Nevakcinisani su prijetnja za onih 5% koji iz objektivnih razloga ne mogu biti vakcinisani jer imaju određene privremene ili trajne kontraindikacije za primanje MRP vakcine. Ovo znači da mi sa tih 95% vakcinisanih štitimo sve one koji privremeno ili trajno ne mogu biti vakcinisani. Pa uostalom bilo gdje u svijetu se pali alarm kad procijepljenost padne ispod 95% i poduzimaju se sve mjere da se djeca vakcinišu
Piše: R.Čengić
Od oko 3.200 djece koja pripadaju Domu zdravlja Doboj u Republici Srpskoj između 85 i 95 posto djece je redovno vakcinisano. Ovaj Dom zdravlja zapošljava četiri pedijatra, a Slaven Krajina je rukovodilac Službe za pedijatriju. Krajina je specijalizirao pedijatriju u Banjaluci i pohađao brojne edukacije van Bosne i Hercegovine. Ima tri kćeri i sve su redovno vakcinisane, kao i djeca njegovog brata.
INTERVIEW: Kako ste postigli tako visok procenat vakcinisane djece?
KRAJINA: Trebamo biti oprezni kada iznosimo podatke za prvu i drugu dozu MRP-vakcine, odnosno treba ih jasno navesti po godinama. U posljednjih pet godina imamo zaista sjajan obuhvat djece vakcinacijom, pa mogu reći i za posljednju dekadu, a mi smo samo krenuli utabanim stazama. Razlog za to je naše ogromno zalaganje, i svih ljekara i svih sestara u Domu zdravlja. Za uspješnu vakcinaciju morate imati dobar tim ljudi uključujući i dom zdravlja i bolnicu u kom svi imaju jedinstven i jasan stav da je vakcinacija jedno od najvećih dostignuća savremene medicine. Godine 2019. je procijepljenost bila čak 97% djece što je iznad onih preporučenih 95%, 2020 je prvu dozu MRP primilo 96% djece, ali smo naredne dvije godine imali neznatan pad na 94%, što je opet zavidan procenat ako uzmemo činjenicu da pojedini veliki gradovi nemaju procijepljenost ni 20%. Lagani pad smo imali nakon COVID-a, ali s tim se suočio cijeli svijet i za taj period nam je prosjek 88%, ali ćemo se truditi da opet budemo iznad 95%. Takav obuhvat vakcinacije štiti djecu i to se najbolje pokazalo u još uvijek aktuelnoj epidemiji morbila ili malih boginja koja se pojavila krajem prošle, odnosno početkom ove godine.Mi smo bili okruženi morbilima, kao u jednom loncu, jer je oko nas buktalo na području Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona koji su bilježili jako veliki broj oboljelih, imali su i dva smrtna slučaja, dva dječaka ako se ne varam. U to doba kod nas je registrovano do pet oboljelih od morbila što je zaista mali broj. Ta oboljela djeca su bila isključivo nevakcinisana djeca, mislim da je njih četvero bilo iz romske populacije i bilo je jedno dijete iz dijela Doboja u Federaciji BiH koje se liječi kod nas i koje nije bilo vakcinisao protiv morbila. Ono što je stvarno jako važno je da su djeca pukom srećom prošla dobro. Ako znamo da je naziv same bolesti male boginje jasno je da to nije nimalo bezazlena bolest jer može izazvati teške komplikacije s plućima, dehidraciju, proljev, upale mozga i sve do smrtnog ishoda – ova dječica su zaista prošla dobro. Ono što je zanimljivo: jedan dječak iz romske porodice, koji je najmlađi u porodici, i jedini nevakcinisan, išao je svo vrijeme u školu. U njegovom razredu su sva djeca vakcinisana i što je paradoks – on je išao u školu dok bolest nije prepoznata, dok se nisu javili ljekaru i nikog nije zarazio. Tada smo zapravo vidjeli da nas morbile nisu značajnije dotakle jer smo imali zaista dobar obuhvat vakcinacije, a to je najbolji pokazatelj da vakcina zaista radi, da štiti od malih boginja, odnosno morbila.
Zlatno pravilo
INTERVIEW: Pretpostavljam da je taj visoki procenat vakcinisane djece ipak rezultat vašeg rada, razgovora s roditeljima i slično, ali srećete li često roditelje koji odbijaju vakcinu i na koji način razgovarate s njima, šta im kažete?
