Još samo malo do nove sreće izbora. I opet unaokolo kobajagi sve isto kao prije četiri godine. A ni nalik. Ko ima iole pameti zna u čemu je razlika. Ako je sve kao isto, jadno, a prošle četiri godine, onda to kazuje o novim velikim pobjedama toga jada i novim porazima nade temeljem lažnih obećanja našminkane i retuširane izabrane mafije unaokolo po džambo plakatama. Uz tek tu i tamo pokoje novo lice sa neznatnim šansama da ga se sutra sjetimo.
Piše Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Četiri su jada najuočljivija onima što o tome uopšte još razmišljaju. Onako usput viđeno. Za bilo kakve smislene “analize” gdje smo i šta smo nema više ni vremena ni živaca. A i zašto.
Prvi je jad, doista iritantan, u bezobrazluku generalnih poruka dominantne većine tih faca što nam se smiju sa fasada, bandera, autobusa, sa letaka iz poštanskih sandučića pa i sa naših vlastitih mobitela gdje su nam se utrpali bez pitanja i prava. I vele, eto nas istih – uz rijetke izuzetke – da nastavimo gdje smo stali uvaljujući vas u ista govna, sada obiljžena preporukom da se sa uvaljivanjem nastavi dalje. To se zove, “idemo sa provjerenim kadrovima”. Provjerenim u čemu ? Pa valjda u postizanju ovoga gdje smo sada. Pošto je to bilo uspješno, nastavljamo dalje…
Drugi je jad onih budućih glasača što ne prestaju, gdje god mrdneš, da te pritiskuju upiranjem prsta u ove sa plakata, one “majku im njihovu” što bi opet u iste fotelje, a “znamo šta su sve pokrali, oteli, namjestili i opet će…” Jad je ono otkrivanje glasno u taksiju, po kancelarijama, u privatnim razgovorima, bez skrivanja i straha, kako “im je poručeno da moraju snimiti mobitelom kome su dali glas tog sedmog oktobra”, ako hoće da ostanu na mjestu na koje ih je dovelo… Ili ono kako sve znaju unaprijed o “organizovanim, zakonskim i stranačkim malverzacijama” kojima je već onemogućena kontrola prebrojavanja glasova, kako su našminkani birački spiskovi… I eto more takvih, hrabrih i pravednih glasat će onako kao i prije četiri godine. Za provjerene i “naše”. Pa neće valjda za nekoga “njihovog”. Tako će bar polovina biračkog tijela, pred biračkim kutijama iza zavjesa, mnogi i sa mobitelima u ruci. Tajno, da se nakon glasanja može nastaviti javno sa “majkom majčinom, njima”.
Treći je jad na sasvim drugoj strani. Među onima koje “boli neka stvar za izbore.” Jedni su oni potpuno eutanazirani u ovdašnjem ovakvom životu, kažu da su vidjeli što su vidjeli, shvatili što su shvatili pa ih više ne interesuje ni kada su ti izbori, zašto su i za koga su. Za njih – nisu. Potpuna apatija ove vrste širi se kao zimska hunjavica, masovno a normalno, očekivano pa i razumljivo. Onoliko koliko je i sličnih a drugačijih koji neće da glasaju jer “ne znaju za koga bi”. Kažu, negativci su se temeljito dokazali a samo budala više puta ponavlja istu grešku. A oni što kao kandidati pričaju eventualno drugačiju priču, možda čak i kao pozitivci, nude se odnekud izdaleka, neprovjereni i nerealni spram onoga što ih ovdje čeka. Naravno, istina o tome da na lutriji ne možeš dobiti ako ne kupiš loz, svima je jasna samo što odavno više ne igra. Kao ni puno toga drugog što je nekada bilo logično u Gradu sa kojim smo “zajedno rasli”. Logika u većine onih što su se ponovo uzverali po fasadama, banderama, autobusima ili vire iz poštanskih sandučića i po našim mobitelima, drugačija je i njima pripadajuća. Taki vakat.
Četvrti jad su oni što su sve ovo već poodavno lopovski naplatili, pa to sada poraženima u nekadašnjem sretnom Gradu nude kao njihovu sreću, njihov dobitak, uspjeh i što je najgore – kao viziju i “mjerilo za 21. vijek!” Prije nekoliko decenija pogledi su navodno bili uprti u Evropu. Sada je to uspomena. Danas su ovdašnji slavljenici u koje “Bog upire prstom” u prvim redovima hotelskih slavlja sa braćom i projektima druge provenijencije. Uz poglede orgazmičke sreće što je to tako. Rekao bi čovjek kao opijeni. A bez alkohola.
Kad se sve sabere i oduzme u ovako usputnom pogledu na nove sutrašnje uspjehe sa provjerenim kreatorima neuspjeha, ostaje tiha nada normalnih i nježno dobrih da to eto baš i nije tako. Da je sve ovo, možda, netačno. Da treba malo optimizma, pa kud puklo da puklo. Dok ne pukne. Onda ispočetka sa nekim drugim tvorcima sreće i nekim novim glasačima. Današnjih starih neće biti među živima, a današnjih mladih neće više biti ovdje.
Što bi kazao genije iz onoga Grada, zaboravljeni Affan Ramić: Pa ti ne popij!
