Tuzla, Brčko, Goražde, univerziteti bez studenata, diplome bez vrijednosti, desetine hiljada maraka, godine studiranja, ispiti i očekivanja završili su tamo gdje završava previše stvari u Bosni i Hercegovini – između institucija koje jedna na drugu prebacuju odgovornost
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Sredinom 2024. godine neko mi je, u neformalnom razgovoru na jednoj od sjednica Skupštine Tuzlanskog kantona, rekao da u Malinama kod Živinica postoje fakulteti na čijem je parkingu trava već odavno porasla.
Radila sam za obrazovni portal čiji je urednik bio univerzitetski profesor, a meni nikada nije trebalo nešto ponoviti dva puta da upalim auto i odem provjeriti. Već sutradan bila sam u Malinama. Dočekala me poderana fakultetska zastava koja je visila s jarbola i prazan hodnik odmah iza ulaznih vrata.
Doktorat iz Malina
S desne i lijeve strane nalazile su se prostorije koje su vjerovatno služile za odmor ili čekanje predavanja. U ćošku su bila vrata studentske službe. Gospođa koju sam zatekla brisala je stolove u prostorijama za odmor. Sve je bilo besprijekorno čisto.
Pitala sam je šta se ovdje može upisati, može li se magistrirati ili doktorirati. Na to me navela pomisao na razgovor koji sam nedugo prije toga vodila s jednom funkcionerkom iz Tuzlanskog kantona. Zvala me da pita koliko je stranica imala moja diplomska prezentacija. Magistrirala je upravo u ovoj zgradi bez studenata.
Gospođa me uputila da informacije ipak potražim na internet stranici. Usput mi je rekla da se u ovoj zgradi ne održavaju predavanja, već u Kiseljaku kod Sarajeva. Na internet stranici ipak sam pronašla raspored nastave, a među profesorima i Benjaminu Karić. Tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije odgovorila na pitanja da li predaje, kome predaje i gdje održava nastavu.
Za informacije o radu Univerziteta u Malinama, kao dislociranog odjeljenja Pravnog fakulteta Univerziteta u Travniku, u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove uputili su me na rješenje od 24. maja 2024. godine. U njemu stoji da Pravni fakultet u Malinama nije upisan u sudski registar. Kantonalni inspektor za visoko obrazovanje i nauku upozorio je da tehnički raspored nastave mora biti usklađen sa Zakonom o visokom obrazovanju Tuzlanskog kantona. To znači da kompletan raspored mora biti dostupan na internet stranici, uz jasno naznačene termine predavanja i vježbi, kao i datume izvođenja nastave za svakog nastavnika. Inspektor je utvrdio i nedostatke u organizovanju ispita. Student ne bi smio biti opterećen polaganjem više od jednog ispita u istom danu za predmete iz tekuće akademske godine. Također, rezultati pismenih ispita trebali su biti objavljivani najkasnije sedam dana nakon održavanja ispita, uz obavezno navođenje termina u kojem student može izvršiti uvid u svoj rad. U rješenju je navedeno i da je o svemu obaviješteno Ministarstvo obrazovanja i nauke
Tuzlanskog kantona.
Nedugo nakon objave tog teksta Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona zabranilo je upis novih studenata na ove dislocirane studijske programe u narednoj akademskoj godini. Benjamina Karić nije govorila o svom angažmanu na ovom fakultetu. Na Univerzitetu u Travniku tvrdili su da je problem nastao zbog neusklađenosti zakona o visokom obrazovanju u dva kantona. Onaj treći kanton, u kojem su se navodno održavala predavanja, nisu ni pominjali.
Nije govorila ni advokatica Galiba Karačić Hrvačić iz Sarajeva. U demantiju je osporavala navode koje smo iznijeli i ja i službenica Agencije za visoko obrazovanje i osiguranje kvalitete. Požurila je da me optuži za neovlašteno snimanje i objavljivanje fotografija, iako nigdje nije bilo naznačeno da je fotografisanje zabranjeno.
Pomislila sam tada: kakvi su to fakulteti koje ne smiješ fotografisati?
Prva vrata do granapa
Nakon Malina nastavila sam dalje.
