Gordana Katana: BiH i Evropska unija – dva su svijeta udaljena

Koncem decembra potpuno ispod radara prošla je vijest da Federacija BiH radi na pripremi zakona o ograničavanju  količina  proizvedenih alkoholnih pića po domaćinstvu. Riječ je o usklađivanju zakona s direktivama Evropske unije na koje se BiH obavezala koje država kao aplikant za članstvo treba ispuniti.

U Republici Srpskoj za sada se o tom zakonu ne govori, ali je sasvim izvjesno da se neće dugo čekati na njegovo donošenje. Proizvesti „samo“ 50 litara rakije ili vina, smatraju domaćini širom BiH udar je na tradiciju. I u tome su složni i Zoran Papić iz Trševina kod Višegrada i Ivo Šimunović iz Šibenica u okolini Jajca.

Slažu da „ Bosna i Hercegovina treba postati dio Evrope, ali se pitaju da li je najvažnije pri tom da se „kreće od repa, a ne glave“?

E sada ima i ona druga strana, pa bi se moglo konstatovati dobro je da u državi bilo ko čini bilo šta kada su u pitanju uvjeti koji se moraju ispuniti kako bi BiH konačno otvorila pristupne pregovore za članstvo u Evropskoj uniji.

U februaru 2021. godine navršit će se šest godina od podnošenja BiH formalnog zahtjeva za članstvo u Evropskoj uniji. Od tada i teče proces u kojem se prvo čekalo da Evropska komisija pripremi avis, odnosno mišljenje o sposobnosti i spremnosti naše države za članstvo u EU. A to je značilo i odgovor na upitnik koji sadrži 3897 pitanja, koji daje pregled političkog, pravnog, ekonomskog i administrativnog sistema države. BiH , odnosno njenim institucijama, trebalo je pune tri godine da ga dostave tražene odgovore.

Teorija i praksa

I nikoga, nažalost, to ne čudi. Kao što nikoga ne čudi i što smo država na samom repu procesa pridruživanja porodici evropskih država. Jer, teoretski godinama se politički lideri javno i formalno zalažu za članstvo BiH u Evropskoj uniji. Usta su im puna spremnosti da implementiraju njenu pravnu stečevinu, te da se njih pita i na riječ im se vjeruje  već bi se pripremalo i prigodno slavlje za novu državu članicu.

Teoretski, ponavljamo, to je tako. U praksi, što vrijeme više prolazi od Evrope smo sve dalje. Mada je Hrvatska nakon što je postala punopravna članica EU svoju pravnu stečevinu ustupila BiH, biće da niko nije pročitao nijednu stranicu od tih dokumenata. I sve to uz pravdanje da je „situacija u BiH drugačija u odnosu na ostale države , zbog složenosti njenog unutrašnjeg ustrojstva“.

Tako „složeno unutrašnje ustrojstvo“ postaje svojevrstan alibi da se usklađivanje zakonodavstva  sa stečevinom EU odugovlači do u beskraj. Jer, za bilo kakav pomak potrebno je formirati radne grupe i komisije, utvrditi entitetske , nacionalne i stranačke balanse. I pričati, pregovarati, odmjeravati šta je čija nadležnos, vagatit ko time gubi, a ko dobija.. Istina je da BiH nema nadležnost u nizu oblasti koje će se morati uskladiti sa standardima Evropske unije, ali je naprosto u najmanju ruku nelagodno, kada se iz entiteta  Republika Srpska, od ljudi koji sebe drže za ozbiljne političare, čuju izjave da „ Evropska unija treba da ima razumijevanje za specifičnosti BiH“.

Ali kako vrijeme odmiče na članstvu u Uniji u našoj zemlji osim što se jedva šta i radi sve se manje i govori. Posebno u političkim krugovima na kojima je i ključna odgovornost.

Razlog je zapravo jednostavan. Biti dio demokratskog, uljuđenog svijeta znači graditi državu na temeljima, u najširem smislu te riječi  ,vladavine prava. Što znači  da nije dovoljno imati samo zakone nego ih i provoditi. Što znači da su svi građani pred zakonom jednaki. Što znači stajanje u kraj korupciji, nepotizmu…

Jer upravo se onog  trenutka kada se pregovori o članstvu otvore, posebna pažnja usmjerava na poglavlja 23 i 24 koja se odnose na pravosuđe i osnovna prava i pravdu, slobodu i bezbjednost jer su to pitanja i oblasti koje su građanima najvažnija.

Preduvjet za to prije svega je nezavisno pravosuđe. Koje je u BiH, ovakvoj kakva sada jeste, tek misaona imenica. I u kojoj su od vrha do dna ljestvice javni tužitelji i sudije u velikoj mjeri politički poslušnici koji štite interese moćnika iz vlasti ili onih koji su toj vlasti uz skute. Onaj  dio nositelja pravosudnih funkcija koji se vlasti nije povinovao još je u težoj situaciji, jer u BiH sudske odluke umjesto da se provode, se uvijek i iznova propituju. U slučajevima kada nisu po volji „našeg naroda“ ili „naših političara“. A uvijek je neko „naš“ po toj logici zakinut.

