Zbirka poezije „Dreka pamtivijeka“, autora Marka Bačanovića, odlukom žirija, našla se u užem krugu za književnu nagradu Aleksa Šantića, koja će biti uručena na “Šantićevim večerima poezije” 2018. godine. Mladi Sarajlija je svojim radom osigurao mjesto u užem krugu uz svega nekoliko drugih kolega. Bačanović je rođen u Sarajevu 1984. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu, kao i studij na Odsjeku za slavenske jezike i književnost. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme je živo u Minhenu, nakon čega se ovog ljeta odlučio vratiti u Bosnu i Hercegovinu, a sa sobom donijeti i njegov prvijenac. Za Interview.ba Bačanović govori o zbirci, vremenu provedenom u Varšavi, očekivanjima kada je u pitanju nagrada Aleksa Šantić i mjestu poezije u bosanskohercegovačkom društvu.
RAĐANJE ZBIRKE! „Zbirka je nastajala u protekle tri do četiri godine, otkako sam, tako reći, napustio svoju formu i funkciju obezbijeđenog građanina i dao se u bjesomučnu potragu za nekom sebi suštastvenijom prilikom, koju sam, bar tako osjećam, na poslijetku i uspio pronaći, i to, gle čuda, na istom onom mjestu sa koga sam se u istu tu potragu i otisnuo. I to je jedno istinsko čudo, koliko je čovjek u stanju promijeniti kompletan reljef poznatog mu svijeta, jednom kada mora i rijeke salije sebi u krvotok, planine prevrati u vlastite uzvisine duha, a ravnice i udoline u one duši jednako neophodne svagdanje dokonosti, koje je zatim sebi lako moguće oprostiti“.
INTERVIEW.BA: Skoro ste napisali vašu prvu zbirku poezije „Dreka pamtivijeka“. Kako se rodila ideja i o čemu nam govori Vaš prvijenac?
BAČANOVIĆ: Ne mogu reći da je vezano za ideju postojala neka jasna namjera, niti je tokom samog pisanja bilo mnogo proračunate kombinatorike. „Dreka pamtivijeka“ nastajala je gotovo u jednome dahu kao direktan eho vlastite nutrine, odnosno načina na koji se ona oblikuje pored životnih okolnosti i puteva koji su se u proteklom vremenu rasprostrli za mnom ili preda mnom. Mogao bih jednostavno reći da je i sama knjiga i koncept koji je sačinjava univerzalno primjenjiv na svako ljudsko biće koje se u mladalačkim godinama nađe u situaciji da zaziva neku nejasnost i nepoznatost u cilju nekog vlastitog vida ispunjenja. Kada do istoga najčešće u svoj nestrpljivosti i ne dođe, lutanje se potom nastavlja sve dok se istina i suština ne razotkrije sama. Obično je prisutan veliki nesrazmjer između intenzivnosti naših potraga od koje skoro pa i svisnemo te one nestvarne lakoće kojom se ta nejasnost za kojom smo tragali sama od sebe razjasni tek jednim izlaskom istočnoga sunca. Mnogo je tu varijacija, ali osnovni koncept „Dreke“ bio bi upravo taj neki zaziv dušina ispunjenja spokojem.
INTERVIEW.BA: Koliko je vremena trebalo da nastane knjiga i zašto baš ovaj naziv, šta nam on poručuje?
BAČANOVIĆ: Ne liči li vam to bolno zazivanje nejasnosti i neodređenosti upravo na neki vid životinjske dreke? Postoji li iko kome se jednom nije prihtjelo zaurlati i time saopštiti svojoj okolini daleko više nego što je u stanju izreći riječima, kao suštinski najprimitivnijim i najkrivotvorenijim sredstvom komunikacije koji nam svakodnevnica donosi. S druge strane prepoznavanje te vlastite untrašnje dreke i pokušaj njezinog preobličenja u spokojem ispunjenu harmoniju duše je najvažnija faza vlastitog formiranja. Ako ne dozvolimo sebi da se „razdrečimo“ i ne damo sami sebi slobodu da se upoznamo sa svim vlastitim zlima i surovostima koje bespogovorno nosimo u sebi, male su prilike da će iste moći da se jednoga dana pripitome i primire. Lako je smatrati da sva naša djela proističu iz same čistote duha i suštinske dobrote karaktera kakvu samoljubo volimo da si pridjenemo. U najvećem broju slučajeva je upravo suprotno, besramna surovost ta koja nas uputi na izvorište čistote i uzvišenosti duha, a to je, priznaćete pamtiviječno dostignuće za svakoga od nas. Zbirka je nastajala u protekle tri do četiri godine, otkako sam, tako reći, napustio svoju formu i funkciju obezbijeđenog građanina i dao se u bjesomučnu potragu za nekom sebi suštastvenijom prilikom, koju sam, bar tako osjećam, na poslijetku i uspio pronaći, i to, gle čuda, na istom onom mjestu sa koga sam se u istu tu potragu i otisnuo. I to je jedno istinsko čudo, koliko je čovjek u stanju promijeniti kompletan reljef poznatog mu svijeta, jednom kada mora i rijeke salije sebi u krvotok, planine prevrati u vlastite uzvisine duha, a ravnice i udoline u one duši jednako neophodne svagdanje dokonosti, koje je zatim sebi lako moguće oprostiti.