Evropski univerzitet Kallos ponovo se pominjao kao ustanova koja ne ispunjava potrebne uslove za rad. Godinama su ga pratile priče o bliskim vezama sa političarima iz Republike Srpske i Tuzlanskog kantona. U međuvremenu su promijenili lokaciju i tokom 2024. godine preselili se u zgradu Robota u tuzlanskoj Solani. Zakupili su jednu etažu.
U okviru Univerziteta djelovali su fakulteti na kojima su se školovali stomatolozi, ljekari, forenzičari, ali i inženjeri različitih tehničkih disciplina – od građevinarstva i geodezije do arhitekture i hidrotehnike.
Istovremeno, na sjednicama Skupštine Tuzlanskog kantona moglo se čuti da vjerovatno nemaju osnovne uslove za izvođenje nastave.
Bio je radni dan. Negdje iza jedanaest sati otišli smo na adresu XVII Hrvatske brigade broj 8 u Tuzli, navedenu na zvaničnoj internet stranici Univerziteta. Iz garaže trgovačkog centra stepenice vode prema marketu prehrambenih artikala. Pored lifta novo stepenište vodi na drugi sprat, gdje je smješten Evropski univerzitet Kallos.
Na stepeništu je stajala žuta naljepnica: „Zatvoreno gradilište“. Ipak smo ušli.
Na oglasnoj ploči tražila sam raspored dnevnih predavanja. Prema rasporedu, tog dana trebalo je biti održano dvanaest predavanja i vježbe iz četiri predmeta, dijelom u Medical institutu Bayer pri Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla, a dijelom u prostorijama Kallosa. Hodnici su, međutim, bili potpuno prazni. Prazna je bila studentska kantina. Prazan je bio i pult za informacije.
Pred jednim kabinetom stajale su slamnate stolice, poput onih koje se mogu vidjeti u baštama kafića, i jedan sto. Sve je bilo nagurano na gomilu, kao da je sklonjeno da ne smeta. Kabineti su bili prazni.
Kantonalna inspekcija u Tuzli je od 6. jula 2020. do 7. februara 2024. godine ustanovi kao pravnom licu i rektoru kao odgovornom licu izrekla ukupno deset prekršajnih naloga. Izrečene su i upravne mjere, odnosno rješenja o otklanjanju nepravilnosti i nedostataka, a i po tom osnovu uslijedilo je još deset prekršajnih naloga.
Iz Kantonalne inspekcije naglašavali su da, kada semestar bude okončan, a nije realizovan propisani fond sati predavanja i vježbi, nemaju zakonsku mogućnost izricanja upravnih mjera. Ipak, o svim utvrđenim nepravilnostima izvještavali su Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona.
Univerzitet je, uprkos svemu, imao dozvolu za rad koju je izdala Agencija za visoko obrazovanje i osiguranje kvalitete Bosne i Hercegovine.
Među “predavačima” ugledni doktori medicine
Prema podacima sa internet stranice Univerziteta Kallos, tadašnji dekan Medicinskog fakulteta bio je kardiovaskularni hirurg Midhat Tabaković, ujedno i vanredni profesor Univerziteta u Tuzli, tada već u penziji. Među vanjskim saradnicima nalazili su se zaposlenici Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, uključujući Dilistu Piljić, Ervina Alibegovića, Amera Čustovića i Azijadu Beganlić. Na spisku profesora bio je i tadašnji direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona Denis Husić.
Ministarstvu obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona uputila sam pitanja da li Evropski univerzitet Kallos posjeduje građevinsku i upotrebnu dozvolu i, ukoliko ih posjeduje, zbog čega je građevinska inspekcija naznačila da je riječ o zatvorenom gradilištu. Zanimalo me i da li Univerzitet zadovoljava zakonski minimum za izvođenje nastave na sedam fakulteta i dvadeset četiri studijska smjera, kao i gdje se nalazi nastavna baza za studente Medicinskog fakulteta i Fakulteta zdravstvenih nauka.
Pomoćnica ministra Alisa Memić odgovorila je da na ta pitanja u tom trenutku ne može dati odgovor jer su sva tri bila u nadležnosti Komisije za provjeru ispunjenosti uvjeta za rad Evropskog univerziteta Kallos Tuzla, koju je ministar obrazovanja imenovao 25. marta 2024. godine.
Gdje se izvodi praktična nastava?
