Koliko daleko je prošlost: Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ moćna lekcija

21.08.2020.

Zidovi logora koji su postojali na području Hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata ne mogu reći ništa, iako pamte mnogo. Ali zato nekadašnja djeca logora u hrvatskom filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” objavljenom 2019. godine, pričaju o svojim svjedočanstvima. Nijihova iskustva su dragocjena u procesima suočavanja s prošlošću koji su nužni za većinu država Balkana. Time više, što ukazuju da su čak u jednom tako mračnom dobu povjesti, pojedinci bez obzira na religiju ili bilo koji drugi ljudski identitet spašavali živote, bili humanitarci, jednostavno ljudi prije svega.

No, rijetke su prilike kada možemo čuti pozitivne priče iz mračnih vremena. Po automatizmu mislimo na nešto loše i ne otvaramo prostor za spoznaju mogućeg humanog djelovanja i u takvim okolnostima. Na prvu, tako je postupila i rediteljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, Dana Budisavljević, koja je podijelila svoje iskustvo danas s mladima i drugim učesnicima na panelu „Koliko daleko je prošlost“, koji je organizirao USAID projekat PRO-Budućnost u okviru Sarajevo film festivala sa partnerima Regionalni ured za saradnju mladih – RYCO i Forum Civil Peace Service – forum ZFD, a s ciljem okupljanja mladih ljudi sa različitih prostora kako bi razmijenili mišljenja, čuli nove perspektive i „svojim očima“ odnosno kroz svoje iskustvo ispričali priču o zajedništvu, raznolikosti i izgradnji mira.

– Dnevnik Diane je sasvim slučajno došao do mene. Otišla sam u Jasenovac po jednom u potpunosti drugom zadatku. Žena koja je bila tu pitala me da li mi je u rodu nešto Diana Budisavljević. Nisam znala ko je žena, nakon čega mi je rekla da je ona za vrijeme NDH spašavala djecu iz logora. Otišla sam iz Jasenovca uvjerena da se moram osloboditi te priče jer me zanima budućnost, a ne prošlost. Uzela sam knjigu o njoj, tek toliko da se broji da sam je pročitala, ali sam od prve stranice bila fascinirana njenim likom. Shvatila sam da imam malo znanja o tom razdoblju i da imam otklon prema tome, te da o povijesti razmišljam kao da nikada nije bila – kaže Budisavljević.   

Onda je, kako kaže, shvatila da iz povijesti izlaze ljudi, koji je i danas okružuju, da je današnja vlada njene države na istom mjestu gdje je bila NDH vlada i još mnoge druge detalje.

– Često mislimo da se nešto dogodilo i da je to gotovo. Međutim, meni je ovo sa Dianom bilo potpuno novo svjetlo za tu povijest. Učimo o nekim piramidama u Egiptu, tako da je nemoguće da ne možemo nešto saznati iz naše povijesti. Diana je hodala istim ulicama kao i ja. Željela sam da nam takvi ljudi budu inspiracija. Onda kad nađete jednu takvu priču, ne možete reći da živimo u lošem vremenu i da nam nikada nije bilo lošije. S druge strane, Jasenovac se potpuno ispraznio iz svog sadržaja i postao loptica kojom se desnica i ljevica dobacuju u političke svrhe. A film je pokazao da postoje ti ljudi i da su oni živi i među nama – poručuje Budisavljević.

Ti živi ljudi, Nada, Zorka, Živko i Milorad imali su mnogo toga za reći, a to najbolje pokazuju scene iz filma.

– U ovom holu doživjela sam svoj sedmi rođendan, tu smo se igrali kao djeca, ako su nam dozvoljavali da izađemo. Svađali smo se oko 5-6 zrna graha u lončiću brat i ja – govorila je Nada dok je u filmu hodala logorom kojeg se iz djetinjstva sjeća.

Preturajući po rukama suhu travu u porušenoj zgradi logora svoje svjedočanstvo podijelila je i Zorka: – Svi su bili bez gaća, svima je virilo crijevo vani i muhe su plazile po njima, to je bila tako strašna slika-.

Milorad s druge strane na mjestu gdje je bio prije 80 godina nije mogao vjerovati da je izraslo toliko drveće: – Bilo je ograđeno žicom, mi smo došli po vrućini, ali preko noći je počela padati kiša. Nismo dobijali ni hranu ni piće. Pili smo vodu koja se zadržavala u udolinama od kiše –.

