Nedjelja jutro, 6 sati. Zvoni telefon. Dok pipam gdje je telefon brojim koliko djece imam, gdje sam ih ostavila…jedva progovaram “Molim”?
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Glas s druge strane žice, mrtav ozbiljan, kaže:
-Hajde dahći.
Ni dobrojutro,ni kako si, jesi se naspavala samo:
-Hajde dahći.
Prekidam vezu tiho i dostojanstveno i sjetim se besmrtnog Tunje dok padam u san te ga sama sebi citiram “ Dzenana još si aktuelna”
Ima sigurno 25-30 godina da me neko nije upitao nešto ovako ašarijasto. Nije to jedino što se ne dešava u mojim godinama. Mislim da sam bila u srednjoj školi kad me je posljednji put neko nazvao i puštao “I wanna know what love is // I want you to show meeee” a ja sretna uvrtala žicu od telefona (da žicu, da jesam, stara sam!) dok sam se prenemagala: “Halo ko je to? Kakav je ovo način, moram učiti…?”
Gdje su oni pozivi kad znaš da je on s druge strane a ne može da progovori? I tebi i njemu srce u grlu ko će prvi šta reći…Kad bi neko analizirao telefonsku korespodenciju između mene i ljubavi mog života pomislio bi da bi bio sevap da se ubijemo. Samo servisne informacije dragi moj samo servisne…
Od dahtanja ni pomena.
Ima sigurno 25-30 godina da smo se ljubili u parku ili na vratima haustora. I to mi ne nedostaje. Kakve sam sreće kroz taj park bi prošla njena učiteljica, moj učitelj joge, njegov direktor, moj tata od 86 godina sa drugom Farukom od isto 86 godina, moja najmlađa kolegica s posla koja mi i dalje govori Vi, teta Samira iz Merkatora…
Jeste li i vi primjetili da u Kantonu Sarajevo žive samo i isključivo mahaluše?
Ima nešto lijepo u činjenici da vrijeme prolazi, da nikad više nećeš biti ona mlada budala čije se dupe smrzavalo svaku noć na haustoru jer ti je žao da se rastanete, jutro je taaaako daleko, ogromnih 7 sati do narednog susreta jao jao… (hvala toj mladosti na hroničnoj upali mokraćnih kanala).
Ali ljudski je, zar ne, da ti ponekad, samo ponekad, bude žao što nisi više ona mlada budala?
