U razgovoru za podcast „Čitaj više, misli više“ za portal interview.ba Ivan Šarčević, bosanskohercegovački franjevac i teolog, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, autor brojnih naučnih radova i nekoliko knjiga je govorio o međureligijskim odnosima u BiH i patnjama koje proizvodi obijesna politika
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
Fra Šarčević je ocijenio je da u BiH u vrijeme kada sve tri dominantne religije obilježavaju velike praznike međunacionalni odnosi još uvijek nisu dobri koliko bi mogli biti. Podsjetio da su na ovim prostorima oduvijek kroz historiju postojali sukobi, ali i kulture dobrokomšijskih odnosa i suradnje.
– Ako gledam iz kuta vjernika i teologa, usudio bih se reći da mi sada sa Europom dijelimo nešto u čemu leži određena vrsta razloga zašto činimo nesreću jedni drugima, a to je olako prihvatanje i boga i čovjeka, i vjerovanja i ateizma… Mi danas imamo paradoks da veliki postotak ljudi kaže da vjeruje u boga, a nemaju povjerenja u ljudi …, kaže Šarčević.
Na pitanje kako vjerovati u Boga u vrijeme teških stradanja ljudi u Ukrajini, ali i drugim ratovima, Šarčević kaže da je to pitanje na ličnoj razini za svakog ponaosob.
Hoće li sloboda…
– Mi ne možemo ljudima kazati da moraju vjerovati u Boga, ali svaka vjera istinski poziva na solidarnost. Bog sigurno ima neku odgovornost u tim događajima, ali ne smijemo ga okrivljavati za ono što je ljudska sloboda i ljudsko zlo – dodao je.
Tokom razgovora fra Šarčević je pitao i šta su vjernici naučili iz života u sistemu koji barem u javnosti nije podnosio vjernike.
– Židovski narod koji je bio u sužanjstvu u Babilonu je u srušenim hramovima, nakon tog negativnog iskustva“ obnovio svoje duhovnost i narod, otvorili sinagoge i pretvorili ih u mjesta za molitvu i obrazovanje, a sada ispada da smo mi u komunizmu živjeli s idejom da ga srušimo s vlasti….Čini mi se važnim pitanje slobode – krivo se pomislilo da ćemo mi čim napustimo jedan režim, koji jeste bio opresivan, slobodu steći samim njegovim ukidanjem. Dobro je rekao srpski pesnik Branko Miljković pevajući Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njom. Dakle mi koji smo kao vjernici živjeli neslobodno u vrijeme kada je ateizama nosio određene privilegije sada možemo pitati koju slobodu ja kao vjernik dajem nekome čiji ateizam sada nije privilegiran – pita se Šarčević.
Na pitanje da li je politika zloupotrijebila religiju i d ali to možda ima veze sa ondašnjom neslobodom, Šarčević kaže da je zloupotreba obostrana i da postoji i i lukavstvo svetoga.
– Bio je jedan turski film koji je opisao kako religijski službenici koriste male ljude, pa i religija može koristiti politiku. Mi imamo često povezanost religijskog i političkog, pa i sada u analizama rata u Ukrajini ozbiljni ljudi iz vrha vjerske hijerarhije govore da je pravoslavna crkva dala ideju za taj rat, a politika oružje. Ja to ne gledam podijeljeno jer ne mogu biti samo religiozno biće i apolitično biće jer biti protiv politike . je politički stav. Religija nije paralelna dimenzija, nego prožima sve dimenzije nekog bića. Dakle – to je išlo obostrano, a o podjeli odgovornosti ovisi od toga ko ima veću moć. Pa i kod nas ste imali situaciju da, iako nije vođen religijski rat, nema govora o tome, mnogi vjernici i službenici nemalog ranga su blagosiljali rat i ubijali boga u drugim ljudima, znači štetili su samoj vjeri – odgovorio je.
Smatra da se svaki čovjek ponekad mora zapitati ko je zapravo i da se svaki čovjek mora graditi u dijalogu s drugima i mora paziti na svoju individualnost i posebnost preko razlika s drugima, ali da to ne radimo dovoljno često.
– Možda su dva temeljna pitanja za čovjeka ko je Bog ili ko sam ja kao čovjek, a mi se to rijetko pitamo i to je manjkavost. Tu dolazi na scenu obrazovanje, školstvo i čitanje. Mladi ljudi znaju često zapasti u određenu vrstu depresije ili ne znaju šta će raditi, ali prema stručnjacima koji se bave ljudskom dušom – to je manjkavost čitanja bajki, basni i druge literature jer su time lišeni modela ponašanja. Kada čitamo knjigu, pogotovo klasike, mi tamo imamo modele ponašanja. Za to su dobre i vjerske knjige jer nam nude modele dobrote. Mladi ljudi nemaju uzora, modela, nisu ga imali gdje čuti i upiti i mislim da je to jedna velika manjkavost – kaže Šarčević.
Političari ne znaju šta će od sebe
Na pitanje o slobodi autora i razumijevanju onog što piše, Šarčević kaže da je deset puta važnije čitati nego pisati i da on uglavnom piše na poziv drugih s tim da ima i ambiciju da bude prisutan.
– Ako je bavljenje bilo čime u prostoru duha iskreno – naići će na slušatelje i tu se čovjek iznenadi, a meni je najdraže ako sam koga uspio pomaknuti da se primakne tajni života ili boga, ali ne tako da sam nekoga vrbovao, nego uvjeravanjem na dobru stvar, razumijevanje, a to je često teže od populizma i demagogije koje koristi politika, ako sam koga pomakao na uvjeravanje da nam nema drugog puta do dijaloga i uvažavanja. Alternativa je rat – poručuje Šarčević.
Kako franjevce stotinama godina zovu čuvati Bosne, Šarčević kaže da to čuvanje u svakom vremenu ima drugačiji sadržaj.
– U ovoj zemlji imamo patnike, patnje zbog bolesti i slično, pa ove naše ratom proizvedene patnje i ovo što se događa preko izbornog zakona i svega je ponižavanje koje provode političari, a asistiraju često crkvenjaci, su patnje koje dolaze kao teroriziranje drugih iz obijesti i to je zastrašujuće, dijabolično. Mi franjevci trebali raskrinkavati zlo koje nameće ovu patnju, tako bi u pravom smislu istinski vjernici bili čuvari ljudskosti jer ljudskost se mjeri prema patnji, a nama patnju proizvode iz obijesti. Pa i oružje se troši jer je višak. Puno je patnje iz divljačkog razumijevanja slobode jer političari ne znaju više šta će od sebe i dosta im je i novca i vlasti…, upozorava Šarčević.
Na pitanje kako se suprotstaviti, Šarčević kaže nikada nasiljem.
– To su sve vrste raskrinkavanja iako je to skopčano s rizikom kao i pisanje koje nosi sobom rizik da ne bude uvijek prihvaćeno. Treba izaći na ulice, ali ne nasilno, zaključuje Šarčević.
Cijeli razgovor možete pogledati na linku:
(Fra Ivan Šarčević je bosanski franjevac, teolog, univerzitetski profesor, esejista i publicista. Predaje pastoralnu teologiju i katehetiku na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Napisao je mnogo naučnih radova i objavio nekoliko knjiga.)
