Amar Ćatović iz Tuzle za svoje 23 godine uspio je postati dobar pravnik, zaposliti se u Općinskom sudu Tuzla, te uključiti se i ozbiljno raditi sa nevladinim sektorom na borbi za prava LGBTIQ populacije. Osim što je aktivista, sin i brat, on je i gay. Taj dio njegovog identiteta spoznao je još kao desetogodišnji dječak, a podijelio ga je s porodicom, prijateljima i okruženju kada je napunio 18 godina. I kako to obično biva u našem tradicionalnom društvu, na početku nije bio prihvaćen.
Piše: Adin Šabić
Iako je do tada bio odličan student i pravnik, saznanje da je gay zasjenilo je sve njegove druge kvalitete. No, danas se situacija znatno promijenila, a on je puno sretniji, prihvaćeniji, i kako kaže iskreniji prvenstveno prema sebi, a onda i drugima.
Za Interview.ba Amar, koji je i član Organizacionog odbor Druge bh. povorke ponosa, govorio je o tome šta se promijenilo od Prve bh. povorke do danas, institucionalnoj diskriminaciji LGBTIQ osoba, Drugoj bh. povorci ponosa, razlikama u šetnji Berlinom i gradovima BiH kad si gay, komentarima okoline i strahovima, te porodičnom prihvaćanju.
SPUTAVNJA LGBTIQ OSOBA: “Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo odbilo je naše zahtjev za održavanje Povorke, kojom smo trebali hodati od Druge gimnazije do SCC-a, odnosno do platoa Predsjedništva, ili bolje rečeno Zemaljskog muzeja, jer bi se tu okupljali. Odbili/e su uz različite razloge koji nisu zakonski utvrđeni, i nisu koristili/e dobaru osnovu za odbijanje tog zahtjeva”.
INTERVIEW.BA: Šta se promijenilo od Prve bh. povorke ponosa do Druge bh. povorke ponosa koja će biti održana sutra?
ĆATOVIĆ: U periodu od jedne godine promijenilo se ono za mene najvažnije, LGBTIQ osobe postale su vidljive. Što se tiče institucionalnih okvira ili zakonskog normativa, nije se ništa posebno promijenilo, ali to nije do Bh. povorke ponosa, to je jednostavno jer institucije neadekvatno reagiraju. To je na teretu samih institucija, koje generalno o pitanju LGBTIQ populacije nemaju volje da rade i spore su, a LGBTIQ osobe neće čekati sporost promjena. Bh. povorka ponosa će se održavati, zauzimat ćemo javni prostor, sve dok imamo zahtjeve!
INTERVIEW.BA: Koji je glavni razlog zašto su institucije u BiH neodgovorne u situaciji kada se radi o određenim aktivnostima LGBTIQ osoba?
ĆATOVIĆ: Kada su u pitanju institucije BiH LGBTIQ osobe se susreću s institucionalnom diskriminacijom. LGBTIQ osobe su građani/ke ovog društva, ispunjavaju svoje obaveze prema ovoj državi, plaćaju poreze. Međutim, kada su u pitanju naša prava, institucije ne žele da se bave time. Definitivno je u pitanju diskriminacija, treba veća odgovornost institucija. Imali smo slučaj prošle godine gdje je jedna od političarki izjavila da LGBTIQ osobe treba izolirati od ostatka, kako je ona navela „normalne populacije“. Naravno da se ta institucija, u kojoj ona radi i u kojoj je ona zastupnica, nije ogradila. Mi pozivamo institucije na odgovornost, ali i da se ogradi od bilo kakvih homofobnih, bifobnih i transfobnih izjava. Kada je u pitanju Druga bh. povorka, Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo odbilo je naše zahtjev za održavanje Povorke. Odbili/e su uz različite razloge koji nisu zakonski utvrđeni, i nisu koristili/e dobaru osnovu za odbijanje tog zahtjeva. U suštini primijeti se ta institucionalna diskriminacija! Nasilje koje se dešava nad LGBTIQ osobama od nadležnih institucija se rijetko kvalificira kao zločin iz mržnje na osnovu orijentacije rodnog identiteta. Na primjer, imali smo slučaj nasilje nad članicom Organizacionog odbora, i oni/e su to definirali kao prekršaj, kao narušavanje javnog reda i mira, što u suštini nije, nego je zločin iz mržnje. Institucije trebaju nazvati stvari pravim imenom, jer govor mržnje prema LGBTIQ osobama, nasilje zbog rodnog identiteta u ovoj državi definitivno postoji.
