Tokom prošle sedmice u Zagrebu članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću uručen je počasni doktorat, a nedugo nakon toga odgovorilo je Sarajevo, okitivši istom lentom predsjednika Turske Recepa Tayyip Erdoğana. Dok su u Hrvatskoj akademici reagirali nešto burnije, reakcije iz Bosne i Hercegovine su izostale. Za Interview.ba Slavo Kukić je govorio o tome koji parametri se gledaju prilikom određivanja počasnih doktoranata, a rekao je i šta misli o Čoviću i Erdoganu. Prognozirao je i koji bi to mogli biti sljedeći počasni doktoranti i u kojim državama.
KO JE SLJEDEĆI ZA POČASNI DOKTORAT?! „Koliko god se s njim često ne slažem, mislim da Mladenu Ivaniću nije mjesto u toj vrsti priča. Što se Izetbegovića i Dodika tiče, ne dvojim da su „perspektivni“. I nije sporno gdje bi se lentama mogli okititi. Bakira to, nastavi li s ovom pameću, očekuje u Turskoj, zbog doprinosa ideji proboja neoosmanske ideologije. Izbor Dodika je, međutim, nešto bogatiji. Doktorska mu se lenta smiješi i u Srbiji, možda čak i Beogradu, na tamošnjemu javnom univerzitetu, i u Rusiji, pri čemu je, po mojem sudu, isključena jedino Moskva ili barem državni univerzitet Lomonosov, koji je svjetski respektabilna znanstvena asocijacija i takvu vrstu prostituiranja sebi nije spremna priređivati.“
INTERVIEW.BA: Počasni dokatorat članu Predsjedništva BiH Draganu Čović dodijelio je Senat sveučilišta u Zagrebu 15. maja, dok je Internacionalni univerzitet u Sarajevu dodijelio počasni doktorat predsjedniku Turske Recepu Tayyip Erdoğanu 20. maja. Na osnovu kojih parametara se odlučuje da li će neko treba dobiti počasni doktorat?
KUKIĆ: Nije nepoznanica da se počasni doktorati, osim istaknutim znanstvenicima, znaju dodijeliti i uglednicima iz svijeta politike – iako se, u slučaju političara dakako, radi doista o počasnim, ne i efektivnim doktoratima. Naravno, svako sveučilište pri tome odlukom svoga organa apostrofira i razloge zbog kojih se na dodjelu svakog konkretnog počasnoga doktorata i opredijelilo. U slučaju predsjednika Erdogana, moram priznati, nisam bio u prilici te razloge i pročitati i stoga mi se teško i izjašnjavati o odluci Internacionalnog univerziteta da taj počasni doktorat i dodijeli. U konkretnom slučaju ostaje činjenica da se radi o privatnom univerzitetu, da je u njemu turski i kapital i uprava, i vjerujem da su razloge za takav postupak imali neovisno o tome jesu li oni u skladu sa znanstvenom etikom ili ne.
U slučaju prvog čovjeka HDZ-a, međutim, bio sam u prilici, zahvaljujući objavljenoj raspravi jedne od članica Senata, a i dijela argumentacije rektora Sveučilišta u Zagrebu, te razloge i argumente za proglašenje počasnim doktorom znanosti i pročitati. I moram priznati da se nad onim što tamo stoji čovjek može samo zgražati. Izvan zdrava razuma je, najiskrenije, cijela argumentacije, a za obrazloženje rektora, kako gospodina Čovića „valja proglasiti počasnim doktorom jer brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH prioritetno upućuje u Hrvatsku, čime se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju“, se ne može reći ništa drugo nego da je i idiotsko i monstruozno. Ali, baš zahvaljujući tom obrazloženju, kakve li ironije, čovjeka se svrstalo u društvo velikana Tesle, Preloga i mase drugih koji su zadužili, ne samo Hrvatsku nego i čovječanstvo u društvo, hoću reći, kojemu on baš ni po čemu ne pripada.
INTERVIEW.BA: Koliko je Čović doprinio univerzitetu, nauci i kulturi u Hrvatskoj, a koliko Erdogan u BiH?