Dok je Živku ostao samo broj kao sjećanje na logor: – Da, ovo je bio taj broj iz logora 1128. Vjerovao sam da ću jednog dana možda u nekoj arhivi  ipak nešto doznati o sebi, otkud sam, kad sam rođen, ko su mi roditelji. Ništa od toga, ostao je samo broj –.

Poruke preživjelih ukazaju da je važnost ovog filma ogromna, a kako kaže mirovni aktivista iz Hrvatske Goran Božičević, koji je danas također bio jedan od panelista, Dana i Diana nas kroz film uče, daju nam lekcije.

– Ludilo je film i pokazuje kakav bi mirovni rad trebao biti. Ne možemo graditi društvo u kojem ćemo živjeti ako nismo sami prema sebi pošteni. Moramo se upoznati. Ima u ovom filmu jedna jako moćna lekcija, koju mirovnjaci ne vole čuti, a to je da moramo uključiti u svom radu i one koje ne želimo. Vidjeli ste da će Diana pričati s crnim vragom, ako će nekom djetetu spastiti život, nevažno je li ustaša ili komunista ili neko treći. Mirovni rad je uključivanje svih mogućih – kaže Božičević.

Postavlja se pitanje koliko zapravo historijski revizionizam utječe na činjenicu da osobe poput Diane, (ne)budu u fokusu kada su u pitanju pojedine države Balkana?

– Neki dominantni narativi u svim državama, odnosno etničkim zajednicama na postjugoslovenskom prostoru grade se na historijskom revizionizmu i selektivnom pristupu prošlosti. Kada pričamo o 90-im, a ne samo Drugom svjetskom ratu ignorisanje činjenica je jedan od  ključnih aspekata historijskog revizionizma. Sve činjenice koje ne odgovaraju nekoj poželjnoj slici prošlosti se ignorišu ili iskrivljaju. Ako govorimo o 20. Vijeku, Drugi svjetski rat, SFRJ, raspad Jugoslavije najčešći su predmet historijskog revizionizma. U tim narativima preovladavaju prizme koje nazivam prizme antikomunizma i etnonacionalizma kroz koje se veoma selektivno sagledavaju svi ovi historijski događaji iz prošlosti. Antikomunizam, posebno jak u Srbiji i Hrvatskoj podrazumijeva reviziju Drugog svjetskog rata kao i Socijalističke Jugoslavije koja je u njemu nastala, gdje se partizanski pokret odbacuje, a njegovi protivnici rehabilituju kao nacionalni heroji i kao žrtve komunizma, iako su sarađivali sa okupatorom i počinili mnogobrojne zločine. To su na primjer četnici i ustaše, čija pozitivna slika nažalost dominira našim društvima. Etnonacionalistička prizma s druge strane slavi svoje nacionalne heroje, komemorira svoje žrtve dok se patnja drugih ne priznaje. Pozitivni događaji, kao i osobe koje su suprotne ovim narativima, poput priče o Diani Budisavljević nisu nešto što političke elite vide kao neku korisnu prošlost i kao nešto što bi mladi trebali da uče u školama – mišljenja je Jelena Đureinović, Fond za humanitarno pravo Srbija.

Dok su političari, prema mišljenju panelista kreirali okruženje koje im odgovara za vođenje njihovih politika, umjetnici su do sada uradili najbolji posao kada je u pitanju mirovni rad, čemu je dokaz i film “Dnevnik Diane Budisavljević ”.

– Najbolji mirovni rad u našim zemljama su napravili umjetnici. Mi možemo zajedno raditi ili ih pustiti da sami rade. Kroz umjetnost su poruke došle do mnogih – smatra Božičević.  

A kao i svaka umjetnica, Dana je ponudila umjetničko djelo, koje može biti poticajno za određene promjene:Ne vjerujem u deklarativne promjene jer one dolaze iz nas samih. Ali nešto će ljude koji gledaju zainteresirati i onda će krenuti da traže i saznat će nešto novo.

Na kraju svako se od nas može pitati da li će živjeti život onakav kakav želi?

– Mi se ne bojimo jedni drugih. Mi se bojimo sebe. Ovaj film ima snagu da širi pozitivnu energiju. On nas je pregazio sa svojom ljepotom i humanošću – zaključio je Božičević.

(Interview.ba)

Idi naVrh

Don't Miss