Nakon što su prije dvije godine na karnevalu, tek “za zabavu”, spalili lutku s njenim likom, ove godine iz rodnog Ljubuškog stigla i pjesma, gdje se čak ismijava njena borba s rakom. Potom uslijedile brutalne prijetnje na društvenim mrežama. No, to kod nas prolazi bez kazni
Piše: Senka KURT
Zapalite je, neka se stide i ona i rodbina – napisao je Andjeo Aničić veleposlanici Bosne i Hercegovine Martini Mlinarević u facebook poruci.
K…o, eno te pale u Ljubuškom. Hoćeš na mačkare u Hercegovinu? Jedva te čekamo. Povedi sve sa sobom. Slobodno. Imaš posebno mjesto, draga moja. Čekamo te. Ne treba ti kostim. Ti si glavna tema. Ne brini, imaju benzina, rekli su za tebe. Slobodno dođi i ne trebaš se maskirati, draga. Narod te čeka. Ljubušaci pjevaju, a Hercegovina slavi. … – zaprijetio je Marko Šaravanja, magistar grafike iz Širokog Brijega.
Za sebe voli reći da je “jedan od najistankunijih mladih umjetnika u Bosni i Hercegovini”.
I još mnogo mnogo poruka stiglo joj je nakon što se ponovo (i opet) našla na udaru primitivaca, i to u svom rodnom gradu, Ljubuškom.
Na facebook lokalnog karnevala, tik pred jučerašnju zabavu na kojoj sudjeluju i djeca, a po staroj tradiciji spaljuju se lutke koje predstavljaju žive ljude, objavljena je pjesma “Nija Maša kriva što je naša”.
Neduhoviti meštar od karnevala
Pjesmu Mate Bulića “Nije čaša kriva što je čaša” obradio je “meštar od karnevala” Jakov Begić i napravio “prigodan spot”, koji je dobio sve pohvale.
– Odlično… Ovo je premoćno… Bijednica, pravo opisana, svaka čast – pisali su komentatori koji su preslušali Begićevu pjesmu.
Ispod videa stoji i poruka:
– Osim što je najkraći mjesec, veljača je i jedini mjesec ženskog roda. Poznata je kao mjesec zaljubljenih, mjesec mačaka, mjesec karnevala, ali i mjesec studentskih rokova. U Ljubuškom Karnevalu, po dobrom starom običaju jednu pjesmu objavljujemo uvijek nekoliko dana prije samog karnevala. Ove godine, pjesma “Nije Maša kriva što je naša”, posvećena je svim studentima svijeta, uz najbolje želje da što lakše i što bolje polože svoje ispite, i grade svoju budućnost. Sretno! Vidimo se u nedjelju!.
U spotu je montirano lice veleposlanice Mlinarević, iza nje su hrvatska zastava, te Isus, koji umjesto srca također ima hrvatski grb.
Prije dvije godine, gotovo na isti dan, Mlinarević je također bila omiljena tema i meta na završnoj svečanosti karnevala u Mostaru, kada je spaljena lutka s njenim likom.
Organizatori karnevala u mostarskom naselju Centar 2, prije spaljivanja lutke objasnili su kako je glavni krivac za sve nedaće te godine “Bukača Huzurpator”.
Predsjednik Karnevala u Mostaru Božidar Puljić brže bolje razjasnio je da “ovo nije nije spaljivanje lika i djela Martine Mlinarević kao osobe, nego kao pojave koja je vezana za nju.
– To je odlučilo vijeće karnevalske udruge Centar 2, a inače to je inicijalna ideja praktički Univerziteta u Banjaluci, Univerziteta u Sarajevu i Sveučilišta u Mostaru, koji su prvi osudili čin njezinog postavljanja za veleposlanicu pored toga što nema fakultetsku diplomu. Mi smo to kasnije uobličili u ovome liku, koji je sadržajan u njezina dva djela Bukača i Huzur. Dakle Bukača Huzurpator – našalio se Puljić.
Napomene da tradicija karnevala i spaljivanja lutke na lomači lika osobe koja se proglasi krivom za svako zlo tokom godine oni njeguju već 20 godina u Mostaru i na satiričan način govori o problemima u društvu.
– Mi smo do sada spalili i lik gradonačelnika i predsjednika vlade i brojne druge likove u satiričnoj formi, ali nikada nikoga kako osobu , nego pojavu koja se veže za nju – pojasnio je Puljić.
