Danas je Dan zemlje u Palestini. Praznik dostojanstva i sjećanja na žrtve pobune protiv sile i otimanja 30.marta 1976. godine. Koliko ljudi na svijetu zna šta je Dan zemlje, gdje je i zašto je? Uz mnogima i “realno” pitanje, zašto bi im to bilo važno pored svih njihovih muka. Planetarnih tragedija, velikih i malih, intimnih, bezbroj je, pa ljudi i ne znaju. I misle, pa šta?
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Prije neki dan Trump mrtav hladan poklonio Izraelu Golan koji nije njegov, a Izrael proglasio već odavno svojim to što nije njegovo. Eno u četvrtak u Savjetu bezbjednosti UN-a svi osim Amerike rekli da to ne važi, “nema pravno značenje”, pa Izrael opet ostaje na Golanu. Pa šta? Tako je bilo i ’67. i ’76. i ’81…Uz rezolucija nebrojenio. Bila je eno i preklani, u decembru 2017. kada se 128 država svijeta, hej 128, usprotivilo na Generalnoj skupštini UN-a američkom poklanjanju planetarno svetog Jeruzalema Izraelu. Pa šta. Rekla ona tada tamo ambasadorica Trumpova Nikky Haley “ovo je uvreda koju nećemo zaboraviti”. Ispade onda eto da su u tom takozvanom realpolitičkom svijetu straha i naši politički jadovani bili na “pravoj” strani: Nemajući ni pršljen kičme da se pridruže onoj ogromnoj većini država što su branile Jeruzalem – a toliko obožavaju i Allaha i Isusa i sve svetinje u Jeruzalemu – svrstaše se uz šaku “uzdržanih”… Kako se onda može očekivati da shvate i u čemu je smisao Dana zemlje kojim Palestinci i svi iole uspravni na svijetu ustaju protiv nepravde, otimačine, mizerije planetarnog kukavičluka, spremnosti da se makar malim gestom naklone ljudskom dostojanstvu.
Nema to veze eto baš samo sa Palestinom, već i sa svima nama koji smo na malom kvadratiću planete. I sa spremnošću hladnog prihvatanja da nas gomila s ljubavlju izabranih nikogovića vuče za nos evo pola godine od izbora, premišljajući se kako posložiti u vlastite džepove interese onih što su ih birali. I da sve bude po njihovome, uz saglasnost i odobrenje još bjednijeg Bruxellesa, uz matematiku vlastitog dobitka a da je opet “demokratski”, i da se onda zafrknu oni drugi a mi ostanemo čista obraza, pravedni i merhametli… I da onda pomno pratimo svijet i kažemo, Trump je lud ali ga treba glasno ljubiti tamo gdje treba. Ili, Izraelci su okupatori i to stvaaaaarno nema smisla što rade ali šta ćeš, nije to naša stvar. A Palestinci i njihovi Dani zemlje jesu, naravno važni. Baš ono, kada su i gdje su ono ti dani… Pa zar nisu to obilježili lani…
I jesu, evo 43 godine otkada su izašli na ulice da bace kamen na oklopnjake koji su tada, 30. marta 1976. krenuli da im majku majčinu jer su se drznuli pobuniti protiv novog zakona o otimačini zemlje čije im gruntovnice u kućnim seharama postoje vjekovima. Tada ih je ubijeno šest, a od tada do danas na hiljade. I opet izlaze, i opet će biti ubijeni jer branitelji onoga što im Trump i slični poklanjaju, donose nove i nove zakone da uknjiže sebi silom još više – tuđeg. Uz naloge vojnicima da snajperima smaknu svakoga koji se tome uprotivi. Tako je bilo lani, preklani i četiri decenije prije, tako će biti i danas. Pa šta?
Kazat će neko da je sve ovo potpuno blesavo, kakve veze imaju Palestina, Trump, Dan zemlje pa i ismijane rezolucije UN- a sa našim izborima, prevarantima i dupeliscima, konvertitima i lažima o brizi za narod, o malim ljudima koji su na svoj privatni konto uknjižili i današnje nejadankopravnosti i hiljadugodišnju Bosnu od Tvrtka do ZAVNOBiH-a. i posebno u tridesetak posljednjih godina. Tačno je, kao da nema nikakve. Ali ima nešto planetarno zajedničko u ovom haotičnom trpanju u isti koš puno toga što se nije ni u putu srelo.
Zajedničko je ono “Pa šta?”. I zajedničko je pitanje kako na svijetu postoje ljudi koji ne odustaju evo duže od sedam vijekova u svojoj borbi za pravdu, goloruki protiv tenkova i snajpera – uz sve unutrašnje i vanjske podvale i kupljene duše (o čemu puno znamo iz kuće), kao i oni ljudi koji su se evo izborili protiv tenkova i snajpera, niko više ni na koga ne puca, svi su na svome, a šute kao zadnji miševi. Iako ih se svakodbnevno zajebava u zdrav mozak na svaki način i na svakom koraku. Zajedničko je strašno licemjerstvo onih po raznim un-ima koji decenijama glasaju za isto, a to im moćni uz šprdanje otimaju pokazujući srednji prst, i onda opet svi idu dalje, jako važni i odlučni u zajedničkom stavu “So What ?” Takvima, očigledno, već pomalo idu na živce i “Dani zemlje” i “Nakba”, ovdje bliže dani antifašizma, neovisnosti, ujedinjavanja, ustanaka…Svi oni dani što su se slavili kad nismo bili govna.
Kukavičluk je vječiti saputnik čovjeka u istoriji. Bitno je da li je čovjek na njega pristane ili ne.
U Izraelu, recimo, živi sjajni i čudesni pisac i novinar Gideon Levy. Svojim je kolumnama u “Haarezu”, novini što je noćna mora Netanyahua koji će i danas pucati na Palestince, zaradio je epitet najomraženijeg čovjeka u svojoj zemlji, ali za ne mali broj njih i najvećega heroja. Jednostavno je objasnio zašto uporno svake sedmice ide na okupiranu palestinsku Zapadnu obalu i odatle hladno faktografski piše o onome što je vidio. Veli, “da ne kažu jednoga dana, nismo znali!”
Kako stvari stoje, svijet se, zajedno sa nama malima u njemu, opet bavi samoproizvedenom slikom, a ne namjerno zaboravljanim istinama. I odabrao je kukakvičluk. Pa i nijanse i gradacije u tom kukavičluku, koje su nekako smirujuće za preostalu mrvu savjesti. Već smo se navikli, kao i taj svijet, na “malo teroriste” i na “malo fašiste…”, a počelo je od “pomalo nacionalista” i “pomalo govana…” Nekada toga nije bilo. Baš smo bili grubi.Danas je to dio mentaliteta. Pa šta?
Mark Twain je negdje zapisao da “ima nekoliko dobrih zaštita od iskušenja, no najbolji je kukavičluk…”
Svijet je izabrao, od mnogih iskušenja sa kojima je nekada znao da se nosi, kukavičluk kao zaštitu pred silom kojoj služi. I pred malim ljudima, profiterima te sile. A mi, služenje njima, i šutnju uz kukavičluk. Zato Dan zemlje, tamo daleko gdje se i danas, nakon četiri decenije nastavljaju protesti uz krvave rezultate – nije dan kukavica. Za koga je to “Pa šta?” a za koga nije, ostaje svakome da sam odluči. Hrabro ili kukavički.
