Lilo o Seven Up-u: Bili smo shvatljivo neshvatljivi, šokantno prihvaćeni

U trenucima kada se ratovalo u Bosni i Hercegovini  1993. godine, nekoliko mladića iz jednog sarajevskog naselja odlučili su da se plesom i pjesmom bore protiv surove stvarnosti i tako je nastao Seven up band, prvi boys bend koji je na području nekadašnje Jugoslavije izdao više od tri albuma. Godinama su trajali na bh. sceni, punili su dvorane, klubove, a njihove pjesme ostale su do danas upamćene, čak ih i najnovije generacije poznaju. Nažalost ovaj bend raspao se 2004. godine s posljednjim albumom pod nazivom „Kraj“. Jedan od osnivača grupe Elvir Hadžijamaković – Lilo za Interview.ba govorio je o tome kako je nastala grupa, usponu grupe, promjenama unutar sastava, kako se raspala grupa i da li se može očekivati povratak, kao i o tome kakvu muziku danas slušamo.

POSTIGLI ŠTO DRUGI U BIH NISU: “Bili smo bend koji je razbijao predrasude prema svemu, imali smo težak period, svakakvim imenima su nas nazivali. Bili su muškarci ljubomorni, cure su ludjele za nama, ali ono što je najzanimljivije da smo mi poslije rata bili prvi bend koji je otišao u Zagreb i Beograd, koji se pojavio na Nacionalnoj top listi. Do tada nije niko, apsolutno niko, ni Dino Merlin, ni Hari Matahari, ni Indexi i ostali”.

INTERVIEW.BA: Kako počinje priča jednog od najpoznatijih i najodrživijih boys bendova u Bosni i Hercegovini, čija se slava proširila na čitav region?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Sve počinje 90-ih godina kada je bila zastupljena ta dance muzika. Tada se prvi put pojavljuje New Kids on The Block, sluša se muzika Michael Jackson, Janet Jackson, Vanilla Ice…a u Sarajevu se počinje gledati MTV. Moji prijatelji iz naselja Gogi, Zoli, Dino, i ja smo počeli da plešemo tu dance muziku, da skidam pokrete Vanila Ice, da snimamo sa MTV-a. Glavna vodilja nam je bio Michael Jackson jer je on tada izdao album „Bad“, koji je bio planetarno popularan, baš kao i ples moonwalk i sve ono što je on radio. U međuvremenu pojavio se i film „Rhythm Nation 1984“ Janet Jackson, pa smo počeli skidati pokrete i plesati. Vježbali smo u stanu, iznosili smo kasetofon, razvlačili kablovima struju i tako smo se pred curama folirali i pokazivali koreografije.

INTERVIEW.BA: Na ratnom šlageru 1993. godine snimljena je vaša prva pjesma. Koliko je bilo teško u takvim okolnostima snimiti pjesmu i kako su ljudi reagovali?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Pojavili su se New Kids on The Block sa pjesmom „Step by step“, koja nam je onako bila simpatična i onda smo mi skontali da ne bi bilo loše da i mi napravimo jedan takav bend. Pred sami početak rata otišli smo u jedan studio, probali naše vokale da vidimo ko bi to mogao pjevati, kako bismo to mogli sve uraditi, međutim, na veliku žalost zaratilo se. Nismo tu stali, tokom rata mi smo i dalje nastavili plesati i pjevati, tako da smo snimili i prvu pjesmu  „Princeza neona“. Pjesma je namjenski napravljena u studiju Marina Meštrovića. Ta pjesma je bila za ratni šlager 1993. godine, a platili smo je nekim cigarama, jer nije bilo novaca. Sve se to snimalo u studiju Televizije BiH.  Producent tog ratnog šlagera bio je gospodin gospodin Arnautalić. Znao nam je reći: sad ćete sačekati da vam dođe struja da se pjesma snimi, pa da se snime vokali itd.  I dolazimo mi sad u studio gdje se snima šlager postavlja se neka scenografija, svi smo tu pjevači, dok drugi štimaju gitare, mi se zagrijavamo…razvlačimo se kao da smo na atletici, ljudi nas gledaju. I naravno počinje „Princeza neona“, nas petorica, tu su naše tri prijateljice Vildana, Danijela i Aleksandra, koje su cure oko kojih plešemo, koreografija se zasnivala na jednoj pjesmi Michaela Jacksona. U studiju nastaje  totalni muk, oni su pustili da mi to otplešemo, zatim nam je reditelj kazao: meni je žao, ali ćemo ovo morati ponoviti nekoliko puta, svi gledaju i ne mogu da se načude, jer od plesa mi smo čak i scenu rastavili. Nakon toga je nastala jedna ratna pjesma opet Michaela Jacksona, gdje smo mi ukrali „Who is it“ i napravili tekst pjesme „Prijatelju moj“. Nekako bilo je to za sve neke naše prijatelje koji su pobjegli iz Sarajeva i pucali po nama.  