Nakon neuspješne posjete tadašnjem rektoru Kemalu Brkiću, pitanja sam poslala na službenu e-mail adresu Univerziteta. Zanimalo me koliko imaju studenata, gdje se izvodi praktična nastava za studente zdravstvenih nauka, sa kojim zdravstvenim i drugim ustanovama sarađuju. Odgovor nikada nije stigao.
Pisani odgovor dostavio je dekan Medicinskog fakulteta Midhat Tabaković. Tvrdio je da Univerzitet ima uslove za rad, programe međunarodne razmjene studenata i potvrdu da diplomanti Kallosa mogu aplicirati za odrađivanje kliničkog staža u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla. Naveo je i da se nastava na Medicinskom fakultetu redovno odvija u UKC-u Tuzla i prostorijama Univerziteta.
Nedugo potom v.d. direktor UKC-a Tuzla Šekib Umihanić rekao mi je da toj ustanovi nije produžen ugovor o saradnji sa Kallosom. Profesor doktor Elmir Jahić otišao je i korak dalje. Kazao mi je da takav ugovor sa klinikom
kojom rukovodi nikada nije ni postojao. Kontaktirala sam i vlasnika univerziteta Nedeljka Stankovića.
Ostavio je snažan utisak na mene, mada ne onakav kakav sam očekivala od čovjeka koji nosi akademske titule. U porukama koje smo razmjenjivali bilo je mnogo gramatičkih i pravopisnih grešaka. Kasnije ću saznati da je fakultet završio relativno kasno, a potom magistrirao i doktorirao. Na moja pitanja nije imao konkretne odgovore. Tvrdio je da nije znao da sam novinarka i da su sva dešavanja oko njegovog univerziteta dio šire urote ljudi iz Tuzlanskog kantona.
Tada sam, po preporuci advokata Mirnesa Ajanovića, pokušala ostvariti novi kontakt. U tom trenutku nisam znala da i njegovo obrazovanje potiče sa sličnih visokoškolskih ustanova, a da je posljednji ciklus studija završio upravo na Stankovićevom Evropskom univerzitetu Brčko Distrikt.
Tako je govorio Ajanović
Ajanović nije prihvatio prijedlog da zajedno pozovemo Stankovića. Nije želio komentarisati odluke Ministarstva obrazovanja, izrečene kazne zbog neodržavanja nastave niti uslove u kojima Univerzitet radi. Umjesto toga, uvjeravao me da su odluke Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona rezultat samovolje ministra Ahmeda Omerovića i premijera Irfana Halilagića.
Govorio je o mogućim hapšenjima, prijavama Obavještajno-sigurnosnoj agenciji, SIPA-i i tužilaštvima.
Istog dana sazvao je sjednicu Komisije za ljudska prava Gradskog vijeća Tuzla na kojoj se raspravljalo o Kallosu. Prema tvrdnjama pojedinih vijećnika, tražio je usvajanje zaključaka kojima bi se od pravosudnih institucija zahtijevalo reagovanje protiv Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona.
Bolji poznavatelji situacije kazali su mi da obratim pažnju na činjenicu da politička kampanja postaje glasnija od pravne borbe. Nije ostala ograničena samo na ministarstvo. Pritisci su se, prema informacijama do kojih sam
dolazila, prelijevali i na gradsku upravu, gdje su građevinski inspektori bili izloženi novim pritiscima.
U međuvremenu su se smjenjivale zabrane rada, sudske odluke i mjere osiguranja. Istovremeno je advokat putem društvenih mreža gotovo svakodnevno obavještavao javnost o procesnim radnjama predstavljajući ih kao vraćanje licence i poraz institucija kantona.
Trajna zabrana rada
Početkom 2025. godine iz Općinskog suda u Tuzli dobila sam informaciju da je pokrenuto jedanaest predmeta po tužbama Kallosa u kojima je tražena mjera osiguranja, odnosno odgađanje zabrane rada do okončanja postupaka.
Nakon što su pojedini sudije prvostepeno odbili zahtjeve za odgađanje zabrane rada, uslijedile su i pritužbe na njihov rad. Iz Općinskog suda su mi tada odgovorili:
– Trenutno su pred ovim sudom aktivna dva predmeta vezana za Evropski univerzitet ‘Kallos’. Sudije ovog suda su u svim predmetima, u kojima se kao stranka pojavljuje Evropski univerzitet ‘Kallos’ Tuzla, koji datiraju od početka novembra, poduzimali brojne procesne radnje.