INTERVIEW.BA: Druga bh. povorka drugačija je nego prva, samim time što će biti održana online. Koje su to aktivnosti koje će građani/ke moći pratiti putem Vaše Facebook stranica Bh. povorka ponosa?
ĆATOVIĆ: Na drugoj bh povorci ponosa definitivno mogu očekivati dostojno obilježavanje i kontinuitet Prve bh. povorke ponosa. Pozivamo građane/ke da nam se definitivno pridruže u nedjelju na Facebooku od 12:00 sati, a bit će ujedno i uključenja sa Zoom-a. Ne bih nešto više da otkrivam, naravno, trenutno je izašao jedan teaser, koji predstavlja mali dio onoga šta će biti u nedjelju. Naravno, svi oni/e koji/e bi voljeli/e da sudjeluju na aktivnostima u nedjelju mogu nam se javiti na našu stranicu, pa ćemo mi dalje proslijediti relevantnim osobama. Pokazat ćemo da su LGBTIQ osobe vidljive i da zaslužuju sva prava koja drugi/e građani/ke BiH već imaju.
INTERVIEW.BA: Ove godine slogan je „Nije život četiri zida“. Koliko je ovakav slogan važan i koju poruku nam svima šalje osobiti u ovoj situaciji s pandemijom Korona virusa, kada smo svi bez obzira na seksualnu orijentaciju bili zatvoreni u četiri zida?
ĆATOVIĆ: U ovoj situaciji pandemije, ali i lockdowna koji je trajao dva mjeseca, svi su bili između ta četiri zida i vidjeli ste da tu nije nimalo lako biti. Straight osobe su mogle vidjeti ako su imali/e partnera/icu u nekoj zemlji kao što je Njemačka, Hrvatska i ako ga/je ne mogu posjetiti, kako se ne može izaći u kino, kako se ne može izaći u neki kafić, kako zapravo LGBTIQ osobe ostvaruju svoju vezu među četiri zida. Naravno, nije u pitanju samo veza i ljubavni odnosi, nego se „Nije život četiri zida“ odnosi i na to da je LGBTIQ osobama bilo mnogo teže jer nerijetko doživljavaju porodično nasilje.
INTERVIEW.BA: Koliko je teško živjeti u društvu koje ne prihvata, koje na osnovu nekih apsolutno beznačajnih i nebitnih stvari klasificira?
ĆATOVIĆ: Definitivno jeste teško. Iz svoje lične perspektive, naravno govorim sad kao osoba iz LGBTIQ zajednice, čovjek se navikne. Navikne se da nekako naoštri čula, da kada hoda ulicom ne hoda s dvije slušalice, već s jednom jer je uvijek na oprezu. Mi ne izlazimo svugdje u kafiće ili kina, jer u pojedinim mjestima ima dosta homofoba, bifoba i transfoba. Ne osjećate se svugdje sigurno, ne možete svugdje poljubiti i zagrliti partnera/icu, i to zna utjecati na ljubavni život, odnosno taj emocionalni život. Ujedno ta prava koja nedostaju, često se znaju reflektirati na same veze, jer se ne može ozakoniti istospolno partnerstvo.
INTERVIEW.BA: Kada šetate ulicama Berlina, ili ulicama nekog drugog velikog europskog grada, da li nosite obje slušalice u ušima ili samo jednu?