KRAJINA: Nije jednostavno. Zaista nije jednostavno, traži mnogo truda, mnogo razgovora, zalaganja, resursa, pozivanje čak i nekoliko puta na razgovor. Ali procenat vakcinisane djece govori da mi ipak imamo mali broj roditelja koji ne želi vakcinaisati djecu. Imamo onih koji vakcinišu djecu sve do MRP-vakcine i tu stanu, a imate one koji odbijaju sve, ali takvih je jako malo, možda ih možemo nabrojati na prste jedne ruke. Ove što odbijaju MRP jednostavno stavljate na crvenu listu i s njima nemate šta da razgovarate. Možete objasniti jednom ili dva puta, tri puta, ali ih ne možete natjerati i sve poslije toga gubi smisao. Tu bi trebalo da uskoči država jer je vakcinacija u BiH zakonom propisana i obavezna je. Najviše energiju nekako oduzimaju pacijenti koji su na tom semaforu od zelenog do crvenog negdje u sredini, narandžasti, koji ne mogu da se odluče i s njima zapravo treba raditi. Zlatno pravilo koje vrijedi u tim slučajevima je ako je neko došao do dispanzera taj je već na putu da vakciniše dijete, samo se još nije odlučio. No sam dolazak do dispanzera znači da vaga i onda smo mi tu da im kao profesionalci jasno predstavimo sve činjenice o vakcini, korist od vakcinacije, ali i da ukažemo šta se može desiti ako ne vakcinišu svoje dijete. To zaista zahtjeva mnogo rada i mnogo razgovora, ali nije teško jer znate da ste učinili dobro djelo i samim tim spasili dijete od mogućih teških posljedica, hendikepa i u najtežem slučaju smrtnog ishoda.
INTERVIEW: Kada je počela epidemija da li su roditelji bili više zainteresovani ili su više odbijali vakcinaciju – na koji način ste vi iskoristili ili koristite tu situaciju kada razgovarate s roditeljima iz tog narandžastog spektra?
KRAJINA: Na dobojskoj regiji nije proglašena epidemija morbila zato što mi nismo imali broj pacijenata potreban da je proglasimo, ali je epidemija proglašena u Bijeljini i Banja Luci koje su imale pozamašan broj oboljelih. U razgovoru s kolegama iz Bijeljine sam vidio kako smo mi dobro prošli jer kolege govore da su ispočetka to bili pacijenti koji su imali samo lagano povišenu temperaturu, do 38 koja je poslije i po nekoliko dana rasla do 40 stepeni. Kasnije se javio veliki broj pacijenta koji su imali bronhopneumoniju, a tu se stvar već prilično komplikuje jer ako dijete vratite kući – izazivate određeni rizik za liječenje, a ako ga uputite u bolnicu pravite rizik da zarazite sve one koji iz opravdanih razloga nisu mogli biti vakcinisani. Svaka bolest, posebno epidemija ili pandemija, kako god želite, izaziva određeni strah i to je normalno i ljudi se prvobitno prepadnu i onda požure da vakcinišu djecu i taj trend treba iskoristiti pozitivno na način da vakcinišemo djecu svih onih koji su se dvoumili ili bili na granici, nisu željeli. No oni koji su jasno odbijali i koji ne žele – oni nisu došli ni tada, možda po neko jeste, ali oni koji ne žele – oni ne žele. No moram da naglasim da je naš obuhvat vakcinacijom veliki i zahvaljujući podršci lokalne zajednice koja je stvarno bitna jer pojedinac ne može sam uraditi mnogo. Mi smo recimo imali jak support našeg Doma zdravlja – imamo četiri pedijatra i svaki roditelj može da izabere ljekara za svoje dijete s tim da bi timovi trebali biti odgovorni za podjednak broj pacijenata. Radimo na način da se pregledi zakazuju osim kada se radi o hitnim slučajevima. Osim toga Dom zdravlja je obezbijedio odvojene prostore za bolesnu i za zdravu djecu i posebne ulaze da bi se izbjeglo miješanje kako bi spriječili prenos bolesti ukoliko se djeca duže zadrže u čekaonici. Lično sam se zalagao za to kad sam se vratio sa specijalizacijom je bilo nonsens da dijete koji ima vodene ospice sjedi pored zdravog novorođenčeta. To se u koroni pokazalo potpuno ispravnim konceptom. Uz to stvarno imamo sreću da uvijek imamo jednog ljekara u zoni za zdravu djecu zbog čega nemamo većeg zadržavanja pacijenata, a ni velikog pritiska na ljekare. Uz to smo imali posebnu podršku javnih vrtića koji su odbijali da upišu djecu koja nisu vakcinisana jer vakcina je zakonom propisana obaveza. Sjajna direktorica našeg gradskog vrtića jednostavno nije dopuštala upis djeca i tako smo podigli pozitivni trend u vakcinaciji.