No, da se vratimo Begićevom pjesmuljku. Njegova satira ne odnosi se samo na politički angažman Martine Mlinarević, njene oštre kritike Hrvatske demokratske zajednice, stanja među Hrvatima. Ne, Begić se ismijava i sa teškom bolesti te rakom kojeg je Mlinarević prebrodila.
Neko to od gore vidi sve, grade moj
Mlinarević je ovih dana, a potpuno razumljivo, bila suzdržana. Bio joj je onemogućen pristup FB profilu, no, kad je saznala da je dobila “svoju pjesmu”, napisala je:
– Nije bilo dosta što su spalili moj lik na mostarskom karnevalu. Ove godine na ljubuškom karnevalu imaju i pjesmu posvećenu meni. Ovakav nivo iživljavanja nad nekim nije zabilježen u našoj zemlji. Samo snaga kojom stojim, ubija ih. Netko to od gore vidi sve, grade moj.
Na primitivne i brutalne objave, koje je dobila i sama objavila, napisala je:
– Zbog čega govorim i ukazujem? Zato jer moram. Zbog djevojčica sutrašnjice tog podneblja. Da izdrže, da budu jake, da ne posustanu. Da nikad ne odgoje ovakve primjerke, da budu sve drugačije. Da imaju hrabrosti da se distanciraju od najgorih među njima. A ja ću ponoviti, još jednom, riječi omiljenog mi slovoslagača i reći – “Netko to od gore vidi sve…” Kad tad.
I još, baš na dan kad su pjevali pjesmu o njoj u njenom rodnom Ljubuškom, veleposlanica Mlinarević održala je dvosatno predavanja za više od 200 studenata Masaryk univerziteta u Brnu.
– Nakon prošlogodišnjeg predavanja koje je naišlo na izvrsne reakcije, uprava Masaryk univerziteta opet me pozvala da se družim s njihovim studentima predstavljajući im našu zemlju, njezine potencijale, moje knjige i moj životni put. Toliko smo se smijali i plakali, jedna fantastična konekcija između ovih genijalnih mladih ljudi i mene. S toliko dobrog znanja o našoj zemlji, podijelila sam im i promo-materijale nekih od najljepših turističkih lokacija u BiH, te su obećali posjetu ovo ljeto! Kasnije i sastanak s dekanom prof. Stanislavom Balikom. Hvala Brno, od srca! – zahvalila se na Mlinarević.
Osim njenih prijatelja i mnogobrojnih pratitelja nismo vidjeli poruke podrške veleposlanici BiH u Pragu, niti osude primitivnog vrijeđanja, spaljivanja, poziva na spaljivanje.
Ko to tamo pjeva?
Baš kako je to istakla novinarka Rubina Čengić u odjeljku “Ko to tamo pjeva” Publikacije “Žena u javnom prostoru”, koju je krajem prošle godine promovirala Fondacija Infohous, a koja je nastala uz finansijsku podrškku Fondaije Heinrich Boll
Posljednjih godina društvene mreže postaju sve prisutnije u životu gotovo svakog pojedinca/ke koji imaju pristup internetu i ponekad se stiče utisak da komunikacija na plaformama prakčno mijenja stvarni život, da “što nije objavljeno na društvenim mrežama kao da se nije ni desilo.” Pojedini analičari društvenih odnosa ih opisuju kao „sofiscirano leglo uvreda i stereopa“ i govore o „pandemiji zlostavljanja.“ Kako je BiH dio svijeta, sve ovo se odnosi i na našu zemlju u kojoj se po nekim procjenama oko 50 % stanovništva informiše isključivo na društvenim mrežama.
Čengić je krenula od hipoteze da je online javni prostor podjednako zatvoren i neravnopravan za žene kao što je to i polički, ekonomski i medijski.
Ona podsjeća kako je sredinom prošle godine 200 istaknutih žena iz cijelog svijeta potpisalo otvoreno pismo u kojem osuđuje zlostavljanje na društvenim mrežama. Pismo je objavljeno na UN-ovom forumu za ravnopravnost generacija koji pokreće seriju poziva na djelovanje u cilju postzanja globalne rodne ravnopravnost.
