I dok spremam kćerku na rođendan njene drugarice, jer da se ne lažemo to nije odlazak na rođendan to je iskrcavanje na Normandiju, vlasti vade duge cijevi na građane. Zaustavljaju autobuse, a osiguravaju koncerte. Večeraju s vjerskim vođama, a penzionerima letak u …sanduče. Dok hodam gradom svi mi nude vjeru u bolju budućnost, dok su predvodnici te bolje budućnosti auto digli u zrak.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Pišem par sati prije izborne šutnje. Duboko vjerujem da se ništa promijeniti neće. Što bih voljela da griješim! Iz mnogo razloga ali naročito iz slijedećeg- koji mi baš ide na živce. Našeg poleta i brzine kojom sve greške, devijacije, lopovluke, kriminal, gluposti minimaliziramo doskočicom, pošalicom, stihom ili vicom, koji su bajdvj samo nama, s ovih prostora, smiješni.
Drugi ljudi i narodi se ne smiju kad je 8 miliona nečega potrošeno uludo u kampanju umjesto na rješavanje socijalnog problema. Samo je nama smiješna Seka i njene provala da je čista kao voda. I kad se ta voda s njenim likom dila po Njemačkoj ili kutija TOPS-a koristi ko mito nama je to pff smiješno, “vidi jadova ne bih ja za tops se prodao” vičem dok trčim u apoteku da kupim gazu jer je na klinici naravno nemaju…
Mi smo ti koji se čude uz smijeh kako je Dodik otvorio vodopada, Fadil provalio penzionere, Željko izazvao na tučui pesnicama svakog više od metar i po. A tek tv takmičenja koji gorila je najveći u zoovrtu, naravno našem, nacionalnom, ne onom državnom,
U nadi da će mi biti bolje kad vidim da nama nije najgore, pročitala sam knjigu “Fear” Boba Woodwarda. Da ga parafraziram “bolje bi bilo da se ljudi probude i vide šta se dešava.” I mi sliježemo ramenima na izjave tipa ko treba držati volan ispred Bošnjaka, kad politički kandidat nosa metlu, ili postavlja bilbord na tračnice.
Kod nas je posve suprotno. Mi smo svi budni. Potpuno. Sve vidimo. Sve znamo. Koliko kuća ima kandidat, gdje predsjednik skreće rijeku, ko ima avion a koga voze, imena ubica, teritorijalnu diskriminaciju u mitu (više daju Sarajevu najmanje Bosanskom grahovu), ministre koji otvaraju škole skijanja zatvaraju škole po edusovom programu, političare koji plaćaju majstore budžetskim parama, političare koji vode kampanju našim sredstvima, političare koji se šlepaju uz očeve ubijene djece, političare koji prevoze turbo pjevačice našim helikopterom, političare koji dolaze odati poštu Srebreničanima našim helikopterima, političare koji skijaju našim parama, političari koji piju našim parama, političari koji uništavaju klinički centar našim parama, političari čija djeca kupuju zgrade izgrađene našim parama, a oni stanove po svijetu, I još…
I dok ovo pišem, sve se nadam da griješim. Da ćemo se prestati smijati Njima, i početi poštovati Sebe. Da neće skup u Sarajevu završiti prije skupa u Banja luci.
Poštivanje Sebe ne znači da je ok kad te jebe Tvoj, da stisneš oči I misliš na Bosnu.
Poštivanje Sebe je kad znaš da je seks dobrovoljni čin dvije ili više uključenih strana a ne čin rođen iz straha od novog rata.