INTERVIEW.BA: Donijeli ste dozu novuma u Bosnu i Hercegovinu, nešto čemu su naši građani mogli svjedočiti samo na nekim svjetskim TV kanalima. Da li ste bili shvaćeni u to vrijeme?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Ono što mogu reći da smo mi bili shvatljivo neshvatljivi. Bili smo šokantno prihvaćeni u smislu kada vas ljudi vide ne mogu da ne vjeruju šta vide. Ono što moram da kažem jeste da smo mi jedini boys bend na prostoru bivše Jugoslavije, koji je opstao i koji je izdao tri ili četiri albuma. Pokušali su to u Hrvatskoj, Srbiji, ali im nije pošlo za rukom, a nam eto jeste. Bilo je teško zato što smo mi iz ratnog Sarajeva, što u to vrijeme nije bilo You Touba, niti društvenih mreža.  

INTERVIEW.BA: U to vrijeme bilo je već izgrađenih pjevača, koji su bili poznati na našim prostorima, koliko je bilo teško isplivati među najpoznatije? 

HADŽIJAMAKOVIĆ: Jedan od nastupa je bio u Njemačkoj, ne mogu se sjetiti koji grad, između ostalog na toj nekoj zabavi za dijasporu nastupali smo mi i Šerif Konjević. Mi smo prvi izašli, imali smo dva bloka, pa smo prvi nastupali. Izašli smo nas petorica, obratili smo se publici i kazali da nam je drago što smo tu i tako smo krenuli s prvom pjesmom, međutim,  nije bilo  aplauza, ljudi su nas samo gledali. Pozvali smo ih da plešu…druga pjesma ništa, treća…i to je bio neki blok sat vremena koji smo otplesali, otpjevali za nekih 30 minuta, ostali smo u šoku da ljudi na nas ne reaguju. Izašao je Šerif Konjević i tada nastade ludnica u dvorani. Mi u šoku. Tada je bio rahmetli Ruždija Metanović naš menadžer i mi smo njemu govorili: ma daj Ruždija šta ćemo mi više ovdje nastupati, ljudi ni aplauza…ništa, a on nama: budite profesionalci. Mi na to njemu: pa jesmo profesionalci, ali niko nas ne gleda…ništa. I hajde mi smo ostali i sad kako mi izlazimo na tu scenu tako nastaje delirium koji je bio prema Šerifu Konjeviću, međutim, šest puta veći za nas, kontamo da se nije promijenila publika…na kraju smo otpjevali i prvi blok i drugi blok, ljudi nam nisu dali da idemo sa scene, ljudi nisu htjeli Konjevića, htjeli su nas, tu je totalni haos nastao.

INTERVIEW.BA: INTERVIEW.BA: Jeste li ikada saznali zašto je bila takva reakcija ljudi na početku i šta se na kraju s njima desilo pa su željeli više Seven Up, nego Konjevića? 

HADŽIJAMAKOVIĆ: Mnogi su nas povezivali sa „Backstreet Boysima“, a mi njih baš nismo voljeli, niti smo se furali, mi smo najviše voljeli  „Take That“ bend. To je jedan od najboljih boys bendova i to ću potpisati, oni su na muzičkoj sceni bili najoriginalniji, mi smo se na njih furali. Poredili su nas sa Backstreet Boysima zbog Fude i plave kose. Jednostavno naši ljudi u Njemačkoj ostali su u šoku da vide Backstreet Boys koji pjevaju na jeziku koji oni razumiju i da vide pet momaka koji plešu kao na MTV-u. U Beogradu se desila ista stvar izdali smo album „Probudi me“, otišli smo na tadašnju televiziju Pink. Promovisalismo tu album „Seven“ koji je sniman i izdat za Croatia records, a producent albuma bio je Miro Buljan i spot „Probudi me“, čiju režiju potpisuje poznata hrvatska redateljka Katja Restović. Nakon toga za deset dana nas hitno zovu da u Beograd moramo doći da nas čeka milion intervjua, to je bila ludnica za nama.  Mi tada više nismo mogli šetati Beogradom, samo za deset dana, tolika je euforija bila za Seven Up-om. Svi su pjevali naše pjesme, svi su nas željeli vidjeti, imali smo jednu turneju po Srbiji gdje smo obarali rekorde, ni Zdravko Čolić nije punio dvorane kao što smo mi, to je bio totalni haos.