ĆATOVIĆ: Definitivno osjećam komfor, osjeća se ta odgovornost da svako ide za svojim životom. Moram reći da je situacija BiH znatno bolja nego prije 10 godina i to zahvaljujući radu nevladinog sektora. Iako, u Berlinu se primijeti veća prihvaćenost. Tamo kad odem definitivno osjećam veću slobodu i lagodnost. Ne moram se okretati oko sebe, ne moram gledati da li me neko čudno gleda, jer kad me neko pogleda, znam da me ne gleda isključivo jer nešto pretpostavlja ili me stavlja u stereotipne uloge. Na primjer, šetao sam baš ulicom Berlina i imao sam sivu kosu, međutim, kada sam došao u Tuzlu svi su me gledali kao: „Jao šta ovaj hoće, pa se toliko ističe“. U Berlinu me niko nije primijetio, nisam nikom bio zanimljiv, i nekako to je za mene idila. E sad, postavlja se pitanje šta znači kad te neko pogleda na ulici, naravno svi mi gledamo ljude na ulici generalno, međutim, primijeti se kad te neko gleda s osudom ili kad te neko gleda sa stereotipom i osuđujuće.
INTERVIEW.BA: Koliko te povrijede komentari drugih?
ĆATOVIĆ: Cijela suština je da se to ne bi trebalo dešavati, jer nismo svi isti. Mene lično ne pogađaju jer sam stvorio taj obrambeni mehanizam. Kada neko komentira nekoga na društvenim mrežama, u javnom prostoru, ja reagiram odmah. Većinom ljudi zašute kada im odgovorim jer ljudi nisu navikli da im odgovaraju. Imao sam tih homofobnih situacija na poslu.
INTERVIEW.BA: Šta obično govore?
ĆATOVIĆ: Ja sam doživljavao seksualno nasilje. Ali kad kažem seksualno nasilje mislim na seksualiziranje moje cijele ličnosti, a evo citirat ću jedan od komentara: „Peder koji puši neku stvar“. Doživljavao sam da prođu autom ulicom i da me neko iz auta nazove „pederu“.
INTERVIEW.BA: LGBTIQ osobe su braća, sestre, radnici, radnice, apsolutno sve što i straight osobe. Sad me interesira jedna malo pozitivnija strana, vaša zastava je šarena, satkana od prelijepih boja…
ĆATOVIĆ: Mi smo kao i svi ostali, braća, sestre, prijatelji, radnici, šaroliki smo. Naša seksualna orijentacija je samo jedan aspekt naše ličnosti. Ja sam i brat i sin i pravnik. Toliko sam toga, a nisam samo gay. A čak i da jesam samo gay, društvo ne bi trebalo da se odnosi prema meni loše. Na kraju krajeva, kad se nađemo svi za jednim stolom, mislim da trebamo da gledamo naše kvalitete, i kakve smo osobe, da jedno ne isključuje drugo, i da možemo svi živjeti sretno. Saveznici/ice koji su došli na Prvu bh. povorku ponosa su jedna divna priča jer smo imali dosta podrške iz regije, naših građana/ki. Vidjeli smo veliku ljubav i prihvaćanje!
INTERVIEW.BA: Ispričajte nam malu genezu Vašeg života, od trenutka kada ste saznali da ste gay, pa do danas?
ĆATOVIĆ: Saznao sam da sam gay u desetoj godini života. Dok su drugi dječaci gledali djevojčice, ja sam gledao dječake tada s nevinim simpatijama. Do moje 18. godine živio sam u „ormaru“. Tad sam bio totalno prihvaćen, bio sam dobar student i dobar pravnik. Kada su mnogi saznali/e da sam gay odjednom nisam bio dobar pravnik, iako su mi ocjene ostale iste i čak bile bolje, nisam više bio dovoljan u njihovim očima. Ali od tog mog outovanja, rekao sam da ću kao i ostatak populacije glasno pričati ako sam zaljubljen, ako sam prekinuo s nekim, da neću u kafiću pričati tiho kako bi osoba do mene bila zadovoljna, ili ako ne može da sluša o mojim vezama, jer kad ja mogu slušati o straight vezi, mogu i oni mene slušati. Jednostavno nisam htio da se skrivam kako bih udovoljio društvu. Bilo je tu neprihvaćanja u porodici, neprihvaćanja na poslu, bilo je neslanih šala i komentara tijekom obrazovanja, ali uvijek sam znao odgovoriti na to. Bilo je i nekih potresnih situacija kad sam se sakrio u ćošak i plakao…Na kraju preživiš taj dan i dobiješ vjetar u leđa i ideš dalje.
