiH, Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u BiH i OSCE uputili su nedavno pismo u kojem kažu da vladavina prava nije ispunjena u našoj zemlji, ali je izostala reakcija. Smatrate li da takva pisma pomažu ili je vrijeme za međunarodnu zajednicu da promijeni pravila?

RAUBER SAXER: To je dobro pitanje. I sama se povremeno pitam da li kao međunarodna zajednica radimo previše za BiH. Razlozi su jasni: radimo jer nam je stalo i podržavamo BiH još od kraja rata, ali s druge strane, možda je vrijeme za promjenu pristupa kako bi lokalne vlasti postale odgovornije i više se angažovale. To je naravno lakše reći nego uraditi jer ne želimo kazniti građane/ke. Recimo, ako stalno dajete nekoj osobi novac, kada god joj zatreba, onda ta osoba postaje jako ovisna o vama, zaboravlja i što je ranije znala.

INTERVIEW.BA: Kakva je danas situacija sa pravima žena u Švicarskoj? Pitam zato što znam da su žene u bivšoj Jugoslaviji osvojile pravo da glasaju mnogo ranije nego žene u Švicarskoj, ali im to danas ne pomaže mnogo – za razliku od 1985. godine kad je čak 25% žena bilo u vlasti bivše BiH, danas ih je svaga 11-14%! Da li su danas žene u Švicarskoj zaista ravnopravne?

RAUBER SAXER: Kada je riječ o političkim pravima, moram reći da se situacija drastično promijenila. U Švicarskoj nije jednak broj muškaraca i žena u politici, ali zavisno od nivo vlasti, broj je od 25 do 30%. Kad sam istraživala tu temu pronašla sam zanimljive podatke, recimo, od kad su žene dobile pravo glasa mnogi zakoni su se promijenili, njihov glas je učinio razliku. Nije lako biti aktivan u politici, jer oduzima vrijeme, posebno ukoliko imate porodicu, ali žene su napravile veliku razliku samo korištenjem svog prava glasa i zato je to bitno. I ovdje je odjeknula vijest da je prije nekoliko dana preko 100.000 Švicarkinja izašlo na ulice mnogih gradova kao i na centralni trg ispred Saveznog parlamenta u Bernu zahtijevajući svoja prava. S druge strane, lično smatram da sve počinje već u kući kad raspoređujete kućne poslove.

INTERVIEW.BA: Kako je biti žena u našoj diplomatiji? Kada razgovarate sa bh. političarima, da li vas tretiraju jednako kao muške ambasadore?

RAUBER SAXER: Mislim da, nisam primijetila razliku, tretiraju ambasadora koji predstavlja Švicarsku kao osobu, bez obzira da li je muško ili žensko.

INTERVIEW.BA: Postoje li neki projekti u BiH na koje ste posebno ponosni?

RAUBER SAXER: Ponosna sam na sve naše projekte, jer mislim da je naša namjera – učiniti da se razlika vidi – postignuta kroz sve njih. Naš najveći posao je da kontinuirano nadgledamo sve što se dešava i zahtijevamo stalne izvještaje od svih naših partnera, primjere i rezultate. Ulažemo dosta truda u sve što podržavamo, nismo tip donatora koji samo potpiše i plati i kaže „vidimo se za četiri godine“. Stalno komuniciramo i želimo učiniti da što više ljudi primijeti benefite, poput jednakosti muškaraca i žena. U naše projekte uključeni su i mladi ljudi ili socijalno isključeni ljudi, aktivni smo u profesionalnom educiranju. Zamislite kuhara koji ima diplomu, ali ne zna kuhati, kao što je to ovdje slučaj! U Švicarskoj ukoliko mladić ili djevojka ima diplomu da je kuhar, onda se podrazumijeva da zna i kuhati. Ukoliko požele da napreduju i postanu, recimo, kuhari restorana, to mogu uraditi sa svojom diplomom i doškolovati se, a mogu se vratiti u školu i naučiti, recimo, kako voditi hotel. To je način da se pomogne ljudima da se konstantno i kontinuirano usavršavaju.

