Petak je dan kad naša kolumnistica panično počinje pisati kolumnu zakazanu baš za taj isti dan. I kao svaki put inspiraciju traži u sebi i najbližima. A ko joj je danas bliži od njih, naših dragih i predragih lidera, očeva i sinova naroda, pa čak usuđujemo se primjetiti i duhovnih vođa? Samo neupućeni će se pitati otkud Vlatka Pokos u svemu tome?
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Petak je. Na koga drugog da pomislim nego na Vlatku Pokos? Tek sad vidim koliko je Vlatka bila ispred svog vremena, i nikad cijenjena dovoljno. V.Pokos je u stvari, a ne Top lista nadrealista, sa svojim hitom „Kad će taj petak…“ predvidjela sva dešavanja u Bosni i Hercegovini od 90 tih pa ovamo…Ne trebaju nama psiholozi, gurui, šamani, niti Čevljanovići, dijeta od pure i luka…
Za sve nas koji volimo one što mu ga slažu na suho, grubo, muški
Za sve nas koji biraju ratne vođe u doba mira
Ruku u džepu umjesto ruku na ramenu…
Poslušajmo još jednom čuveni refren V.Pokos u kojem je sama suština našeg bića i bitka, ta ljubav prema….metku.
…Kad će taj petak
da te opet vidim, vidim ja o o o o
ti si ko metak
kojeg strašno volim, volim ja…
Ako mislite da se Vlatka referisala na jedan drugi metak a ne onaj kojim nas na mjesečnoj osnovi plaše, ja to stvarno ne znam. Davno je bilo kad sam ja petkom dobijala bilo kakvu municiju osim onu koja ulazi kašikom u usta.
Mislite da pretjerujem? Pa sama lista Top 5 fatalnih muškaraca u BiH koji figuriraju u našoj javi i snu su upravo poput metka:
a)njihova priroda je baš poput metka opasna, destruktivna, preskupa
b)iako naciljani često skrenu i pogode i koga ne treba…i nekako to uvijek bude fatalno.
A iskreno s vremenom i njihova fizionimija je poprimila oblik ovog projektila, glava spojena s vratom i produžava se niže u trbuščić i debele noge…Poneki od njih više liči na gumeni metak od pravog majke mi…A ovi koji nisu gumeni klize kroz prste, ispadaju, skaču iz ruke u ruku i sve što ti ostane od njih jeste jedan neprijatan, uljani otisak po prstima…
Zanemarimo fizički izgled. Hajmo poslušati šta govore, kako nam se obraćaju, kojim imenima nas zovu…
Hej, pa to nisu riječi, to su ba projektili koji izlaze iz njihovih usta. Dovoljno je reći da čim zinu usisaju nas u permanentno stanje war game – toliko imamo administrativnih jedinica da ta igra majčin sine nikad neće završiti. Nije ni čudo što kod nas u BiH gejmerski pokret, kultura i nije posebno razvijen – ovdje ima mjesta samo za 5 gejmera, a mi ostali smo njihovi likovi. Za razliku od gejmera kojem je žao kad mu neko ubije lika a godinu ga je gajio, ovima ništa i nikoga nije žao.
Jedini je nedostatak što nisu onako mali, kompaktni i laki za pakovanje. Municija se pakuje u kutije ili u limenke, a potom se slaže na palete dimenzija 1200×800 i 1140×760. Imam neke veze u građevinskoj industriji, palete ne bi bile problem. Problem su njihovi gabariti.
Znate oni su toliko narasli da čak ne moraju ni dolaziti na svoj posao a mi stojimo u stavu mirno. Sjednice se zakazuju da oni ne bi dolazili. T o l i k i su da ne mogu stati u jedan automobil – svakog prate tri, života mi ko one pomoćnice madžioničara u tri kutije što ih rastavi…
Jedino nam preostaje, ako hoćemo da sačuvamo ovom malo pameti što nam još nisu razvukli da metke, i one prave i ove etnonacionalističkoliderskokriminalnobezobrazne, stavimo na njihovo mjesto – u kutiju,negdje dubokoduboko u ropotarnicu povijesti gdje ih više niko neće naći i gdje će ih prekriti fini sloj prašine zaborava.