Kad se pale alarmi
INTERVIEW: Kako ste pridobili javnu ustanovu koja održava vrtiće?
KRAJINA: Vakcina je obaveza jasno definisana zakonom i onaj ko se ponaša suprotno tome – krši zakon. Dakle, ona može da primi dijete koje nije vakcinisano, ali tu će se vremenom razviti problem jer će se naći u situaciji da neko od roditelja tuži ustanovu koja je pustila da nevakcinisano dijete boravi u kolektivu. To nije stvar samo s vrtićima, nego i sa školama – ne možete da upišete dijete u prvi razred ako nije uredno vakcinisano jer je to prijetnja, neko će vas prijaviti jer su nevakcinisani prijetnja za onih 5% koji iz objektivnih razloga ne mogu biti vakcinisani jer imaju određene privremene ili trajne kontraindikacije za primanje MRP vakcine. Ovo znači da mi sa tih 95% vakcinisanih štitimo sve one koji privremeno ili trajno ne mogu biti vakcinisani. Pa uostalom bilo gdje u svijetu se pali alarm kad procijepljenost padne ispod 95% i poduzimaju se sve mjere da se djeca vakcinišu. Dakle nema tu puno filozofije.
INTERVIEW: Više puta ste pomenuli otpor prema MRP-vakcini – zašto je otpor prema toj vakcini veći nego prema drugim?
KRAJINA: Ta priča se zakolutala s jednom manjkavom, metodološki loše postavljenom i krivotvorenom studijom koju je sproveo Andrew Wakefield, ljekar i dječiji hirurg koji je radio kao gastroenterolog u Londonu. Ta studija se smatra jednom od najvećih prevara savremene medicine u posljednjih 100 godina. On je, nažalost, iskoristio 12 djece koja su i prije i nakon primanja vakcina imali uvećane limfne čvorove u crijevima i tvrdio da postoji veza između MRP vakcine i nastanka upala u crijevima. Kasnije se saznalo da je ta studija bila plaćena i da je bila u sukobu interesa, ali je prije toga bila objavljena u prestižnom časopisu The Lancet i kasnije je bila povučena što je bilo jedini slučaj povlačenja neke studije od osnivanja tog časopisa. Wakefielda je razotkrio novinar koji je išao od roditelja do roditelja i uzimao jasne anamnestičke podatke u kojim su se roditelji izjasnili da su neka djeca i prije primanja vakcine imala zapaljenja crijeva. Onda je pronađeno da je on dobio oko pola miliona funti i da je to zapravo najveća prevara koja je nažalost obmanula cijeli svijet. Da se razumijemo – studije mogu biti provedene na malom broju učesnika, čak i na jednom ako je bolest zaista rijetka, ali mi znamo da je autizam oboljenje koje ima globalni trend, odnosno zastupljeno je svugdje u svijetu i to nije mali broj pacijenata. Nakon toga su urađene mnoge retrospektivne studije na velikom broju pacijenata koje nisu dokazale jasnu vezu između autizma i MRP-vakcine. Primjera radi Japan je nakon te lažne studije obustavio vakcinaciju MRP-vakcinom, ali su imali isti trend pojave autizma čime je dokazano da autizam apsolutno nema nikakve veze sa MRP-vakcinom. Međutim ima ta sjajna izreka koja kaže da dok istina obuje cipele, laž tri puta obiđe svijet i to je to – iako je cijeli svijet tu studiju stavio ad acta, mi se još uvijek borimo protiv neistina, dezinformacija i medicinom neutemeljenih činjenica.
Pitanje za kolege
INTERVIEW: Kako objašnjavate činjenicu da je kod nekih ljudi i dalje veći uticaj te studije koja je naučno pobijena i povučena iz javnog prostora u odnosu na podatak da su vakcine tokom zadnjih 50 godina spasile život više od 150 miliona djece?
KRAJINA: Ne znam. Mislim da bi to trebalo pitati nekoga ko ima loš obuhvat vakcinacijom. Meni nije jasno kako pojedini gradovi imaju loš obuhvat – ja mislim da veliki ili dobar obuhvat zavisi od pedijatra i od njegovog zalaganja i od njegovog truda da roditeljima objasni dobrobit svake vakcine. Njih treba pitati zašto roditelji odbijaju vakcinu. I ja sam imao pacijente i to ljude koje lično poznajem koji kažu da njihovo dijete neće dobiti vakcinu jer oni to ne žele i ja pitam zašto jer su stariju djecu već vakcinisali, a oni navode informacije i razloge i ja kažem da to nije tačno, pozovem ih da malo razmisle, kažem da ću im odgovoriti na sve njihove nedoumice i malo po malo, možda već naredni mjesec oni vakcinišu dijete. Dakle ja mislim da mi ne možemo kriviti samo antivakcinacijske lobije i ja ga u svom gradu zaista ne vidim, a to dokazuju ovi brojevi i zato mislim da je pitanje o lošem obuhvatu i različitim uticajima pitanje za kolege koji imaju loš obuhvat vakcinacijom.