Ovaj tekst nastao je uz podršku Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Objavljeno 19.06.2019.

Kolumne

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: RS je inkubator terorizma

Zato sa punim pravom možemo reći da je ovakva Republika Srpska, bitno nastala na genocidu, sa epikom i heroikom koju gaji, od izmaštanog kosovskog mita, od Bajom Malim Knindžom opjevanih krvnika sa kraja 20. vijeka zapravo ideološki inkubator i nekaradni Pijemont za ono što se zove hrišćanski terorizam.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Eto, RS je trenutno inkubator terorizma. Otkud to? Kako to, zapitaće se mnogi, no idemo redom.

Možete vi V.D. upravnicu kazneno-popravnog zavoda Republika Srpska, Željku Cvijanović shvatiti kako hoćete, ali ona drži konce i katance istog i dok lupa gluposti za sve pare.

Ona je tako ovih dana izjavila kako je BiH alfa und omega, ishodište svih terorističkih akcija na planeti. Preciznije, ona veli da je svaki teroristički napad izveden u svijetu povezan sa BiH.

I u pravu je! U pravu je žena!

Kako se svjetski teroristi klanjaju našim četnicima

Jer samo slijep može da ne vidi kako Andres Brejvik i onaj njegov kolega po ludilu sa novog Novog Zelanda, Brenton Tarant, prije egzekucije desetina nevinih ljudi, ne potežu imena «heroja» četničkog pokreta, njihovih muzikanata i izmaštanih kosovskih junaka. Od Obilića do Mladića, sve uz zvuke Baje litl Knindže.

E sad, zamjerio bi meni pokoji srBski nacionalista, kako ti srBski heroji koji ubijaju nevin puk i pjesmom ubijanje slave, pripadaju jedino i isključivo Republici Srbiji, ali se BiH kao država potrudila da ih demantuje.

U Bileći (čitaj BiH gradu) postoji, ma šta postoji, vaskrsao je čitav jedan četnički diznilend. Sve sa bistom Draže Mihailovića, koji je postao falusoidni šef ove faističke znamenitosti na koju onanišu bjelosvjetski teroristi i ubice. A, svi znamo šta, pa znamo da je Bileća u BiH. Zajedno sa Banjalukom, Prijedorom, Brčko Distrihtom, Bijeljinom, Dobojem, ma zajedno sa cijelom Republikom Srpskom, gdje se bezmalo tri decenije slave teroristi i ratni zločinci.

Pa je onda kristalno u pravu V.D. direktorica RS-a, kad je barem geografski locirala problem terorizma. A još je više u pravu, kada veli kako je ova naša prćija samo dio svjetske terorističke zavjere.

I da čovjek malo više istražuje, pamet bi mu stala!

A i ministar srbijanski, znan kao Budala od Miloševića, Dačić Ivica Mali konstatuje isto-Ne tražimo mi BiH koja će biti sastavljena od Srba, nego tražimo ravnopravnost Srba i Republike Srpske, kao što i Hrvati imaju pravo da to isto traže za svoj narod. Za razliku od Bošnjaka, koji smatraju da je BiH muslimanska.”, kaže ovaj od Miljacke Mali.

I ne griješi ni on mnogo!

On samo traži apanažu za srBsko učešće u terorizmu. Shvatite to kako vam drago, no na probirjivom tržištu ubica od Tigrisa do Makonda, debeloguzan iska pravdu za svoje asasine.

