Lažne vijesti postale su svakodnevnica bosanskohercegovačke realnosti. U cilju postizanja zarade, odnosno klikova, mnoge medijske organizacije podliježu senzacionalizmu i jeftinom medijskom izvještavanju, koje je prožeto većinski lažnim vijestima. Zemlje Evropske unije postale su svjesne problema lažnih vijesti, kao i posljedica koje oni prouzrokuju, tako su već počeli uvoditi strategije za borbu protiv dezinformacija. Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini kada su u pitanju lažne vijesti, te profesionalni rad naših medija pitali smo profesoricu Fakulteta političkih nauka Lejlu Turčilo.
ŠTO VIŠE LAŽETE BOLJE NAPREDUJETE! „Novinari tekstove daju urednicima, koji donose odluku kako će oni u konačnici izgledati i hoće li biti objavljeni. Malo govorimo o uredničkoj odgovornosti. Urednici bi trebali da snose odgovornost, međutim, nažalost naši urednici u medijima na lažnim vijestima i na govoru mržnje profitiraju. Vi što ste veći prenosilac govora mržnje i fake newsa i manipulacije, to bolje napredujete na nekoj društveno-političkoj ljestvici“.
INTERVIEW.BA: Lažne vijesti su sve češće na portalima Bosne i Hercegovine. Kako ih građani mogu prepoznati, te shodno tome zaštiti se?
TURČILO: Imamo nekoliko problema s lažnim vijestima zato što ima nekoliko kategorija lažnih vijesti. Neke od njih su slučajno lažne ili pogrešne što je rezultat vrlo često novinarske površnosti u izvještavanju, pa se različiti aspekti istog događaja različito pokrivaju ili različiti dijelovi nekog događaja prenose kao cjelovita informacija. To je u stvari manji problem, jer se dosta jednostavno prepozna već time što konsultujete dva-tri različita portala ili dva-tri izvora. Jednostavno kao građanin vidite da nešto nije u redu ako za isti događaj postoji nekoliko priča. Ono što je drugi problem koji je puno teže uočiti to su spinovi, propaganda i manipulacija, koji se rade namjerno. Važno je da građani mogu prepoznati da to postoji, ali nije njihov posao da utvrđuju kako i zbog čega su takve vijesti došle u javni prostor. Zato sad postoje fact checkeri, dakle, organizacije i pojedinci koji se bave ne samo provjeravanjem je li nešto manipulacija i spin, nego i time kako je to nešto došlo u javni prostor, tako da te fact checkere svakako treba podržati. Građani u stvari iz njihovih analiza mogu prepoznati da li je nešto lažna vijest ili nije. Ne možemo mi očekivati da svaki prosječan građanin zna prepoznati spin i manipulaciju i da se zna oduprijeti tome. Možemo samo očekivati da građani s vremenom nauče da prepoznaju pouzdane i nepouzdane medije, odnosno kvalitetne i nekvalitetne medije. Da su građani sami sposobni da rade analizu za svaku vijest onda nam ne bi trebali uopće novinari, ni fact checking.
INTERVIEW.BA: Koliko bosanskohercegovački političari koriste lažne vijesti kako bi ostvarili individualne ciljeve?
TURČILO: Mislim da naši političar proizvode, a ne samo koriste takvu situaciju. To zaista nije pretjerivanje ili teorije zavjere, ali mi nedvojbeno, čak i manje detaljnom analizom možemo utvrditi da su brojne političke stranke ili političari kao pojedinci vlasnici određenih portala; na istoj adresi, s istim telefonskim brojem vam se nalaze i političke stranke i portali, ne treba tu biti pretjerani istraživač da vam bude jasno ko je ko. S druge strane postoje cijeli tabori trolova i botova koji plaćaju političke stranke da na društvenim mrežama dijele lažne vijesti. Druga bitna stvar jeste to što se često osim lokalnih dezinformacija i globalne dezinformacije šire po našim medijima. EU ima cijele strategije borbe protiv dezinformacija zato što se vidjelo na različitim izborima da dezinformacije utječu na rezultate. Velike sile preko Balkana prelamaju svoje političke interese širenjem spina i dezinformacija, odnosno lažnih vijesti. Lokalni političari opet imaju svoje lokalne sitne interese, a sve to u stvari ugrožava na kraju građane. Lažne informacije dovode vas u poziciju ugroženog građanina jer su vam neki ljudi izabrani zahvaljujući takvim strategijama i sutra vam utječu na život.
INTERVIEW.BA: EU već donosi strategije za borbu protiv dezinformacija, koliko BiH treba vremena da dostigne taj nivo razmišljanja?
TURČILO: Nama ne treba puno vremena, nama treba puno energije da to napravimo, a ja tu energiju nažalost ne vidim. To je ono što mi uvijek zaključimo, ne postoji politička volja. Ovdje, naprotiv, postoji politička volja da ovakvo stanje ostane, da se još više zakomplikuje, da bi se zadržali postojeći interesi i status quo. Ono što možemo u javnom prostoru ukazivati jeste da takve stvari postoje i tražiti iz civilnog društva snažniji pritisak da se protiv toga donose strategije i vode borbe. Moram reći da kada se govori o borbi protiv lažnih vijesti i dezinformacija, tu najveći saveznici moraju biti građani i civilno društvo, jer vi čim date neograničene alate ili ovlaštenja za borbu protiv lažnih vijesti državi dešava se cenzura. Nama trebaju EU standardi i strategije, ali na kojim će više insistirati civilno društvo i građani kako bi zaštitili sami sebe. Nažakost, u posljednje vrijeme brojni su zakoni restriktivni prema slobodi medija; to je slučaj sa Zakonom o javnom prostoru u RS, sa nekim drugim medijskim zakonima koji se donose, a koji idu na štetu onih koji slobodno misle, a ne onih koji čine sve ovo o čemu mi govorimo.