INTERVIEW: Da li se dovoljno govori o tome koliki rizik nevakcinisana djeca predstavljaju za odrasle koji nisu vakcinisani jer u doba kada su bili djeca iz raznih razloga nisu mogli primiti vakcinu iako su, prema dostupnim informacijama, prije 50-ak godina kombiji s pedijatrima i vakcinama dolazili u svaku ulicu i kuću?
KRAJINA: To ja najbolje vidim sada preko pacijenata koji mi dolaze iz federalnog dijela i čiji roditelji nisu vakcinisani. Roditelji su možda ratna ili poratna generacija djece kada jednostavno nije bilo MRP-vakcine ili iz nekog drugog razloga nisu vakcinisani. Oni sami dođu i kažu da su imali morbile ili da ih imaju. Imali smo jednu majku koja je 1993. godište i njeno dvoje djece je imalo morbile, pa je bila zaražena i ona. Morbile je u kuću donijela njena kćerkica koja je bila na liječenju u UKC Tuzla gdje je liječena od enteroviroze, znači crijevne infekcije, sasvim druge bolesti, ali je pokupila morbile i donijela ih u kuću. To je recimo slučaj koji pokazuje koliki je rizik za sve oko djeteta koje nije vakcinisano. I zaista mislim da je jako važno da oni koji ne znaju da li su vakcinisani ili nisu iz bilo kog razloga treba da znaju da mogu i treba da se vakcinišu. Oni mogu dobiti istu vakcinu koju i djeca i biti potpuno zaštićeni od morbila. Recimo ja nisam bio siguran da li sam vakcinisan redovno i kada se pojavila epidemija morbila uradio sam test na antitijela i pokazalo se da ih imam dosta, što znači da jesam i da ta vakcina koju sam dobio osamdesetih godina apsolutno štiti i djeluje i dan danas.
INTERVIEW: U posljednje vrijeme mnogo govorimo o velikom kašlju i zaušnjacima kao bolestima za koje smo vjerovali da ih više nema, ali se one vraćaju. Kako to komentarišete?
KRAJINA: Što se tiče velikog kašlja – nije istina da ga nema, mi sporadično tokom cijele godine imamo po neki slučaj, ali se događa da simptomi nisu tipični i ne prepoznajemo bolest odmah. Kada smo imali epidemiju hripavca ili velikog kašlja digla se velika panika kao otkud nam odjednom, ali to nije tačno.
Velikog kašlja imamo stalno i to je jedna prilično opasna bolesti koja je, nažalost, u Bosni i Hercegovini u proteklih godinu dana odnijela pet života. Riječ je o manjoj djeci, dojenčadi, i jednom djetetu između treće i četvrte godine života koje nije bilo vakcinisano. U ovom slučaju vakcina ili preležana bolest ne daje trajni imunitet, nego štite tokom perioda između pet i sedam godina nakon čega imate mogućnost da se opet zarazite velikim kašljima. Ono što je tipično za veliki kašalj jeste sezonska varijacija i obično se javlja tokom ljeta, ali ove godine je bio stalno prisutan, tokom cijele godine. Najrizičnije skupine su stariji od 20 godina, oni od 30 i stariji jer su donekle izgubili zaštitu i oni su jako dobri za prenošenje infekcije, posebno unutar domaćinstva i kod novorođenčeta. Problem je što smo mi narod koji trči da vidi novorođenče, pljuckamo okolo da otjeramo zlo i širimo infekciju. Jedan sjajni profesor iz Novog Sada je pričao o dva smrtna slučaja novorođenčadi – u jednom slučaju je prinosnik bila majka, a u drugom djed od 60-ak godina koji je došao da vidi novorođenče, a imamo je neki blagi povremeni kašalj, ništa od tipične kliničke slike. Analiza nakon smrti novorođenčeta je pokazala da deda bio taj koji je donio infekciju. Trudnice bi trebale dobiti vakcinu protiv velikog kašlja, najbolje u trećem trimestru trudnoće, odnosno pred porod, jer tako prenose antitijela na svoje dijete i štite ga u prvim mjesecima života dok ne bude sposobno da samo primi vakcinu. Osim toga ako putujete u, recimo, Australiju – traže vam da pokažete da ste u proteklih pet godina vakcinisani isključivo protiv velikog kašlja ili pertusisa da ne prenose infekciju. Sjajne studije koje dolaze iz Francuske kažu da preko 80%, pa čak i 85% slučajeva zaraze velikim kašljem djece u dojenačkom periodu donose oni koji ih njeguju i zbog toga se u Francuskoj zagovara da svi koji njeguju djecu, pa i majke, budu vakcinisani. Mi smo imali jedno dijete iz Dervente koje je primljeno s blagim kašljem, ali je završilo na intenzivnoj njezi u Banjaluci. Preživjelo je ali sa teškim posljedica po centralni nervni sistem, a veliki kašalj su mu donijeli iz škole braća i sestre koji nisu bili vakcinisani.
