Don Anto Ledić: Bez zajedničkih susreta i iskreno pruženih ruku u BiH nema prosperiteta, nema života

Don Anto Ledić tokom trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao priliku službovati u mnogim bh. gradovima. Poznat je kao Inicijator za uspostavljanje Odbora za međureligijsku saradnju, a rezultati koje postiže na ovom polju su prepoznatljivi, što potvrđuju i plakete gradova Zenica i Konjic koje su mu uručene za  širenje međureligijske saradnje i tolerancije. Osim toga, Ledić je i uspješni sportaš, profesionalni dizač tegova, koji je iz ove sportske oblasti osvojio brojna priznanja.

Za Interview.ba govorio je o životu naroda BiH jednih pored drugih, predizbornoj retorici političara, razlozima zašto dolazi do podjela među ljudima, humanitarnom radu i ljubavi prema sportu, te o tome jesu li mir i tolerancija vrijednosti koje se uče u porodici.

Piše: Alen Arnautović

ŽELIM SAČUVATI SVIJET OD OTROVA POLITIKE: “Ne razumijem onoga koji razgrađuje, a ne gradi, ruši, a ne obnavlja, uzima, a ne daje, a naša politika upravo to radi. Ne razumijem da je čovjek zbog svoje „različitosti“ drugome smetnja, a koliko vidim, politika to već desetljećima zagovara. I mnogo je toga što se ne samo retorički nego i djelima ne uklapa u moj život i zato želim ovaj „moj“ svijet sačuvati od otrova i korozije koja je itekako prisutna u političkom svijetu“.

INTERVIEW.BA: Kao vjerski službenik mnogo toga ste uradili na polju međusobnog zbližavanja, te promovisanja mira i tolerancije kao univerzalnih vrijednosti. Naredne godine navršit će se tri desetljeća Vaše službe u crkvi. Kakvo je stanje na terenu. Da li su primjetne promjene u ponašanju i stavovima ljudi, s obzirom na sve što je na globalnom nivou obilježilo taj period, tehnološki napredak, a onda i s druge strane apatiju koju izaziva politika. Godinama se raspravlja o istim temama, dok suštinske reforme izostaju?

DON LEDIĆ: Tri desetljeća niti su puno niti malo, ali svakako dovoljno da možemo evaluirati svoj životni put i ako je potrebno, a mislim da jest, nastojati popravljati ono što je učinjeno pogrješno ili ne dovoljno dobro. Kada govorimo o miru onda najčešće kažemo da je mir univerzalna vrijednost za koji ne postoji nikakva alternativa. Kada to kažem onda mislim da spada u božansku i u ljudsku kategoriju. Isus je na uskrsno jutro svoje učenike pozdravio sa „MIR VAMA!“. Za nas kršćane Isus je prvo Bog, a onda i Učitelj koji nije samo govorio i pisao deklaracije nego je svaku svoju izgovorenu riječ živio. Prvu riječ koju je Bog uputio svojim apostolima nakon Kalvarije, bila je MIR. Ako kao kršćanin želim živjeti vjeru onda je trebam živjeti onako kako je Isus, Sin Božji i naviještao i živio, ništa manje. Isus je u svojoj nauci apostrofirao na ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, opraštanje, pomirenje, prihvaćanje i vršenje volje Očeve. Smijemo li odstupiti od onoga što je napisano u Svetom Pismu? Ne smijemo! Je li čovjek činio velika odstupanja u ljudskoj povijesti? Jeste! Nažalost i danas to čini, a sve pod barjakom vjere. Stanje u društvu, a samim time i u Crkvi nažalost nije za svaku pohvalu. Svjesni smo da postoje velika odstupanja od nauke Isusa Krista i apostola koji su na svojim životima gradili Kristovu Crkvu….Ne spadam u red onih koji će samo iznositi ljudske poroke i mane naglašavajući destruktivno stanje društva. Čvrsto vjerujem da još ima mnogo svetih ljudi na ovom svijetu. Neke od njih sam i sreo i od njih mnogo naučio i zato sam uvjeren da Bog neće dopustiti novi potop na zemlji, iako smo ga dobrano odavno zaslužili.