Dodali su i da će Ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine odlučivati o pritužbama koje je Kallos podnio protiv određenih sudija.
Na kraju je zabrana rada ipak postala trajna.
Krajem 2025. godine Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona nije odustalo od svoje odluke.
U međuvremenu je Kallos selio iz jedne zgrade u drugu. Jedno vrijeme bio je smješten u Bosanskom kulturnom centru Tuzlanskog kantona, potom u hotelu, da bi se kasnije ponovo vratio u svoje prostorije.
Ali priča tu nije završavala. Naprotiv, tek tada je počela otkrivati svoje mnogo šire razmjere.
Stevo Škrbić – od policajca do zamjenika direktora Agencije za visoko obrazovanje
Iza Kallosa sam sve češće nailazila na isto ime – Nedeljko Stanković. Dok su se pred ministarstvima, inspekcijama i sudovima vodile bitke oko rada njegovih univerziteta, Stanković je godinama sjedio i u Upravnom odboru Agencije za visoko obrazovanje i osiguranje kvalitete Bosne i Hercegovine.
Profesori koji su također bili članovi Upravnog odbora nisu bili raspoloženi da govore o njemu.
Međutim, jedna činjenica bila je teško zanemariva. Na Stankovićevim univerzitetima bio je angažovan Stevo Škrbić, zamjenik direktora Agencije za visoko obrazovanje i osiguranje kvalitete BiH. Nekadašnji policijski službenik MUP-a Republike Srpske, čovjek koji se godinama bavio pitanjima sigurnosti, istovremeno je bio dio sistema koji je trebao nadzirati kvalitet visokog obrazovanja i dio sistema koji je od tog obrazovanja živio.
Šta je bilo nakon saslušanja?
Početkom 2026. godine, nakon upita koji sam uputila Komisiji za borbu protiv korupcije Parlamenta Bosne i Hercegovine, pozvana sam na saslušanje.
Nakon brojnih konsultacija sa kolegama i ljudima kojima vjerujem, odlučila sam otići. Godinama sam pratila ovu temu. Imala sam dokumente, službene odgovore, inspekcijske nalaze i vlastita zapažanja sa terena. Na saslušanju sam pokušala hronološki složiti ono što sam godinama gledala i bilježila.
Nedugo nakon emitovanja tog svjedočenja uslijedio je možda i najžešći javni napad koji sam doživjela tokom rada na ovoj temi. Traje i danas.
Rektorka Kallosa Anka Bulatović pisala je Ko0misiji tvrdeći da učestvujem u protjerivanju Srba iz Tuzlanskog kantona. Nazivala me radnicom trafike, dovodila u vezu sa nacionalizmom i političkim obračunima. O radu univerziteta kojim je rukovodila nije napisala gotovo ništa.
S druge strane, advokat, gradski vijećnik i predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović sedmicama je putem svojih internet stranica i društvenih mreža pisao o mojoj navodnoj političkoj motivisanosti. Objavljivao je montirane dijelove videosnimaka, izvlačio pojedine izjave iz konteksta i u cijelu priču uvlačio članove moje porodice. Ponovo je tema bila sve osim onoga čime sam se bavila. Nije govorio o nastavi, studentima, profesorima, diplomama.
I on i rektorka dobili su priliku da svoja stanovišta iznesu i pred istom Komisijom gdje sam i ja saslušana. Pred javnosti. Nisu je iskoristili.
Brčko – ista priča, drugo pakovanje
Onda sam otišla u Brčko. Prva adresa bila je Privredna akademija. U istoj zgradi nalazili su se autoškola, kafana, poliklinika i fakulteti. Takav spoj djelovao je gotovo nadrealno.
Druga adresa bio je Internacionalni univerzitet Brčko Distrikt, jedna od ustanova koje su se pominjale u aferi „Klaster“, zbog koje je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu. Suvlasništvo federalnog zastupnika iz Demokratske fronte Mirze Čelika. Univerzitet se nalazio u prizemlju stambene zgrade.
Treća adresa bio je Evropski univerzitet Brčko Distrikt. Ponovo Stanković.