INTERVIEW.BA: Jeste li sretniji otkad ste izašli iz „ormara“?
ĆATOVIĆ: Dosta sam sretniji i iskreniji prema sebi i drugima. Teško je živjeti kada sebe prezentiraš drugima kao nekoga ko nisi. Ne možeš uspostaviti nikakav onaj pravi istinski prijateljski odnos s nekom osobom i sve vrijeme kao da lebdiš u nekom nezavršenom prijateljstvu, imaš osjećaj da nije nešto dovršeno. Međutim, kada sam priznao da sam gay, znao sam ko će me od mojih prijatelja/ica podržati, a ko ne. Oko sebe sam stvorio tu neku sigurnu grupu prijatelja i osjećam se dosta više iskreno prema njima, sebi, i samome društvu.
INTERVIEW.BA: Šta se desilo s Vašim Facebookom kad ste se outovali, koliko se brojka prijatelja promijenila?
ĆATOVIĆ: Prije sam imao dosta prijatelja/ica. Međutim, kada sam krenuo da objavljujem neke postove koji podržavaju LGBTIQ populaciju desila se promjena. Bili su različiti komentari od prijatelja/ica koji/e nisu očekivali/e od mene da takvo nešto objavljujem, pa sam obavio jednu „čistku“ prijatelja/ica. Ne postoji mogućnosti da ja s tim prijateljima/icama s Facebooka sjednem na kafu, a da oni/e govore: „Smatram da ti ne bi trebao imati pravo na brak, pravo da sutra imaš dijete sa svojim partnerom, ili čak iznose neke druge homofobne komentare“. Obrisao sam neke ljude. Često čitam objave da će me neko istući. Odmah reagiram na to, naravno ako je osoba neko iz mog grada prijavljujem policiji.
INTERVIEW.BA: Da li Vas je strah?
ĆATOVIĆ: Nije me strah, što ne znači da nije ostale strah. To mi daje prkos da nastavim dalje.
INTERVIEW.BA: Koliko je za LGBTIQ osobe važno, da prilikom outanja budu prihvaćene u porodici, s obzirom na to da nažalost znamo da se u većini situacija desi suprotno?
ĆATOVIĆ: Kada sam ja u pitanju u početku nije bilo tog prihvaćanja, sada je definitivno bolja situacija. Znamo da je homofobija toliko prisutna u društvu, zato je bitno prihvaćanje tvoje porodice, jer oni/e su taj neki siguran prostor gdje provodiš najviše vremena i većinom kad te oni/e odbiju i društvo te odbija, a to je dosta teško jer ne možeš naći siguran prostor gdje ćeš pobjeći.
INTERVIEW.BA: Šta bi uoči Povorke poručio osobama, koje je još uvijek strah, koje još nisu izašle iz ormara, koje još uvijek trp razne vidove nasilja?
ĆATOVIĆ: Postoji jedna slika, radi se o kornjači koja je obojena LGBTIQ bojama, nalazi se u svojoj kućici, i na njoj piše „it’s ok to not be out“. U suštini, svim osobama koje nisu outovane poručio bih da je ok da još nisu out , ako se ne osjećaju stvarno spremno. Šaljem im svima zagrljaj i podršku, mogu se meni javiti, ali i naravno organizacijama kao što je Sarajevski otvoreni centar i Tuzlanski otvoreni centar. A što se tiče osoba koje doživljavaju nasilje ako nisu out, ili ako su out, isto se mogu obratiti Sarajevskom otvorenom centru. Neki od najboljih komentara koji sam dobio kad sam proživljavao trenutke s porodicom i samim društvom jeste da nismo birali porodicu, nismo birali društvo, ali da definitivno trebamo izabrati sebe, i da trebamo stati iza svoje ličnosti i onoga što jesmo.