INTERVIEW.BA: Zvanična predizborna kampanja počinje za nešto više od mjesec dana, mada uzimajući u obzir retoriku kojom se znatan period unazad služe zvaničnici na funkcijama odlučivanja u ovoj zemlji, dolazimo do zaključka da kampanja već uveliko i odavno traje. Razlozi zbog kojih političari zagovaraju podjele su jasni, no mogu li vjerski službenici svojim primjerom i radom na terenu ukazati stanovništvu da ne nasjeda na njihove manipulacije?

DON LEDIĆ: Moram priznati da politiku kao neku opće društvenu djelatnost ne pratim jer sve što na mene djeluje destruktivno i frustrirajuće odlučno odbacujem. A politika je jedna od njih. Više je razloga za to. Kao prvo, ne razumijem onoga koji razgrađuje, a ne gradi, ruši, a ne obnavlja, uzima, a ne daje, a naša politika upravo to radi. Ne razumijem da je čovjek zbog svoje „različitosti“ drugome smetnja, a koliko vidim, politika to već desetljećima zagovara. I mnogo je toga što se ne samo retorički nego i djelima ne uklapa u ovaj moj život i zato želim ovaj „moj“ svijet sačuvati od otrova i korozije koja je itekako prisutna u političkom svijetu. Dopustiti da netko ili nešto truje moje srce i dušu, ono što je Bog stvorio tako sveto i čisto, grijeh je prema samome sebi.

Mnogi su pokušali presjeći stoljetno duboko korijenje

INTERVIEW.BA: Zavidovići, Sarajevo, Žepče, Konjic, Travnik, Zenica i Novi Travnik, neki su od gradova u kojima ste službovali. Mnogo toga Vas zasigurno veže za ljude i običaje u tim krajevima, međutim važno je naglasiti da ste jednom prilikom istakli da je teško  napraviti distinkciju čovjeka Hercegovine ili čovjeka Bosne?

DON LEDIĆ: Za ovih trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao sam priliku i čast biti u spomenutim gradovima, upoznati ih i dati dio sebe. Svako mjesto je na svoj način lijepo, bogato, zanimljivo i vrijedno poštovanja. Gdje god sam došao pokušao sam u što kraćem vremenu upoznati ljude i običaje, i ne samo to, nego i zavoljeti te ljude i njihove osobitosti. Doista, s posebnim emocijama rado se sjećam toga vremena koje sam proveo sa dragim ljudima kako Hercegovine tako i Bosne. I da, teško je napraviti neku distinkciju, po(d)vući neku granicu ili ne daj Bože razdvojiti Bosnu od Hercegovine i Hercegovinu od Bosne. Simbioza koju je satkao sam Stvoritelj je neobjašnjiva zbog svoje čudesne pupčane vrpce kojom su ove dvije „sestrice“ povezane. Nažalost mnogi su pokušali presjeći to stoljetno duboko korijenje, ali na sreću još nisu uspjeli i nadam se da to neće nikada uspjeti. Ovu zemlju lijepom i oku zamamnom ne čine samo njena prirodna bogatstva, nego čovjek sa svojim kulturološkim raznolikostima i vrijednostima.

Sve one krajevne specifičnosti koje nosimo, a koje nazivamo različitostima, ja vidim kao jedno veliko bogatstvo. Naš domovina Bosna i Hercegovina je poput najdivnijeg mozaika, sazdana od različitih boja, veličina čini jedinstveno remek djelo Božjeg stvarateljskog nauma. Bogu sam zahvalan za ovu divnu zemlju u kojoj sam nikao. Gdje god sam bio, pokušao sam upiti tu ljepotu duha kojom ljudi toga kraja obiluju. Pio sam vode Vrbasa i Bosne, Neretve i Lašve i s tim se mogu pohvaliti i reći ne mutite njihovu bistrinu jer ih zamutiti ne možete.

