Kako se snaći u medijskoj prašumi? Kome vjerovati? Da li uopće vjerovati medijima? Kako prepoznati laž, kako istinu, a kako manipulaciju? Kako to da znamo i čitati i pisati, većina govori najmanje jedan strani jezik, koristimo kompjuter, skrolamo po mobilnom, a ipak se ne možemo pohvaliti da smo medijski pismeni
Piše: Senka KURT
Medijska se pismenost uglavnom odnosi na našu sposobnost pristupa, analize, kreiranja medijskih sadržaja. Važna je to tema stoljeća u kojem živimo. S obzirom na veliki značaj medija i novih medijskih tehnologija u savremenom društvu, može se reći da nema pismenosti bez medijske pismenosti. Zato se među najvažnije koncepte medijske pismenosti ubrajaju pitanja autorstva i strukture medijskih poruka kao i kreativnih tehnika koje su korištene da bi se kreirali medijski tekstovi.
Također, važno je, kako bismo razumjeli koncept medijske pismenosti prepoznati ulogu publike, korisnika, te vrijednosti određenog medijskog sadržaja. Korisnik, bilo da je riječ o čitatelju, gledatelju, slušatelju mora znati kakvi su ciljevi i namjere onoga ko je kreirao konkretni medijski sadržaj.
Svako vidi ono što želi
Ljiljana Zurovac, radijska novinarka, nekadašnja direktorica Visoke škole novinarstva Media Plan, bivša izvršan direktorica Vijeća za štampu BiH smatra da je za publiku medijska pismenost dvostrana vještina: s jedne strane ona podrazumijeva tehnološku sposobnost pronalaženja kvalitetnih informacija i korištenja različitih alata koji su za to dostupni u digitalnom dobu.
– S druge strane, ona podrazumijeva pravilno tumačenje i analiziranje medijskih sadržaja – ističe Zurovac.
Pojašnjava da u širem smislu to znači razumijevati da je sve informacije koje dobijamo neko kreirao sa određenim ciljem i da medijske sadržaje, koji uključuju i oglašavanje, treba da posmatramo kroz tu prizmu, da se radi o nečijim kreacijama.
– Što se tiče novinara i medija, medijska pismenost je sposobnost kreiranja sadržaja koji određenu informaciju prenose publici jasno, tačno i profesionalno u skladu sa svojim novinarskim etičkim pravilima, tako da to publika može da shvati na primjeren i jasan način. Budući da je danas linija između publike i kreatora medijskih sadržaja sve tanja, medijsko opismenjavanje i jednih i drugih je neophodno – zaključuje Zurovac.
Na pitanje kako da u Bosni i Hercegovini promijenimo „običaje“, prema kojima se informacije uzimaju „zdravo za gotovo“, odnosno ovise o tome ko je šta rekao, Zurovac ističe:
– Pitanje medijske pismenosti ne znači saznavanje koliko postoji različitih tabora po kojima bi se mediji mogli podijeliti, već je pitanje individualne percepcije svake osobe koja nešto čita, gleda ili sluša. Tako da to nije pitanje podjele naroda, realiteta ili entiteta, već je individualno pitanje po principu – koliko ljudi, toliko ćudi. Jer svako vidi ono što želi da vidi i saznaje ono što želi da saznaje, u odnosu sa svojim svjetonazorima i željama, intelektualnim i obrazovnim nivoom.
I doktor komunikoloških nauka s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Vuk Vučetić ističe da je donošenje kvalitetnijih životnih, ali i političkih odluka direktno povezano sa kvalitetom informacija koje konzumiramo.
– Što su informacije i sadržaji kvalitetniji lakše ćemo donositi kvalitetnije odluke. Prema tome, veoma je važno, prije svega, da u šumi informacija i sadržaja kojoj živimo, znamo pronaći kvalitetne i vjerodostojne izvore informacija. Osim toga, dolazak do kvalitetnih izvora informacija je pogotovo bitno u eri online medija i velike količine lažnih, divljih portala, koji ne posjeduju impresum i koji kao takvi su uglavnom u službi širenja jeftine zabave, propagande… – navodi Vučetić, uz napomenu da u medijskoj stvarnosti danas dominiraju razni oblici političkih dezinformacija, fake i clickbait sadržaja, koji svakodnevno kontaminiraju javni prostor.
