ZA NJEGA NEMA ZIME: Jalali iz Irana pronašao je novu ljubav i život u BiH

Adel Jalali samo je jedan među hiljadama ljudi koji su na putu prema zapadnoj Evropi, u potrazi za boljim životom, ostali “zarobljeni” u BiH. Međutim, njegova priča možda je, ipak, nešto drugačija. Oženio se, dobio posao, položio vozački ispit

Piše: Sanela KARAICA

Četrdesetjednogodišnji Iranac Adel Jalali prije više od četiri godine napustio je svoju zemlju u namjeri da se u Londonu pridruži bratu i sestri. Oni su tamo već 25 godina, imaju britanske pasoše i sređen život. Na dugi put poveo je maloljetnog sina.

No, Adel je odlučio ostati u BiH, u Unsko-kanskom kantonu. U razgovoru za Interview objasnio je zašto.

Vidio sam da ovdje ima mnogo dobrih ljudi. Sada ovdje imam novu porodicu, dokumente, posao…Ne treba mi više ni London, ni Amerika, ni bilo šta drugo. Kada sam krenuo iz Irana, nisam ni znao gdje je Bosna. Cilj mi je bio doći do Londona – kaže Jalali.

Prevodilac i poljoprivrednik

Najprije su mu dobri ljudi pokazali humanost kad se razbolio Adelov sin. Ponudili su mu kuću. Nije trebalo dugo da se odlučio za ostanak. Dobio je azil, upoznao sadašnju suprugu i počeo novi život.

Sve je sada dobro. Oženjen sam Bosankom. Ona je radila kao frizerka. Vodio sam sina na šišanje i tako smo se upoznali. Sin je zavolio, a i ona njega. Živimo u selu, kupili smo zemlju i planiramo napraviti svoju kuću. Želim da imamo kuću, da moje dijete danas-sutra, kada se oženi, ima svoj dom. Sin je sada u šestom razredu osnovne škole. Škola je udaljena oko dva kilometra. Nikada nije imao nikakvih problema. Dobro su ga prihvatili. Bosanski jezik govori bolje od mene, a svoj maternji već zaboravlja. Supruga više ne radi. Ima problema sa bubrezima i svaki drugi dan ide na dijalizu. Ja već godinu i po radim kao prevodilac za udruženje “Vaša prava BiH”. Idemo na terene, u kampove Lipa, Borići… ­- priča Adel.

Posao prevodioca nije jedino čime se bavi. Na zemlji koju ima posadio je kukuruz, krompir, paradajz… Ima više od stotinu koka nosilja i pčele.

Prodajem med, povrće, a sada hvala Bogu, radim i kao prevodilac. Ovih dana položio sam vozački ispit i jedva čekam da dobijem vozačku dozvolu. U kontaktu sam sa porodicom u Londonu i mamom, koja je u Iranu. Planiramo da nam sljedeće godine dođe u posjetu, turistički. Do sada je sve išlo kako treba. Imali smo sreće. Nijedne noći nismo morali spavati vani ili u kampu. Mnoga udruženja pružaju nam podršku. Mnogo nam to znači. Od “Žena sa Une” mjesečno dobijamo pakete namirnica – kaže Jalali.

Nažalost, mnoge migrantske priče nemaju ovako sretan kraj. Iako je ove godine smanjen broj ilegalnih ulazaka u našu zemlju, situacija je i dalje složena. Hladna jesen već je stigla, a uskoro će i zima pokucati na vrata. Poseban izazov je pred organizacijama koje pomažu osobama u pokretu.

Vaučeri za osnovne potrepštine

Izvršna direktorica organizacije “Žene sa Une” Aida Behram kaže da od početka migrantske krize u BiH, 2018. godine, nastoje pružati podršku najranjivijim kategorijama koje prolaze i privremeno borave u našoj zemlji.

Ulazimo u jesenji period, a znamo kako je situacija bila kompleksna u prethodnim godinama. Kretanje ovih osoba biće dodatno otežano. U saradnji sa organizacijom CARE International Balkans trenutno implementiramo projekat s ciljem da smanjimo sve rizike i osjetljivost, pa čak i socijalnu isključenost najranjivijih kategorija osoba u pokretu. Tu prije svega govorimo o ženama, djeci, djeci bez pratnje, porodicama, ali i odraslim osobama koje imaju neke svoje specifične potrebe – kaže Behram.

Migrantima se svakodnevno distribuiraju paketi pomoći. Osoblje udruženja “Žene sa Une” razgovara sa njima, daje im savjete i upućuje ih na privremene prihvatne centre.

Važno je da osobama u pokretu pružamo i jedan oblik prve psihološke pomoći, kako bi što lakše podnijele okolnosti u kojima se nalaze. Također, distribuiramo im vaučere za kupovinu osnovnih životnih potrepština poput hrane ili drugih proizvoda koji su njima potrebni i važni – naglašava Behram.

A Adel priznaje, njegova priča bila bi mnogo drugačija bez  “Žena sa Une”. Nije riječ samo o paketima, već i o pomoći, lijepoj riječi, riječima podrške.

Ponekad je tako malo dovoljno.

Prema procjenama, trenutno u BiH, van privremenih prihvatnih centara, boravi između 600 i 750 osoba. Najveći dio njih nalazi se upravo na području Unsko-sanskog kantona.

 

 

Prethodna vijest

SUKOB TKO JE TO, INTERES ŠTO JE TO Oni su u Medžlisu, Lutriji, Elektroprivredi i Autocestama, a žele i u vlast

Naredna vijest

Iskustveni Priručnik za žene s mandatom jer od njihovog danas zavisi naše sutra