Ako može ubijati Ćelo i ostala klapa, šta fali Arkanu posthumnom i budućim pridnjestrovljanima? Šta fali onim DJ-evima koji su se beogradskih žurki odlazili da ubijaju nejač po Istočnoj Bosni? Šta fali na koncu srbijanskim budžetlijama «Škorpionima», na privremenom klanju u Bosni? Na uber-koncu, šta fali blagopočivajušćem Patrijarhu Pavlu i njegoim silnim blagoslovima, od tenkova, do ubica? Svi su oni svojim radom utkali nekakvu državotvornost u Republiku Srpsku, a Dačić se bori da i oni budu ravnopravni, majka mu stara.

I zar nije tako?

Mnogi su zube, jezik i nepce satrali ne bi li pojasnili Dačiću i Cvijanovićevoj kako se sprdaju sa svojim narodom. Mnogi su hudo i ludo udarali po tastaturama govoreći kako ovaj dvojac lupeta, kako se jedno od njih sprda sa državom dok joj reprezentuje 49% teritorije, a drugo se grubo petlja u unutarnje stvari BiH.

A griješe te sinje kukavice. Griješe, jer ovo dvoje nisu toliko krivi, to se narod sprda sam sa sobom dok ih bira i daje im legitimitet.

Hapsi Željka, tako ti Arkana!

Pa je najvaljanije pitanje, šta ti činiš gospođo Cvijanović, prva damo 49% teritorije BiH, da ne bude svaki, baš svaki teroristički napad u svijetu povezan sa našom zemljom? Zašto, ti, izabrana od naroda, za platu koju narod kešira iz bušnih džepova ne hapsiš one koji slave ubice i teroriste???

Tačnije, zašto je trenutno RS ideološko leglo svjetskog terorizma?

Zar svaki masovni ubica mora ponad svoje glave imati jebenog Karadžića i Mladića na posteru? Još preciznije, ko ubija našu djecu u RS-u? Najpreciznije, ko su ljudi iz RS-a koji ratuju po Ukrajini? I najpreciznije, zašto je nekažnjeno moguće u RS-u veličati zločinačke i terorističke tvorevine, poput krimske oblasti i Federativne Države Novorusije? Ma šta veličati, vodati njihove zvaničnike po BiH?!

Dakle, legitimno je pitati gospođu Predsjednicu Cvijanović, zašto nemamo Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida, zašto su ubice na slobodi i na koncu ko šalje našu djecu da postanu teroristi u Ukrajini?

Dobiti odgovor neću, ali bi Željki Cvijanović bilo dobro da se pozabavi ovim stvarima prije nego što zucne i jednu jedinu riječ o terorizmu u svijetu i prelamanju istog na BiH.

Šizofrenijo, ti li si, koliko kod gnusna li si?

Neko naivan će se opet zapitati kako je sve ovo moguće?

O da, naravno da je sve ovo moguće! Naravno da su teroristi u cijeloj BiH dobrodošli gosti.

Ostaje nam samo urlik, kuda goniš predsjednice pola zemlje dok optužuješ cijelu zemlju za terorizam, a ti ga sama prećutno ili manje prećutno podržavaš i odobravaš???

Brejviče, sve sa Mladićevom slikom dok ubijaš 85 djece, jel’ ti sad i Željka Cvijanović uzor? I što je najžalosnije, indirektno jeste! Nije Željka konkretno, jer za nju ne zna ni dobar dio oficijelnih političara, ali RS jeste nekakav mentalni Pijemont za hrišćanske teroriste, za raznorazne neotemplare, manijake opskurnog zilotizma…Da, Republika Srpska se visoko kotira u krugovima tamnog, dubokog interneta, gdje istinski budući teroristi pasu svoje «znanje» i svoju ideologiju, a koju kasnije siju mecima po nedužnom narodu diljem svijeta.

Zato sa punim pravom možemo reći da je ovakva Republika Srpska, bitno nastala na genocidu, sa epikom i heroikom koju gaji, od izmaštanog kosovskog mita, od Bajom Malim Knindžom opjevanih krvnika sa kraja 20. vijeka zapravo ideološki inkubator za ono što se zove hrišćanski terorizam.

