rusenje most
rusenje most

Elvin Delić: Uz jednu godišnjicu – Granica modernog aparthejda

11.11.2021.

 U okviru akcije „Drugi program“, ova medijsko akcijska inicijativa preuzela je i obavezu da inspirira, podstiče i pozove mlade ljude na promišljanje aktualne situacije. Za “Drugi program” piše budući profesor sociologije iz Brčkog 

Prije točno 28 godina, 9. studenog 1993.srušen je jedan od najdragocjenijih kulturno-povijesnih spomenika u svijetu – Stari most u Mostaru. U hladnu Neretvu, tog kobnog dana, u 10h i 16 minuta, poslije cjelodnevnog razaranja tenkovskom municijom od strane HVO-a, pao je „Stari“. Tog dana, remek djelo osmanske arhitekture, koje je preživjelo i ostalo netaknutno i pod Austro-Ugarima i pod jednom i drugom Jugoslavijom, i pod NDH, skončalo je u komadima i potonulo na dno pogane ljudske povijesti. Na taj dan, učinjeno je nešto što je u ravni genocida, a možda čak i iznad, a to je urbicid – sistemsko i plansko ubojstvo kulture jednog naroda. Ne samo kulture, nego i ubojstvo samog naroda, odnosno ubojstvo čovjeka. A čovjek bez kulture koja konstituira njegov identitet i sve ono što ga čovjekom čini, je obična i isprazna nakupina ćelija.

“Nelagodnost u kulturi”

Gledajući snimke rušenja mosta, iz ljudske perspektive i  kao sociolog, kao rođeni Vinkovčanin i kao sin Bošnjaka.  branitelja Domovinskog rata 1991.-1995., ponovo se pitam šta čovjeka može inspirirati i nagnati da uništi i poruši produkt svog bića? Kako je moguće da čovjek odluči krenuti putem autodestrukcije, uništavajući svoju kulturu, a ujedno s njom i samog sebe? U ovom konkretnom slučaju, pitam se je li to možda zbog koloritnog redoslijeda kvadratića u šahovnici, s obzirom da je „prvo bijelo“ branilo, štitilo, gradilo i borilo se za jedinstvenu i cjelovitu državu  Bosnu i Hercegovinu , a „prvo crveno“ odlučilo da tu zemlju podijeli s dušmaninom, i da pritom pobije, poruši, porobi i uništi?

Ili je to, freudovski rečeno, svojevrsna „nelagodnost u kulturi“ tj. nelagodnost i mržnja ka tuđoj kulturi, uzrokovana vlastitim ideološkim nesigurnostima, klimavim identitetom, te pomračenim umom i duhom, koja je dovela do frustracije i rezultirala masovnim progonima, zločinima protiv čovječnosti, te etničkim  čišćenjem? Drugim riječima, kako je čovjek došao do zaključka da mostove treba da ruši, umjesto da ih gradi, a zidove da podiže, umjesto da ih ruši?

Ova filozofska pitanja, da je živ, bila bi upućena pravomoćno osuđenom generalu HVO-a, ratnom zločincu i direktnom krivcu za rušenje mosta, Slobodanu Praljku (inače doktoru filozofije po zvanju). Međutim, budući da se baš ovih dana navršava četvrta godišnjica od njegove „sokratovske“ smrti, ta pitanja upućujem mediokritetskim toljagama koji veličaju i slave njegova zlodjela, te vrhu hrvatske vlasti, u RH i BiH, koja baštini ideje očuha hrvatske nacije iskrivljenog osmijeha. Ali, kome ih uputiti?

Zoki, Franjinim stopama

Danas, 28 godina kasnije, u hrvatskoj vanjskoj politici dosta toga se promijenilo, ali je načelno ostalo isto. Mogli bismo reći da je Hrvatsku zadesilo tektonsko pomjeranje ploča, koje je rezultiralo time da su svi završili na krivim ideološkim i političkim pozicijama. Nekada ljevičarski krugovi na čelu sa Zoranom Milanovićem, toliko su otišli u lijevo, da su napravili puni krug i izašli na krajnje desnu stranu. I to u tolikoj mjeri, da ako bi se danas Zoki učlanio u HDZ i kandidirao za predsjednika stranke, najvjerojatnije bi pregazio Plenkovića kao plitak potok. Ono što je ostalo isto, jeste da je drug Zoki preuzeo štafetu od pokojnog druga Franje i uz „časnu pionirsku“, dao zakletvu da će ići njegovim stopama, pogotovo kada je u pitanju odnos prema Bosni i Hercegovini.

S druge strane, HDZ je toliko otišao u desno, da je izašao na lijevu stranu političkog spektra, i to u tolikoj mjeri, da danas vlast drži sa Pupovčevim SDSS-om, simbolički i faktualno urinirajući time po hrvatskim braniteljima, koji su prije samo 30 godina branili tu Hrvatsku od srpskih ekstremista tzv. „Republike Srpske Krajine.“

Zašto je, ipak načelno, ostalo isto? Kada je u pitanju službena, „mainstream“ vanjska politika Republike Hrvatske, ona je ostala na istom kursu, a to je da se od dokazanih neprijatelja nastoje praviti partneri i prijatelji, a od dokazanih prijatelja, „arhi dušmani.“ Najočitiji primjer je pitanje Bosne i Hercegovine, u kojem je stav današnjeg lijevog HDZ-a i desnog SDP-a ujednačen – podržati Dragana Čovića u njegovom autodestruktivnom djelovanju. Izgovori se uvijek pronađu, a danas je aktualan „izborni zakon“, na osnovu kojeg se na papiru želi nacrtati ono što se nije moglo aktualizirati u ratu, a to je stvaranje trećeg entiteta, koji bi predstavljao utješnu nagradu za propali projekt stvaranja paradržavne tvorevine tzv. HR „Herceg-Bosne“, a iz kojeg bi, paradoksalno, bilo isključeno skoro 60%  Hrvata u BiH.