Ističe kako je sve popularnije tzv. političko trolovanje i botovanje koje se odigrava na društvenim mrežama.
– Sve zajedno doprinosi širenju govora mržnje i stvaranju negativnih uticaja po razvoj demokratije, ali u isto vrijeme utiče zbunjujuće na javnost. Nedovoljno medijski i informaciono pismeni pojedinci su lagan plijen ovakvih manipulacija. U tom smislu informaciono i medijsko opismenjavanje se zapravo predstavlja kao dio cjeloživotne “lične higijene” kojom se stvaraju bolji preduslovi za snalaženje u medijatizovanoj stvarnosti u kojoj živimo – ističe Vučetić.
Kad ga pitamo gdje je rješenje spremno odgovara:
– Rekao bih da je obrazovanje jedan od najboljih načina kako saznati i shvatiti šta su mediji i na koji način mediji funkcionišu, koja je njihova društvena uloga. Jedino obrazovana publika može biti kritična prema medijima, ali u isto vrijeme tražiti kvalitetnije sadržaje od medija. U isto vrijeme važno je da publika bude kritična i prema sebi i da shvati da je vrlo važno da na odgovoran način koriste nove tehnologije kada sami kreiraju sadržaje kako bi se čuo njihov glas. Uz slobode stiže i set drugih kompetencija i obaveza kao što su odgovornost, veći stepen tolerancije i razumijevanja prema drugim i drugačijim stavovima, mišljenjima, kulturama… , što je danas izuzetno slabo izraženo pogotovo u online prostoru.
I Zurovac ističe kako je medijska pismenost važna jer nas uči da na objektivan način sagledamo informacije iz različitih uglova i da donesemo što objektivniji sud, baziran na činjenicama a ne na onome čemu se mi nadamo ili što želimo da vidimo.
– Ovo je naročito važno u vremenu kada nam je na par klikova dostupno more netačnih informacija ili informacija koje su u skladu sa našom vizijom svijeta, što znači da isključuju druge uglove gledanja, tj. objektivnu sliku – dodaje.
Misli svojom glavom
Sjeća se da je dok je radila kao direktorica programa u Visokoj školi novinarstva Media Plan moto bio: “Slušaj svojim ušima, gledaj svojim očima, misli svojom glavom!”.
– To je bila uputa budućim novinarima, ali, u ovom novom vremenu, taj moto je izuzetno bitan za svakog konzumenta informacija koji, bez dobre medijske pismenosti, ne može znati kako da analizira to što pročita, što vidi i čuje putem medija, i može biti jako izmanipuliran, prevaren, zaveden ili čak doveden u opasnost – kaže Zurovac.
Kad pitamo naše sugovornike ko kreira medijski sadržaj u Bosni i Hercegovini, ne dobijamo jednostavan odgovor. Zurovac smatra da se tu mora napraviti bitna podjela o kojim se medijskim sadržajima radi. Postoje, ističe, profesionalni medijski sadržaji, isključivo producirani od profesionalnih medijskih djelatnika, i medijski sadržaji građana, koji su dio novog digitalnog doba, kao što su postovi na društvenim mrežama, koji uključuju i tekst i sliku i video. Sve je to medijski sadržaj.
No, dodaje da danas i prosječan youtuber koji je napravio neki video svojim mobitelom, može imati veću gledanost nego neke nekadašnje visoko budžetirane TV produkcije.
No, prema njenim riječima, profesionali mediji bi trebalo da imaju puno veću odgovornost za sadržaje koje objavljuju, bazirane na propisanim etičkim standardima, načinu kako da rade, i uz obavezno navođenje više provjerljivih i imenovanih izvora.
– Na žalost, imamo primjere klasičnih medija čiji su sadržaji, uglavnom, profesionalno postavljeni u izvornim izdanjima, ali u svojim digitalnim izdanjima tu profesionalnost često ne poštuju, kreirajući sadržaje koji ne poštuju profesionalna pravila, a s ciljem privlačenja što većeg broja publike – kaže Zurovac.