INTERVIEW.BA: „Dreku pamtivijeka“ prepoznao je i stručni žiri za književnu nagradu Aleksa Šantić, tako da ste ušli u uži krug pjesnika, koji bi mogao dobiti ovu nagradu. Kakva su očekivanja?
BAČANOVIĆ: Izuzetna mi je čast da je žiri u mojoj debitantskoj knjizi prepoznao vrijednost i uvrstio je u najuži krug za Šantićevu nagradu, tim prije što se radi o toliko prestižnom priznanju. Dovoljno je vidjeti imena do sada nagrađenih autora i sve će vam biti jasno, a o samom imenu koje nagrada nosi, suvišno je i govoriti. Iskreno rečeno, očekivanja nemam, niti znam po kojem se kriteriju bira pobjednik. Ne znam da li, kao za pola života mlađi od većine konkurenata, i imam pravo bilo čemu da se nadam. Nezahvalno je o tome govoriti. Nagrade jesu važne, ali je najvažnije ipak da čovjek vjeruje u ono što radi i stvara, a s te strane mogu i samome sebi i onima koji će prepoznati moj rad u budućnosti obećati još jako mnogo toga.
INTERVIEW.BA: Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Sarajevu otišli ste na Univerzitet u Varšavu. Koliko je druga kultura i drugačije razmišljanje, utjecala na izražavanje vaših misli na papiru (stil) ?
BAČANOVIĆ: Računajući te godine magistarskog i doktorskog studija provedene što u Varšavi, što putujući planetom, kao i ovih posljednjih nekoliko provedenih u Njemačkoj, ispada da sam u protekloj fazi života najmanje vremena i proveo u svome zavičaju, a pod zavičajem podrazumijevam čitavo govorno područje južnoslavenskih jezika. Ne znam kako bih to na pravi način formulisao, ali kada čovjek dozrije do toga da se sajedini s onime što stvara, onda počinje sve više da osjeća potrebu za svakodnevnim kontaktom sa svim onim što sačinjava kolorit kulture iz koje potiče, za koju ga na kraju krajeva veže i jezik na kome stvara. Postoji nešto i u korijenima i u genima što na kraju ipak odredi način na koji nam se biće može osjećati i (ne)prilagođavati, onda kada ga putevi već nanesu u nemilost neke tuđine. Sama Poljska kultura je, kako bih rekao, prilično opsežna, ali je u današnje vrijeme potpala pod istinski kvalitativno dekadentanan utjecaj one komercijalne, uvezene sa zapada. Stekao sam utisak da su preko dana Poljaci postali najsličniji Njemcima, dok se navečer kada su sve dobro proračunali i dali si oduška, pretvaraju u veće Ruse, nego li su i Rusi sami, što su, da paradoks bude veći, upravo narodi od kojih su (uz još nekolicinu) u istoriji najviše i stradali. Nekako, kao da se u svom tom nasilnom nametanju nekada staljinizma, a danas prozapadne ispraznosti, izgubila njihova autentičnost i iz toga su se i izrodile ove nesrazmjerne krajnosti koje sam spomenuo. Istini za volju, boravio sam uglavnom u velikim gradovima. Kao i bilo gdje drugo, gradovi sve manje predstavljaju mjerilo kulture i folklora jednoga naroda. Tragično je koliko su upravo naši slavenski narodi skloni odbacivanju svojih izvora i vlastitih identiteta i zamjeni istih nečim navodno naprednijim, što po pravilu dolazi sa tog nesretnog zapada. Ne bih rekao da je razmišljanje na zapadu posebno drugačije niti po bilo čemu naprednije. Ako neke razlike i ima, onda bih ga čak okarakterisao i kao mnogo siromašnije nego naše ovdašnje, do te mjere da često i potpuno odsustvuje. To su uređena društva u kojima za razmišljanjem i osjećanjem koje mu prethodi ni nema pretjerane potrebe, što iz nekog praktičnog ugla posmatranja može biti i dobro, jedno vrijeme može čak i prijati, ali kao neko ko nije u stanju na svijet posmatrati isključivo sa te „praktične strane“, prije sam sklon to okarakterisati kao otužno u smislu površnosti, odnosno kao nešto čemu je nasušno potrebno iskupljenje duha, koji se potpuno zagubio tu negdje u nasilnoj tranziciji od istoka, na kojem sunce izlazi, do zapada, na kojem isto uglavnom dogorijeva i vremenom se potpuno gasi. Što se stila tiče, mislim da sam nagonskim neprihvatanjem tih samoproglašeno „naprednijih kultura“, zapravo uspio održati stil onakav, da bi neko teško raspoznao da nisam oduvijek i ostao ovdje između bosanskih i starohercegovačkih planinskih vrleti i južnoga primorja. Opet, onaj zavičajni dio zbirke, da ne biješe tog zapada, vjerovatno ne bi ni postojao, i s te strane je i ta vrsta iskustva za mene i moje formiranje bila neprocjenjiva.