Iako se deklariramo kao vjernici, nismo u potpunosti prihvatili poruke Svetih Knjiga

INTERVIEW.BA: S obzirom da ste i doktorirali i mnogo literature pročitali, zbog čega smo prema Vašem mišljenju kao društvo ne samo u BiH nego i šire na Balkanu skloni tim podjelama. Nisu to samo vjerske i nacionalne podjele, itekako su prisutne podjele sa veoma lošom konotacijom na osnovu porijekla, mjesta odrastanja, spola, pa i na osnovu zanimanja ili posla koje pojedinac obavlja. Šta mislite zbog čega je to tako. Je li to neka potreba za superiornošću koju pojedinac osjeća kada govori o tim podjelama ili je to posljedica udaljavanja od svetih knjiga?

DON LEDIĆ: Vaše pitanje je djelomično dalo i odgovor. Činjenica je da među nama postoje duboke vjerske i nacionalne podjele. To je toliko očito da ne možemo zanijekati, a niti nojevski zabiti glavu u pijesak. O podjelama na vjerskoj i nacionalnoj osnovi češće se govori, komentira i pravi medijska senzacija nego o nekim drugim koje su isto tako vidljive i prisutne u društvu. Podjele su prisutne u gotovo svim oblicima života. Uzroke moramo tražiti i nastojati ih liječiti. Najčešći uzrok je majorizacija i želja za dominacijom, opterećenje prošlošću, nepoznavanje jedni drugih… Jedna od bolnih činjenica jest i ta da još uvijek, iako se deklariramo kao vjernici, nismo u potpunosti prihvatili poruke Svetih Knjiga. Već sam spomenuo da se temeljni zakon kršćanske vjere bazira na ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svome bližnjemu, koji smo upravo mi kršćani kroz povijest toliko puta obezvrijedili, pogazili i zaboravili. A to se isto odnosi i na članove drugih vjerskih zajednica. Na temelju svih tih malignih pojava možemo izvesti zaključak da je velika većina „vjernika“ još uvijek samo deklarativno vjernička.

INTERVIEW.BA: Jesu li mir, tolerancija, ljubav, poštovanje i međusobno pomaganje drugim ljudima, vrijednosti koje se usvajaju u porodici?

DON LEDIĆ: Nisam rekao ništa novo ako ponovim jednu od definicija da je obitelj temeljna stanica društva ili kako mi u Katoličkoj Crkvi još i dodamo da je obitelj „crkva u malom“. Ako smo tako definirali obitelj onda je jasno da temelji moraju biti stabilni i zdravi. Ako je obitelj „crkva“ onda trebamo biti svjesni da u crkvi boravi sam Bog i da je obitelj mjesto molitve. Obitelji koja je izgrađenana na zdravim temeljima, koja iskreno i srcem moli, teško može doći do disfunkcionalnosti. Život u obitelji nastaje začećem, a sve druge vrijednosti dolaze majčinim mlijekom i roditeljskim zagrljajem. One vrijednosti koje sam u obitelji naučio, kroz sjemenišni odgoj izgradio, one su u meni trajno uklesane. Nema te svjetske sile koja može promijenit moje stavove da su mir, ljubav i poštovanje božanskog karaktera i kreposti Duha Svetoga.

INTERVIEW.BA: Za svoj rad u ovim oblastima Grad Zenica Vas je nagradio za vrijeme Vašeg tamošnjeg službovanja nagradom za širenje međureligijske saradnje i tolerancije?