Uz ovo je studija The Economist Intelligence Unita iz 2020. godine, urađena na uzorku od više od 4.000 odraslih žena, pokazala da je 38 % žena u 51 zemlji imalo direktno iskustvo zastrašivanja na internetu s tim da je procenat rastao na 45 % ako su žene iz generacije milenijalaca ili generacije Z, odnosno rođene poslije 1982. godine.
– Prema procjenama Vijeća Evrope neke skupine žena su posebno na meti seksizma, posebno djevojke, politčarke, novinarke i žene iz javnog života. Tako je, prema dostupnim podacima, 63% novinarki doživjelo verbalno zlostavljanje, 80% žena navodi da su se na poslu srele s „mansplainingom” i „manterruptingom”, odnosno da su im muškarci pametovali i prekidali ih u govoru. Taj seksizam, kao i drugi destruktivni narativi i ideologije je svoj prostor našao na društvenim mrežama koje su se pokazale kao zgodan za širenje lažnih vijest i dezinformacija, pa tako i raznih stavova političara, akivista, a samim tim i desničara, ekstremista, pa i terorisčkih grupe i organizacije iz cijelog svijeta – navedeno je u Publikaciji.
Vlasnici društvenih mreža, kako je navedeno, svjesni su ovog problema, no prema dostupnim podacima, mnogi pokušaji ozbiljnijeg ograničavanja slobode objavljivanja sadržaja ili zabrana pristupa mrežama su završavali u debatama o kršenju prava na slobodu izražavanja.
Kad je naša zemlja u pitanju, Čengić konstatira kako već dugi niz godina imamo problem s nasiljem u javnom prostoru, na radnom mjestu, kroz mobing ili različite oblike diskriminacije, ali i u porodici gdje je to u najvećem broju slučajeva nasilje nad ženama.
Pristupanje Istanbulskoj deklaraciji nije donijelo velike promjene – žrtva nasilja bude izmještena u sigurnu kući na maksimalno šest mjeseci nakon čega se vraća nasilniku, ako nema gdje drugo …
I to ponašanje iz realnog, brutalnog života prenijeli smo, s godinama i na društvene mreže i u medije, posebno u sekcije komentara: uvrede, omalovažavanje, seksistčke primjedbe, mizogine komentare, govor mržnje, pa čak i huškanje, ali i zamjene teza, lažne vijesti.
No, na žalost, zakoni koji prepoznaju i tretiaju psihičko, fizičko i seksualno nasilje ne poznaju nasilje na internetu kao takvo i tu su donekle državni organi ograničeni u svome djelovanju. To daje prostora nasilniku da i na ovaj način ispolji svoje nasilničko ponašanje, a da za to ne snosi posljedice.
Bosna i Hercegovina još uvijek nije ratifikovala konvencije koje se bave nasiljem na internetu niti je u svoje zakone unijela odredbe koje bi na adekvatan način tretirale ovu vrlo aktuelnu problematiku.
Upravo je Martina Mlinarević jedan od primjera koje je Čengić tretirala. Istaknuto je kako je Mlinarević dobila niz uvredljivih poruka nakon što je na naslovnici magazina Gracija objavljena fotografija na kojoj je bez gornjeg dijela odjeće poslije operacije raka dojke i nakon statusa na društvenim mrežama u kojima je opisivala stanje u bolnici Južni logor u kojoj je operisana. Uvrede su se odnosile najviše na njen politički angažman koji je ocjenjen kao „protuhrvatski.“
Sav bijes, uvrede, omalovažavanje prema ženama na društvenim mrežama, ali i u javnom prostoru psiholog Srđan Puhalo ističe da se mora odgovoriti na nekoliko pitanja – da li muškarci mrže žene, da li i muškarci i žene mrze žene, da ih se plaše.
– To znači da se s njima (misli se na žene, op.a) treba što je moguće brutalnije obračunavati. Najčešće im komentarišu fizički izgled, oblačenje i porodični život, onda slijede seksualne aluzije, a vrlo često se lapsusi žena stavljaju u prvi plan. Čini mi se da se ženama manje dopušta da griješe i svaka njihova greška se mnogo više potencira, nego što je to slučaj kod muškaraca. Ono što je meni interesantno da te komentare ne ostavljaju samo muškarci, već i žene od kojih bi možda očekivali razumijevanje i solidarnost prema političarkama – rekao je Puhalo.
A da li je uopće moguće sankcionirati govor mržnje i rodnu netrpeljivost?