Osvrće se i na činjenicu da medijske sadržaje danas kreiraju svi, koristeći društvene mreže, no, upravo zbog činjenice da nemaju propisane etičke kodekse, trebalo bi da imaju razvijenu individualnu moralnu odgovornost za sve što objavljuju ili dijele na svojim profilima.
– Time je danas odgovornost velikim dijelom prešla na publiku, koja mora da se izgradi kao educirana osoba i razumije vjerodostojnost informacija koje konzumira, bez obzira o kojem se izvoru radi, da razumije ko i zbog čega je tu informaciju postavio ili joj poslao. A da bi to mogli kvalitetno uraditi, i time zaštititi sebe kao primatelja medijskog sadržaja i drugih sadržaja sa društvenih medija, moraju biti medijski opismenjeni i biti u stanju da reagiraju na pravilan način – ističe Zurovac.
Profesor Vučetić ne otkriva nikakvu tajnu kad govori da su, uz časne izuzetke, tradicionalni mediji uglavnom pod uticajem različitih interesnih i političkih centara.
– U eri digitalnih tehnologija sve je teže prepoznati stvarne kreatore sadržaja. Poplava divljih portala koji ne nude nikvakve informacije o uredničkoj i/ili vlasničkoj strukturi zamagljuju mogućnost dolaska do informacija o tome ko stvarno kreira sadržaje odnosno na koji način se finansiraju takvi portali. Ipak, često se zna desiti da se novi portali pojavljuju tokom predizbornih kampanja, što može sugerisati da je nemali broj ovakvih portala zapravo produžena ruka određenih političkih subjekata. Pažljivi, odnosno medijski pismeni čitaoci mogu prepoznati sa kojim političkim strukturama su određeni portali povezani iako ne postoje impresumi – uvjeren je Vučetić.
Zato je, dodaje, medijska i informaciona pismenost suštinski povezana sa razvojem i funkcionisanje demokratije, pa je u tom smislu to jedna od važnih kompetencija koju je potrebno razvijati.
– Proces informacionog i medijskog opismenjavanja je ozbiljan i samo jednim sveoubuhvatnim pristupom se može računati na uspjeh. Dakle, svi akteri, vladine i nevladine institucije, profesionalni mediji… bi naprosto trebali i morali prepoznati svoju ulogu i preuzeti odgovornost i obavezu da rade na donošenju strateških rješenja koja će dugoročno unaprijediti nivo medijske i informacione pismenosti u BiH – kaže Vučetić.
Ljiljana Zurovac navodi kako medijska pismenost, kao nova vrsta pismenosti, mora biti obavezna za sve, kao što je obavezna i osnovna analfabetska pismenost.
– Osobno mislim da je krajnje vrijeme da medijska pismenost bude dio zvaničnog školskog programa od najnižih razreda osnovne škole pa do univerziteta. Te apele smo još prije nekoliko godina upućivali prema Ministarstvima obrazovanja, na žalost, uzalud. Sami nastavnici, edukatori u obrazovnim institucijama to traže, jer imaju pritisak od svojih učenika da ih se educira o medijskoj pismenosti. Nedavno je kreirana brošura za nastavnike o osnovima medijske pismenosti, ali to je urađeno na inicijativu jedne NVO za mlade, a po zahtjevima nastavnika za realizaciju edukacije, makar i na izvanškolskoj nastavi. Kasnimo jako u tome i to nikako nije dobro – ističe.
Medijska pismenost je, dodaje, odgovornost publike. Publika mora da zna šta i zašto uzima od informacija iz medija, čemu da vjeruje i zašto. A to ne može znati ako se ne educira, ili preciznije rečeno, opismeni u novoj vrsti pismenosti, kao što je medijska pismenost.
– Zato je bitno razumjeti u kojem kontekstu je određena informacija objavljena, ko je tu informaciju objavio i sa kojim ciljem. Da li se radi o pouzdanim medijima koji se trude da verifikuju ono što objavljuju ili se radi o medijima koji šire lažne vijesti i dezinformacije iz monetarnih ili ideoloških razloga, da li je zvanični medij ili društvena mreža – kaže Zurovac.