INTERVIEW.BA: Koliko je poezija poželjna u BiH i da li je naši građani shvaćaju na pravi način?
BAČANOVIĆ: Mislim da tu nema šta puno da se shvaća. Poezija, onako kako bi trebala da postoji, zapravo je odjek vlastite duše – njezin istinski derivat, nepokrenut i nezavistan od ostale dostupne poezije i njezine kritike, već isključivo od svoga istinskog izvorišta, a to ste vi, to sam ja, to je sedam milijardi potencijalnih pjesničkih svemira. Na isti način kao što se piše, ona bi trebalo i da se čita. Problem je u tome što poezija, kao takva, danas postoji malo ili nimalo i opet insistiram na tome da to nije slučaj samo kod nas, nego i u čitavom zapadnom svijetu, za kojim se i u umjetničkom svaranju nastojimo povoditi . U najvećoj se mjeri svela na nekakvo nabrajanje svakodnevničnih okolnosti, intertekstualno razmetanje drugim tekstovima ili pomodnim ovovremenostima i kao rezultat tome i imamo to što imamo. Mnogo ko je piše, a malo ko je ispiše, čitaju je svi, a ne iščita je gotovo niko, a između stvaraoca i čitaoca obično se nađe i nepremostiv zid dežurne kritike, koja je tu da je po interesnoj potebi nahvali, a u protivnome ili tek konstatuje ili svojski popljuje. Dušnost i suština poezije sasvim se izgubila u onom njenom obliku za kojim se najčešće i povodimo. Mislim da je to problem koji se reflektuje i na umjetnost uopšte. Zapadni čovjek i zapadni stvaralac nekako se otuđio i potpuno izgubio u toj ideji imanja, dok na istoku ipak još možete da pronađete istinsku i nepomućenu stvaralačku ideju. Naša sreća je što je u današnje digitalno vrijeme to sve ipak u najvećoj mjeri dostupno i potrebno je samo pružiti mu šansu – sebi, svome izvorištu i ishodištu sunca.
INTERVIEW.BA: Bačanović: U kojem književnom pravcu se najviše prepoznaje Vaš rukopis?
BAČANOVIĆ: Ja ga volim nazvati jednostavno „poezija“. Sve drugo je stvar nekakvih nauka o književnosti, kojima, iskreno rečeno, i ne dajem puno na značaju, iz razloga što pokušavaju svojim priučenim metodama analizirati nešto posve neopipljivo, odnosno dostupno jedino nepriučenoj duši, koju je najveći broj tih „naučnika“ zagubilo tu negdje u naslagama akademskog stečenog znanja. Pa ti pjesmu neće pročitati na način da je osjete, već da je premjere bezbrojem književnih teorija i aršina. Istinska kreacija može se pronaći samo iza znanja koje se ne zna, već osjeti, i koje nas zatekne iznenada, poput ljetnog pljuska, stvori ugodniju klimu….stvori, a zatim ode. To je taj trenutak sajedinjenja sa stvaralačkim svemirom, a koji nećete pronaći ni u jednoj knjizi, već jedino u vlastitoj duši. To je jedini književni pravac. To je umjetnost življenja. To je Poezija.