Pravnici bh. organizacije „Oštra nula“ upozoravaju da žena ili djevojka koja dobija prijetnje, uvrede ili ucjene basilnika na nekoj od društvenih platformi neće dobiti zaštitu nadležnih organa, bez obzira koliko ozbiljna uznemiravanja, prijetnje i uvrede bile, bez obzira na nelagodu i strah žrtve koje su izazvane tim aktivnostima. Naglašavaju da žrtve ovog oblika nasilja ne nailaze na razumijevanje i podršku od svojih porodica i društva.
Oni su ukazali i na istraživanja nevladinih organizacija koje su vodile evidencije o nasilju na internetu i zabilježile poražavajuće statistike kada su u pitanju reakcije nadležnih organa kao što su policija i tužilaštvo – oni su uglavnom nezainteresovano i nemarno postupali u slučaju prijave ovog oblika nasilja, a nerijetko se dešavalo da nasilnik zaista svoje prijetnje sprovede u djelo.
Pravnica linije za pomoć novinarima u Udruženju BH novinari Vildana Džekman ima objašnjenje:
– Napadi se dešavaju jer se žele ušutkati ženski glasovi, osobito žena koje obnašaju poslove od javnog interesa, a onda posebice novinarke. U napadima koji su sve brojniji, osobito putem društvenih mreža (Facebook, Instagram, Twitter, portali i društvene mreže…) atakuje se na žensko tijelo, ugrožava dostojanstvo, obezvređuje profesionalni angažman, a sve s ciljem da se novinarke uplaše, degradiraju i u konačnici prestanu baviti svojim poslom. Važno je naglasiti da ti napadi, ukoliko dolaze od muškaraca političkih zvaničnika, nositelja javne vlasti, direktora preduzeća, pravosudnih funkcija i slično, uvijek imaju prvo ličnu dimenziju, pa tek onda napad na profesiju. Sistemska reakcija na napad na ženu je da je žrtva, nejaka, slaba, nježniji spol i da treba zaštitu, dok se napad na muškarca posmatra kao napad na profesionalca koji traba zaštitu sistema s ciljem sankcionisanja napada na profesionalni dignitet. Nerijetko se dešava da ženu pitaju šta je radila na mjestu gdje je doživjela napad, da nije njezino da se miješa ili da je dobila šta je tražila. Dakle, startne pozicije zaštite žena i muškaraca nikada nisu iste – kaže Džekman.
Privid slobode i nasilje
Jasno je da desničarska politika, koja je dominantna u javnom prostoru u BiH, ne želi žene u javnom prostoru. Političkim igrama i zloupotrebama zakona i procedura suzila je prostor u kom mogu djelovati i kao privid slobode ženama su ostali internet i društvene mreže, pa se tamo otvorilo nasilje kojim se žene nastoje ućutkati.
– Takav pristup kod posmatrača stvara percepciju o nesposobnosti žena usljed čega nisu dobrodošle u javnom životu i vodi ka stvarnom uklanjanju ili eliminisanju žena s javne scene i nepostojanju polne ravnopravnosti u društvu u kom žene kao ugroženi pol čine blizu 51 posto stanovništva – navedeno je u Publikaciji.
Zato je u BiH sve moguće, da član Predsjedništva BiH zastupnici u parlamentu prijeti da će joj oduzeti diplomu, da ugledna analitičarka bude optužena da je špijun strane zemlje, a da izvjesni posjetilac društvenih mreža uglednoj novinarki i književnici poželi da joj djeca umru od raka jer mu se ne sviđaju njeni politički stavovi i opisi bolnice u kojoj je provela nekoliko sedmica.
Čini se da jedan dio bh. društva od žena očekuje da se ponašaju kao kunići u romanu Fazila Iskandera “Pitoni i kunići” ili djeca u Pixar-ovom filmu “Čudovišta iz ormara”: šute, bježe, sklanjaju se, nikog ne gledaju u oči i budu uplašene, a ako se neka drzne da se ponaša drugačije od očekivanja – nastaje haos misleći da će ih tako uplašiti i ušutkati.
Za sada smo u jedno sigurni – Martinu Mlinarević nije strah, ne da se tako lako uplašiti i ušutkati.
No, prijetnje treba ozbiljno shvatiti. Ne Martina Mlinarević. Nego država i njeni nadležni organi.