Pustimo mi sad Željku Cvijanović i Ivicu Dačića, ali ovim problemom će se odistinski morati pozabaviti srpski narod, sa obje strane Drine, prije svega zbog svoje djece, koja će, ako se ovako nastavi, nositi anatemu divljih balkanaca i loših momaka na pogrešnoj strani povijesti do kraja svojih života.

A to nemamo prava raditi djeci!

Objavljeno 18.06.2019.

Interview

10 stvari koje ste htjeli pitati estetskog hirurga

Estetske operacije sve manje su „tabu tema“ u Bosni i Hercegovini, tako da hirurzi imaju sve više posla sa pacijentima oba pola. Estetskom hirurgu „Naše male klinike“ iz Sarajeva Aliji Aginčiću postavili smo deset pitanja koja su nas uvijek zanimala.Nastavite čitati ukoliko vas zanima da li postoji opasnost za rak dojke u slučaju ugrađenja implantata, koliko puta se može uraditi himenoplastika, te koje su operacije na koje se muškarci u našoj zemlji najčešće odlučuju.

ŽENE MOGU BEZBROJ PUTA URADITI OPERACIJU HIMENOPLASTIKE: “Operacija nije bolna i konkretno mi na „Našoj maloj klinici“ je radimo u lokalnoj anesteziji. Pacijentica ide odmah kući. Nakon 15 dana, može imati ponovo odnos”.

INTERVIEW.BA: Koji trendovi su trenutno prisutni kod pacijenata i pacijentica u BiH, kada govorimo o estetskoj hirurgiji?

AGINČIĆ: Estetska hirurgija je specifična grana hirurgije koja za cilj ima eliminisati one estetske nedostatke koje ima neka individua. Znači da samim tim ne možemo pristupiti svim pacijentima sa jednom te istom operacijom, već isključivo svakom pacijentu ponaosob. Ako neko ima velik ili kriv nos, pacijent će to i istaći kao problem, te ćemo se pozabaviti njegovim nosom. Razgovarat ćemo o problemu, pitati pacijenta kakav bi nos želio, da li nam može pokazati neku fotografiju na kojoj se može vidjeti baš takav nos kakvog bi on želio. Isto je sa ostalim dijelovima tijela, kapcima ili podočnjacima. Mnoštvo je operativnih procedura u estetskoj hirurgiji, a također i u anti-aging tretmanima. To su tretmani koji služe za uljepšavanje, a nisu hirurški. Svaku od tih procedura možemo nekada vidjeti u štampanim medijima, na TV-u, a u današnje vrijeme i na portalima. Ukoliko neka od hirurških ili nehirurških procedura izazove više pažnje onda možemo govoriti i o trenutnom trendu za nečim. Tako je jedno vrijeme bio trend Brazilska stražnjica ( Brasilian Butock ), što je jako popularna hirurška estetska procedura u USA i u Južnoj Americi. U Evropi je, naprimjer, ta procedura manje popularna, dok se u nekim zemljama Evrope smatra opasnijom hirurškom operacijom.

INTERVIEW.BA: Koliko je psihicka stabilnost bitna za pacijenta i da li prolaze kroz psihološku analizu prije odluke o operaciji?

AGINČIĆ: Psihička stabilnost je jako bitna, a sama analiza se sprovodi na konsultacijama kod plastičnog hirurga. Ukoliko hirurg ocijeni da se radi o psihički labilnoj osobi , takva osoba se ne operiše ili se šalje na pregled kod psihologa koji treba da da saglasnost. Na samom pregledu se moraju tačno ustanoviti očekivanja pacijenta te da li su ta očekivanja realna ili nerealna. Ukoliko su nerealna, takav pacijent se ne smije podvrgnuti estetskom zahvatu. Nekada se i estetsko poboljšanje kod pacijenata odnosno i uspješan operativni zahvat, može kod pacijenata koji ne znaju šta hoće, protumačiti kao loš rezultat. Takvi pacijenti mogu bilo kakvu promjenu na svom licu ili tijelu uvijek protumačiti kao lošu, te ih je najbolje razotkriti tokom prvih konsultacija i ne operisati ih.