Naravno, ni HDZ-u ni SDP-u nije stalo ni do kakve Herceg-Bosne, niti do Hrvata u Bosanskoj Posavini, srednjoj Bosni ili zapadnoj Hercegovini, jer im prvenstveno nije stalo do Hrvata i ostalih građana u Republici Hrvatskoj, što se konkretno vidi na primjerima Slavonije i Like. Stalo im je samo do zagarantiranog biračkog tijela, koje će autobusima svake četiri godine dolaziti i masovno glasovati za njih i  njihove oligarhijske strukture.

Čiji je naš izborni zakon?

Međutim, kada je izborni zakon u pitanju, ne znam samo o kojem izbornom zakonu pričamo? Pričamo li o izbornome zakonu Bosne i Hercegovine, po kojem su, eto, Hrvati u BiH ugroženi i potlačeni i po kojem zli Bošnjaci njima izabiru nelegitimne predstavnike (što je drug Franjo potpisao u Daytonu), ili pričamo o izbornom zakonu Republike Hrvatske, po kojem bošnjačku nacionalnu manjinu u hrvatskome Saboru već godinama zastupa Albanka?

Ili pričamo o izbornome zakonu Republike Hrvatske, po kojem Talijani i Mađari imaju zagarantirane zastupnike u Saboru, iako ih faktički nema ni upola koliko Bošnjaka, te po kojem Albanci zastupaju prava Bošnjaka u Hrvatskoj, iako su Bošnjaci druga nacionalna manjina po brojnosti, računajući sve popise stanovništva od kraja rata do danas? Ili možda pričamo o 25 tisuća potlačenih Bošnjaka branitelja Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, koji su se borili za nezavisnost Republike Hrvatske od Prevlake do Dunava, a od kojih veliki broj i dan danas nema riješen braniteljski status, imovinska i stambena pitanja, a u nekim slučajevima ni pitanje državljanstva?

Dakle, gospodo iz Zagreba, jednaki aršini i standardi za sve! Ako tražite prava za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, dozvolite ista prava Bošnjacima u Republici Hrvatskoj. Ako tražite Herceg-Bosnu, dozvolite Republiku Srpsku Krajinu, RS na Kostajnici, Bosanski vilajet do Jadrana, Istru i Dalmaciju u Italiji, a Baranju u Mađarskoj. A ako to ne želite, a želite mir i pravdu, dozvolite da se mir i pravda uspostave. Pružite ruku, ruku ćete i dobiti!

Gledajući faktičko stanje, možemo shvatiti zašto opstaje osovina Čović-Dodik, odnosno osovina hrvatske i srbijanske državne politike. I jedni i drugi, zarad svojih osobnih interesa, žrtvuju interese zajednice i istu guraju u potencijalni rat, pritom koristeći sva moguća ideološka sredstva u održavanju sebe na vlasti. Mitologiziraju povijest, istovremeno glorificiraju ratne zločince i relativiziraju zločine, te negiraju presude međunarodnih sudova. Instrumentaliziraju glad, siromaštvo, očaj i beznađe, kako bi prazne stomake naroda napunili mržnjom i netrpeljivošću, dok tom istom narodu pred gladnim očima zapošljavaju svoje najdraže, dok ralicama pljačkaju, grabe i od naroda uzimaju, dobro skrivajući otetu Gotovinu i Lis(n)ice građana  na svojim bankovnim računima.

Primjer srušenog mostarskog mosta je dovoljan primjer koji pokazuje sunovrat i autodestrukciju hrvatske državne politike, kao i samog čovjeka. Rušenjem Starog mosta, srušen je čovjek i sve ono humano u njemu. Most je ponovno izgrađen, ali danas umjesto uloge povezivanja ljudi sa obala Neretve, ima ulogu granice modernoga apartheida, koju mu je opet taj isti čovjek odredio. Možda ne trebamo graditi fizičke mostove, možda trebamo graditi sebe kao čovjeka.

Zapravo, moramo minirati i do temelja srušiti svo ono zlo u nama. Moramo ispaljivati projektile u onog malog, korumpiranog i mržnjom zadojenog čovjeka u nama, koji se protiv vlasti buni samo kada to njegovim interesima odgovara, koji istovremeno kritizira kompletan sustav, a nema ništa protiv toga da ga netko „porine“, „pogura“ i zaposli preko rodbinske ili stranačke linije, koji pljuje po trulom obrazovanju, a ispite kupuje po povoljnoj cijeni i koji pod plaštom katastrofičnog stanja, ne čini ništa da ga promijeni. Tog bezobzirnog, bezidejnog, neodgovornog, pohlepnog, bahatog i sebičnog čovjeka u nama treba ubiti, da bi na tim temeljima mogli gradili mostove života (a ne suživota), mostove tolerancije, uvažavanja i poštovanja onog drugog, i međusobnog dogovaranja na principima ljudskosti, poštenja i pravednosti.

Citrajmo za kraj, Oca Domovine, dr. Antu Starčevića, koji kaže: „I dok svatko gleda da dobiva što više, ne pazeći na pravicu; dok se jadnici moraju natjecati za zalogaj kruha; dok stroj bogatu služi, a siromaka tare; dok je hrpa siromaka, a razmjerno rukovet bogatih; dok ne ima vjere, ni ljubavi, ni umjerenosti, nego dok svatko bezobzirno nastoji uživati što više može – dotle bilo kakvo razpravljanje i popravljanje društvenih odnošaja mora biti prostom sanjarijom.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Idi naVrh

Don't Miss