Dok se gasi koksna baterija, više od 600 radnika ostaje bez posla. Iza propasti nekadašnjeg industrijskog giganta stoje sporne privatizacije, politička šutnja i višedecenijsko izvlačenje kapitala
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Postavljanjem podstanice tečnog azota u Koksari Lukavac započeo je proces gašenja koksne baterije. Time ulazi u završnu fazu priča o fabrici koja je više od sedam decenija hranila generacije radnika, a danas ostavlja više od 600 ljudi pred Zavodom za zapošljavanje Tuzlanskog kantona. Od 21. februara njihova budućnost postaje neizvjesna.
Podsjećamo, stečaj u Koksno-hemijskom kombinatu (KHK) proglašen je u novembru prošle godine. Istog dana 200 radnika pozvano je i uručeni su im otkazi o radu. Bez prethodnih razgovora, bez socijalnog plana i bez ikakve odgovornosti. Stečajni upravnik Almir Bajrić nikada nije razgovarao s otpuštenim radnicima. Među njima su bile trudnice, onkološki pacijenti i ljudi kojima je nakon višedecenijskog rada u koksnoj bateriji dijagnosticirana profesionalna bolest.
Jedan od njih bio je i Dževad, radnik koji je u januaru izvršio samoubistvo. Imao je 32 godine. Njegove kolege svjedoče da je tokom požara u Koksari prije nekoliko godina rizikovao vlastiti život kako bi spasio druge i spriječio veću tragediju. U tom požaru otrovan je teškim metalima. Godinama kasnije, postao je „višak“ u stečajnom postupku. Koksara nije postala teret samo zbog zastarjele tehnologije i zagađenja. Postala je teret zemlji u kojoj su se političke elite godinama bogatile malverzacijama u njenom poslovanju.
Ugovori, vlasnici, privatizacija
Proces privatizacije započeo je 2001. godine, kada je država prodala 33% dionica KHK malim dioničarima. Dvije godine kasnije KHK osniva novo preduzeće – Koksnu industriju Lukavac, na koje je prenesena imovina, čime je upravo ono postalo predmet privatizacije.
Nakon propalog ugovora s kompanijom Kemokomplex, koja nikada nije uplatila ugovorena sredstva, pojavljuje se indijsko-britanska grupacija Global Ispat, u vlasništvu porodice Mittal. Ugovor o privatizaciji potpisan je krajem 2003. godine s Vladom Tuzlanskog kantona.
Privatizacija je provedena po neuobičajenom modelu: KHK i Global Ispat osnivaju zajedničko preduzeće – GIKIL. KHK u novo društvo unosi koksaru, a Global Ispat se obavezuje da uloži novac i zauzvrat dobije većinski paket od 51%.
Ulaganja su trebala iznositi oko 77 miliona KM – za završetak pete koksne baterije, obrtna sredstva i preuzimanje ranijih dugovanja. Ta ulaganja nikada nisu u potpunosti realizovana.
U GIKIL je prebačeno oko 1.100 radnika, dok je 300 ostalo u KHK-u, koji je postepeno ostavljen bez imovine, prihoda i perspektive. Aneksima ugovora Global Ispat je preuzeo i četvrtu koksnu bateriju, radnički restoran, ambulantu, odmaralište i druge objekte, dok je državni udio sveden na 25%.
Uprkos obavezama, četvrta koksna baterija nikada nije pokrenuta u ugovorenim rokovima, a obećana nova zapošljavanja i investicije su izostale.
Stečaj kao kraj državnog vlasništva
Do 2018. godine KHK je postao „fantomska firma“ – bez proizvodnje, s imovinom pod hipotekom i dugovima od oko 31 milion KM. U martu 2019. godine pokrenut je stečaj, čime su raniji vlasnički udjeli izbrisani, a vlasnici su postali povjerioci.
Istovremeno je i Global Steel Holding Ltd završio u likvidaciji u Velikoj Britaniji. U GIKIL-u su se kao suvlasnici našli različiti povjerioci, bez ikakvog iskustva u industriji koksa, što je dodatno paralizovalo upravljanje kompanijom. Porodica Mittal je, nakon isključenja iz upravljanja, zaprijetila međunarodnom arbitražom što je na kraju i učinila. Spor protiv Bosne i Hercegovine danas iznosi oko 420 miliona dolara.
Pavgord i nova opasnost
Nakon kraha proizvodnje u novembru 2025. godine, kao privremeni spas pojavila se kompanija H&P Zvornik iz grupacije Pavgord, koja je iznajmila imovinu Koksare. Međutim, već nakon mjesec dana, uz obrazloženje o gubicima od 30 miliona KM, povukli su se iz ugovora.
Vlada Federacije BiH i Vlada Tuzlanskog kantona reagovale su tek kada se pojavio strah od ekološke katastrofe. Proizvodnja je produžena do 21. februara 2026. godine.
Pavgord sada nije zainteresovan za najam, ali jeste za kupovinu imovine – 102 hektara zemljišta uz magistralni put Tuzla–Doboj, sa kompletnom infrastrukturom. O sudbini fabrike odlučivaće Skupština povjerilaca, među kojima dominiraju offshore kompanije, Porezna uprava FBiH i mali dioničari – radnici.
Kraj bez plana
Fabrika osnovana 12. novembra 1952. godine ulazi u fazu gašenja. Radnici nisu zbrinuti. Njih više od 600 može ostati bez posla. Tuzlanski kanton i Federacija BiH nemaju plan šta dalje.
Danima smo pokušavali dobiti odgovor od političkih predstavnika. Nismo uspjeli!