Otuda su postale normalne scene protesta  pred Sudom BiH kada se izriču presude za ratne zločine „našim ljudima, rodoljubima/ domoljubima“. Kao što je normalno da  pod motom presumpcije nevinosti visoki nositelji izvršne i zakonodavne vlasti nastavljaju obnašati svoje funkcije i kada im se sudi za koruptivne afere teške stotine miliona maraka u kojima se nije prezalo ni od ugrožavanja ljudskih života, kakao se to potvrdilo u jeku pandemije.

Zato se o članstvu BiH u Evropskoj uniji sve manje govori. Jer u državama u kojima ministri i premijeri podnose ostavke nakon što se otkrije i prvi trag koruptivne afere teško je razumjeti kako u BiH entitetski premijer može nakon afere s uvozom neispravnih respiratora nastaviti sjediti u svojoj fotelji. Ili kako je uopšte moguće da se u jeku pandemije direktor Instituta za javno zdravstvo RS i nekoliko ljudi iz iste stranačke kolone bogate na nabavci zaštitnih maski i odjela koja su čuvali živote i zdravlje zdravstvenih radnika koji su se u jeku pandemije svakodnevno borili za živote pacijenata oboljelih od COVID-a.

Ili kako je moguće da tri mjeseca Tužilaštvo Republike Srpske ne bilježi nikakve pomake u istrazi o aferi kisik. Ako ni zbog čega drugoga a ono da zbog stotina građana koji se pitaju da li su članovi njihovih obitelji preminuli od korona virusa ili zato što im je kao potpora u liječenju davan tehnički, umjesto medicinskog kisika.  I kako , makar iz moralnih razloga, ostavke nisu ponudili ministar zdravlja RS i direktor Univerzitetsko kliničkog centra Banjaluka.

O članstvu u Evropskoj uniji političari ne govore i zato što bi u pravnoj državi već odavno ubice Dženana Memića i Davida Dragičevića bile privedeni licu pravde. Jer u pravnoj državi ne bi njihovi očevi, prijatelji, građani ove zemlje pravdu zazivali na ulici već bi  je dobili tamo gdje se pravda dijeli – u sudnici. O Evropskoj uniji se ne govori i jer u pravnoj državi policija ne progoni građane koji traže pravdu već traga za počinicima krivičnih djela.

I na kraju, mada najvažnije. Ko je to u entitetu Republika Srpska spreman ozbiljno raditi na uspostavi pravne države kada tu državu drži mjesecima u blokadi zbog odluka bivšeg visokog predstavnika koji je nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kojima se sankcionira negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Kako, to je suštinsko pitanje, od tih i takvih političara očekivati da se zalažu za vladavinu prava?

Ne govori se o članstvu BiH u Evropskoj uniji i jer političari uvijek imaju „važnijeg posla“, a to je kontinuirano vođenje predizbornih kampanja. Za opšte ili lokalne izbore. A za pobjedu je prijeko potrebno mobilizirati „svoj narod“ ružeći ga od drugog naroda. Razumljivo, jer lakše je raspirivati nacionalizam, nego se baviti zakonodavstvom koje bi BiH učinilo stabilnom i uljuđenom državom . Državom koja bi privukla strane investitore, državom u kojoj bi radnici živjeli od svog rada, a ne tavorili već 26 godina na rubu siromaštva.

I kako stići do EU kada pojedine članice poput Mađarske svjesno podrivaju taj put. Stoga je i više nego cinično kada mađarski premijer ističe da BiH treba postati dio EU a istovremeno javno daje podršku separatističkoj politici Milorada Dodika. I kada Dodik i slični njemu sve više okreću glavu ka desničarskim vladama u Evropskoj uniji i grade bliske odnose sa takvim partijama u Austriji, Italiji…

Život je prekratak za čekanje

Istovremeno građane se ništa i ne pita. A najveći dio njih sa haosom u kojem živimo do te mjere  je pomiren da im ne pada napamet da je moć u njihovim rukama. I da mogu mijenjati stvari u svoju korist. Na izborima ili ulici.

Tako i dolazimo do poražavajućeg podatka, a nedavno ga je objavila Agencija za rad i zapošljavanje BiH da je za posljednjih šest godina zemlju napustilo pola miliona građana. Najveći broj njih danas su radnici i stanovnici neke od država Evropske unije. Bilo da su IT inženjeri, ljekari, medicinske sestre ili tek „bauštelci“, sobarice, radnice u praonicama rublja. Svi oni su bh neizvjesnost zamijenili državama koje im garantuju barem temeljnu pravnu, ekonomsku i socijalnu sigurnost. Da mogu prosperirati bilo da žive sami ili u tim državama podižu i školuju svoju djecu. Za njih je život bio prekratak da čekaju da BiH postane dio takvog, uređenog sistema.

Nama ostalim preostaje, barem sada kada se država rastače po šavovima da umjesto o Evropskoj uniji ponovo otvaramo pitanje hoćemo li krečiti ili pakovati kofere za neka nova izbjeglištva? Ili  da se pitamo da li je osnovni prioritet vlasti, a sve u duhu spremnosti na EU integracije,  Zoranu i Ivi s početka ovog teksta uvesti kvotu koliko će rakije naredne godine u svojoj avliji ispeći.

Prethodna vijest

Za kraj uspješne godine: Tekstovi koje ste najviše čitali tokom 2021.

Naredna vijest

RERS RS – a safe house for party cadres