INTERVIEW.BA: Kako se mijenjao sastav grupe Seven Up?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Prvi sastav činili smo Gogi, Dino, Zoli, Eldin, Leko i ja, onda su u ratu silom prilika otišla trojica Dino, Eldin i Zoli iz Sarajeva, ostali smo Gogi i ja. Nismo htjeli da odustajemo od projekta Seven up. Znali smo da je u naselju nedaleko od nas živio Dadi, on je znao dobro plesati i pozvali smo njega i pristao je, onda smo našli Nermina koji je bio s nama u tom nekom društvu na trgu i on je isto tako plesao, onda smo našli Aidu, koja je imala izvrstan vokal i  pozvali smo je u tim. Na kraju smo našli Nedima i bilo je pet plus jedan. Pravili smo kombinacije pjevanja i plesa. Aida koja je razvaljivala, nakon izlaska našeg prvog albuma „Noćnih ptica“, se udala i otišla, Nera isto tako. Ostali smo nas četvorica. Jednu noć Gogi i ja smo gledali tada na BH televiziji jednu emisiju „Kad noć kaže laku noć“, gdje je između ostalog gostovo Fudo, koji je tada imao 15 godine i Dalal. Pjevali su pjesmu iz filma „Ljepotica i zvijer“, koju pjevaju Celine Dion i Peabo Bryson, i mi smo mislili sad će to biti provaljivanje, međutim, kada je Fudo pustio glas ja sam rekao to je to, došli smo do njegovog broja telefona i pozvali smo ga. Pojavio se jedan dječarac koji je imao 15 godina s plavom kosom, nekim zelenim pramenom, tada je bio dosta deblji nego što je sada (smijeh), sav uzbuđen gledao je u mene i Gogijai i rekao je da bi volio da se pridruži bendu, ali da prvo mora pitati mamu i tatu. To nam je bilo malo smiješno, ali rekli smo mu da pita mamu i tatu i ako mu dozvole da bi to bilo super. Fudo je bio već izgrađen vokal, to je jedan sigurno od najkvalitetnijih vokala sa područja bivše Jugoslavije, koji kad priča ne falšira, tačno zna intonaciju kad je čuje, to je nešto nevjerovatno. Upoznali smo se sa Fudinim tatom Zaimom Backovićem, koji je rekao da može sve, samo škola mora biti na prvom mjestu, mislimo mi: ma da, kako ne, laže on nas, lažemo mi njega. Nakon toga snimili smo taj prvi album koji se zvao „Otvaram oči“, gdje smo snimali pjesmu „Ti si moja“ i tad je krenula era Seven Up-a u BiH i van granica u BiH.

INTERVIEW.BA: Postigli ste mnogo toga, a sve ste skoro radili samo. Kako?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Bili smo bend koji je razbijao predrasude prema svemu, imali smo težak period, svakakvim imenima su nas nazivali. Bili su muškarci ljubomorni, cure su ludjele za nama, ali ono što je najzanimljivije da smo mi poslije rata bili prvi bend koji je otišao u Zagreb i Beograd, koji se pojavio na Nacionalnoj top listi. Do tada nije niko, apsolutno niko, ni Dino Merlin, ni Hari Matahari, ni Indexi i ostali.  Nismo ništa prepuštali slučaju, Gogi je pisao muziku, Zoli isto tako, radili smo koreografiju, odlučivali smo kako ćemo izgledati s jako malo novca, sve smo sami radili. Od ponedjeljka do petka imali smo svaki dan probe, vježbali smo, plesali…živjeli smo taj život, zato smo toliko dugo i  trajali, jer smo to zaista voljeli.

INTERVIEW.BA: Kako je došlo do toga da se čitav bend raspadne?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Razišli smo se prije nekih 18 godina. U Domu sindikata u Beogradu je bio naš posljednji  nastup, još jedan nastup bio je otvaranje neke diskoteke, baš kad smo se iz Beograda vraćali u Tuzli, pa smo to usput odradili, ali zvanično je taj neki veliki nastup bio je u Domu sindikata u Beogradu i tad smo se mi razišli. Nismo se posvađali, već je tako to trebalo da bude iz nekih poslovnih razloga, jer je tada Fudo trebao da bude Deen, morao je da snima samostalni album i tako smo se mi razišli. Ostali su Gogi, Nedim, Dadi i oni su snimili još jedan album, to je bio negdje i kraj grupe Seven Up.  Na posljednjem koncertu u Beogradu bilo je više od 2000 ljudi u sali koja prima 1500 ljudi. To je bio totalni haos, niste mogli masama kontrolisati, bilo je mnogo zaštitara, izlazili smo iz dvorane četiri sata.