Ona napominje da nevladin sektor više od 15 godina kreira različite programe iz oblasti medijske pismenosti. No, to bi trebao biti i zadatak državnih institucija. No, osim prepoznavanja činjenice da je medijska pismenost važna i potrebna, to još nije prioritet u smislu razvijanja zvaničnih edukativih programa.
Zurovac zatim ističe kako je manipulacija činjenicama, plasiranja laži, za neke medije postao unosan biznis. No, na sreću, sigurna je ona, takvi se mediji, autori relativno lako prepoznaju.
– Oni svoje sadržaje obično kreiraju unutar različitih teorija zavjere, razračunavanja sa državom, korporacijama, političkim partijama ili sa NVO i individuama s čijim se mišljenjima i djelovanjem ne slažu. Oni su poput bahatih, glasnih ljudi koji na trgu traže kavgu – dodaje.
No, prema njenim riječima puno je veći problem kada mainstream mediji, koji imaju etablirana novinarska imena i izgrađeno dugogodišnje povjerenje čitalaca, znači, kojima se vjeruje, i sami nasjednu na takve laže informacije, pa ih prenesu, često ne s namjerom da manipuliraju javnost, već zato što su uključeni u opću trku da se bude prvi i brži od svih, pa se etika i obaveze provjere informacija zanemare.
– Nažalost, takve utrke s vremenom i za pažnju i brojnost čitatelja, dovode i do toga da neki etablirani mediji svjesno srozavaju standarde izvještavanja i degradiraju se od ozbiljne novine, npr. na nivo običnog tabloida, koji clickbait naslovima i senzacionalističkim vijestima očajnički pokušava da zadrži publiku i zaradi novce – dodaje Zurovac.
Osobno, kako priznaje, takve sadržaje ne čita, preskrače, te bez uvijanja kaže da često “zauvijek prekriže platformu/medij” na kojem se takvi lažni i manipulativni sadržaji ponavljaju.
Magični štapić i put do pakla
Svjesna je da danas i ovdje postoje mehanizmi koji bi “natjerali” javnost da od pasivnih primatelja medijskih informacija postanu aktivne građanke/građani javne sfere. To su provokacija i prisila, koji mogu pokrenuti javnost putem medija, a u što smo se uvjerili početkom 30 -tih godina 20. vijeka.
– Mehanizmi prisile postoje, ali ih ne treba koristiti ni u kom slučaju. Javnost ne treba “natjerivati” ni na šta. Zamislite da postoji pilula koja od svakog čovjeka pravi savjesnog građanina, i mehanizam koji primorava da svi građani te države moraju da je popiju. Da li bi to bilo moralno, oduzeti ljudima izbor da biraju ono što žele da vide ili da čuju ono što žele da čuju? Put do pakla je popločan dobrim namjerama, pa zato treba biti jako oprezan da se ne bi otišlo u krajnost – kaže Zurovac.
Za prof. Vučetića nema magičnog štapića kojim bismo “natjerali” publiku da mijenja medijske navike, ali ipak je moguće dugoročnom edukacijom rješavati problem. I to od najranijeg uzrasta. Ne vjeruje da je moguće da medijska pismenost u osnovnim i srednjim školama uskoro postane poseban predmet. Ali, ima načina.
Pitanje je samo hoćemo li, možemo li, želimo li. Pa neka zaključi Ljiljana Zurovac:
– Ideja medijske pismenosti nije da se ljudima “ispere mozak” da vjeruju samo jednoj vrsti medija ili da ne vjeruju nikome, već da sami kvalitetno prosude kome treba vjerovati, na osnovu svojih saznanja, iskustava i sposobnosti prepoznavanja laži od istine. A to bez kvalitetne edukacije i opismenjavanja u “novom alfabetu” ne mogu.
(Prvi u serijalu tekstova u okviru projekta Fact&Fake kojeg Fondacija Infohouse i Interview.ba realiziraju u okviru regionalnog projekta SNAŽNI – Mediji bez mržnje i dezinformacija, a uz podršku Europske unije)