INTERVIEW.BA: Koliko su medijski uposlenici odgovorni za ono što objavljuju, s obzirom na to da znamo da u svakoj medijskoj organizaciji mora postojati etički kodeks?
TURČILO: Moramo razlikovati novinare i antinovinare uslovno rečeno. Nažalost u javnom prostoru imamo jako puno onoga što zovemo antinovinari, a to su ljudi kojima je zapravo svakodnevni posao upravo da proizvode lažne vijesti. Oni ujutro dolaze na posao ne da obavijeste građane ili da osiguraju građanima pravo da znaju šta im se dešava u okruženju, nego baš suprotno da unesu smutnju, neku zbunjenost među građane, jer je tako manipulacija lakša. S druge strane mislim da je najveća odgovornost na uredničkom kadru. Novinari tekstove daju urednicima, koji donose odluku kakvi će biti i hoće li biti objavljeni. Malo govorimo o uredničkoj odgovornosti i oni snose, odnosno trebali bi da snose odgovornost. Međutim, nažalost naši urednici u medijima na lažnim vijestima i na govoru mržnje profitiraju. Vi što ste veći pronosilac govora mržnje i fake newsa i manipulacije, to bolje napredujete na nekoj društveno-političkoj ljestvici. Naši urednici s pojedinih portala postaju članovi upravnih odbora ili programskih vijeća u drugim medijima upravo zato što su za određenu politiku odradili prljav posao. Dok god je tako, teško je očekivati da se novinari koji su niži na ljestvici u odnosu na njih, izbore. Dok god lažne vijesti, rad u pojedinačnom, a ne opštem interesu biva nagrađivan, teško da će neko pristati da radi upravo suprotno.
INTERVIEW.BA: Imamo Vijeće za štampu BiH, međutim to je samoregulatorno tijelo i ono nema predviđene novčane ili zatvorske sankcije, već više djeluje kao savjetodavno. Koliko takva regulativa otvara prostor za širenje lažnih vijesti i generalno pojavu medija koji prenose takve vijesti?
TURČILO: Samoregulacija je zapravo vrlo kvalitetan pristup u časnim i odgovornim društvima, a naš je problem što mi to nismo, baš kao što to nije jedan značajan dio naše novinarske zajednice. U tom smislu kada Vijeće za štampu kaže vrlo nedvojbeno da je Žalbena komisija utvrdila da je neko širio dezinformacije ili lažne vijesti ili govor mržnje, to nema nikakve efekte, niti se nekom dan značajno promijeni, niti posao, samim time čovjek može da izignoriše takve stvari, medij može da izignoriše takve stvari. Građani imaju sutra opet iste ljude koji prave iste lažne vijesti i baš ih briga što je jučer neko rekao da su neprofesionalni. Mi smo srozali standarde profesije do mjere da što je veći nekvalitet, to bolje prolazi. Samoregulacija može biti jedan od odgovora ako bismo prvenstveno prinudili online medije, ali i printane medije da imaju vrlo transparentno vlasništvo, impresume, potpisane tekstove, pa da i samoregulator zna s kim ima posla. Ovako svi skupa tapkaju u mraku i ulove se pojedinačni slučajevi koji ne proizvedu nikakve posljedice.
INTERVIEW.BA: Koliko je važna medijska pismenost u kontekstu lažnih vijesti?
TURČILO: Ono što nama nedostaje nije samo medijska pismenost, nama nedostaje opća pismenost i kritičko razmišljanje. Mi kao građani imamo dosta razvijen stepen povjerenja u to da sve što ste u javnom prostoru vidjeli, čuli i pročitali to je sigurno tako. To je rezultat decenijske manipulacije koja je nametnuta kao nekakav trend koji je obavezan ili koji je jedini moguć u ovom društvu. Kada bismo imali ljude sposobne da kritički misle, a time i kritički misle o medijskim sadržajima, što praktično znači pitaju se: ko je objavio ovu informaciju? Koji mu je bio interes? Šta je sakrio? Šta je prenaglasio? Zašto je ovo objavljeno baš sada i kome donosi korist? Takvi bi građani mogli onda tražiti od medija da se nešto promijeni, popravi, da se skine neku vijest sa portala i slično. Nažalost mislim da puno nas uopće u svakodnevnom životu ne postavlja ta pitanja, osim što određeni broj građana (oni koji su malo više opće pismeni) vidi da je stanje alarmantno i onda im je obično odbrambeni mehanizam da kažu „ja sad znam da svi lažu i neću više čitati i pratiti nijedan medij“. Oni prave tzv. medijsku dijetu odnosno odustaju da uopće budu informisani, što je također pogrešno i pogubno za demokratiju.