U međuvremenu je izgrađena nova zgrada. Promijenjen je vizuelni identitet. Naziv ustanove više nije bio istaknut na bosanskom jeziku nego na engleskom. Ali ono što sam vidjela bilo je poznato. Prazni parkinzi. Radni dan. Nema studenata. Nema gužve. Nema živosti koja prati univerzitetske kampuse. Tek poneki administrativni radnik.
Pozvala sam šefa Odjela za obrazovanje Brčko Distrikta. Tu funkciju obavljao je Senad Osmanović, ujedno član Etičkog odbora SDA BiH. Odgovori koje sam dobila bili su kratki i neodređeni. Nije znao imaju li univerziteti saradnju sa zdravstvenim ustanovama. Nije znao gdje se u pojedinim slučajevima izvodi praktična nastava.
Nije znao odgovoriti na niz pitanja koja su se činila elementarnim za osobu koja rukovodi sektorom obrazovanja.
Kasnije sam saznala da je protiv njega svojevremeno vođen postupak zbog navodnog krivotvorenja službene isprave tokom regulisanja radnopravnog statusa nakon isteka mandata šefa odjela. Tužilaštvo je tvrdilo da je, umjesto na ranije radno mjesto nastavnika, raspoređen na funkciju šefa pododjela. Osnovni sud Brčko Distrikta oslobodio ga je tih optužbi.
No, ono što je meni ostalo važnije od samog sudskog postupka bilo je nešto drugo. Čovjek zadužen za oblast obrazovanja nije imao odgovore na pitanja o univerzitetima koji su radili pod njegovim nadzorom.
U Goraždu međunarodna sramota
Ako je Brčko djelovalo čudno, onda je Goražde djelovalo poražavajuće.
Tu više nije bilo riječi samo o sumnjama, inspekcijskim nalazima ili sporovima između institucija. Tu je već postojala međunarodna sramota. Priča o prodaji diploma odavno je prešla granice Bosne i Hercegovine.
Italijanske institucije reagovale su nakon navoda da su njihovi državljani dovođeni u zabludu i da su im izdavane sporne diplome.
U Ministarstvu obrazovanja Bosansko-podrinjskog kantona objasnili su mi da su dva puta zabranjivali rad Internacionalnom univerzitetu u Goraždu. Dva puta. I oba puta lokalni sud vraćao je dozvolu za rad.
Istovremeno je istraga najviših policijskih i pravosudnih institucija u zemlji rezultirala optužnicom
Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Sistemski problem
Dok sam slagala sve te priče – Maline, Tuzlu, Brčko i Goražde – postajalo je jasno da problem nije lokalni.
Nije bio ni kantonalni. Bio je sistemski.
Jer rad svih tih ustanova, u različitim fazama njihovog postojanja, regulisala je ili odobravala Agencija
za visoko obrazovanje i osiguranje kvalitete Bosne i Hercegovine.
Kada sam pokušala dobiti odgovore od direktora Agencije Enesa Hašića, odgovornost je uglavnom
prebacivana na lokalne obrazovne vlasti.
Istovremeno, tvrdilo se da Agencija nije upoznata sa činjenicom da njen zamjenik radi kao nastavni kadar na univerzitetima koji se suočavaju sa problemima licenci, akreditacija i zakonitosti rada.
Što sam više razgovarala sa ljudima iz sistema, sve sam češće imala isti osjećaj. Kada nešto funkcioniše, svi su nadležni. Kada nastane problem, više nije nadležan niko.
Studenti ni jednog od ovih univerziteta nikada nisu dobili jasno upozorenje da bi jednog dana mogli imati problema sa validnošću svojih diploma.
Niko ih nije zaustavio. Niko im nije rekao da provjere. Niko im nije objasnio rizike. A kada ih takva nevolja na kraju sustigne, kada pokušaju nostrifikovati diplomu, zaposliti se ili nastaviti školovanje, tek tada shvate da svi oni koji su godinama izdavali dozvole, potpisivali rješenja, vršili nadzore i davali saglasnosti odjednom imaju isti odgovor:
Nisu nadležni. Tada postane jasno da su desetine hiljada maraka, godine studiranja, ispiti i očekivanja možda završili tamo gdje završava previše stvari u Bosni i Hercegovini – između institucija koje jedna na drugu
prebacuju odgovornost.