INTERVIEW: Koliki je obuhvat novorođenčadi vakcinama koje trebaju dobiti odmah po rođenju?
KRAJINA: Gotovo 100 posto jer to radimo po automatizmu, nema tu velikog otpora, to su BSŽ i HPV vakcine. Izuzetak su roditelji koji pred porod kažu da ne žele vakcinu.
INTERVIEW: U posljednje vrijeme se često priča o pentaxim ili petovalentnoj vakcini i vakcini protiv raka grlića maternice – kakav je vaš stav prema njima?
KRAJINA: Najbolji kratak odgovor je da sam ja sve svoje ukućane vakcinisao tim vakcinama. Imam tri kćerke i sve su vakcinisane po kalendaru. Srednja, Iva, ima tešku alergiju na orašide, a to su orah, lješnjak i kikiriki, dok je jaje prerasla, a mlijeko je u prerastanju, ali je dobila sve vakcine po kalendaru. Najmlađa je stalno u nekoj virozi i ne mogu je nikako stići vakcinisati protiv MRP-a, ali čim se to smiri vakcinisaćemo je i tom petovalentnom vakcinom koju pominjete koja štiti od difterije, tetanusa, velikog kašlja, dječije paralize i hemofilusa influence. Ta vakcina od 1.1.2025. godine u FBiH postaje obavezna. Najstariju kćerku Milu ću, čim napuni 12 godina, vakcinisati protiv HPV-infekcije. Ta infekcija nosi visok rizik od zaraze koja opet nosi rizik od nastanka raka grlića maternice. Vakcinom protiv HPV-infekcije sam vakcinisao bratovu kćer koja je, kada smo tek dobili vakcinu, bila u uzrastu za besplatnu vakcinaciju, primila je obje doze i sve je prošlo OK. Te vakcina ne nose nikakav rizik, a zemlje koje su vakcinisale veliki broj djevojčica imaju veliki pad broja oboljelih od raka grlića maternice s tim da ona ne štiti samo od toga, nego i od kondiloma, anorektalnih kondiloma, infekcije oralnog područja i karcinoma laringsa ili grkljana i jako je bitna.
Petovalentna vakcina
INTERVIEW: Možete li samo još pojasniti tu obaveznost vakcine u FBiH?
KRAJINA: Od 1.1. 2025. godine u FBiH postaje obavezna petovalentna vakcina protiv pneumokoka koja štiti od streptokoka-pneumonije koja je jedna od najčešćih uzročnika upale srednjeg uha, pneumonije, odnosno upale pluća, upale mozga, sepse… Daje se u uzrastu od dojenačkog perioda, zajedno sa pentaxim-vakcinom, ali se daje u različite ekstremitete, različite ruke ili noge, ili u isto područje u razmaku od dva santimetra, u istoj posjeti pedijatru i može se davati sa dva, četiri ili šest mjeseci, zavisno od nacionalnog programa, a revakcinacija s godinu dana. U Njemačkoj je daju već 20 godina, u Srbiji i Hrvatskoj sedam godina i to su sasvim sigurne vakcine. U FBiH će je primiti sva djeca, a u RS očekujemo da uskoro postane obavezna. Do tada je ima, ali se plaća, no i pored toga imamo odličan odaziv.
Tekst je nastao u okviru projekta “Sva djeca imaju pravo na siguran život – vakcinacija danas!” koji provodi Fondacija INFOHOUSE u partnerstvu sa UNICEF-om, a koji finansira Evropska unija. Stavovi izneseni u intervjuu ne odražavaju obavezno stavove UNICEF-a ili Evropske unije.