INTERVIEW.BA: Da li ste imali slučaje da se pacijenti nakon operacije predomisle i koji je postupak u tom slučaju?

AGINČIĆ: U prethodnom odgovoru je dosta toga napisano, ali još jednom da rezimiramo da su konsultacije i razgovor jako bitni. Ne samo bitni, nego i presudni. Nije loše ako to situacija dozvoljava , da konsultacijama odnosno razgovoru pred operaciju prisustvuje i pratnja, ukoliko na to pristaje pacijent. To može bili ili član uže familije ili supružnik. Prije operacije potrebno je načiniti nekoliko fotografija iz više uglova, a koje se nigdje ne objavljuju. Potrebno je potpisati pismeni pristanak. Ukoliko je sve gore navedeno sprovedeno kako treba, onda je mogućnost pokajanja dovedena na minimum…Međutim, ukoliko je pacijentica izričito htjela neku veličinu implantata za grudi i oni joj budu implantirani, može se nakon nekog vremena podvrgnuti ponovnom operativnom zahvatu i mogu joj se staviti još malo veći ili manji grudni implantati.

INTERVIEW.BA: Smanjivanje i povećanje grudije zasigurno jedna od stalnih operacija. Koji broj korpica je najviši koji ste ugradili?

AGINČIĆ: Povećanje i smanjenje grudi, istina je, spada u česte estetske operatrivne zahvate. Najčešći implantati koji se stavljaju su od 250 cc do 550 cc, ali stavljali smo i veće. Najveće kojih se sjećam su bili 800 cc i rađeni su po narudžbi. Pacijentica je otišla srećna, jer je naučila na veće implantate, a to joj je bila četvrta ili peta implantacija.

INTERVIEW.BA: U Hrvatskoj se pojavio slučaj u kojem je žena dobila rak dojke 11 godina nakon povećanja grudi. Doktori su rekli kako se radi o aplastičnom limfomu. Koja je mogućnost da se ovako nešto desi i uslijed čega nastaje?

AGINČIĆ: U Hrvatskoj navodite taj primjer, a u svijetu ih je bilo nekoliko. U Francuskoj je provedena opsežna studija. Meni nije poznat ni jedan jedini slučaj anaplastičnog krupnostaničnog limfoma. Implantati kod kojih je pronađen ALCL su bili Alergan firme i Polytech sa poliuretanskom membranom. Za sada me niko nije upoznao niti sa jednim jedinim slučajem ALCL-a u Bosni i Hercegovini. Istina, ovi slučajevi koji su verifikovani u svijetu su u promilima, a broj grugnih implantata koji su implantirani u Bosni su opet u promilima za zemlje u okruženju. Pri tome, mislim na žensku polulaciju u Evropi ili u USA. Na kraju krajeva, nije loše jednom godišnje obići hirurga radi implantata koji su Vam implantirani, a kako biste bili mirni.

INTERVIEW.BA: Koliko puta žene mogu uraditi operaciju himenoplastike i da li određena dob u kojoj se žene najčesće odlučuju na ovaj korak?

AGINČIĆ: Žene mogu bezbroj puta uraditi operaciju himenoplastike. Operacija nije bolna i konkretno mi na „Našoj maloj klinici“ je radimo u lokalnoj anesteziji. Pacijentica ide odmah kući. Nakon 15 dana, može imati ponovo odnos. Nažalost u našoj sredini zbog zaostalijih shvatanja takva operacije nije neuobičajena, mada je u zapadnim zemljama rijeđa. Ipak, pozitivna strana ovakvog zahvata je da je moguće riješiti problem odlaskom kod plastičnog hirurga i u biti rješiti problem u budućnosti , a koji je u prošlosti izgledao neriješiv. Nekada se takve djevojke u primitivnim sredinama nisu mogle udati, nisu mogle imati partnera, a sada to mogu. Ova metoda ipak vraća žene u isti nivo sa muškarcima koji su bili bezrazložno povlašteni.