DON LEDIĆ: Zahvalan sam kako gradu Zenici tako i gradu Konjicu na dodijeljenim plaketama kojima su nagradili ne samo moj rad, nego rad svih mojih suradnika koji su me podržavali i sa mnom dijelili istu životnu filozofiju. Neosporna je potreba međureligijske suradnje i međunacionalnih susreta koje treba koristiti za međusobno upoznavanja i obogaćivanje. Moj životni put ide u smjeru dijaloga i on je bez krivina i stranputica, uvijek prav i uvjeren sam ispravan. Bez zajedničkih susreta i iskreno priženih ruku nema prosperiteta, nema života. Mi smo kroz povijest jedni na druge naslonjeni ali trebamo jedni drugima biti i oslonac.

INTERVIEW.BA: Već nekoliko posljednjih godina župnik ste u župi Presvetog Trojstva u Novom Travniku. I u toj lokalnoj zajednici djeluje Odbor za međureligijsku saradnju. Kakvi su međureligijski odnosi u Novom Travniku?

DON LEDIĆ: Odbor za međureligijsku suradnju u našem gradu već pet godina doista djeluje uspješno. Sve tri vjerske zajednice odmah su prihvatile ideju formiranja odbora jer se doista osjećala potreba za suradnjom, za dijalogom. Kao i mnogi drugi gradovi u BiH tako je i Novi Travnik proživio svoju ratnu Kalvariju, a posljedice toga su brojne rane, hladni međuljudski odnosi, netolerancija… Mi kao odbor ne ispravljamo „krive Drine“ nego pokušavamo razgovarati kako bismo liječili rane nastale ratnim djelovanjem i političkim manipulacijama vjere. Pokušavamo jedni druge razumjeti, ne uvjeravati tko ispravno vjeruje, nego pokazivati tko ispravno djeluje. Bogu sam zahvalan na članovima našega odbora ef. Salihu Zukiću i o. Goranu Živkoviću i njihovoj iskrenoj otvorenosti za dijalog i suradnju u odboru. Ali isto tako zahvalni smo i široj društvenoj zajednici, općini i školama koje su od prvog dana prihvatile djelovanje odbora i u gotovo svim projektima imali smo aktivnu potporu.

INTERVIEW.BA: U poratnim godinama podsticali ste povratak prognanog stanovništva. Zalagali ste se za to da im se osigura sve što je potrebno za normalan život, bez obzira da li se radilo o Srbima, Bošnjacima ili Hrvatima. Koliko ste u tome i uspjeli. Je li se izbjeglo stanovništvo odlučivalo za povratak i jesu li nadležni dovoljno toga što je bilo potrebno i učinili?

DON LEDIĆ: Jedan od ciljeva pastoralnog rada mjesne Crkve bio je pomoć povratnicima. Vrhbosanska nadbiskupija je na tom planu učinila, i još uvijek čini, doista velike projekte. Kroz karitativno djelovanje i školstvo, nastojalo se maksimalno pomoći osigurati osnovne životne potrebe povratnika i prognanog puka. Budući da sam osam godina proveo u Konjicu, koji spada u krizno povratničko područje, nastojao sam pomoći svima koji su tražili pomoć. Na području moje župe Obri, u selu Kostajnica, boravili su protjerani Bošnjaci iz Čapljine, Trnova i Prozora. Svi oni koji su tada u tom vremenu boravili u tom selu znaju da ih nisam dijelio ni po kojoj osnovi i da sam svima pokušao pomoći koliko je to bilo u mojoj mogućnosti. Bog nas je sve jednako stvorio i pozvao nas da poput milosrdnog Samaritanca pomažemo jedni drugima. Što se tiče djelovanja Crkve na polju povratka mogu reći da mirne savjesti možemo stati pred Boga, ali nadležna vlast neka dobro preispita svoju savjest. Ova konstatacija nastala je na lošem iskustvu sa vlastima koje su često destruktivno i destabilizirajuće djelovali na sve povratnike. Postratni događaji oružanih napada na povratnike u FBiH: Travnik, Mostar, Kostajnica… dio su politike ondašnjeg društva kojim se nastojalo opstruirao povratak. Ništa nije bilo bolje ni u Republici Srpskoj. Svi smo svjesni da povratak zbog takve politike u mnogim gradovima nije uspio.