KUKIĆ: Što se Erdogana tiče, mislim da je dosta zla napravio i vlastitoj državi i vlastitu narodu jer ih svakim danom sve više udaljava od ostavštine Ataturka – sekularne države, ljudskih prava i demokracije posebice. Nažalost, sve to on, u klasičnom neoosmanskom maniru, pokušava širiti i na prostore bivšeg osmanskoga carstva, a BiH mu je, kako stvari stoje, adresa na kojoj su mu ambicije trenutačno i najizraženije. Razlog je jednostavan – ovdje su otpori takvim ambicijama relativno najbenigniji, a jedna od etnonacionalističkih filozofija, ona koju personificira Bakir Izetbegović i njegov politički krug, tim ambicijama služe kao vjetar u leđa. U prilog tome govori i stalno podsjećanje na politički testament Alije Izetbegovića, onaj kako Erdoganu predaje Bosnu u amanet, i praktična politika njegova sina kojoj je u podtekstu želja pretvaranja ove zemlje u islamsku državu, pa i, ta poruka provijava kroz ono što se iz Zetre čulo, provinciju u sastavu obnovljenog neoosmanskog političkog utjecaja.
Što se Čovića tiče, njegov doprinos znanosti i kulturi je misaona imenica. Uostalom, iako svoje znanstvene reference čuva kao zmija noge, oni koji su u njih upućeniji od mene tvrde da su krajnje skromne. U pitanju je tek jedna knjiga i još pedesetak stranica stručnog, ne i znanstvenog teksta kojeg sam, bez suautorstva drugih, potpisuje. A to je opus kojeg ljudi iz svijeta ozbiljne znanosti iza sebe ostave za manje od godinu dana – ali i reference s kojima se ni na jednom ozbiljnu sveučilištu ne može dohvatiti niti izbor u izvanrednog profesora. On, međutim, ne samo da je redoviti profesor, nego je čak i akademik jer je, kako bi to postao, formirao stranačku, gotovo poluprivatnu akademiju u kojoj, na razini stvarnog utjecaja, ima apsolutnu dominaciju. K tome, da se vlasi ne dosjete, toj poluprivatnoj akademiji, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, je dao ime kojim je, što je doslovce lakrdija, hoće predstaviti kao jedan od stupova hrvatske ravnopravnosti. Na koncu, što se njegova doprinosa sveučilištu tiče, jedini mu je onaj što se odnosi na političko kadroviranje koje je uveo na Sveučilište u Mostaru. Možete biti dobitnik Nobelove nagrade, ali niste li njegov politički doušnik ne možete u sustavu rukovođenja računati ni na kakvu poziciju o kojoj odlučuje njegovo Upravno vijeće – poziciju dekana, prorektora, rektora, a sve upitnije je koliko će vam vrata Sveučilišta i inače biti otvorena.
INTERVIEW.BA: Koliko košta počasni doktorat?
KUKIĆ: Ne mogu u vezi s tim biti koristan sugovornik. Vlastito iskustvo nemam, a nemam ni informacija temeljem kojih bi mogao reći išta suvislo. Ali, mogli bi ih, i na njih vas upućujem, imati vlasnici ove vrste doktorata, ovih koji su razlog našem razgovoru posebice.
INTERVIEW.BA: Imate li vi počasni doktorat?
KUKIĆ: Nemam. A i dobijem li ga u budućnosti, jedini razlog mogu biti moje znanstvene reference – 29 knjiga, među kojima tri na engleskom jeziku, više od 150 znanstvenih radova, objavljenih na nekoliko svjetskih jezika, a nikako angažman koji izaziva zgražanje. Iako, ako bi se vrednovao i moj društveni angažman, u pitanju je angažman kritičkoga intelektualca na kojega mogu biti ponosan.
INTERVIEW.BA: Šta je s Izetbegovićem, Dodikom i Ivanićem ko će njima dodijeliti počasne doktorate i gdje?
KUKIĆ: Koliko god se s njim često ne slažem, mislim da Mladenu Ivaniću nije mjesto u toj vrsti priča. I, ne vjerujem da bi on sam, barem po onome koliko ga poznajem, pristajao na počasne doktorate koji se temelje na obrazloženjima poput Čovićeva. Što se ostale dvojice tiče, ne dvojim da su „perspektivni“. I nije sporno gdje bi se lentama mogli okititi. Bakira to, nastavi li s ovom pameću, očekuje u Turskoj, zbog doprinosa ideji proboja neoosmanske ideologije. Izbor Dodika je, međutim, nešto bogatiji. Doktorska mu se lenta smiješi i u Srbiji, možda čak i Beogradu, na tamošnjemu javnom univerzitetu, i u Rusiji, pri čemu je, po mojem sudu, isključena jedino Moskva ili barem državni univerzitet Lomonosov, koji je svjetski respektabilna znanstvena asocijacija i takvu vrstu prostituiranja sebi nije spremna priređivati.