INTERVIEW.BA: Laserka epilacija je postala poznata kao jedna od učinkovitih metoda uklanjanja dlačica. Da li se ovome priklanjaju više žene ili muškarci i koliko tretmana je potrebno kako bi metode bile učinkovito?

AGINČIĆ: Laserska epilacija je najsigurnija, najdjelotvornija, a u konačnici i najjeftinija metoda epilacije, tačnije trajnog uklanjanja dlačica sa dijelova tijela. Nemojmo je mješati sa IPL -om . Laser je laser, a IPL je IPL. Znatno sigurniji aparat je laser, naravno i neuporedivo skuplji. Laserska epilacija se sprovodi četiri do šest puta i može se obnavljati nakon dvije godine, a nekada i rjeđe ili nikako. Zamislite broja odlazaka u periodu od dvije godine, broj britvica, voska i ostalog. Bol da ne spominjem. U našoj maloj klinici posjedujemo najdjelotvorniji, najbezbolniji, najsavremeniji aparat na tržišu u svijetu a koji se zove ALMA Laser SOPRANO ice. Savjetujemo čitateljkama da odu na stanicu Alma Laser i da pogledaju kako izgleda jedna epilacija ovim laserom.

INTERVIEW.BA: Zatezanje stomaka se čini jako zanimljiva operacija. Na koji način seb odvija ovakva operacija i u kojoj mjeri se mogu ukloniti masne naslage na ovaj način?

AGINČIĆ: Zatezanje stomaka ili abdominoplastika je operacija kojom zatežemo prednji trbušni zid.. Rez je polumjesečasti u zoni je koju pokrivaju gaćice. Obično su kandidati žene kojima visi stomak nakon poroda, što ima za posljedicu takozvani viseći stomak. Operacijom se dobije zategnuta trbušna stijenka. Ipak, ova operacija se radi u opštoj anesteziji i treba joj pristupiti ozbiljno kako operator, tako i pacijent. Ovim zahvatima pristupaju i muškarci i žene, ali su žene ipak češći pacijenti.

INTERVIEW.BA: Da li ste ikada odbili uraditi neki zahvat i ako da, koji su bili razlozi za to?

AGINČIĆ: Nije rijetko da doktor odbije uraditi neki operativni zahvat. To treba uraditi ili kada pacijent ne zna šta tačno hoće da postigne operacijom, a doktor prepozna da takvom pacijentu ne treba raditi estetski zahvat jer on, ma kakav rezultat da ima na kraju, neće pomoći pacijentu i bit će na kraju nesretan. Također, postoje operativni zahvati koje hirurg ne radi, te treba u takvom slučaju poslati pacijenta u onu ustanovu u kojoj se takvi zahvati rade često i sa sigurnošću.

INTERVIEW.BA: Da li i muškarci dolaze na operacije i koje dijelove tijela najčešće smanjuju/povećavaju?

AGINČIĆ: Muškarci nisu rijetki kao pacijenti i često dolaze na liposukcije, abdominoplastike, ginekomastije ( smanjivanje uvećanih grudi ), operacije nosa, ušiju, kapaka i podočnjaka, a često dolaze i na transplantaciju kose. Naravno, na transplantaciju kose dolaze oni pacijenti kojima situacija i lokalni nalaz dozvoljavaju transplantaciju. Tačnije, oni koji imaju ćelavost koja nije toliko uznapredovala i koja se ipak može riješiti. Što se tiče laserske epilacije, kod muškaraca radi se veoma često. Obično su to leđa i stražnjice kod jako maljavih muškaraca do epilacija kompletnog tijela kod muškaraca, a to je, napominjemo sada, trend u zapadnom svijetu.