Osvojene plakete i medalje svoju vrijednost dobile su tek onda kada sam ih darovao u humanitarne svrhe

INTERVIEW.BA: „Mostove između religija“ godinama unazad gradite i kroz humanitarne akcije i utakmice. Mnogo je priznanja koja ste osvojili na brojnim takmičenjima na kojima ste učestvovali od 2000. godine pa na dalje kao profesionalni dizač tegova. To je čini se u početku ljudima bilo pomalo iznenađujuće, svećenik i dizač tegova istovremeno. Ogroman teret bilo je potrebno podići za samo jedno takvo priznaje, ali nimalo teško nije Vam bilo staviti ih na prodaju kako biste pomogli liječenje bolesnih?

DON LEDIĆ: Svaki čovjek je pozvan graditi mostove alatima koje mu je dragi Bog dao kao dar i talent. Jedni to (g)rade perom, drugi sportom, treći pjesmom, molitvom…Bitno je graditi i raditi da se premoste sve nesuglasice i povežu sve obale koje nas razdvajaju. Ja sam djelomično iskoristio sportski dar koji mi je Stvoritelj dao. Najvažniji dar od svih je dar života i dar vjere u Onoga koji drži sve „konce“ u svojim rukama. Hvala mu na daru života i vjere koja me naučila voljeti čovjeka. Hvala mojim roditeljima koji su mi rodili noge, oči, ruke… i pokazali da ih ne držim zatvorene prema drugima. Nema niti jedne vrijednosti na ovome svijetu koja je važnija od čovjeka. Ništa me ne može toliko usrećiti koliko zadovoljan osmjeh onoga kome si pružio dio sebe, svoga vremena ili nešto što mu je vratilo nadu u život. Plakete i medalje koje sam dao u humanitarne svrhe svoj sjaj i vrijednost dobile su tek onda kada sam ih darovao drugima.  Do tog momenta bili su tek obična kovina s mirisom sebeljublja i egoizma „to sam ja osvojio“. Kada sam „pobijedio“ empatiju prema osvojenim metalom, usmjerio je prema drugima, tek tada sam osjetio istinsku sreću pobjede. Medalje su bile znak pobjede drugih, a darovanjem istih medalja pobijedio sam sebe postavljajući drugačije rekorde. Shvatio sam kako trebam dizati terete onih koji su u potrebi, kako danas tako  i sutra. Biti Šimun iz Cirene nije lako, ali je moguće. Treba samo stati ispod križa onoga koji ga nosi. Tu se ne smijemo umoriti. Ono što svaki dan preispitujem u svojoj savjesti su pitanja: jesam li danas ispravno postupio prema onima koji su me trebali? Jesam li dovoljno dao sebe za druge? I ako jesam, je li to bilo iz ljubavi i da se proslavi Bog kroz mene?

INTERVIEW.BA: Kao svećenik i kao sportista kažite nam za kraj jednu univerzalnu poruku, kojom ćemo objediniti činjenicu da su različitosti naše bogatstvo u ovoj zemlji, ali i onu dobro poznatu parolu „u zdravom tijelu zdrav duh“ ?

DON LEDIĆ: Svaka plemenita poruka koja motivira i potiče na dobro je univerzalna. Ako bih mogao sublimirati jednu univerzalnu poruku kao svećenik i Božji čovjek onda neka to bude iz Svetih Knjiga: „Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim. I ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“. I „Onaj tko ubije jednoga čovjeka, ubio je cijelo čovječanstvo“.

Prethodna vijest

Lukač donio rješenje o otkazu službenici MUP-a RS Milanki Erić

Naredna vijest

POLITIČKA KARIJERA “OSTALIH”: Grešnici bez grijeha koji se moraju zadovoljiti mrvicama