INTERVIEW.BA: Da li je ikada bilo priče o tome da biste mogli napraviti comeback?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Baš u periodu kada je Fudo trebao da ide na evroviziju sa Dalal, ja sam već prije toga imao zamisao da bismo mogli napraviti comeback, međutim, neki su bili za, neki protiv, svi smo već formirane ličnosti imamo svoje porodice, svoje živote i sad je bilo pitanje kako bismo mi to mogli sve izorganizirati i napraviti. Imao sam cijeli koncert isplaniran. Hito sam sasvim slučajno da isprobam kako bi se to odrazilo na publiku, pa sam na svojoj Facebook  stranici napisao sam da je moguć povratak grupe Seven Up. U roku od 24 sata mediji su poludjeli, telefoni su počeli svima nama da zvone. Tada je Fudo bio u Italiji, studirao je, pokušali su do njega doći, do Gogija. To je tako odjeknulo kako u BiH, tako i u regionu. Međutim, mi nismo prepoznali da nas ljudi traže. Svi oni koji su nas u to vrijeme kad samo radili spotove i kada smo se razgolitili osuđivali, odjednom su se počeli javljati i govoriti nam da smo bili korak ispred vremena i da je naša muzika i danas kvalitetnija od ove što se trenutno sluša.

INTERVIEW.BA: Nakon što se raspala grupa koliko ste se vi često viđali i da li ste možda još nekad negdje održali neki nastup?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Naš posljednji nastup je bio kada je Deen odlazio na evroviziju sa Dalal, on nas je pozvao da učestvujemo u dokumentarcu, gdje je svako od nas trebao da kaže kako je bilo surađivati sa Fudom. Moram priznati da je to bio prvi put da smo se nas petorica nakon 15 ili 16 godina sastali na jednom mjestu. Uvijek smo se mi viđali, ali nikad nismo bili nas petorica. Tada je Fudo rekao: šta mislite ljudi da otpjevamo jednu pjesmu na tom show programu koji će se snimati u Vijećnici. Rekli smo mu: šta ćemo Fudo mi snimati, nemamo pjesmu, a on je rekao: ajmo neku našu s posljednjeg albuma koji se zvao „Seven“ i mi smo odlučili da bude balada „Kad ti čujem glas“ zato što nismo imali vremena da vježbamo plesne korake. Ono što je simptomatično i što smo zaključili na tom snimanju, nismo imali koreografiju, a u startu smo nas petorica kliknuli kako taj nastup treba da izgleda. U roku od pet minuta smo to uradili, stali smo, pogledali se i rekli jedni drugima: pa ta energija još uvijek postoji, nakon 16 godina, mi kao da smo jedno. Više se poslije toga nismo vidjeli.

INTERVIEW.BA: Kakvu danas muziku slušamo?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Danas živimo od bendova stare slave Dino Merlin, Hari Matahari, imate Dubiozu kolektiv i još dva-tri benda i više nemate ništa. Nemate kvalitetnog pjevača, pjevačicu ili neki kvalitetni bend koji dolazi iz Sarajeva. Nemamo više ni glumce, niti voditelje, a nekada je ta bh. scena bila nevjerovatno jaka i stvarala je nove talente. Meni je ideja bila: daj da vratimo tu neku energiju, daj da se mi nešto pitamo, dosta više Beograd i šunda koji nam dolazi  otamo. Iz Hrvatske ipak dolazi bolja muzika, a iz Beograd vidite šta mladi slušaju i čime se truju. I to je muzika i to neko voli, često ja dođem u sukob, voli to omladina jer im to mediji plasiraju i ispiru im mozak. Kakva je to muzika da vi nešto pjevate ili repate, a da vas niko ne razumije i vi morate otići na Google i pronaći tekst da vidite šta on pjeva i šta hoće da kaže. Muzika je totalno ista, copy-paste, od narodnjaka do zabavnjaka. Imate ove show programe za talente, pogledajte te roditelj koji padaju u trans, tresu se, plaču zato što im dijete nije prošlo ili je prošlo, a šta vam to donosi? Donosi vam lažni sjaj i glamur da vas neko iskorištava. Ti pjevači potpisuju ugovore na 15 godina, gdje im uzimaju krv, dušu, tijelo, sve živo, a sve je to televizija i sve to tako lijepo izgleda, hoću reći, to je jako težak i naporan posao. Danas je muzika na prostoru bivše Jugoslavije jako kliska.

Prethodna vijest

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Tragični izbor kukavičluka

Naredna vijest

Bakir Bijavica: Od konobara do profesionalnog gejmera